Politička dimenzija filma
Nomadland 02 S

Photo: IMDb

Nomadland – romantiziranje bijede

Jedan od ovogodišnjih oskarovskih favorita, film Nomadland autorice Chloé Zhao s Frances McDormand u glavnoj ulozi, nedavno je osvojio Zlatni globus za najbolju dramu, a Zhao je nagrađena i za režiju, čime je postala tek druga redateljica koja je osvojila nagradu u ovoj kategoriji (prva je bila Barbra Streisand 1984. godine). Film je osvojio i nagradu Critics Choice Award u čak četiri kategorije: najbolji film, režija, adaptirani scenarij i filmska fotografija, kao i Zlatnog lava za najbolji film na Filmskom festivalu u Veneciji.

Film Nomadland kombinira dokumentarnu i fikcijsku formu, a temelji se na istoimenoj knjizi Jessice Bruder iz 2017. godine koja je istraživala subkulturu Amerikanaca starije životne dobi koji su, izgubivši sve u recesiji 2008., napustili dotadašnji način života i počeli živjeti nomadski, putujući zemljom u svojim kombijima-kućama u potrazi za sezonskim poslovima.

Neki od ljudi koje je Bruder upoznala i intervjuirala za knjigu pojavljuju se i u filmu, “glumeći” sami sebe, dok Frances McDormand glumi Frances McDormand fiktivnu Fern, ženu u ranim 60-ima koja započinje nomadski život nakon smrti supruga i gubitka posla nakon propasti tvornice gipsa u Nevadi koja je zapošljavala većinu lokalnog stanovništva, pa tako i nju. Fern prenamjenjuje svoj kombi u mobilni životni prostor i priključuje se vršnjacima koji su iz različitih, uglavnom ekonomskih, razloga primorani putovati zemljom i obavljati privremene niskokvalificirane poslove, često fizički zahtjevne i neprimjerene s obzirom na njihovu dob i zdravlje (npr. u fast food restoranu, šećerani, raznim kampovima ili Amazonovom skladištu) da bi preživjeli.

No, sve ima svoje pozitivne i negativne strane, pa tako njihovu “slobodu” od materijalne sigurnosti prati i određeni osjećaj slobode od materijalizma neoliberalnog društva i općenito društvenih konvencija. Budući da je riječ uglavnom o boomerima koji još uvijek pamte nasljeđe hippy pokreta, naglasak je stavljen na nekonvencionalni način života, kao i na odnos između čovjeka i prirode. Surovi i impresivni pejzaži američkog Zapada (Badlands, Južna Dakota) koji kao da prkose protoku vremena važan su element filma, i dobar dio scena sastoji se od Fern kako šutke boravi u prirodi, razigrano je istražuje ili pak zamišljeno gleda u daljinu. Ipak, Fernin odnos prema okolišu u suštini je melankoličan (podsjeća je na supruga, čiju smrt nikad nije preboljela), a priroda u filmu poprima gotovo mitsku dimenziju, simbolizirajući izgubljenu, a zapravo nikad ostvarenu, viziju američke idile (neki kritičari su film žanrovski čak usporedili s vesternom).

Redateljica Chloé Zhao odlučila se za nenametljivi, “promatrački” pristup, koji nije neuobičajen za dokumentarce. Međutim, Nomadland nažalost pati od manjka strukture, zbog čega se njegova dva sata trajanja čine puno dužima. Poput svojih likova, film vrluda, lunja, traži se, ali kao da nikad ne stiže na odredište. Ok, promatranje u nekim slučajevima može zamijeniti radnju, ali samo ako je ono što promatramo relativno zanimljivo. Problem je u tome što Nomadland u konačnici površno obrađuje i svoje likove i tematiku, prepuštajući gledateljicama da iz Ferninih zamišljenih pogleda same iščitaju sve ostalo.

Zapravo su sporedni likovi (naturščici) puno uvjerljiviji i intrigantniji od same Fern – od Boba Wellsa, svojevrsnog gurua nomadskog pokreta koji organizira godišnje okupljanje nomada u Arizoni, do Fernine vedre prijateljice Linde May, koja je ujedno središnja figura u knjizi Jessice Bruder. Vjerojatno bi i film bio zanimljiviji da je snimljen u formi “klasičnog” dokumentarca, umjesto ovog žanrovskog hibrida sa slavnom holivudskom glumicom u glavnoj ulozi i drugim glumcem, inače odličnim Davidom Strathairnom, u ulozi Ferninog udvarača Davea.

Jedna od najvećih mana filma je što bi trebao biti posveta radničkoj klasi, obespravljenima i marginaliziranima, te pružiti kritiku kapitalističkog sustava koji izrabljuje najranjivije građane. Međutim, društveno-politički kontekst zanemaren je u korist neodređene spiritualne poruke i psihološkog portreta protagonistkinje čije je “odmetništvo” posljedica prvenstveno njenog karaktera (od Fernine sestre saznajemo da je oduvijek bila drugačija od drugih, svojeglava i buntovna), a manje posljedica socioekonomskog statusa. Fern se možda povremeno smrzava noću u kombiju i ima neurednu frizuru, ali isto tako ima imućnu sestru u Kaliforniji kojoj se obrati za pomoć (doduše, nevoljko) kada joj treba par tisuća dolara za popravak kombija.

Dio filma snimljen je u Amazonovom ogromnom, poluautomatiziranom skladištu gdje rade Fern, Linda May i brojne druge prekarne radnice i radnici, no Zhao zaobilazi “nelagodna” pitanja kao što je pristup zdravstvenoj skrbi i socijalnim uslugama, koji je u SAD-u ionako vrlo ograničen velikom broju stanovnika. Radeći sezonski u nacionalnom parku, Fernin prijatelj Dave završava u bolnici i hitno je operiran, ali nikad ne saznajemo kako je podmirio račun, ni što se općenito događa u takvim situacijama s ljudima koji nemaju zdravstveno osiguranje. Nedostatak novca u Nomadlandu kao da je tek dio romanse lutalačkog života. U stvarnosti je, primjerice, Linda May slomila rebro dok je radila u kampu, Charlene Swankie (72) tri rebra, a 68-godišnji Steve Booher pao je pri istovaru u zabavnom parku i razbio lubanju.

Sama Zhao u intervjuima je pokušala umanjiti političku dimenziju filma, tvrdeći da se željela “fokusirati na ljudsko iskustvo i stvari koje nadilaze političke stavove i nekako su univerzalne – gubitak voljene osobe, potraga za domom.” Po tome ispada da je društveno-politička, materijalna stvarnost tek pozadina na kojoj se odigravaju osobne drame. Je li Fernino nomadstvo, dakle, svjesni izbor ili nužnost? Je li Fern siromašna ili je samo slobodnog duha? Možda oboje? Film kao da se ne može odlučiti. U stvarnosti, većina pripadnika ove generacije neće dobiti svoj sretan završetak.

*Tekst prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5