Film o Sinéad O’Connor
Sinead 01 S

Photo: Pinterest

"Nothing Compares": Portret buntovnice u mladosti

Dokumentarni film “Nothing Compares” redateljice Kathryn Ferguson posveta je Sinéad O’Connor kao umjetnici. Ne možda toliko kao pjevačici, koliko kao ženi koja je u ugodnoj poziciji svjetske slave od pobune odlučila učiniti izvedbenu umjetnost, čiji je aktivizam za prava potlačenih popločio put nadolazećim generacijama djevojaka koje su se posvetile istome, kao što su primjerice Pussy Riot u Rusiji.

U uvodnim sekundama filma čujemo glas Krisa Kristoffersona, velikog country kantautora koji će joj mnogo godina kasnije napisati divnu posvetu “Sister Sinéad”, kako najavljuje izvođačicu čije je ime postalo sinonim za hrabrost i integritet”. Mjesto događa je Madison Square Garden, koncertna proslava tridesete godišnjice karijere Boba Dylana. Sinéad izlazi kako bi otpjevala “I Believe in You” s njegovog prvog u nizu gospel albuma “Slow Train Coming” za koji iz filma saznajemo da joj je omiljena ploča (kao i Nicku Caveu, spomenimo uzgred). Isprva se čini da je dočekana ovacijama, ali zatim sve glasnije čujemo fućkanje i izraze nezadovoljstva koji traju mnogo duže od pljeska i podrške.

Sinéad je trebala praktički šaptati pjesmu koju je pripremila, ali postaje joj jasno da se neće čuti od publike. Kristofferson se vraća, daje joj podršku. Ona daje znak bendu da prekine svirati, traži da joj se pojača mikrofon, vadi slušalice iz ušiju i iz sveg glasa viče govor Hailea Selassija koji je Bob Marley pretvorio u svoju pjesmu “War”. O’Connor je tu pjesmu već izvela u programu Saturday Night Live koji je završila tako što je poderala sliku pape Ivana Pavla II zbog njegove uloge u zataškivanju slučajeva u kojima su svećenici Katoličke Crkve zlostavljali djecu.

To je dio razloga zašto sada u Madison Square Gardenu publika fućka Sinéad O’Connor. Drugi dio vjerojatno leži u prethodnom slučaju njezinog nastupa u SAD-u kad je odbila pjevati na festivalu ako se prije njezinog koncerta tradicionalno pusti američka himna. “Što su ti ljudi uopće radili na koncertu Boba Dylana?”, pita se u filmu pjevač John Grant, ali on je vjerojatno zaboravio da je Dylan u šezdesetima odradio cijelu turneju pred ljudima koji su mu poslije svake pjesme fućkali i proglašavali ga izdajnikom.

O’Connor je svojim nastupom na njegovom jubileju napravila tipično dilanovsku diverziju u tipično dilanovskim uvjetima. Premda njezina izvedba nije završila na koncertnom albumu s tog događaja, ona je nešto najbolje što se na njemu odvilo, nešto što se može mjeriti s Dylanovim električnim šokom u Newportu ili “Play it fucking loud” trenutka u Manchesteru 1966. godine.

Sinéad je imala teško djetinjstvo, prvo u obitelji s majkom koja je patila od duševne bolesti, a zatim i u sustavu kojim je upravljala Crkva. Štoviše, pjevačica je i za majčine psihičke probleme krivila Crkvu u kojoj je ova izrasla kao i sve generacije žena koje su joj prethodile. Velik dio svoje karijere posvetila je upravo zalaganju za prava žena u Irskoj, zemlji u kojoj je Katolička crkva često imala zadnju riječ u odnosu na njezinu vladu.

O’Connor se tamo pojavljuje kao dijete iz neke druge stvarnosti, obrijane glave, čas u spitki i čizmama, gruba poput muškog skinheada, čas u bijeloj haljini nježna poput cvijeta na rosi. Trebat će proći još desetljeća da svijet uhvati korak s njezinim imidžem, isto kao i s njezinim političkim stavovima koje je propagirala javno od svog trenutka globalnog probijanja kad je na dodjeli Grammyja nastupila s logom Public Enemyja naslikanim na glavi u znak podrške Chuck D-ju i ekipi koji su odbili nastupiti jer se hip hop nije priznavao kao jednakovrijedan glazbeni pravac.

Zanimljivo je da O’Connor svoj najradikalniji potez sukobljavanja s moćnicima odrađuje pred promociju trećeg albuma, nakon što je svijet pokorila obradom Princeove pjesme “Nothing Compares 2 U” od koje je napravila najveći svjetski hit trenutka. Vlasnici prava na Princeovu glazbu odbili su filmu korištenje pjesme po kojoj nosi ime, a scene iz videospota bez glazbe koju treba pratiti služe upravo kao srednji prst Princeovoj polusestri koja je odbila ustupanje prava i kao dokaz da se Sinéad i danas suočava s istim šikaniranjem zbog iznošenja istine. U ovom slučaju čini se da je u pitanju intervju u kojem suradnju s Princeom nije prikazala u najljepšem svjetlu, što je uzrokovalo uskraćenje prava na hit.

“Nothing Compares” nažalost završava tamo gdje je i počeo, na pozornici Madison Square Gardena, pa nam ne govori mnogo o pjevačici nakon velike kontroverze u devedesetima. Unatoč tome, film je i više nego uspješan kao portret buntovnice u mladosti, žene kojoj je od slave i novca uvijek važnija bila dosljednost i zalaganje za slabe i nezaštićene. Zauzvrat je dobila samo prezir i udarce, ali jamačno će ostati upamćena kao simbol otpora i snage s kakvom se gotovo ništa ne može usporediti.

Ocjena: 7/10

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad

Oceni 5