Sto godina strave i užasa (3)
Nossfe 01 S

Photo: IMDb

Nosferatu, eine Symphonie des Grauens (1922): Pacoliki monstrum šiljatih prstiju

Američka filmska scena počinje da pokazuje prve znake horora 1922. godine,  a uz pomoć autora kao što su D.W. Griffith i Wallace Worsley, ali su tri najznačajnija filma te godine ipak stigla sa evropskog područja. Fritz Lang je dao još jedan doprinos sa „Dr. Mabuse,“ a Benjamin Christensen je snimio svoj najpoznatiji film „Häxan: Witchcraft Through the Ages“ – pseudo-dokumentarac o tome kako su Evropljani nekada proganjali i kažnjavali one koji su bili osumnjičeni za veštičarenje.

Onda se pojavio „Nosferatu,“ koji kasnije umalo nije izgubljen. Radi se o prvoj pravoj adaptaciji „Dracule“ Brama Stokera, a upravo je zbog toga film umalo obrisan sa lica Zemlje, kratko nakon što je završen, i to iz jednostavnog razloga: producenti nikada nisu tražili dozvolu da se u filmu iskoriste Stokerovi motivi, pa su tako ugrozili autorska prava. Umesto da zatraže dozvolu autori filma su samo izmenili imena glavnih junaka, a kao rezultat pojavila se presuda kojom je naloženo da se uništi svaka kopija filma. Nekoliko kopija je srećom već bilo poslato van Nemačke, pa su u Sjedinjeni Američkim Državama provele narednih sedam godina, dok novo čudovište nije dočekalo prvu premijeru 1929. godine, u sumrak ere nemog filma.

Film se smatra monumentalnim dostignućem za filmsku umetnost tog doba, te se zajedno sa filmom „The Cabinet of Dr. Caligari“ ubraja u najvažnija dela nemačkog ekspresionizma na filmu. Režirao ga je F.W. Murnau, koji je u stvaranju i opisivanju vampira iskoristio neke od karakterističnih ekspresionističkih momenata, a posebno kada je u pitanju senka koja prvog velikog vampira zamenjuje u nekoliko scena.

U ulozi čudovišta našao se Max Schreck, koji je udahnuo život grofu Orloku – pacolikom monstrumu šiljatih prstiju, koji ni po čemu ne podseća na ljudsko biće. Za razliku od zavodljivih i privlačnih portreta koji će kasnije postati simbol za Draculu, a nakon što ga Bela Lugosi bude odigrao 1931. godine, Orlok je prava zver, nešto što gledaocu pruža razloge za strah - ima nečega vanzemaljskog u njegovim ukočenim pokretima i divljim izrazima lica, koji i danas utiču na gledaoca, devedeset godina nakon premijere.

Orlok i Schreck nas nikada nisu zaista napustili, te se slični monstrumi pojavljuju i danas kako bi ovom istorijskom čudovištu odali počast – a u serijama kao što je „Salem’s Lot,“ te „What We Do in the Shadows,“ Orlok još jednom živi, i pomaže nam da ne zaboravimo istoriju filma.

Orlok nije jedini monstrum koji se rodio ove godine, budući da ništa manje važni nisu ni filmovi „Dr. Mabuse the Gambler,“ „Häxan,“ „One Exciting Night,“ „A Blind Bargain“ (izgubljeni film).

Izvor: Paste magazin

Oceni 5