Kako je FNRJ pobjedila SSSR u nezaboravnoj utakmici 1952. godine
Asta 03 S

Nogomet je samo produžetak politike, ali drugim sredstvima: Staljin i Tito

Photo: Wikipedia

Nogometni rat Tita i Staljina

Priča o fudbalu: Rajko Mitić, Vladimir Dedijer i Josip Broz Tito„Na dan ove velike pobjede ujedinjenih naroda nad zajedničkim neprijateljem, misli svih naših naroda Jugoslavije upućene su sa zahvalnošću slavnoj i nepobjedivoj Crvenoj armiji – osloboditeljici i njenom genijalnom rukovodiocu Staljinu. Upućene su sa zahvalnošću herojskim narodima Sovjetskog Saveza…“. Iako je u ovom govoru održanom 9. svibnja 1945. Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito pozdravio i zapadne saveznike, posebno isticanje komunističke braće i velikog vođe dalo je naslutiti unutrašnjopolitički i vanjskopolitički smjer kojim će poslijeratna Jugoslavija krenuti. Uskoro su se slutnje i obistinile.

U sljedećih nekoliko godina dvije slavenske države na sjeveru i jugu Europe, unatoč nepostojanju zajedničke granice, postat će više nego bliske. Upravo suprotno predratnoj Kraljevini Jugoslaviji koja je među posljednjima u Europi tek 1940. uspostavila diplomatske odnose sa SSSR-om, nova komunistička, republikanska Jugoslavija nije čekala s pokazivanjem vanjskopolitičkih prioriteta. I prije nego je službeno završio Drugi svjetski rat, 11. travnja 1945. u Moskvi je potpisan Ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i poslijeratnoj suradnji vlade Sovjetskog Saveza i Demokratske Federativne Jugoslavije. Kopiranjem sovjetskog društveno-političkog, ekonomskog i vojnog modela, kao i sve naglašenijim antagonizmom prema Zapadnim („buržoaskim“) državama Jugoslavija se počela pretvarati u najvjernijeg i najagresivnijeg satelita SSSR-a. Važnost Jugoslavije u novoj sovjetskoj sferi utjecaja došla je do izražaja i prilikom osnivanja Komunističkog informacionog biroa (Kominform, Informbiro), međunarodne organizacije komunističkih i radničkih partija. Na osnivačkom sastanku Kominforma 1947. odlučeno je, upravo na inzistiranje sovjetske delegacije, da sjedište ove organizacije bude u Beogradu.

Jugoslavensko-sovjetska suradnja manifestirala se na različite načine. Osim političkih, intenziviraju se vojne, kulturne, znanstvene i druge veze. Jedan od aspekata suradnje kojem se počinje posvećivati sve veća pažnja bio je sport. Po uzoru na sovjetsko, i jugoslavensko je društvo upravo u fizičkoj aktivnosti svojih građana vidjelo važan temelj socijalističkog preobražaja. Za razliku od „elitističkog“ pristupa sportskim aktivnostima u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u društvu koje se stvaralo „fizkultura više nije luksuz za izabranu i povlaštenu manjinu, nego je sada na dohvatu svih radnika i cjelokupne omladine a pod općom lozinkom: budi sposoban za rad i obranu Demokratske Federativne Jugoslavije!“. Masovnost, amaterizam, ali i kontrola sportskih aktivnosti od strane politike postaju nove smjernice razvoja o čemu piše „Fiskultura“ 16.11.1945: „Dok je nekada carovala parola „sport bez politike“, parola koju su ubacivali nenarodni režimi da odvrate pažnju sportista od aktuelnih političkih pitanja, sada su naši fiskulturnici osetili da je učestvovanje u politici i rešavanju socijalnih i ekonomskih problema potreba svakodnevnog života i borba za bolju i srećniju budućnosti“.

Poklon sovjetske omladine - 50 nogometnih lopti i pehara

Što zbog „pogrešnog“ pristupa, što zbog suradnje s neprijateljskim režimima uspostavljenima na području Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata, stara sportska društva se raspuštaju, a pod nadzorom komunističkih vlasti osnivaju nova. Kao i u ostalim segmentima funkcioniranja društva i na sportskom se polju nedostatak iskustva nadomještao kopiranjem sovjetskog modela. „Možemo se neposredno poslužiti plodovima i uspjesima tih mudrih učitelja masovne i svestrane fizkulture. Oni su našli formule za rad, recepte po kojima svako tvorničko, seosko ili vojničko fizkulturno središte može uspješno vršiti svoje zadatke“ ističe se u novousvojenim osnovama razvoja fizičke kulture. U tom kontekstu s posebnim se interesom očekivao dolazak sovjetske fiskulturne delegacije u Jugoslaviju. Velika čast ukazana jugoslavenskom sportu ali i društvu uopće naglašavala se dodatno činjenicom da je delegacija sovjetskih sportskih rukovodilaca, stručnjaka, nastavnika, trenera i sportaša za svoje prvo studijsko putovanje van SSSR-a izabrala upravo Jugoslaviju.

