Izbori u Crnoj Gori kao drugi referendum
Milo Đukanović

Photo: gov.me

No pasaran!

Poznata je anegdota o Albertu Ajnštajnu kad se susreo na jednom improvizovanom mostiću sa debelim čovjekom koji mu je rekao: „Ja se ne sklanjam nikada glupljem od sebe“. Kako se na tom mostiću nije moglo razminuti, Ajnštajn se vrati unazad i kad je debeljko prolazio pored njega dobaci mu: „Ja se sklanjam“. Ta dośetka Ajnštajnova kao da je prava slika crnogorskog javnog prostora, posebno u sferi politike, novinarstva i još u nekim oblastima koje nose najveću odgovornost prema javnoj riječi. Kako smo kao društvo spali na ono što imamo i da li uopšte zaslužujemo nešto bolje? Nekada davno smo vjerovali da je samo dovoljno da se omogući ljudima da sami biraju i da će oni uvijek odabrati za sebe najbolje. Danas je dovoljno da pogledate parlamente makar  nekoliko zemalja našeg regiona pa da se zapitate kakvi li su tek oni koji su birali ovakve.

Izbori u svim zemljama bi trebalo da budu način pacifikacije svih nagomilanih suprostavljenosti u društvu, a parlament mjesto u kojem će se, logikom argumenata i polemičkim nadmudrivanjima, kristalizovati i razjasniti sve društvene dileme, kao način dobijanja podrške za neka buduća vremena. Još neformirani srpski parlament govori o sunovratu parlamentarne demokratije i obesmišljavanju suštini samog njenog pojma i benefita koje bi trebalo da donosi. Sa takvim parlamentom i institucijama oni predstavljaju samo nepotreban trošak za društvo, jer se u njima ništa ne odlučuje.  Zato je još više grotestknija slika koja se stvara u Srbiji o crnogorskom društvu. Novinski naslovi, javni nastupi pojedinaca, televizijske stanice stvaraju sliku o Crnoj Gori upravo  onakvu kakvu imaju kod kuće.

Nećete naći pominjanje nikoga iz Crne Gore u bilo čemu, ni Vladu, ni Parlament, ni ministre, iako DPS nema apsolutnu većinu i prilično zavisi od svojih koalicionih partnera, već se svjesno stvara slika da predśednik Crne Gore, Milo Đukanović, odlučuje o svemu. „Milo zatvorio granice“, „Milo hapsi Srbe“, „Milo zabranio litije“, „Milo progoni sveštenike SPC“… Iako Crna Gora nije odavno ona Crna Gora od prije kada je Đukanović zaista imao veliku moć.  To je vidljivo i u Parlamentu, i u medijskoj razuđenosti u Crnoj Gori u odnosu na koncentraciju medija u Srbiji u rukama vlasti, u položaju i učešću civilnog sektora, koji je zanemarljiv u Srbiji, u mnogim nezavisnim i kontrolnim institucijama u Crnoj Gori, u pravosuđu, u razlici u položaju izvršne vlasti itd. Nadam se da niko normalan neće poistovjetiti položaj crnogorskog i srpskog premijera.

Targetirajući Đukanovića kao glavni problem za ostvarenje srpskog sna o spuštanju na obale Jadranskog mora, došli smo i do javnog poziva na konkurs za budućeg atentatora na g. Đukanovića. Kao jedinstveni pokazatelj da u srpskom javnom mnjenju ne postoji dno. Rijetke su zemlje u istoriji čovječanstva koje produkuju unutar sebe toliko zla i prljavštine i koje sebi daju za pravo, kao takve, da drugima konstantno drže moralne pridike.

Iz čiste profesionalne obaveze čovjek mora pratiti dostupne medije i kad mu se želudac prevrće od nevaspitanja, neznanja i improvizacije. Ne znam da li je ono prvo od to troje u Crnoj Gori produkt nesrećnih spojenih sudova sa beogradskom medijskom scenom i sa drugim društvenim pojavama, te imamo tu kafansku razbarušenost voditelja i zajedničku lakoću bavljenja ozbiljnim temama nivoom redovnih pacijenata ispred neke prodavnice, sa zidarskim flašama piva u rukama. Da li ti ljudi pogledaju reprize emisija i da li se makar malo postide onoga što vide.

Ne znam da li možete zamisliti da neko polaže u USA za američko državljanstvo i da na ispitu za istoriju kaže ispitivaču da „ima drugačije mišljenje o istoriji“ od zvanične. Zato je moguće u Crnoj Gori reći u tv emisiji kako nečiji prijatelj, magistar istorije, ne može dobiti mjesto na istorijskoj katedri, na fakultetu, jer ima drugačije mišljenje o istoriji? I to jeste prava slika kako se u Crnoj Gori doživljava država. Crna Gora je unikum u kojem neko misli da može na fakultetu predavati mladima, recimo, kako je jedan od najznačajnijih događaja u njenoj istoriji – njen nestanak!

