Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (6)
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Photo: pikabu.ru

Njegove junake privlači samo ono što nosi sigurnu propast i smrt

IX

»Zapisi iz mrtvoga doma« i »Zapisi iz podzemlja« nadahnjuju celokupno kasnije stvaralaštvo Dostojevskog. Njegovi veliki romani — »Zločin i kazna«, »Idiot«, »Zli dusi«, »Mladić« i »Braća Karamazovi« su samo veliki komentari ranije napisanim »zapisima«. Stalno se sukobljavaju ono »prirodno gledanje« i ona moć natrprirodnog viđenja koju mu je podario onaj anđeo koji je bio pokriven očima. »Očevidne istine« autoritativno zahtevaju od Dostojevskog da se pokori i da prizna. Onaj krug kredom — to je zid koji se ne može pokrenuti s mesta, koji se ne može probiti. »Dva puta dva jesu četiri« ostaje »večni« zakon koji se ne obazire ni na šta i štiti svoja prava, i taj zakon ne mari ni za pođsmehe ni za negodovanja. »Život« ide svojim tokom, normalni ljudi javno trijumfuju, nauka napreduje i jača, princip »ravnoteže« postaje jedinstveni princip koji nije ničem podčinjen i koji stoji čak i iznad vremena koje sve nosi. Jedna i odbačena »ćud« traži garancije za sebe, ali sve garancije su već razdeljene i njeni zahtevi ne mogu biti udovoljeni.

Dostojevski je uvek govorio samo o sebi. Njega je neprekidno progonila jedna bezumna i odvratna misao, koja ga nikada nije napuštala, i on je nju sa nečuvenim cinizmom "stavio u usta" čoveku iz podzemlja: da li svet da propadne ili ja da pijem svoj čaj

Dostojevski je vapio — neka svet propadne samo da ja imam čaja da pijem, ali svet je ostajao na svom mestu, čaja je nekada i bilo ali češće čak i — ne. Trebalo je odbaciti čak i samu pomisao o kristalnom dvorcu: na sve strane su sve sami kokošamici i mravinjaci, staje za stoku i čovek mora da se zavuče u prvu kako bi se sklonio od kiše i nepogoda. Na trenutak se činilo da treba napustiti svaku pomisao o otporu i predati se na milost pobedniku. Ali Dostojevski ima u rezervi još jedan, poslednji »argumenat« koji je, prema opštoj oceni, ako hoćete, nešto bolji od ostalih: čoveku je ponekad patnja milija od blagostanja, haos i rušenje su mu često draži od reda i stvaranja. Sa tom »idejom« se Dostojevski nije nikada rastajao. Ona je nadahnjivala celokupno njegovo stvaralaštvo, ona je prisutna u svim njegovim delima, čak i u — »Dnevniku pisca«. Reći će mi da to i nije neka »ideja« nego ona ista poznata »ćud«, koja je sada iz nekih posebnih razloga obukla svečanu odeću ideja koja joj mnogo ne priliči.

To se ne može poreći: ta svečana odeća ne pristaje uz »argumentaciju« Dostojevskog. Bez obzira što često upotrebljava reč »ideja«, on na to nema mnogo prava. Ideje su ostale daleko iza njega u carstvu razuma. Gde nema razuma nema ni ideja — tamo vladaju haos i ćud. To vidimo već u romanu »Zločin i kazna«. Reklo bi se da u romanu postoji »ideja« — sam naslov nas upućuje na takvu pretpostavku. Gde ima zločina mora biti i kazne — zbog čega to ne bi bila »ideja«? I to je upravo ideja sasvim shvatljiva za normalnog čoveka. Zadovoljena je pravda, uspostavljena je ravnoteža, zadovoljen je princip i neumorna Adrasteja sa svojim »dva puta dva jesu četiri« — tu je sve ono sa čim se šegačio čovek iz podzemlja. I doista, »Zapisi iz podzemlja« su prošli nezapaženo, njih i danas malo ko čita, ali »Zločin i kazna« su imali ogroman uspeh i stvorili su Dostojevskom veliku književnu slavu... Svima se činilo da je priča o Raskoljnikovu jasna: čovek je poželeo da napusti svet koji se zove »svi mi« i postao je — kako to inače i biva — ne Bog nego, naprotiv, divlja ljuta zver. I on je ostao takav sve dotle dok nije shvatio »da su njegova ubeđenja najveća zabluda«. Samo takvo saznanje — objašnjava nam Dostojevski — »je moglo biti nagoveštaj budućeg preloma u njegovom životu, njegovog budućeg vaskrsenja i novog načina gledanja na život«.

