Normalizacija odnosa sa Sovjetskim Savezom

KREMALJSKE TAJNE

Što se u međuvremenu zbivalo u Kremlju, sada kad je crveni car bio mrtav?

Započnimo raspravu o tome digresijom i izletom u početak 1945. godine. Za vrijeme konferencije na Jalti Roosevelt je pristojno upitao Staljina da mu predstavi dotad nepoznatog člana sovjetske delegacije:

– Tko je gospodin s pince-nez naočalama?

– Oh, to je Berija, moj Himmler. – odgovorio je Staljin, gotovo usput.

Lavrentij Pavlovič Berija postao je narodni komesar za unutarnje poslove Sovjetskog Saveza, dakle šef NKVD-a, krajem 1938. kada je Velika Čistka koja je progutala milijune života već gubila zamah. Unio je stanoviti red u funkcioniranje NKVD-a i broj hapšenja i pogubljenja donekle se smanjio. Jasno, Staljinovi i Berijini motivi nisu bili briga za ljudska prava i legalitet krivičnog postupka. Teror NKVD-a je dotad bio toliko stihijski i postigao je toliki stupanj samovolje da je izazvao potpunu paralizu sovjetskog društva, a Staljin je pojmio da je minimum efikasnosti u toj fazi potrebniji od proizvodnje straha. Berija, koji je svojom hladnom birokratskom pojavom ostavljao dojam izvršnog direktora neke moćne zapadne banke, reorganizirao je NKVD u najmoćniji obavještajni aparat svih vremena. Legenda o efikasnosti i razgranatosti sovjetske obavještajne službe nastala je s razlogom u doba Berije i čini se da su s njom mogli izići na kraj samo Ian Fleming i John Le Carré. Richard Sorge u Japanu, grupa špijuna poznata kao Rote Kapelle u Trećem Rajhu i Kim Philby sa svojim dekadentnim prijateljima u srcu MI6 u Velikoj Britaniji, bili su Berijini kadrovi. Berija je rukovodio zločinačkim sustavom policijskog terora i koncentracijskih logora, ali sovjetski Himmler imao je otvoren, pragmatski um nezatrovan iracionalizmom ideologije, posvećen isključivo logici, efikasnosti i ekspertizi, a i raznovrsni seksualni poduhvati zanimali su ga više od aseksualne komunističke doktrine. Nigdje kao u nutrini represivnog aparata nije ideološka laž ogoljena u potpunosti. Nakon Staljinove smrti, različite frakcije među njegovim nasljednicima počele su se boriti za vlast i tragati za novim legitimitetom. Bile su dakle primorane na izvjesne, veće ili manje promjene Staljinove politike. Po neprovjerenim pretpostavkama, Berija je imao viziju liberalizacije Sovjetskog Saveza, povlačenja iz Istočne Njemačke i – da, zvuči, nevjerojatno – otvaranja prostora privatnom poduzetništvu. Tridesetak godina prije Mihaila Sergejeviča Gorbačova koji je tada imao nešto više od dvadeset godina i tek godinu dana partijskog staža. U okviru takvog radikalnog zaokreta neminovna je bila i normalizacija odnosa s Jugoslavijom. Zar je sadistički faktotum sovjetske diktature mogao sebi dozvoliti tako hrabre pomisli? Upravo on i nitko drugi nego on! Nitko nije imao bolji uvid u potpun neuspjeh sovjetskog komunizma. Bio je na izvoru najtočnijih policijskih i obavještajnih podataka o sveopćem bankrotu sovjetske privrede, apsurdu državnog planiranja, o korupciji u nomenklaturi i o kriminalu i bezakonju koji su divljali u provinciji, nadasve o tjeskobama, mržnjama, strahovima koje su razdirale stanovništvo i dovele ga u stanje abulične rezignacije. Inteligentnom šefu najmoćnije planetarne tajne policije, dakle jedinoj osobi kojoj je Sustav dozvolio da misli i služi se luksuzom razuma i logike, bilo je jasno da sovjetskom državom jednostavno više nije moguće upravljati na dotadašnji način.