Iako neočekivana, ipak je prava odluka čuvene „Nensi“ da pristupi partiji Alekse Bečića. Tu će se ośećati ka’ doma nadoknađujući glagoljivošću nedostatak znanja  i prodajući demagogiju na platformi svetosavskog jedinstva i jeftinim i glupavim Aleksinim parolama sa bilborda. Aleksa, koji priča o nacionalnom pomirenju obrušavajući se na većinsku Crnu Goru kao na najgore neprijatelje i koji se jedino miri sa velikosrpskim ekstremistima iz DF-a i beznačajnim, tobožnjim građanskim partijama, kojima ne smeta otvoreno rušilaštvo građanskog koncepta Crne Gore od strane DF-a, sa njihovom borbom za „konstitutivnost srpskog naroda“.

I g-đo „Nensi“, nije samo Diptih Ruske crkve „greška“, ima na stotine dokumenata koji jasno govore o autokefalnosti Crnogorske crkve, od Atinske sintagme, tomosa Ujedinjene SPC u KSHS, dokumenata ministarstva vjera KSHS, Služebenih novina KSHS, Glasnika SPC, Nikodima Milaša, raznih enciklopedija, … I, pazite, NIJEDAN, slovima i brojem, koji negira autokefalnost CPC u vremenu dok je postojala! Sve do 1933. i tog rada Sergeja Troickog u kome on uvodi episkopat kao uslov da neko bude autokefalan. To vam je kao da poništavate gol dat prije 50 godina jer je neko poslije 50 godina uveo neka nova pravila. I ne pačajte se u nešto što ne razumijete i što vas ne interesuje, jer da vas interesuje znali biste sve ovo.

Jedna druga voditeljka, na istoj televiziji, koja je to postala zahvaljujući  proskribovanju Mirne Nikčević, drznula se da iz svojih skromnih dometa objašnjava duhovnu vertikalu crnogorskog naroda, smatrajući da je reprezentuju Džomić, Amfilohije, Joanikije i bratija. I to sve u duelu njenih gostiju, dva jurodiva iz dvije partije, Demokrata i URA-e, koji su sav svoj talenat upotrijebili, ne da pokažu svoje mogućnosti, več u trovanju gledalaca. Osim otrcanih fraza o zarobljenoj, privatnoj državi, korupciji, kriminalu, kao da su sami imuni na sve to, gluposti da se u Budvi „policija stavila na jednu stranu“, kao da je policija autonoman organ koji sam odlučuju o svojoj upotrebi, a ne da je njena uloga da štiti javni red i mir u skladu sa odlukama nadležnih državnih organa, čusmo i ono što je najvažnije; a to je da oni na narednim izborima očekuju poraz sadašnje vlasti jer su se, po njima, preigrali donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Koronavirus dođe kao bonus.

Isti ljudi koji preko dvije decenije pokušavaju da promjene aktuelnu vlast, koji su dokazani gubitnici, nesposobnjakovići, koji su jedino uspjeli da ubjede građane Crne Gore da im donose samo političku, kulturnu, ekonomsku, civilizacijsku degradaciju i nestabilnost i ugrožavaju državni suverenitet, dobili su najvažniji argument u svoju korist. U SPC, ltijama, društvenoj regresiji, antievropejstvu, svetosavlju, anti-antifašizmu, anticrnogorstvu, klerofašizmu, … I to me ne bi čudilo od DF-a, Demokrata, SNP-a, onih Dakinih pustokupljevina, oni jesu tog misaonog sklopa i vizije države u kojoj je Amfilohije obrazac za organizaciju društva i društvene vrijednosti, no me čudi da URA svoj prostor traži u tom vrijednosnom sistemu. Priče kako nijesu isti, a namjerni su da śutra prave vlast sa njima, je tipično licemjerstvo za tu vrstu prevare onih koji nikada neće glasati za DPS, a ni za srpske nacionalističke partije. Glas za sve prišipetlje, korumpirane sitnim namještenjima, iz Budve i Herceg Novog je glas za DF. Tačka!

Nikada nijesam potcjenjivao moć SPC u Crnoj Gori. Pravilo je što je narod neobrazovaniji, na nižem stupnju kulture i civilizacije to je uticaj religije u tom društvu veći. Ovo nije uvreda nikoga, to pokazuje svako ovlašno upoređivanje evropskih naroda. Upravo zato i smatram da su ovi izbori najbolji test za sve one koji ne žele da im śutra državu uređuju i utiču na njene odluke Amfilohije, Joanikije, Džomić, A. Vučić, A. Vulin. Ana Brnabić, Zlatibor Lončar, a Milorad Dodik bude redovna pojava na svakom događanju. Niti imaju pravo na izvoljevanje, razmaženost, zakeranje i probirljivost, niti imaju pravo da ostanu kod kuće dok se na izborima brani suverena, nezavisna, evroatlanska Crna Gora, Crna Gora kao dio zapadne civilizacije i zapadnih vrijednosti. Crna Gora te izbore mora da dobije! I to što nadmoćnije da se, jednom za svagda, otarasi okova koji joj ne daju da iskorači iz balkanskog blata što brže i postane dio jednog boljeg svijeta. Crna Gora zaslužuje mnogo, mnogo bolju alternativu od ove koja je destabilizuje i koči dvije i po decenije! Računajte da su naredni izbori drugi referendum. I pobijediće Crna Gora! Mora!

*Tekst prenosimo sa portala Aktuelno uz dozvolu autora

Oceni 3