Nikakvog Raskoljnikova ili Karamazova nikada na svetu nije ni bilo — Dostojevskog se oni nikada nisu mnogo ticali. "Ja sve hoću da govorim o nečem drugom, sasvim o nečem drugom a jednako govorim o sebi"

Ovde se oseća trag onog raspoloženja koje je Dostojevski opisao u »Zapisima iz mrtvog doma«. To je onaj isti krajičak neba koji uliva toliko nade — krajičak koji se sada vidi iza visokih tamničkih zidova. To je onaj isti slobodni život među slobodnim ljudima, o čemu je Dostojevski maštao u tamnici. To su skoro iste one reči. — »Raskoljnikov je izašao iz kolibe i pošao na samu obalu, seo je na gomilu naslaganih drva i gledao je na široku reku... Tamo je sloboda, tamo žive drugi ljudi koji ne liče na ovdašnje, reklo bi se da se i samo vreme zaustavilo kao da nisu prošli vekovi Avrama i stada njegovih...«. U tom veličanstvenom trenutku, kraj njega je bila Sonja. Po drugi put u romanu, našli su se zajedno »ubica i bludnica«. Ali, sada su se prvi put našli nad večnom knjigom — tu pred licem večne prirode. I, evo, dogodilo se čudo: »On i sam nije znao kako se to dogodilo, ali odjednom ga je nešto pokrenulo i on se našao kraj njenih nogu. Plakao je i ljubio joj je kolena«.

Odakle, i zbog čega to — »odjednom«? Kakav se smisao tu skriva? Kada se istoga dana uvečer Raskoljnikov vratio u tamnicu nije mogao da ne misli o svemu što se dogodilo. On je mislio, ali ne onako kako obično ljudi misle o takvim događajima. Misli su u neredu dolazile i odlazile. »Sve, čak i njegov zločin, presuda i progonstvo sada, u nastupu prvog uzbuđenja su mu izgledali kao nešto čudno, spoljašnje — kao nešto što nema s njim veze«. I zaista, sva ta »prošlost« Raskoljnikova koju je Dostojevski tako detaljno opisao u romanu — nije bila prošlost Raskoljnikova. On je u pravu kada sebi postavlja pitanje o tome je li on zaista ubio staricu i Jelizavetu. Ja ne mislim da bi neki pažljiviji čitalac Dostojevskog — a najmanje i sam Dostojevski — mogao potvrdno da odgovori na ovo pitanje. Možda je ubio, a može biti i — nije ubio. I u jednom i u drugom slučaju, bilo tu zločina ili ne, važno je ipak nešto sasvim drugo: važno je da je bilo — i sigurno je bilo — kazne. U poslednjem romanu F. M. Dostojevskog kazna je stigla Dimitrija Karamazova koji — mi to znamo od samog autora — nije bio kriv za ubistvo. I Dostojevski likuje: »mužici su se izvadili« — okrivili su nevinoga. Najverovatnije je da je Raskoljnikov isto tako malo kriv zbog ubistva kao što je malo za to kriv i Karamazov. Još bolje je reći ovako: nikakvog Raskoljnikova ili Karamazova nikada na svetu nije ni bilo — Dostojevskog se oni nikada nisu mnogo ticali. »Ja sve hoću da govorim o nečem drugom, sasvim o nečem drugom a jednako govorim o sebi«. »O čemu pošten čovek može da govori...? O sebi!«.

Dostojevski je uvek govorio samo o sebi. Njega je neprekidno progonila jedna bezumna i odvratna misao, koja ga nikada nije napuštala, i on je nju sa nečuvenim cinizmom »stavio u usta« čoveku iz podzemlja: da li svet da propadne ili ja da pijem svoj čaj ...!