Prepun Stamford Bridge: Gledaoci na utakmici londonskog Čelzija i moskovskog Dinama 13. novembra 1945. godine

Nakon dolaska u Beograd (1.rujan 1945.) u sljedećih mjesec dana članovi sovjetske delegacije obilazili su Jugoslaviju, družili se sa sportašima, vojnicima i običnim građanima, prisustvovali brojnim sportskim događajima ali i osobno pokazivali svoja sportska umijeća. Iako među gostima iz SSSR-a nije bilo nogometaša, jedno od najzanimljivijih u nizu predavanja o sovjetskom sportu bilo je ono o nogometu. U trosatnom predavanju pred beogradskim nogometašima i trenerima sveučilišni profesor i nogometni rukovodilac Mihail Tovarovski upoznao je prisutne s načinom na koji je nogomet organiziran u SSSR-u, s brojem klubova i nogometaša, s ulogom trenera, sudaca itd. Nije ovo bila ni prva ni zadnja prilika kojom se sovjetski nogomet „nametao“ kao svojevrsni mecena i mentor jugoslavenskom. Neposredno uoči dolaska gostiju iz SSSR-a, sa studijskog putovanja po Sovjetskom Savezu vratila se delegacija jugoslavenske omladinske organizacije. U nizu poklona koje su tijekom putovanja dobili, mladi Jugoslaveni posebno su istaknuli poklon sovjetske omladine koji se sastojao od 50 nogometnih lopti i pehara, za koji je odlučeno da će se svake godine dodjeljivati najboljoj jugoslavenskoj nogometnoj ekipi. Puno konkretniji izraz jugoslavensko – sovjetskog nogometnog prijateljstva dogodio se krajem 1945. godine. Jesen i zimu te godine, nakon završetka natjecanja u domaćem prvenstvu i kupu, dva najbolja sovjetska tima odlučila su provesti na međunarodnim turnejama. U čast domaćina: Nogometaši moskovskog Dinama sa buketima cveća izlaze na teren stadiona Stamford Bridge

Ono što će već nekoliko mjeseci kasnije a pogotovo zahuktavanjem Hladnog rata biti nepojmljivo, sovjetski prvaci, nogometaši moskovskog Dinama (uz nekoliko igrača iz drugih klubova) za svoju destinaciju izabrali su jednu Zapadnu zemlju i 4. studenog 1945. stigli u Veliku Britaniju. U sljedećih mjesec dana odigrat će utakmice s Chelsea (3:3), Cardiff Cityjem (pobjeda Dinama 10:1), Arsenalom (pobjeda Dinama 4:3) te Glasgow Rangersima (2:2).

Kako zbog još uvijek prisutne pobjedničke euforije te činjenice da su dvije savezničke zemlje nastavile i mirnodopsku suradnju, ali još više zbog sovjetskog nogometa kao potpune nepoznanice svima van SSSR-a, ove utakmice izazvale su velik interes svjetske javnosti. O odličnom nastupu sovjetskih nogometaša izvještavalo se i u jugoslavenskom tisku, uz neprikriveno navijanje i često vrlo tendenciozne naslove tipa „Londonska publika posle utakmice iznela je na rukama igrače Dinama“ („Fiskultura“ 16.11.1945). Za razliku od Dinamovog gostovanja u Velikoj Britaniji turneja sovjetskog vice prvaka i pobjednika kup natjecanja 1945., CDKA (Centralni dom Crvene armije), nije dobila takav prostor u svjetskim medijima. Jedan od razloga je vjerojatno bio i u tome što njihova destinacija nije bila nogometna sila, već naprotiv, još jedna (nogometna) nepoznanica – Jugoslavija. Za jugoslavensku javnost kao i nogometne domaćine vjerojatno još uvijek pod dojmom Dinamovog uspješnog gostovanja u  kolijevci nogometa ovaj dolazak bio je prvorazredan sportski i društveni događaj. Moskovski nogometaši odigrali su četiri utakmice pobijedivši beogradske timove Partizan (4:3) i Crvenu zvezdu (3:1), te splitski Hajduk (2:0). Najjači otpor pružila je reprezentacija grada Zagreba odigravši neriješeno 2:2.

