Zašto poznate ličnosti pitamo za mišljenje
Novak Đoković S

Photo: New York Times

Novak Đoković: Reketom protiv vakcine

Ima već nekoliko dana kako najbolji teniser sveta, Novak Đoković, valjda usled dokonosti i viška vremena, pobuđuje pažnju javnosti svojim izjavama nevezanim direktno za teniski teren i za svet sporta. Prvo da kažem da me tenis ne interesuje nimalo, između neke utakmice KLS-a, Ling Long super lige ili kako se već sada zove, i finala Grand Slama, u svako doba dana biram KLS – Ling Long kombinaciju. Ali u pitanju je globalno poznati sportista, i komentari su dati u vreme „kulturnih ratova“, kada breše racionalnosti, razuma i tekovina prosvetiteljstva popuštaju pred cunamijem teorija zavere i podgrevaju klimu opšteg nepoverenja, i kojima obeznanjeni populus u jednom veoma zapuštenom kulturnom ambijentu,  pokušava sebi da objasni kakav svet izranja iz svega ovoga i šta se to dešava. Zbog svega toga izjave zavređuju komentar.

Prvo, izuzetno je tužno uvideti da jedan od najboljih sportista sveta ima tako reakcionarne stavove. Uvek sam bio skeptičan prema ideji da putovanje menja čoveka. „Putovanje je ludin raj“, veli Emerson, i zaista bi se očekivalo da neko ko je „video sveta“, ne reciklira frazeme iz arsenala Srbije 90-ih. Deo problema je i u ispraznosti celebrity kulture. U tome da tražimo od poznatih ličnosti mišljenje o svemu i svačemu, zaboravljajući da su profesionalni sportisti najčešće fah idioti, izuzetno izvežbani u onome čime se bave i ništa drugo sem toga, da su to jednostavno prvoklasni zabavljači. Ne mogu da zamislim da se za vreme epidemije Variole vere iko pitao šta li Krešimir Ćosić ili Džaja misle o vakcinama.

Ne verujem da je Džonas Solk, kada je aprila 1955. njegova vakcina protiv polija proglašena bezbednom morao da vodi bitku narativa sa pevačima i sportistima. Ne mislim ovde da osuđujem nekoga kao glupog fudbalera, jelte, nego mislim da su ti ljudi imali više poniznosti u najboljem smislu te reči, skromnosti i svesti o prihvatanju svojih intelektualnih granica, da ih je to činilo daleko pametnijim i mudrijim u konačnom ishodu. Ne sporim da je obaveznu vakcinaciju od samog starta pratilo osnivanje antivakicionalne lige, ali su društvene mreže i internet ovaj problem geometrijski uveličale. Kako bi rekao britanski komičar Riki Džervajz, došlo je do izjednačavanja nečijeg mišljenja sa određenim neupitnim činjenicama. Društvene mreže su omogućile ohrabrenje i validaciju stavova koji bi u drugom slučaju ostali skriveni, ili se nalazili u opskurnoj literaturi marginalnog tiraža. Tu Đokovićeva izjava dolazi kao kiseonik na plamen koji se razgoreva. On svojim imenom antivakserima daje potvrdu.

Opet pitanje je zašto toliko braniti Đokovića? Pa zato što je on naš, neki će reći. Ovde uskače ta varljiva nacionalna kolektivna identifikacija. Opet, ako ćemo da budemo potpuno dosledni, ovde bi morao da vlada princip reciprociteta. Ako prisvajamo nečije individualne uspehe za kolektivno „naše“, isto tako bi morali da prisvajamo one najgore prestupnike, one silovatelje, ubice i manijake i njihove prestupe iz redova sopstvenog naciona kao „naše“. Da prvo citiram pa parafraziram američku pesnikinju Zoru Nil Hearston, „Jevreji nisu smislili relativitet. To je bio Ajnštajn“, tako da Srbi nisu zaslužni za dvosmernu struju, to je zasluga Tesle, a ako mislite da je svaki Srbin Tesla, bolje se malo osvrnite oko sebe. Pa tako i za Đokovića, nečija izuzetna lična dostignuća na sportskom planu, koja su isto tako za njega izuzetno lukrativna, su samo njegova.

I možda nekako ova kriza doprinese da postavimo stvari u pravu perspektivu da konačno shvatimo koliko malo cenimo one među nama koji najviše rade i koji obavljaju najvažnije poslove. Zamislimo koliko u kriznim vremenima zavisimo (tj. ne moramo da zamišljamo, upravo iskušavamo) od rada koji obavljaju radnici po fabrikama, na održavanju sistema, đubretari, ratari, radnici po supermarketima, vozači šlepera i javnog prevoza, savesni novinari, a da ne pominjemo lekare i medicinsko osoblje, i kako bi novinarka Gardijana rekla, koliko malo zaista doprinose oni koji najviše zarađuju.

I na kraju možda na neki način deluje i utešno saznanje da one najpoznatije i najbogatije među nama sve to bogatstvo i sva ta pažnja ne može da spase od gluposti i činjenica da jedan od najboljih sportista sveta čita u slobodno vreme nešto što bi se moglo usporediti sa natpisom na klozetu naspram književnosti. Jedno je sigurno oko Novaka Đokovića, a to je da de facto igra bolje tenis od svih nas, a za sve ostalo bolje ga zaobiđite.

Mišel de Montenj je pisao „I kraljevi i filozofi seru, a i gospođe isto tako”, a ja bih dodao – a  i vrhunski sportisti.

Oceni 3.6666666666667