On se vremenom mučio sa tom svojom sposobnošću novoga načina gledanja sa svim tim protivurečnostima koje su ga sada opsedale, on je pokušavao da se oslobodi tih »natprirodnih« vizija i da se vrati u stanje "harmonije" koje je smrtnicima toliko potrebno

To je ta »ćud koja traži garancije za sebe«, u čije ime je Dostojevski podigao ustanak protiv »nauke«, to ružno pače koje se izleglo tu usred uzvišenih i plemenitih ideja koje su svojom neumrlom svetlošću razvejale tamu robijaškog života prvo u samoj tamnici a potom i na slobodi. To je krajnje zagonetno, ali Dostojevski se čitavoga života nadao da će se to ružno pače pretvoriti u prekrasnog labuda. Mnogo kasnije, negde pred samu svoju smrt, kada je Dostojevski u »Dnevniku pisca« pisao da čovečanstvo ima samo jednu »ideju« — a to je ideja o besmrtnosti duše, on je samo ponavljao reči svoga junaka iz podzemlja. To je jedan isti glas, ista nepomirljivost i isti oni — loše prikriveni — grčevi na licu. »I tvrdim da je ljubav prema čovečanstvu nezamisliva, sasvim neshvatljiva i potpuno nemoguća bez uzajamne vere u besmrtnost ljudske duže«. Zar ne prepoznajete glas koji ste već čuli? Je li moguće da ćete i dalje misliti da je čovek iz podzemlja jedno, a Dostojevski neko drugo stvorenje? Ta, to je ono isto ružno pače! Daleko je još do prekrasnog labuda iako su već napisani mnogi njegovi romani, pa čak i roman — »Braća Karamazovi«. I u govoru povodom otkrivanja spomenika Puškinu i u polemici sa profesorom Gradovskim povodom tog govora oseća se to isto pače, oseća se da je do labuda — još daleko. Ako hoćete, sa ovim »daleko« ja nisam sasvim precizno rekao ono što mislim. Najverovatnije je da su tu posredi i sada — kao i ranije — dva posebna čula vida. Svojim sopstvenim očima Dostojevski vidi ružno pače, »tuđim« nekim očima on vidi prekrasnog labuda. I taj sukob između prirodnog i onog natprirodnog načina gledanja ne prestaje, pre bi se moglo reći — on se sve više zaoštrava. Stare oči traže đokaze, one žele da svi utisci budu usaglašeni među sobom, a nove oči gledaju i primaju sve što im se otkriva i ne samo što ne traže da svi utisci budu uzajamno usaglašeni sa utiscima koje primaju druga čovekova čula — nego sve to i ne primećuju, njima jednostavno nije stalo do »glasa razuma«.

Naravno, zakon protivurečnosti otpada i »stari čovek« ne zna više šta bi mogao da preduzme. On pokušava da umiri svoju dušu, on stvara posebna imena za sve ono što sada vidi. On kaže: nove oči ne nude više znanje nego — veru. Ali, »razum« se ne predaje: razum ne priznaje »autonomiju« vere. On zahteva svu vlast i traži ključeve carstva nebeskog, a »vera« — ako hoće da bude priznata mora da bude dokazana, ona mora da se pokloni zakonima razuma. Dostojevski, sam Dostojevski koji se rugao razumu u »Zapisima iz podzemlja«, koji je nagnao Kloda Bernara (mi sada znamo da tu nije u pitanju Klod Bernar nego Aristotel) sa svom njegovom naukom da savije glavu pred polupismenim Dimitrijem Karamazovom, taj isti Dostojevski koji je u romanu »Idiot« govorio — »da suština religioznog osećanja ne podleže nikakvom rasuđivanju; tu je nešto drugo, tu je u pitanju nešto takvo oko čega će ateisti večito obletati«, nije mogao da živi u neprestanom i otvorenom neprijateljstvu sa razumom. On se vremenom mučio sa tom svojom sposobnošću novoga načina gledanja sa svim tim protivurečnostima koje su ga sada opsedale, on je pokušavao da se oslobodi tih »natprirodnih« vizija i da se vrati u stanje »harmonije« koje je smrtnicima toliko potrebno. Takvi pokušaji »mire« čitaoca sa njegovim delom. Skoro svi njegovi romani se završavaju svečanim poletnim akordom, koji razvejava mučne sumnje koje su nas pratile prilikom čitanja.