Berija je nestao sa scene nekoliko mjeseci nakon Staljinove smrti i nije stigao poduzeti nijedan potez prema Jugoslaviji koji bi ostavio učinka

Kadar KGB-a (kao i u Berijino vrijeme NKVD, odnosno MVD, ili MGB, kako se u raznim fazama nazivalo ono što je u početku bilo Čeka) bio je – paradoksalno: uz rijetke disidente – najprosvjećeniji dio sovjetske vlasti, pa i čitavog stanovništva. Posvećena kasta kojoj je iracionalna ideologija dala povlasticu logičnog, analitičkog i racionalnog promatranja stvarnosti. Za doktrinarne rituale nadležni su bili neki drugi resori. Ljudi iz sovjetske obavještajno-sigurnosne zajednice znali su sve o krahu komunističkog projekta. Jednostavno su morali poznavati slabosti sustava kako bi ga efikasnije štitili. Bili su jedini koji su po prirodi svojeg posla imali pristup Zapadu i jedini koji su poznavali zapadne vrijednosti, zapadne privredne, društvene i državne sustave i zapadni stil i način života. Zato nije neobično da je ruska tranzicijska oligarhija regrutirana iz povlaštene klase KGB-a. Uostalom, tko je osim njih imao ili mogao imati bilo kakvu predodžbu o kapitalizmu?

U saopćenju TASS-a sa zatvorenog suđenja Beriji stajalo je da je namjeravao restaurirati kapitalizam u Sovjetskom Savezu. Besmisleno je i naivno ulaziti u meritum montiranih sovjetskih sudskih presuda, no možda je prva presuda donijeta nakon Staljinove smrti čak i bila utemeljena na činjenicama?

Je li u Berijinoj aktovci nakon hapšenja pronađeno Rankovićevo pismo, ili pak Berijin koncept pisma Rankoviću? Je li poduzimao neke druge korake u pokušaju normalizacije odnosa s Jugoslavijom? Moguće, kao što je moguće da nikada nećemo saznati istinu. Berija je bio posljednji vrhunski sovjetski rukovodilac koji je umro nasilnom smrću. Vrhuška koja je preživjela Staljinove hirove, više nije mogla trpjeti neprestani strah i neizvjesnost i postigla je – možemo li reći džentlmenski? – sporazum da se uzajamno više neće fizički istrjebljivati.

Berija je nestao sa scene nekoliko mjeseci nakon Staljinove smrti i nije stigao poduzeti nijedan potez prema Jugoslaviji koji bi ostavio učinka. Nije se stigao prikloniti ni frakcijama koje su nastale u sovjetskom rukovodstvu: Molotov, Kaganovič i Maljenkov s jedne, Hruščov, Bulganjin i Mikojan, s druge strane. Treba imati na umu da ova podjela nije bila striktna i da su članovi jedne frakcije ulazili u privremena taktička savezništva s članovima druge frakcije.

BRIJUNSKE TAJNE

Tito je budno pratio što se zbiva u Moskvi poznavajući u tančine metodu vladanja i borbu za vlast među komunistima. Govor koji je održao u Beogradu nakon povratka iz Londona bio je i poruka Moskvi kojom je postavio stroge uvjete za eventualno pomirenje. Ukratko, rekao je da Jugoslavija za sukob nije kriva, ali da je sa svim državama spremna imati snošljive odnose pod ravnopravnim uvjetima, da neće učiniti prvi prijateljski korak, ali da neće odbiti takav gest sa suprotne strane, da će dakle "čekati i vidjeti..."

Neovisno o mogućim Berijinim akcijama, čarobni magnetizam zajedničke, zavjereničke ideologije oba režima je uputio na tajne kontakte. Metafizika komunizma i državni interesi rađali su obostranu želju za normalizacijom.

U Moskvi su shvatili da je Staljin počinio fatalnu grešku. Balkanski pakt postao je činjenica na južnom krilu sovjetskog bloka. Dakle, ne samo da je Jugoslavija napustila taj blok nego se svrstala u zapadni. Osim što ju je nametala vojno-strateška i politička nužda, normalizacija odnosa s Jugoslavijom bi kao vanjskopolitički uspjeh postala i faktor u borbi za vlast u Kremlju.

Titova pozicija postala je lagodna ali je morao paziti da pad napetosti u odnosima sa Sovjetskim Savezom ne stvori sumnjičavost na Zapadu, odnosno morao je uvjeriti Zapad da moguća normalizacija s Moskvom ne znači i povratak u sovjetski blok.