Tito i FNRJ optuživani su za izdaju, terorizam i fašizam

Rat preko karikatura: Tito protiv StaljinaKrajem 1945., kada su korektni odnosi čak i s ideološkim protivnicima izgledali ostvarivo, scenarij u kojem bi bliskost i suradnja Sovjetskog Saveza i Jugoslavije iz bilo kojih razloga bili dovedeni u pitanje a kamoli prekinuti činio se nemogućim. Međutim, tri godine nakon potpisivanja ugovora o prijateljstvu i suradnji dvije najčvršće saveznice našle su se na rubu rata. Dijelom zbog sve neovisnije vanjske politike koja se otvoreno počela suprotstavljati rješenjima iz Moskve, ali dijelom i zbog Staljinovog osobnog animoziteta prema Josipu Brozu Titu kao mogućem konkurentu za čelno mjesto unutar međunarodnog komunističkog pokreta Jugoslavija se u ljeto 1948. našla u vrlo teškoj situaciji. Niti godinu dana nakon osnivanja Kominforma, jugoslavenski komunisti, u čijoj je zemlji bilo sjedište te organizacije iz nje su izbačeni. Već od ranije u (samo)izolaciji u odnosu na Zapadne kapitalističke zemlje Jugoslavija se sada našla izoliranom i od strane dojučerašnjih bratskih komunističkih zemalja. Izbacivanje iz Kominforma značilo je ne samo prekid političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih veza, nego čak i mogućnost nasilne promjene Titu odane političke garniture u zemlji i zamjene onom sklonom i odanom Staljinu. Iako su vojnici s obje strane jugoslavenske granice već bili spremni i na najgore do oružanog sukoba ipak nije došlo. Umjesto toga uslijedili su razni oblici pritisaka kako od strane SSSR-a tako i svih ostalih europskih komunističkih država. Jugoslavija i „Titova klika“ optuživani su za izdaju, terorizam, fašizam i angloamerički imperijalizam.

S obzirom na apsolutnu politizaciju komunističkih društava, bilo je neminovno da se ovaj politički sukob prenese i na sportska borilišta. Unaprijed dogovorena natjecanja počela su se otkazivati, istočnoeuropski klubovi i sportaši odbijali su gostovati u Jugoslaviji, a jugoslavenski klubovi i sportaši nisu zvani na sportske događaje u Istočnoj Europi. Eventualni susreti na „neutralnom“ terenu bili su obilježeni napetošću, provokacijama i jakim političkim nabojem. Sve spomenuto posebno će doći do izražaja na olimpijskom nogometnom turniru u Helsinkiju 1952. godine.

Najava Olimpijskog turnira u fudbalu: Finska 1952. godine

Sukob s ideološkim istomišljenicima Jugoslavene je stavio pred važnu odluku. Kojim putem dalje? Nastaviti s komunističkim preobražajem društva, ali bez političkih saveznika i ekonomskih partnera ili se okrenuti dojučerašnjim neprijateljima s kapitalističkog Zapada. Uz većinsku podršku članova Partije ali i cjelokupnog jugoslavenskog društva Tito se odlučio za manevar koji će brojni analitičari označiti jednim od prijelomnih trenutaka u Hladnom ratu. Jugoslavija ostaje vjerna Marxovom učenju, ali ne na način kako ga se tumačilo u Moskvi. Jugoslavenski komunisti počinju tražiti vlastita rješenja za društveno – politički razvoj koja će intrigirati generacije komunističkih ali i nekomunističkih političara, intelektualaca, gospodarstvenika i običnih ljudi širom svijeta. Uz brojne društveno-političke promjene u samoj zemlji veliki zaokret dogodio se i na međunarodnom planu. Iz teške situacije u kojoj se našla uslijed političke i ekonomske blokade s Istoka Jugoslavija se uspjela izvući okretanjem Zapadu i posebno SAD-u. Uvažavajući jugoslavensko opredjeljenje da ideološki ostane na istom putu, ali i novonastalu situaciju unutar komunističkog bloka, novu paradigmu odnosa prema Jugoslaviji američki veleposlanik u Beogradu objasnio je riječima „hladnokrvna kalkulacija obostranih interesa“.