Za Dostojevskog nema novog života, jer se on svojim drugim očima uverio da na ovom svetu "sve počinje ali se ništa ne završava"

Evo završnih reči iz romana »Zločin i kazna«: »Ali ovde već počinje nova pripovest, pripovest postupnog obnavljanja čovekovog, njegovog postupnog preporoda i prelaza iz jednog sveta u drugi, upoznavanje sa novom do sada potpuno nepoznatom stvarnošću. To bi mogla biti tema nove pripovesti — a naša sadašnja pripovest je završena«. Završena? Naravno, ako oni svečani akordi i ono obećanje o postupnom prelazu (to jest o razumnom prelazu, jer poznato je da se postepeno i razumno može ugasiti sve ono što je tajanstveno, problematično, sve ono što je ćud, iznenađenje — sve ono što podseća na onu nera zumnu fantastiku života o čemu smo toliko slušali od Dostojevskog) u »novi život« mogu da ponude odgovor na sva »mučna pitanja koja pritiskaju«, o kojima nam je autor inače govorio sve vreme u romanu — onda on ima prava da stavi tačku na svoje kazivanje, pa čak i da kaže — »kraj«.

Ali, to obećanje nikada nije bilo ispunjeno! Posle petnaest godina negde pred samu svoju smrt Dostojevski ponavlja ovo svoje obećanje u romanu »Braća Karamazovi« — on oseća da bi trebalo jednom ispuniti dato obećanje i ponovo — dalje od obećanja nije otišao. Očevidno, on se bio prihvatio nemogućeg zadatka: ima postupnih prelaza u životu često, ali — to su samo prelazi iz starog života u neki drugi, isto tako stari život. »Novi« život nastupa no ne postepeno — on dolazi bez nekih priprema i ostaje tajanstvena pojava u onom mimom proticanju zbivanja koja stoje u vlasti staroga zakona. Dostojevski za Raskoljnikova kaže kako je on sebe »kao makazama odrezao od dmgih Ijudi«. Vezu koja je na takav način raskinuta ne može da uspostavi nikakva zemaljska sila. I u »Zločinu i kazni« i u drugim svojim delima Dostojevski ulaže neverovatne napore da »učini normalnim« svoje podzemne junake (ako je ovakav izraz dozvoljen). Ali ukoliko se on više trudi utoliko mu to manje polazi za rukom.

On je u romanu »Idiot«, koji je pisan odmah posle »Zločina i kazne«, hteo da u liku kneza Miškina prikaže taj »novi život« i dobili smo, istina, značajno delo, ali sve je to bilo daleko od »novog života«. Za Dostojevskog nema novog života, jer se on svojim drugim očima uverio da na ovom svetu »sve počinje ali se ništa ne završava«. To on često ponavlja u najrazličitijim prilikama, jednako kao i onu svoju »misao« da čovek voli razaranje ništa manje od samog stvaranja. Ako na zemlji sve počinje a ništa se ne završava i ako je čoveku razaranje isto tako milo kao i stvaranje — kakav bi novi život mogao postojati na zemlji? I doista, pogledajte kako živi i šta daje ljudima taj knez Miškin koji se prema autorovoj zamisli preporodio? U romanu »Idiot« imamo istu onu zagušljivu i prezasićenu atmosferu kakvu znamo iz drugih romana F. M. Dostojevskog. Autor se trudi da ispriča »istoriju« koju štite zakoni protivurečnosti i uzročnosti, ali cela ta priča ne može da obuhvati duševni život samoga junaka i — on se nada, reklo bi se, da će se ti zakoni i njihove stege raspasti pod pritiskom iznutra i da će se najzad pojaviti ona tako dugo očekivana i priželjkivana druga dimenzija vremena, u kojoj se — na način nikome nepoznat — nastavlja i završava ono što je u prvoj dimenziji bilo započelo.