Jugoslavija i Sovjetski Savez nisu nikada, ni na vrhuncu krize, formalno prekinuli diplomatske odnose. Ambasade u Beogradu i Moskvi nisu zatvorene i u njima je boravio po jedan chargé d'affairs u nepodnošljivim uvjetima kakve diplomatska praksa i običaji ne poznaju. U junu 1953., na sovjetski prijedlog, diplomatski odnosi vraćeni su na ambasadorsku razinu. Jugoslavenski i sovjetski diplomati, suprotno komunističkom običaju, još dugo će se oslovljavati s "gospodine".

Je li slučajno da je, nekoliko tjedana nakon obnove punih diplomatskih odnosa, na Brijunima u junu 1953. održan plenum CK SKJ kojim je napuštena demokratska linija Šestog kongresa? Đilas se tog plenuma sjeća kao točke nakon koje se, zbog svojih sve liberalnijih uvjerenja, nepovratno udaljio od Tita. Dogmatska struja u SKJ bila je očito ohrabrena razvojem događaja na relaciji Beograd-Moskva.

I DEMOKRACIJA JE IRACIONALNA

Zapadu nije moglo ostati nepoznato očijukanje Moskve i Beograda neovisno o tome je li raspolagao s obavještajnim podacima ili ne: logična analiza nametala je takav zaključak. U situaciji nerazriješenih odnosa između frakcija u Moskvi i Titove još uvijek naglašene spremnosti za savezništvo sa Zapadom, otvorila se posljednja prilika da se Jugoslavija trajno veže za Slobodni svijet u čemu će State Department i Foreign Office učiniti nekoliko fatalnih grešaka. Grčkoj i Turskoj nisu savjetovali elastičnost u pregovorima s Beogradom tako da su vojne odredbe Balkanskog pakta ostale odveć deklarativne i nedefinirane, a vrhunac gluposti bit će odluka američke i britanske vlade iz oktobra 1953. da Trst preda talijanskoj administraciji što je Jugoslaviju i Italiju dovelo na rub rata i predstavljalo prvi čavao u lijesu jugoslavensko-sjevernoatlantskih odnosa. Britanska opozicija je odluku svoje vlade doslovno ocijenila kao foolish. Da ironija bude veća Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo izvelo je demonstrativne letove prema talijanskoj granici s tek nabavljenim američkim mlažnjacima.

Teza da je Đilas žrtvovan u znak dobre volje prema Moskvi ne stoji. Đilasovi stavovi jednostavno su bili odveć demokratski i odveć su zadirali u same osnove komunističkog sustava

Korist od čitave halabuke mogla je imati samo Moskva. No, ne zaboravimo da je nova Eisenhowerova administracija, osobito državni sekretar John Foster Dulles bila odlučno antikomunistička i nije gajila iluzije da će se Tito pretvoriti u demokratu zapadnog tipa, štoviše, u perspektivi je od Jugoslavije strahovala kao od komunističkog Trojanskog konja u zapadnoj alijansi. Tako su jugoslavensko-sjevernoatlantski odnosi tijekom 1953. (opet) postali shizofreni. U svakodnevnoj propagandi naglašavalo se neupitno savezništvo: slavni britanski feldmaršal Bernard Montgomery posjetio je Beograd, jugoslavenski, grčki i turski generalštab bili su u redovnom kontaktu, ali je Zapadu postalo važnije da se Jugoslavija ne vrati Istoku nego da se potpuno integrira u atlantski vojno-politički blok. Vrijeme će pokazati da je takva opcija zapravo odgovarala i Titu.

Autoru je slučajno poznata jedna epizoda koja ilustrira odnos jugoslavenskih komunista prema Zapadu. Godine 1953. u Pulu je uplovio američki nosač s avionima tipa F-86 Sabre. U Puli ih je preuzelo Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo kao svoje prve mlazne avione. Kako je Pula grad mornara, američki mornari su se po kavanama pomiješali s jugoslavenskima. Jedan od njih znao je engleski i nakon nekoliko pića američki kolege su mu poklonili primjerak časopisa Life i kutiju Marlbora. Kada se naš mornar vratio u kasarnu Life i Marlboro izazvali su uzbunu, mornar je stavljen u pritvor, a oficir KOS-a ispitivao ga je nekoliko dana kao američkog špijuna.