Veliki uspjeh u Londonu 1948, srebrna medelja: Kadar sa finalne utakmice Švedska - Jugoslavija 3:1

Drugačiji odnos prema Zapadu, posebno u usporedbi sa sovjetskim, manifestirao se vrlo brzo i u svijetu sporta. Prve poslijeratne Olimpijske igre otvorene su 29. srpnja 1948. u Londonu. Bilo je to točno mjesec dana nakon početka sukoba unutar komunističkog bloka ali i mjesec dana nakon početka Berlinske blokade, prvog konkretnog hladnoratovskog sukoba između SSSR-a i Zapada. Iako u tom trenutku još uvijek bez državnog olimpijskog komiteta Sovjetski Savez je na igre pozvan ali do sudjelovanja ipak nije došlo. Za razliku od predratnog perioda kada se nesudjelovanje objašnjavalo ideološkim razlozima, tijekom Hladnog rata sport postaje važno sredstvo dokazivanja superiornosti nad suparničkim blokom. Izgubiti od neprijatelja, pa makar i na atletskoj stazi ili plivačkom bazenu, smatralo se ne samo sportskim nego i političkim porazom. U tom kontekstu treba gledati i na odluku sovjetskih vlasti da sportaše ne šalju na ona natjecanja s kojih se neće vratiti kao pobjednici. S obzirom da 1948. tih garancija nije bilo, odlučeno je ne riskirati. S druge strane Jugoslavija, dijelom upravo zbog situacije u kojoj se našla, odlučila je u London poslati svojih 90 sportaša. Među njima su bili i nogometaši, koji će nakon pobjede u polufinalu nad domaćinom (3:1) i poraza u finalu od Šveđana (3:1) osvojiti srebrnu medalju.

Spremni za pobjedu: Nogometna reprezentacija Jugoslavije 1952. godine

Iako je osnivanjem Olimpijskog komiteta SSSR-a 1951. sve upućivalo na dolazak sovjetskih sportaša na sljedeće olimpijske igre (1952. u Helsinkiju), u proljeće 1952. službene potvrde sudjelovanja još nije bilo. Špekuliralo se oko višemjesečnih priprema sovjetskih „olimpijaca“ na Krimu ali je predsjednik sovjetskog olimpijskog komiteta Adrijanov izjavio da će službenu potvrdu donijeti tek šest tjedana prije početka igara. Špekuliralo se i oko mjesta gdje bi sovjetski sportaši stanovali tijekom trajanja igara. Iz političkih razloga „miješanje“ s ostalim sportašima, posebno onima sa Zapada, nije dolazilo u obzir. Jedan od mogućih scenarija bio je da sovjetski sportaši budu smješteni u Lenjingradu i da ih se svakodnevno avionom prevozi na natjecanja u Helsinki. Po drugom scenariju sportaši bi bili smješteni u Helsinkiju, ali na sovjetskom brodu u gradskoj luci. Na kraju se dogodilo nešto treće. Kako piše Time Magazine, „the Red athletes…were immured in a separate „Little Iron Curtain“ village, six miles from the Olympic Stadium“. U vezi s odvojenim smještajem dogodila se još jedna stvar neuobičajena za olimpijski pokret. Prvi put u povijesti olimpijskih igara zastave sudionika podignute su na dva različita mjesta. Zastave SSSR-a i istočnoeuropskih komunističkih zemalja podignute su u njihovom olimpijskom selu u Kapyli, dok su zastave svih ostalih podignute u glavnom olimpijskom selu u Otaniemiju. U jugoslavenskom tisku je ovaj događaj prokomentiran na zanimljiv način: „Ali, ni ovaj veliki međunarodni sastanak neće biti pošteđen provokacija agresora sa Istoka, i to baš istog onog čiju je okrutnost na svojoj koži već osetio miroljubivi finski narod“ (Naš sport, 15.7.1952.).

Jugoslavija – SSSR, utakmica visokog političkog rizika

Sukob se nastavlja: KGB dokumenti ukazuju da su Rusi spremali antentat na TitaU međuvremenu od posljednjih olimpijskih igara odnos Jugoslavije i SSSR-a nije se popravio. Naprotiv, blokada Jugoslavije je nastavljena, a dokumenti KGB-a ukazuju i na konkretne planove atentata na Josipa Broza Tita. U takvoj atmosferi s posebnim se interesom očekivao mogući olimpijski susret sportaša ove dvije države. Prilika se pojavila u sportu u kojem su i jedni i drugi očekivali veliki uspjeh, u nogometu. Nogometni turnir na Olimpijskim igrama u Helsinkiju bio je jedan od najočekivanijih sportskih događaja iz više razloga. Kao prvo, sportska (posebno nogometna) javnost s nestrpljenjem je iščekivala prvi izlazak sovjetskog nacionalnog tima na međunarodnu pozornicu. Uz SSSR, na olimpijskom turniru pojavljuju se prvi put i nogometne selekcije istočnoeuropskih komunističkih zemalja. Brojni stručnjaci su upravo tu činjenicu uzimali kao argument da se radilo o najjačem olimpijskom nogometnom turniru ikad jer su za istočnoeuropske zemlje nastupili „amateri“ koji su prije rata igrali za poznate profesionalne klubove. Ako ne najjači nogometni turnir u Helsinkiju bio je po broju sudionika (25) svakako najveći u povijesti olimpijskih igara.