Nesumnjivo je za svakog da će "dva puta dva jesu četiri" pretegnuti, ne samo nad onim što je najvažnije i što je Dostojevski tokom dana trpao na jednu gomilu, nego i nad svim zbivanjima celokupne svetske istorije

Već rano u jutro u vagonu Miškin sreće Rogožina i Pticina, a za tim negde već pred večer i sve druge, mnogobrojne junake romana. Događaji slede jedan za drugim vrtoglavom brzinom: knez Miškin je već u predsoblju Jepančinih i priča generalovom lakeju svoja najpotresnija preživljavanja. Zatim sleđi scena sa portretom Nastasje Filipovne u kabinetu Jepančina, upoznavanje sa generalovom porodicom, porodicom Ivolgina, susret sa Nastasijom Filipovnom, šamar koji je knez dobio i tako dalje — sve do one lude večeri u stanu Nastasije Filipovne i drugog susreta sa Rogožinom koji je u pratnji pijanih baraba došao da slavi imendan domaćice. Treba li reći da su i Miškin i Rogožin, kao i svi ostali, ne Ijudi nego — maske: Dostojevski nije nikada prikazivao ljude. Ali, ispod tih maski, vi možete da vidite jednog pravog i živog čoveka — samog autora koji se sav predao svome poslu zaboravljajući sve na svetu, poslu koji je za njega nešto najvažnije: on nastavlja onaj svoj iskonski spor sa svojim najvećim neprijateljem koji se zove — »dva puta dva jesu četiri«. Na jednom tasu terazija leži ono strašno, mučno, večno »dva puta dva jesu četiri«, a na drugi on drhtavom i nesigurnom rukom baca ono što je »nemereno do sada« — uvredu, užas, ushićenje, trijumf, očajanje, lepotu, budućnost, ružnoću, ropstvo, slobodu i sve ono ostalo što je Plotin nazvao jednom rečju: najvažnije.

Nesumnjivo je za svakog da će »dva puta dva jesu četiri« pretegnuti, ne samo nad onim što je najvažnije i što je Dostojevski tokom dana trpao na jednu gomilu, nego i nad svim zbivanjima celokupne svetske istorije. Zar će to »dva puta dva jesu četiri« uzmaći zbog toga što je Nastasija Filipovna pođnela onoliko uvreda od Tockog, ili što se Rogožin videvši jednom u životu Nastasiju Filipovnu odlučio da »krene na tu nepogodu« koja ga je čekala od oca izroda, ili zbog toga što je knez Miškin dobio šamar? Da je Dostojevski mogao da prikaže celokupnu svetsku istoriju sa svim svetačkim podvizima, sa pohodima Aleksandra Makedonskog, sa onim odvažnim delima Regula i Bruta, sa otkrovenjima proroka ili nadahnutim besedama Platona i Plotina, jednom reči — sa svim onim što je u istoriji bilo veliko, lepo, užasno ili ružno, sa svim zločinima koji su ikada postojali na svetu, i da je sve to uspeo da smesti u onaj jedini dan čijim opisom počinje roman »Idiot«, pa da sve to stavi na onaj tas svojih terazija na koji je stavljao ono što je za njega najvažnije, čak i tada — da, čak i tada se težina onoga »dva puta dva jesu četiri« ne bi nimalo smanjila. Prema tome, propadala je i poslednja nada da će se jednom otkriti ona druga dimenzija vremena u kojoj bi se moglo okončati ovo što ovde počinje ali se ne završava, ona dimenzija koja bi obuhvatala ćudi koje niko ne štiti i koje je istorija odbacila, ali za koje Dostojevski po svaku cenu hoće da izdejstvuje »garancije«. I on je to znao ništa gore i od samog Spinoze. Pa i više od toga — sam Spinoza je to pitanje postavljao na zanimljiv način i smišljeno naglašavao nemogućnost rešenja što sve stoji u nekoj zagonetnoj protivurečnosti sa svim onim što je govorio ovaj znameniti filozof:

»Postquam homines sibi persuaserunt, omnia, quae fiunt propter ipsos fieri; iđ in unaquaque re praecipuum judicare debuerunt, quod ipsis utilissimum et illa omnia praestantissima aestimare, a quibus optime afficiebantur. Unde has formare debuerunt notiones, quibus rerum naturas explicarent, scilicet Bonum, Malum, Ordinem, Confusionem, Calidum, Frigidum, Pulchritudinem, Defromitatem (...) Veritas humanum genus in aeternum lateret; nisi Mathesis, quae non circa fines, sed circa figurarum essentias et proprietates versatur, aliam veritatis normam hominibus ostendisset« (Eth. Pars I, Appendix).(1)

Vi vidite kako su se pored tih terazija našli nad tom večnom i strašnom enigmom, savremeni ruski pisac i slavni, ali za života ni od koga priznati i od svih prezreni, naučnik i filozof otpadnik. Obično se misli da se Spinoza zaustavio na matematici i da je u njoj pronašao odgovor na svoje pitanje. Međutim, ako Spinozu ne čitamo nego oslušnemo njegov glas u rečima koje sam naveo, kao i u čitavom appendix-u kojim se završava prvi deo njegove »Etike«, moći ćemo da prepoznamo isti onaj glas koji je Dostojevski tako uporno »podizao« u svim svojim delima. Spinoza smišljeno — i pred sobom i pred drugima — gazi u blato i dobro i lepotu i sve ono što je nekada bilo sveto Ijudima, i kao da poput drevnog proroka hoće da pita: dokle ćemo biti tučeni?

Da je Darvin doživeo ono što je doživeo Dostojevski, on ne bi govorio o zakonu samoodržanja nego o zakonu samouništenja.

On je sve oduzeo, ostavio je samo ono »dva puta dva jesu četiri« — hoće li ljudi to podneti? Mogu li i ja sam to podneti? Ili će pod teretom takvog bremena moje, i uopšte ljudsko »poznanje« biti smrvljeno? I mi ćemo ne samo osetiti nego ćemo makar malo i opaziti da »ovde« nešto samo počinje ali to što počinje ne završava se ovde, gde nema ni dobra ni zla, ni lepog ni ružnog; ovde vlada toplo i hladno, prijatno i neprijatno — ovde vlada nužnost i nema slobode; ovde je i sam Bog potčinjen nužnosti, ovde volja i razum ljudski isto toliko liče na razum i volju Tvorca kao što liči pas — životinja koja laje — na sazvežđe Psa.

Dostojevski je dvojstven kao i Spinoza, kao što su takvi i svi velikani čovečanstva. Zato je on, s vremena na vreme, zatvarao svoje druge oči i gleđao svet običnim svojim, slepim očima — on je u harmoničnim akordima nalazio predaha od večno prisutnih disonanci. On se i sam, i to ne jednom, skrivao u senci onih istih »zakona« i »normi« kojima je bio objavio rat na život i smrt, on je sam dolazio da se ogreje na vatri svojih zakletih neprijatelja. Odatle kod čitalaca oni stalni i mučni nesporazumi. Oni ne znaju gde je »pravi« Dostojevski: da li je on tamo gde ništa ne počinje ali se ništa i ne završava, ili je tamo gde počinje ali se i završava, da li je u svetu uspostavljene ili narušene ravnoteže, da li je u vremenu koje ima jednu dimenziju ili je, pak, i u onom vremenu gde se već naslućuje druga dimenzija — gde se onaj tas na kome se nalazi najvažnije veća naginje... Utoliko pre jer, pravo govoreći, ni u jednom romanu Dostojevskog ne možemo tačno odrediti jednu sasvim pouzdanu, osnovnu »ideju«. Čak su i fabule, koje su građene prema na izgled uobičajenim zahtevima, toliko zamršene da čitalac ne uspeva lako da odgonetne autorovu zamisao. Pripovedanje je povremeno prekidano epizodama koje su tematski značajne do te mere da to baca u zasenak i osnovnu nit fabularnog toka. Ali, uvek je prisutna jedna opšta karakteristika u svemu onome što je Dostojevski stvorio.