Afera Đilas koja je kulminirala u januaru 1954. imala je samo prividne i površne veze s jugoslavenskom vanjskom politikom. Teza da je Đilas žrtvovan u znak dobre volje prema Moskvi ne stoji. Đilasovi stavovi jednostavno su bili odveć demokratski i odveć su zadirali u same osnove komunističkog sustava. Đilas nije mogao politički preživjeti neovisno o bilo kakvom vanjskopolitičkom kontekstu. Moskva je zasigurno sa simpatijama gledala na Đilasov pad i utoliko je taj pad dobro došao Titu u procesu normalizacije, ali samo u kolateralnom smislu. Tito bi se u svakom slučaju obračunao s Đilasom jer su ga na to primoravali logika vlasti, zakoni doktrine i narav režima. Jasno, Zapad je zbog ishoda afere Đilas bio zabrinut.

U međuvremenu su incidenti na mađarskoj, rumunjskoj, bugarskoj i albanskoj granici praktično prestali.

ON NAS VUČE ZA NOS

Konačno, u junu 1954. sovjetski ambasador je Titu uručio pismo Prvog sekretara CK KPSS Nikite Sergejeviča Hruščova. Uz neizostavne marksističko-lenjinističke fraze, Hruščov je u pismu predložio i uspostavljanje odnosa na partijskoj razini. U igri živaca Tito nije odgovorio prije no što je na Bledu potpisan vojni aneks Balkanskog pakta. U prepisci što je uslijedila Tito je izbjegao raspravu o partijskim odnosima i zahtijevao da normalizacija započne na razini međudržavnih odnosa. Pismo je ujedno bilo i znak da je borba za vlast u Moskvi završila pobjedom Hruščova i njegove frakcije.

State Department je konačno zaključio da Tito Zapad "vuče za nos". Ovako ili onako, Tito je pronašao optimalni način da od Zapada dobije najviše što je moguće i da zauzvrat dâ najmanje što je moguće

Toj su korespondenciji svakako prethodili izvjesni tajni kontakti o kojima možemo samo nagađati – komunisti obožavaju tajnovitost i konspiraciju – no istodobno, dakle u prvoj polovici 1954., Jugoslavija je počela voditi pažljivo balansiranu vanjsku politiku. Podržala je ponovno naoružanje Zapadne Njemačke, a Tito se u javnim nastupima povoljno, ali i oprezno izjašnjavao o evropskim integracijama, posebice o tada aktualnom zapadnoevropskom vojnom savezu, odnosno Evropskoj obrambenoj zajednici. (Zamisao je propala zbog ukorijenjene nevoljkosti evropskih država da se odreknu svoje suverenosti). Pri tom je Tito eksplicite odbijao mogućnost pristupanja Jugoslavije Sjevernoatlantskom paktu uz istodobno iskazivanje spremnosti za maksimalnu suradnju. Zbog takvih nedorečenih i polovičnih stavova State Department je konačno zaključio da Tito Zapad "vuče za nos". Ovako ili onako, Tito je pronašao optimalni način da od Zapada dobije najviše što je moguće i da zauzvrat dâ najmanje što je moguće.

Vojni aneks Balkanskog pakta potpisan je na Bledu u ljeto 1954. čime je dovršeno strateško zaokruživanje sovjetskog bloka sustavom sličnih paktova: CENTO na Srednjem Istoku, SEATO u jugoistočnoj Aziji i ANZUS na Tihom oceanu. Jugoslavenske komuniste je počela zabrinjavati inicijativa koju je Zapad počeo preuzimati na globalnom planu. Zaključili su da bi daljnje slabljenje Sovjetskog Saveza dugoročno moglo ugroziti i njihov komunistički režim. Ipak, Bledski sporazum bio je s jugoslavenske točke gledišta velik diplomatski uspjeh. Izolirana agresija na Jugoslaviju, Grčku ili Tursku značila je casus belli za sve tri članice, međutim u slučaju da Grčka ili Turska zarate sa Sovjetima na temelju svojih obveza u Sjevernoatlantskom paktu, ugovoreno je da će se konzultirati s Jugoslavijom o mjerama koje treba poduzeti što znači da je Jugoslavija izbjegla obveze prema u osnovi antikomunističkom Sjevernoatlantskom paktu.

Da nije došlo do normalizacije koju je u posljednji trenutak započeo Hruščov, ishod bi možda bio i drugačiji...