Zbog prevelikog broja prijavljenih ekipa prvo je odigran eliminacijski krug utakmica kako bi u „pravom“ olimpijskom turniru ostalo 16 momčadi. Sovjetski Savez izvukao je teškog protivnika i tek nakon produžetaka uspio pobijediti reprezentaciju Bugarske rezultatom 2:1. Puno lakši posao bio je pred nogometašima Jugoslavije. Za prolazak u daljnju fazu natjecanja morali su pobijediti reprezentaciju Indije. Susret je završio visokom pobjedom Jugoslavena od 10:1, a osim puno golova utakmicu je posebno upečatljivom učinilo nekoliko indijskih nogometaša koji su odlučili igrati bosih nogu. A onda je uslijedio ždrijeb prvog kola. Iako je utakmica između Madžarske i Italije garantirala možda najbolji nogomet daleko najveću pažnju izazvao je par Jugoslavija – SSSR. Da se u ovom susretu sportaši neće voditi isključivo olimpijskim geslom kako je važno sudjelovati (a ne pobijediti) bilo je jasno svima koji su barem površno pratili vijesti tih godina.

Veliki pritisak nametnut velikim očekivanjima osjećali su nogometaši obje reprezentacije. Sovjetski nogomet nakon Drugog svjetskog rata proživljavao je pravu renesansu. Gledatelji koji u sve većem broju dolaze na stadione mogli su uživati u odličnim utakmicama domaćeg prvenstva. Uslijed povećanog interesa počinju i ozbiljnija ulaganja u nogometnu infrastrukturu. Važan trenutak u popularizaciji nogometa svakako je bila Dinamova turneja po Velikoj Britaniji. Uspjeh moskovskog kluba bio je za sportaše, trenere i sportske novinare dokaz nastajanja najjače škole nogometa na svijetu. Sovjetskim političarima bio je to dokaz superiornosti sovjetskog pristupa organizaciji ne samo sporta nego i društva uopće. U skladu s tim a posebno u sve izraženijoj natjecateljskoj atmosferi Hladnoga rata na nogomet se počinje gledati kao veliki vanjskopolitički potencijal. Zbog svega navedenog prvi izlazak sovjetske reprezentacije na međunarodnu nogometnu pozornicu nije smio biti prepušten slučaju.

Prvi korak je bio stvoriti reprezentaciju. Kako bi se spriječila mogućnost neuspjeha zbog eventualne neuigranosti odlučeno je da okosnica nacionalnog tima bude momčad CDKA, najtrofejniji sovjetski poslijeratni klub. „Timu poručnika“, kako se aludirajući na vojnički karakter kluba nazivalo nogometaše CDKA, pridruženi su ponajbolji pojedinci iz ostalih sovjetskih klubova. Vjerujući u kvalitetu svojih nogometaša sovjetska javnost ispratila ih je u Helsinki očekujući isključivo najsjajnije olimpijsko odličje. Međutim, već utakmica s Bugarskom dala je naslutiti da taj scenarij neće biti tako lako ostvariv. Pravi test nogometnog umijeća ali i psihološke čvrstine bila je utakmica s Jugoslavijom.         