Svuda isti "potres" i ista "besomučnost"; junake u romanima Dostojevskog privlači samo ono što nosi sigurnu propast i smrt

Njegovi junaci ne delaju, ne stvaraju bez obzira na to što to žele, svuda gde se oni pojave imamo — haos i rušenje: očevidno to je zbog toga da bi čitaoci bili lišeni iluzije nekakvog »kraja«. Miškin, svetac prema zamisli, koji treba da bude oličenje nekoristoljublja, nije nikakav izuzetak od opšteg pravila: on se mnogo trudi ali ne uspeva nikome da pomogne, on je uzročnik mnogih naopakih i ružndh postupaka. Svi su u vlasti kobi — svi su osuđeni i prokleti. Spinoza bi mogao scenama iz »Idiota« da ilustruje svoja tvrđenja o suverenitetu principa nužnosti, Luter bi mogao na isti način da postupi kada je u pitanju njegov spis De servo arbitrio. Da je Darvin doživeo ono što je doživeo Dostojevski, on ne bi govorio o zakonu samoodržanja nego o zakonu samouništenja. Da su se istoričari i gnoseolozi vaspitavali na Dostojevskom, oni bi umesto zakona dovoljnih razloga isticali zakon apsolutne bezrazložnosti i neosnovanosti svega. U romanima Dostojevskog ništa ničim nije određeno. U njima caruje tertulijanovska »logika« ili logika sna: Non pudet quia pudcndum est, prorsus credibile est quia ineptum, certum est quia impossibile.(2) Knez Miškin se upliće u tuđe poslove iako zna da to nije za njega, Rogožin ubija Nastasiju Filipovnu a to je najbesmislenije od svega što je mogao učiniti, Nastasija Filipovna hoće da bude svetica iako dobro zna da je takav cilj za nju nešto nedostižno — i tako dalje. Tako je i u drugim romanima — svuda isti »potres« i ista »besomučnost«; junake u romanima Dostojevskog privlači samo ono što nosi sigurnu propast i smrt. Za moto romana »Braća Karamazovi« uzet je najneshatljiviji i najzagonetniji stih iz četvrtog Jevanđelja: Zaista, zaista vam kažem: ako zmo pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi. To je jedna od onih misli povodom koje sam Dostojevski u romanu »Braća Karamazovi« kaže — » . . . čudo jedno šta se sve u tim knjigama može naći. Lako ih je turati nekom pod nos. I ko je to napisao? Je li moguće da su ih pisali ljudi?«. I zaista — ko je pisao te knjige — je li moguće da su ih pisali Ijudi? I da li je Dostojevski, koji je razmišljao o takvim stvarima, mogao da ostane »čovek«?

(1) »Kada su se ljudi ubedili da sve što se događa biva radi njih počeli su svakoj stvari da proglašavaju najboljim ono što je njima bilo najkorisnije; za njih je ono što ih je najviše uzbuđivalo postalo nešto najvrednije. I zbog toga su, da bi objasnili prirodu stvari, stvorili takve pojmove kao što su — Dobro, Zlo, Poredak, Konfuzija, Toplo, Hladno, Lepota, Ružno... Istina bi zauvek ostala nepoznata Ijudskom rodu da Matematika — u kojoj se govori ne o ciljevima nego o svojstvima figura — nije Ijudima ukazala da postoje i neki drugi kriterijumi istine«. — »Etika«, deo prvi. Dodatak. Prevod Lava Šestova. Napomena prevodioca.

(2) Credo quia absurdum est — je maksima koju su u srednjem veku pripisivali Tertulijanu. Pun tekst ovoga na šta se poziva Šestov glasi — prema Tertulijanovom spisu De carne Christi fr. 5. ovako: »Sin božji je raspet; nije sramno zato što je sramno. I umro je sin božji; zaslužuje da se u to veruje zato što je besmisleno. I posle smrti je vaskrsnuo; nesumnjivo je zato što je nemoguće«. Napomena prevodioca.

*Iz knjige “Ruska religijska filozofija i F.M. Dostojevski” objavljene u sklopu biblioteke “Dostojevski kao mislilac”, preveo s ruskog Mirko Đorđević; esej je pisan uz stogodišnjicu rođenja Dostojevskog

Oceni 5