Dosije: Lukovićeve ex-yu muzičke recenzije, najbolje od najgoreg (11)
Jolandd 10 B

Photo: Jolanda Korać

Noćas plačem samo zbog tebe na dokovima Beograda

ZANA – Zanomanija (PGP RTS)

Čak ni fanatične pristalice grupe Zana (po najnovijim policijskim istraživanjima - ukupno komada tri: Radovan, Kikamac i Jelena) više nisu u stanju da objasne šta je to Zana; da li je u pitanju virtualno "Veselo veče", prerušeni Moby Dick, klonirani K2, silovana Neda Ukraden ili anonimni beloruski pop-sastav; možda sve zajedno, idealno za TV Pink manufakturu u kojoj se crossover folka i densa smatra epohalnim Srpskim Otkrićem, dovoljno uzbudljivim da Zanu vole svi - od DJ Dekija do DJ Željka Mitrovića, uključujući i DJ Miru Marković čiji sofisticirani julovski ukus mora da dotiče pesme u kojima postoji samo ljubav, ljubav, ljubav... Da je baš tako, govori odlučnost Zane da obradi pesmu sastava Time Da li znaš da te volim: tamo gde je sedamdesetih godina Adolf Dado Topić svojim grlenim, sporim vokalom uspevao da uverenjem interpretacije čitavu priču odvuče od nakazne patetike - Zana nas devedesetih godina svojim brzim mašinskim elektro-ritmovima vodi u grotlo vrhunskog kiča, uz naglašenu zabavnomuzičku interpretaciju pjevačice Jelene dostojne "Beogradskog proleća 71".

Još je gora opsesija  trija da može da bude pandan devojčicama iz K2; pesma Nije sve tako crno besmislena je replika na ono što rade sestre Kovač, pogotovo u perverznim vokalnim detaljima i fraziranju koji otkrivaju da je Jelena do besvesti preslušavala oba K2 albuma. U trenucima kad im sisters Kovač više nisu zanimljive, Radovan & Kikamac pribegavaju najgorim humorističkim potezima a la Boris Bizetić: takve su pesme Etno, geto (Rajko, Kokodajko), Bay'o, Bajo (Zna te svak), Želim te... svaka utopljena u balkanski TV Pink lonac, unakažena vulgarnim folk-vicevima koji se o slušaoca odbijaju najnižim kriterijumima Gorana Bregovića.

Posebno poglavlje pripada numeri Modrice (ovde u remix izdanju '97): biti žena (vidi pod Jelena Galonić) a sa strašću pevati o tome kako te muškarac lema, tuče, razbija, drobi, maltretira, mlati, gusla, šamara i ubija od batina ("Od modrica tvojih plava sam ja... plava k'o oči gusara"), slučaj je za malo težu psihijatrijsku analizu; ovako zagovarati nasilje nad ženama u veselom pop-raspoloženju mazohizam je nezabeležen i na Balkanu, gde već stolećima muškarci lemaju, ali bar pri tom ne pevaju! Zanomanija  jeste manijakalni primer zbira svih turbo-folk-pop-dens-etno-neukusa; budući da je reč o svesnoj nameri da se ovaj mish-mash proturi kao rock proizvod, valja pomenuti da ovaj disk s rock-atmosferom nikakve veze nema; ovo je, naprosto, falsifikat svih postojećih muzičkih falsifikata, reprint bosansko-srpskih temata iz sredine osamdesetih, savršena izbeglička ploča koja otadžbinu spaja s maticom, vesela i tužna u isti mah, jevtina kopija predratnih raspoloženja u kojima TV Pink istinski ružičasto uživa pod devizom "A što ne bi moglo"... I, stvarno, što ne bi moglo... (Jul 1997, magazin XZ)

KONTRABANDA - Laku noć, deco (Go Go Records)

Objavljen krajem ovog aprila (1997) kao CD, ovaj je album sniman još krajem 1994. i tokom 1995. godine; zbog čega se u prodaji pojavio baš sad i zbog čega se u prodaji pojavio uopšte - pitanja su na koja odgovor ne daje prilično ambiciozan booklet s golišavom (toples) devojkom na omotu; glavno je da su tu svi tekstovi (olakšanje za recenzenta), jedna kritičarska pohvala i mnogo zahvalnica - što makar numerološki govori da je u Projekat bilo uključeno puno sveta koji su u njega (Projekat) verovali. Četrnaest pesama (trinaest delo Kontrabande + obrada numere Walk This Way, koju su zajednički snimili Aerosmith i Run DMC) kreiraju nešto što se, recimo, može podvesti pod Rock Atmosferu u kojoj šestočlana Kontrabanda pokušava da pliva vodama Velikih Američkih Bendova, koristeći svaki od poznatih rif-refren-attitude simbola ne bi li od svojih pesama napravila Mega-Doživljaj.