Cela država bila je uz njih: Reprezentacija Jugoslavije u Finskoj 1952. godine

U slučaju jugoslavenskih nogometaša politički pritisak bio je znatno manji. Na pobjedu bi se svakako gledalo kao ne samo sportski uspjeh. Ali, za razliku od sovjetskih, jugoslavenski političari nisu opterećivali nogometaše svojim očekivanjima niti su se na bilo koji način uplitali u funkcioniranje reprezentacije. Sastav nacionalne vrste prepušten je timu stručnjaka koji je uvažavajući sugestije trenera, sportskih novinara ali i najšire javnosti, izabrao one za koje se mislilo da će moći ponoviti uspjeh iz Londona. U reprezentaciji su pod selektorskim vodstvom Aleksandra Tirnanića naposljetku zaigrali igrači iz četiri najbolja jugoslavenska kluba: Beara i Vukas iz Hajduka, Stanković, Ognjanov i Mitić iz Crvene zvezde, Crnković i Horvat iz Dinama, Čajkovski, Bobek i Zebec iz Partizana, te jedini koji nije igrao za klub iz „Velike četvorke“, Boškov iz Vojvodine. Na 55 satnom putovanju od Jugoslavije do Finske reprezentativci su promijenili nekoliko prijevoznih sredstava, uključujući autobus, vlak, trajekt i avion. Iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno izgleda epizoda s minhenskog željezničkog kolodvora na kojem jugoslavenski nogometaši u očekivanju vlaka za Hamburg na samom peronu odrađuju kondicijski trening! Unatoč svim tim problemima, već prva trening utakmica u Helsinkiju i pobjeda nad reprezentacijom Čilea rezultatom 5:0 podigla je samopouzdanje u jugoslavenskim redovima. Dobro raspoloženje nastavilo se i nakon visoke pobjede nad Indijom, ali vremena za euforiju nije bilo. Ždrijeb prvog kola jugoslavenskim je nogometašima dodijelio najgoreg mogućeg protivnika.

Dve šokantne utakmice sa Rusima, uz trijumf Jugoslavije

O raspoloženju unutar sovjetske reprezentacije uoči utakmice nije bilo nikakvih informacija. Autoizolacija je nakon vijesti o izvučenim parovima dodatno pojačana. Nitko sa sovjetske strane nije bio raspoložen za izjave. Posebno ne novinarima iz Jugoslavije. Kako se približavao dan meča, nervoza i iščekivanje su rasli. Jugoslavenske novine donosile su vijesti o mnogobrojnim brzojavima podrške poduzeća i pojedinaca iz čitave zemlje.

Utakmica između SSSR-a i Jugoslavije odigrana je u nedjelju 20. srpnja u Tampereu pred oko 16 tisuća gledatelja. Favorizirana sovjetska momčad napustila je teren nakon prvog poluvremena u šoku, s tri gola u svojoj mreži. Na samom početku nastavka uslijedio je novi pogodak za Jugoslaviju i vodstvo od 4:0. Šok na terenu golom je ublažio najbolji sovjetski igrač Bobrov ali samo na kratko jer je svega par minuta kasnije Jugoslavija već vodila s 5:1. I tako je ostalo sve do 15 minuta prije kraja utakmice kada je uslijedio vjerojatno jedan od najvećih preokreta u povijesti nogometnih natjecanja.

U posljednjih 15 minuta Sovjeti su uspjeli zabiti 4 gola čime je utakmica u regularnom dijelu završena rezultatom 5:5. Obzirom da tijekom produžetaka nitko nije zabio zgoditak odluka o prolasku u sljedeće kolo trebala se donijeti na ponovljenoj utakmici dva dana kasnije. Iako su Sovjeti tu utakmicu započeli bitno bolje te već u 5. minuti poveli još jednim zgoditkom sjajnog Bobrova, susret je završen rezultatom 3:1 za Jugoslaviju.

Potpuno očekivano utakmica je izazvala brojne, ali i bitno različite reakcije ne samo u Jugoslaviji i SSSR-u nego širom svijeta. Što je ova utakmica stvarno značila jugoslavenskim nogometašima, novinarima, ljubiteljima nogometa pa čak i onima koji o nogometu nisu znali puno, bilo je jasno čim je sudac označio kraj utakmice. Prema izjavama svjedoka koji se sjećaju radijskog prijenosa prvi igrač koji je dotrčao do komentatora sav zadihan uzviknuo je „pobijedili smo Staljinovu Rusiju!“. Da je ova pobjeda odmah poprimila puno veći značaj od sportskog uspjeha govori i telegram jugoslavenskih nogometaša upućen maršalu Titu nakon odigrane utakmice. U njemu je bila kratka i vojnički intonirana poruka: „Borili smo se i pobijedili uz podršku Vašu i čitavog našeg naroda“. Politička dimenzija pobjede mogla se iščitati i iz reakcije finskih navijača koji su jugoslavenske sportaše na odlasku sa stadiona ispratili skandiranjem „Tito-Tito“.