HRUŠČOV U AKCIJI

Spomenuto Hruščovljevo pismo sovjetski ambasador predao je Titu osobno na Brijunima, mimo uobičajenog protokola i mimo znanja aparata Državnog sekretarijata za inostrane poslove koji se već profilirao u prozapadnu ustanovu: šef diplomacije postao je u međuvremenu Koča Popović. Prvi rezultat normalizacije bio je skromna, ali znakovita obnova trgovačkih i prometnih odnosa sa Istočnim blokom i – što je svakako važnije za komunistički mentalitet – potpun prestanak protujugoslavenske propagande na Istoku. Tajna prepiska Tito-Hruščov se nastavila i u drugoj polovici 1954. U oktobru iste godine riješeno je i Tršćansko pitanje, dakle čitava 1954. trajala je u stalnoj i sve suptilnijoj težnji jugoslavenske diplomacije da ne zatvori vrata ni jednom ni drugom bloku i da se ni jednom ni drugom odveć ne približi. Ta je ekvilibristika doživjela svoj vrhunac krajem 1954. kada je jugoslavenska eskadra na čelu s Galebom isplovila za Indiju i Burmu. To se Titovo putovanje s pravom smatra genezom nesvrstanosti.

Početkom februara 1955., Georgij Maljenkov dao je ostavku na položaj predsjednika sovjetske vlade. Time je završena borba za vlast nakon Staljinove smrti. Funkciju sovjetskog premijera preuzeo je Nikolaj Bulganjin, aparatčik ograničene inteligencije i pouzdanik Hruščova. Period između Staljinove smrti i pada Maljenkova sovjetski građani pamtit će po stanovitom rastu životnog standarda jer je Maljenkov bio sklon proizvodnji "sredstava za potrošnju" za razliku od staljinističkog favoriziranja "sredstava za proizvodnju" – kako su polit-ekonomske dileme komunisti formulirali svojim karakteristično hermetičnim frazama. Pokušavao je voditi i donekle miroljubivu vanjsku politiku. Ne zaboravimo da "liberalizam" Maljenkova nije bio plod humanističkih i demokratskih motiva nego očajničke nužde u sveopćoj disfunkciji sovjetske vlasti. Maljenkov je bio tipičan staljinski kadar koji je preživio strahovladu zahvaljujući surovosti i oportunizmu. Hruščov je njegovim padom sebi otvorio manevarski prostor u vanjskoj politici.

Sredinom maja 1955. potpisan je austrijski Državni ugovor kojim je obnovljena suverenost i neovisnost Austrije, ali pod uvjetom da zemlja ostane trajno neutralna što je bio izričit sovjetski zahtjev. Obnova Austrije uklapala se u sovjetsku viziju neutralnih zemalja između oba bloka koju su na sjeveru već činile Švedska i Finska, a u perspektivi u tu bi grupu ušle ujedinjena neutralna Njemačka i – Jugoslavija. Tito nije bio protiv te ideje jer bi u perspektivi nova ujedinjena Njemačka i Jugoslavija postale prirodni saveznici podjednako udaljene i od Istoka i od Zapada. Tito je naime već počeo razmišljati o Jugoslaviji na taj način. Gotovo istodobno došlo je i do formalne konsolidacije sovjetskog bloka: potpisan je Varšavski pakt.

Nesretnim stjecajem okolnosti istoga dana je u Moskvi i Beogradu objavljeno da sovjetska delegacija na čelu s Hruščovom putuje u Beograd.

Zapadu je tada vojnički snažna i u zapadne saveze integrirana Zapadna Njemačka odgovarala više od ujedinjene neutralne Njemačke pa su State Department, Foreign Office i Quai d'Orsay izvršili koordinirani pritisak na Tita da se u predstojećem razgovoru s Rusima suzdrži od davanja podrške ujedinjenju i neutralizaciji Njemačke. Tito je intimno gajio simpatije za tu veliku zemlju u srcu Evrope. U njoj je proveo dio mladosti, a njemački je bio strani jezik koji je govorio ponajbolje. Kao što je rečeno, tada je bio sklon njemačkom ujedinjenju. Tih dana su jugoslavenski diplomati uvjeravali zapadne kolege da normalizacija odnosa sa Sovjetskim Savezom ne znači i povratak u istočni lager.

*Feljton je izvorno objavljen na e-novinama 2009. godine; nastaviće se