Film "Licorice Pizza" (2021)
Licorice Pizza

Photo: fest.rs

Nostalgična potraga za ispunjenjem

Jedan tip filmova koji nikada nije izašao iz filmskih „trendova“ je svakako coming-of-age stilske orijentacije, kao specifičan podžanr drame s mladim ljudima u glavnim ulogama i koji se suočavaju s ključnim trenutkom osobnog rasta od djetinjstva do odrasle dobi.

I „Pizza od sladića“ („Licorice Pizza“) redatelja Paula Thomasa Andersona, jedan od prošlogodišnjih filmova koji je ušao u uži izbor za Oscar (nominacije za najbolji originalni scenarij, najbolja režija i najbolji film), školski je primjer ovog podžanra: nostalgična priča o dvoje mladih ljudi smještena u sedamdesete godine i govori o osjećaju pripadnosti svakog američkog tinejdžera. Debitanti Cooper Hoffman i Alana Haim predvode veliki ansambl glumaca.

Coming-of-age filmovi datiraju još iz filma „Kapetan Hrabrost“ iz 1937. godine, a elemente žanra koristi i Orson Welles u „Građaninu Kaneu“ te u „Veličanstveni Ambersonovi“. Pedesetim godinama prošlog stoljeća je obilježio film „Buntovnik bez razloga“, ali i prvijencu Françoisa Truffauta „400 udaraca“, dok u sljedećim dekadama su snimljeni kultni naslovi kao „Diplomac“ (1967), „Američki grafiti“ (1973) i „Briljantin“ (1978). Neosporni kralj tinejdžerskog filma osamdesetih bio je redatelj John Hughes, koji je napisao i režirao nekoliko popularnih coming-of-age ostvarenja, kao „16 svijeća“ (1984), „Ferrisov ludi dan“ (1986) i, možda njegov najcijenjeniji tinejdžerski film, „The Breakfast Club“ (1985).

Devedesetih godina pravi je bum u produkciji filmova namijenjenih takozvanoj Generaciji X, osobito na festivalima nezavisnih filmova kao Sundance i Slamdance: „Lijenčina“ (1990) i „Ošamućeni i zbunjeni“ (1993) Richarda Linklatera, „Samci“ Camerona Crowea, „Djeca“ (1995) Larryja Kinga samo su dio velikog broja naslova. Ova ostvarenja slijede liniju cinéma véritéa kao izravna referenca na dokumentarne filmove šezdesetih. Utjecaj cinéma véritéa rezultat je potrebe da se istraže zanemarene točke u američkom društvu i da ignorirani pojedinci i grupe dobiju vidljivost i glas da ispričaju svoje priče.

I novi milenij nosi puno uspješnih ostvarenja, podjednako kod kritike i na kino blagajnama.  Jedan od najdoslovnijih primjera coming-of-age filma je „Odrastanje“ Richarda Linklatera (2014), film snimljen u razdoblju od dvanaest godina, zatim „Mjesečina“ (2016) Barryja Jenkinsa te „Zovi me svojim imenom“ (2017) Luce Guadagnino.

„Piza od sladića“ je priča smještena u Encinu, 1973. godine, za vrijeme Nixonove vladavine te govori o kalifornijskoj mladeži. Hoffman igra petnaestogodišnjeg Garyja Valentinea koji inače glumi u malim filmskim ulogama i koristi novac za pokretanje čudnih sporednih poslova, kao PR tvrtke za lokalne restorane te trgovine vodenih kreveta.

Jednog dana u školi Gary upoznaje 25-godišnju Alanu (Haim), fotografkinju godišnjaka i uspijeva dobiti njezin broj. Gary obećava ljubav malo starijoj Alani koja nije zastrašujuće lijepa, ali dovoljno neobična za Garyjevu fascinaciju.

Zapravo, „Pizza od sladića“ pripada Alani, i liku i glumici, te film doživljavamo kroz njezina iskustva. Alana Haim je inače članica pop trio grupe Haim iz Los Angelesa (Anderson je režirao nekoliko glazbenih spotova za grupu, a u filmu glume i njezine dvije sestre i roditelji). Alanina pojava i vitka figura suprotstavljaju se njezinom „nedostatku“ privlačnosti filmske zvijezde. Vidimo je kako se neprestano kreće između poslova, stilova, stavova, očajnički tražeći ispunjenje. Ovako, film je više za one u dvadesetima, a ne tipičan srednjoškolski narativ.

Gary očito živi život koji je neprikladan njegovim godinama te igra patrijarhalnu ulogu u svojoj obitelji, s majkom koja mu je zaposlenica i često se brine o mlađem bratu. Garyja pratimo kroz njegove divlje podvige: sitne poslovne prijevare, često i samo trčanje, ali i zadirkivanje industrije zabave i holivudskim ikonama koje se u isto vrijeme nađu u Encinu.

Kao i Tarantinov „Bilo jednom u Hollywoodu“ i „Pizza od sladića“ je nostalgično vraćanje i jedna vrsta pseudo-povijesti šoubiznisa, miješajući neke stvarne figure i izmišljene likove. U filmu se pojavljuju A-zvijezde u svega nekoliko minuta: Sean Penn kao William Holden, Bradley Cooper kao filmski producent Jon Peters, inače bivši partner Barbre StreisandTom Waits kao Sam Peckinpah, zatim John C. ReillyMaya Rudolph… Tu su i brojne reference, kao ona da Alana ima vrlo židovski nos što upućuje na Barbru Streisand, dok je Gary odjeven tako da podsjeća na debeljuškastog Briana Wilsona iz Beach Boys.

Iako film uveliko ovisi o Alaninom i Garyjevom odnosu, njihov je dobni jaz za neke bio predmet spora, unatoč tome što je ostao platonski veći dio filma. Gary i Alana skupa sazrijevaju, svako na svoji način, i bore se protiv privida ljubavi, a redatelj jedino hoće zadovoljiti tu adolescentnu želju za prijateljstvom i prihvaćanjem. I to radi vrlo uspješno.

*Prenosimo s portala Ziher

Oceni 5