Pukli kao balon: Komentar na utakmicu FNRJ -  SSSR

Oduševljenje na stadionu i oko njega nije bilo ništa u usporedbi s onim što se tu večer događalo u domovini. Po završetku utakmice tisuće ljudi izašlo je na ulice jugoslavenskih gradova. Kolone građana s bakljama u rukama kretale su se Beogradom slaveći pobjedu. U splitskoj luci pobjednike se pozdravljalo brodskim sirenama, dok je u Zagrebu zbog velikog broja ljudi na ulicama zaustavljen promet. Ubrzo su počele i šale na račun gubitnika. Aludirajući na sramotu koju su sovjetski nogometaši nanijeli Sovjetskom Savezu mogli su se čuti komentari kako će ih Staljin sada za kaznu sve otjerati u Sibir. Pobjednička euforija nastavila se sutradan na stranicama jugoslavenskih novina. Praksa da se sportski sadržaji ne stavljaju na naslovnicu ovaj put je prekršena. Uz detaljne analize same igre velika pažnja posvećena je i onim „drugim“ dimenzijama pobjede. „Pobjeda nad SSSR-om obradovala je sve naše ljude, čak i one koji do ovog susreta nisu imali osobitog zanimanja za sport, i zato, što je postignuta protiv predstavnika zemlje koja tokom posljednjih godina vodi prema našim narodima besprincipijelnu i drsku klevetničku hajku“ pisao je „Vjesnik u srijedu“ 23.7.1952.

Radio prenos slušala cela Jugoslavija: Okupljeni oko zvučnika, građani su pratili utakmicu Jugoslavija - SSSR

Ovaj uspjeh doživljavao se kao dokaz ispravnosti jugoslavenskog modela izgradnje socijalizma, sada potvrđenog i na sportskom planu. Osim toga, primjer iz sporta trebao je poslužiti kao snažan poticaj ustrajnosti i na svim ostalim poljima izgradnje društva. U tom kontekstu, kao poruka nogometašima u Finskoj, ali i poruka cjelokupnoj jugoslavenskoj javnosti, u novinama je objavljen telegram graditelja valjaonice bakra u mjestu Sevojno. Patetičnim i pomalo romantičnim tonom radnici su poručili: „Svi smo učestvovali u borbi naših igrača. Sutra će naše graditeljske mišice uložiti svu snagu u borbi koju vodimo ovdje izgrađujući valjaonicu bakra. To će biti najbolji pozdrav Titovim junacima na Olimpijadi“.

Vjesnik u srijedu: 'Svesavezni nadtrener očekuje svoju nogometnu reprezentaciju'

Uz novinare, jugoslavensku pobjedu ili bolje rečeno sovjetski poraz, na sebi svojstven način obradili su i karikaturisti. Oštrica njihovog pera uglavnom je bila usmjerena na moguću percepciju poraza u SSSR-u, budućnost članova reprezentacije i naravno, Staljinov doživljaj poraza.

Svijet hvali Jugoslaviju, šutnja u Sovjetskom savezu

Kao i u svim sličnim situacijama Jugoslavenima je bilo jako važno kako njihovu priču doživljavaju stranci. S obzirom na limitiranu slobodu medija strana mišljenja prenosila su se isključivo ukoliko su bila pozitivno intonirana. Više od potvrde ispravnosti to je trebalo biti ohrabrenje građanima Jugoslavije da u svom otporu Sovjetima imaju saveznike. Upravo zbog toga, uz komentare o kvaliteti jugoslavenskog nogometa, s posebnom se pažnjom prenose oni s političkim predznakom. Takav je npr. komentar finskog lista „Suomi“ o Jugoslavenima kao sportskim, ali i moralnim pobjednicima, ili „France Soira“ o jugoslavenskim nogometašima koji nakon pobjede s uzbuđenim glasom „u kome se osjećalo malo prkosa“ uzvikuju „Živio Tito!“. Za jugoslavenske vlasti možda najzanimljiviji komentar objavljen je u londonskom Daily Telegraphu. Uspoređujući uspješnu Dinamovu turneju po Velikoj Britaniji 1945. novinar se prisjeća kako su Sovjeti svoj uspjeh pripisivali svojoj ideologiji. „Ako se superiornom ideologijom mogao ranije objasniti trijumf Dinama nad kapitalističkim Arsenalom, kako se objašnjava sada trijumf Jugoslavije nad Sovjetima. To pitanje sigurno zabrinjava vrlo mnogo moskovske propagandiste“ zaključuje novinar Daily Telegrapha.