Teoretski, ova želja je ustavno legitimna i valja je poštovati, ali, praktično, bilo bi to kao kad bi u Crepaji želeli da snime Star Wars: sve znaju, imaju scenario, poseduju glumce - ali ne znaju kako. Nešto slično dešava se s Kontrabandom: očigledno je da su slušali mnogo ploča, znaju šta valja, ima stotine pesama za koje im je žao što ih baš oni nisu napisali - ali Kontrabanda se ne zovu Aerosmith, nisu čak ni Patribrejkers (koje imitiraju u pesmi 1001 milibar), a daleko su od Rolling Stonesa koji su im jedan od oficijelnih uzora.

Laku noć, deco samo je bledi reprint rock'n'roll-kopir aparata kojeg su Kontrabanda koristili do besvesti; njihova mešavina r'n'r & rhythm'n'bluesa & new wavea - dobitna je kombinacija samo na papiru; u studiju imamo posla s jeftinim, neprofesionalnim vokalom, stereotipnim tekstovima koji ne idu dalje od pukih simbola iz prvog razreda gimnazije, imamo posla sa ambicioznim i napaljenim gitaristima koji veruju da formula solo=orgazam još uvek važi (ne važi), imamo, konačno, posla s pločom koja je efemernošću materijala već unapred osuđena na propast. Vidljiv je trud da sve ispadne najbolje, ali... (Magazin XZ, 1997)

MADAM PIANO - Predeli (ITMM)

Ko ne zna, objasniće mu se: „Muzički projekat Predeli je nastao u zahvalnost Bogu, za sve one divne predele koje je podario ovoj jedinstvenoj planeti i njenim narodima da u njima uživaju, da im se raduju i dive u svoj njihovoj lepoti i raznolikosti života, kultura, religija, rasa i nacija, koje ova planeta i njeni predeli vekovima, kroz vreme sa sobom nose...".

Tako nas u bookletu obaveštava Madam Piano, pokušavajući da uvodom objasni kako je i zbog čega nastalo ovo Delo čije se ambicije nikako ne završavaju na tezi da se „naša besmrtnost i naše najveće bogatstvo kriju u onoj pravoj, uzvišenoj istini našeg postojanja, istini koja se zove - Jedno". Naprotiv, iza ovolike epske sofisticiranosti pomešane s ekološkom kvazifilozofijom - kriju se samo jedna Ploča i jedan Glas materijalizovan u 12 pesama čiji muzički milje pokriva Enya-područje, crnogorske festivale, pop šablone, etnoidne varijacije i starovremenski ugođaj tipičan za frivolne američke pevačice. Takav šaroliki raspon možda se u teoriji učinio sjajnim izazovom za nekog ko se zove Madame Piano i ko poseduje zavidnu vokalnu tehniku: ne jačinom glasa, vec specifičnom bojom i talentom za vokalnu metamorfozu, što je prilično atipično za sredinu u kojoj još vlada zabavnomuzička podela na „urlatore" i „šaptadžije".

U praksi, pak, album pada već posle desetak minuta: Madame Piano ume da peva, ali nema šta da peva; pesme su rasplinute do gnjecavih improvizacija, ubijene pretencioznom produkcijom i patološkom potrebom da se dostignu zapadnjački tehnološki standardi; većina naslova lebdi u bezvazdušnom prostoru, oivičena vokalnim egzibicijama koje tako šuplje, postavljene na goloj virtuoznosti, svedoče o besmislu materijala kakav se, recimo, prepoznaje u virtuelnim komadima poput pesama Caravan, Look Into My Eyes, Kao jutro ili Niya Niya Ni (''indian traditional" čijih 6:41 minuta ni u ležećem položaju u Večnim Lovištima nije mogućno izdržati). Velika ekipa saradnika, prepotentni omot (s groznim tekstovima tipa: „Noćas pevam samo za tebe/ tako ne čuješ moj glas/ noćas plačem samo zbog tebe/ na dokovima Beograda"), pozerstvo koje se prodaje kao Eko-Filozofija, falsifikovana jazzy-atmosfera, a iznad svega Lažni Image Opuštenosti koji prati ovakav projekat... tipični su atributi nadobudnosti koja ne uspeva da sakrije ono što je jedino bitno: Predeli jeste jedna od jezovitijih a umišljenijih beogradskih ploča, savršenih za Planetu na kojoj žive gluvonemi. (Oktobar 1997, magazin XZ)

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5