Za razliku od masovne euforije u Jugoslaviji reakcija javnosti u SSSR-u potpuno je izostala. Iako se na više mjesta navodi kako za vrijeme Staljinovog života rezultat utakmice sovjetska javnost nije mogla saznati, taj podatak nije točan. Istina, dvoje najčitanijih novina u Sovjetskom Savezu, „Pravda“ i „Izvestija“, za razliku od ostalih vrlo opširnih izvještaja s Olimpijskih igara, poraz od Jugoslavije popratile su samo sa po jednom rečenicom. Cenzura informacija i izostanak javne diskusije pokrenuli su lavinu spekulacija o razlozima poraza i utjecaju političkih moćnika (prvenstveno Staljina) na sudbinu reprezentacije i igrača. Uslijed nedostupnosti izvora u ruskim arhivima glavnina informacija i dalje se svodi na memoarsku građu i izjave svjedoka. Pa ipak, unatoč još uvijek brojnim nepoznanicama, i postojeće činjenice ukazuju da je jedan sportski događaj imao i svoj politički epilog. Po povratku s Olimpijskih igara tim CDKA je raspušten, igrači raspoređeni u druge klubove, a neki reprezentativci čak i kažnjeni oduzimanjem titule „majstora sporta“. Također nije teško zaključiti da ni sam Staljin nije bio zadovoljan porazom od Titovih sportaša. Međutim, je li i na koji način on u cijelom slučaju osobno reagirao, na temelju trenutno dostupnih izvora nije moguće sa sigurnošću utvrditi.

Nogometna utakmica između SSSR-a i Jugoslavije izazvala je različite reakcije i unutar ostalih istočnoeuropskih država. Na službenoj razini zavladala je politički uvjetovana solidarnost s Moskvom. Jugoslavenska pobjeda medijski je popraćena samo kao jedan u nizu rezultata s Olimpijskih igara. S druge strane, reakcija onih koji nisu pripadali političkom establišmentu bila je najvećim dijelom uvjetovana osobnim stavom o komunističkoj diktaturi i Moskvi kao nametnutom centru moći. U slučaju konkretne utakmice kao i u nizu sličnih primjera kasnijih godina podrška Jugoslaviji bila je svojevrstan simbolički čin otpora Sovjetskom Savezu. Naravno, u visoko kontroliranim društvima svaki izraz podrške „neprijatelju“ morao je iz preventivnih razloga u startu biti osujećen i onemogućen.

O jednom takvom slučaju izvijestile su i jugoslavenske novine. Nakon što je na zgradi bugarske telegrafske agencije u centru Sofije zajedno s ostalim rezultatima s olimpijskih igara istaknut i rezultat nogometne utakmice Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, okupljena masa počela ga je komentirati na način koji se vlastima nije svidio. Kako bi spriječili daljnju eskalaciju projugoslavenskih osjećaja agenti bugarske državne sigurnosti jednostavno su uklonili sporni rezultat.

Kao što se od njih i očekivalo, jugoslavenski nogometaši ponovili su uspjeh s prethodnih olimpijskih igara i plasirali se u finale nogometnog turnira. Na njihovu žalost tamo ih je dočekala mađarska „laka konjica“, jedna od najboljih nogometnih reprezentacija svih vremena. Predvođeni fenomenalnim Ferencom Puškašem Mađari su u ovoj utakmici odnijeli pobjedu (2:0) i osvojili zlatnu medalju. Drugo mjesto nije bilo razočaranje niti za jugoslavenske nogometaše niti za jugoslavensku javnost. Osim odlično odigranog turnira i osvojene srebrne medalje možda ključan razlog bila je upravo pobjeda nad Sovjetskim Savezom. I na sljedećim olimpijskim igrama u Melbournu (1956.) jugoslavenski će nogometaši po treći put ponoviti uspjeh osvajanja srebrne medalje. Da kuriozitet bude veći, taj su put u finalu izgubili upravo od SSSR-a. Međutim, tri godine nakon Staljinove smrti i godinu nakon normalizacije odnosa između Beograda i Moskve, tu utakmicu više nitko nije doživljavao dramatično.

Pravi rat između Jugoslavije i SSSR-a nikad nije započet iako je u nekoliko navrata i ta mogućnost izgledala kao realni scenarij. Umjesto oružja godinama su grmjele uvrede, prijetnje, klevete i osude. Jugoslavensko disidentstvo unutar dotad monolitnog komunističkog bloka otvorilo je brojna pitanja i dalo neke nove odgovore. Najčešće prezentiran kao ideološki ovaj sukob unutar komunističke obitelji bio je velikim dijelom i osobni sukob Tita i Staljina. U tom ratu taština, svaka pobjeda i svaki poraz imali su dodatnu težinu. Bilo da se radilo o važnim diplomatskim bitkama ili jednoj nogometnoj utakmici.                     

Oceni 5