Novi val: Bunt djece socijalizma

Posljednjih godina glazbena se literatura sve više širi, prevladavaju prijevodi biografija velikih pop i rock-zvijezda, a trend zahvaća i ovdašnje autore i izvođače, od Karla Metikoša do Arsena Dedića. Ako se tomu dodaju naslovi na kompatibilnim jezicima regije: srpskom i bosanskom, onda je očito kako izdavači imaju raison d’être da pune police knjižara (uključujući onu jedinu rock knjižaru: Rockmark u Zagrebu!) glazbenim naslovima.

Jednostavnim uvidom očito je kako se ponajviše tih naslova, kad je riječ o domicilnoj glazbi, odnosi na razdoblje (punka i) novog vala, odnosno na razdoblje od 1977. do kraja osamdesetih, kako se već gdje definira taj glazbeni zahvat.

Osim glazbene razvedenosti, novovalnim izvođačima je zajedničko to što su stubokom promijenili rock-poetiku. Dotad su tekstovi rock-pjesama uglavnom koincidirali s tekstovima izvođača zabavne glazbe i, nota bene, uglavnom su bili banalniji. Priče o ljubavi, ode zavičaju ili pokušaji introspekcije s očitim rukopisom alkohola ili opijata tvorili su najveći dio rock-poetike u sedamdesetima, do pojave punka.

Jedini izuzetak bio je Buldožer koji je priznato izvorište inspiracije mnogim novovalnim bandovima. Oslobađanje od raznih stega, ulični govor, stvarne priče i zvučni udar neopterećen sviračkim umijećem bili su osnovni punk postulati koji su, zapravo, otvorili put za novovalne varijacije.

Premda je nalet punka u Jugoslaviji promijenio dotadašnju glazbenu hijerarhiju, ipak nije bio identičan onima u Americi i Velikoj Britaniji, imao je drukčiji, socijalistički kontekst. Ono što je bilo isto jest činjenica da su oni glazbeni procesi koji danas traju desetljećima, u tom razdoblju bili završeni u par mjeseci: na primjer, raspad banda, formiranje drugog, snimanje albuma i stvaranje nacionalnog i regionalnog hita.

Aktualna knjiga Dušana Vesića Zamisli život… (u originalu: Bunt dece socijalizma) kronološki definira punk i novi val u bivšoj Jugoslaviji kroz prizmu četrnaest bandova (uključujući dva riječka: dakako, Parafe i Termite) koji su djelovali između 1977. i 1982. stoga u podnaslovu knjiga i ima oznaku Novi val – prva generacija.

U knjizi se od punk začinjavaca opisuju Pankrti, Paraf, Termiti, Prljavo kazalište i Pekinška patka, a od novovalnih bandova Azra, Električni orgazam, Film, Haustor, Idoli, Piloti, Parlament, Lačni Franz i Šarlo akrobata. U sporednim ulogama pojavit će se Bijelo dugme, Parni valjak i Buldožer. Pritom se ističu i središta odakle izvođači dolaze: Ljubljana, Maribor, Rijeka, Zagreb, Novi Sad i Beograd. Serijom različitih priča o tim bandovima predočio je kako se razvijao novi val u tih pet godina dajući točne vremenske odrednice koje na neki način raskrinkavaju neka uvriježena mišljenja o pojedinačnim razvojima scena. Upravo s ovakvim pristupom, kao nitko dosad, Vesić je uspio ispričati priču o novovalnim herojima, ljudima koji su promijenili lice rock-glazbe na ovim prostorima.

Prva knjiga o jugoslavenskom novom valu koja je u bila izdana u 'realnom vremenu' je almanah Drugom stranom koji je 1983. objavio Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije. Knjiga velikog formata bogato opremljena fotografijama uglavnom viđenima na stranicama omladinske štampe uključivala je eseje Darka Glavana, Petra Janjatovića, Dragana Kremera, Momčila Rajina i druih, a priredio ju je David Albahari. Almanah uključuje i stihove mnogih izvođača te kompletnu diskografiju (uključujući kasetnu produkciju) do 1983. godine. Osim poetike i sociološke važnosti novog vala, almanah je  problematizirao i druge aspekte: fotografiju, grafite, fanzine, strip, TV emisije i drugo.

Isti izdavač objavio je od 1985. do 1989. četiri broja zbornika Potkulture koji u pojedinim tekstovima zahvaća problematiku novovalne generacije. Također objavili su 1986. sociološku studiju Ljube Trifunovića Vibracije koja zahvaća i novi val te 1988. zbornik Mladi i neformalne grupe.

Posebno izdanje novosadskog časopisa Polja Uhvati ritam objavljeno je 1990., a urednici su David Albahari i Mihajlo Pantić. Posrijedi je omnibus posvećen rock i književnosti, a mnogi autori dotakli su se novog vala (npr. Aleš Debeljak u eseju Kraj rockerskoga zavjeta (Lou Reed i Johnny Štulić)). Eseje i priče su, među ostalima, napisali Branko Maleš, Bogdan Tirnanić, Petar Popović, Dejan Kršić, Tomislav Wruss, Branko Čegec, Tadej Zupančič, Svetislav Basara, Edo Popović, Milko Valent, Davor Slamnig i drugi, a među koricama toga izdanja nalazi se i jedan moj esej.

Devedesete su ostale bez književnih posveta novom valu. U ratnim vremenima kao da je glazba koja je ujedinjavala mlade u bivšoj državi bila proskribirana, nepoželjna, manje vrijedna. Štoviše, poznato je kako se Azra nije smjela emitirati na zagrebačkom Radiju 101, što je crtica koju je zabilježio i Ante Perković u iznimnoj knjizi Sedma republika koja govori upravo o toj izgubljenoj generaciji kojoj je rat odnio zajedništvo. Kako je istaknuo, Radio 101, dugogodišnji simbol urbanog u hrvatskom eteru, zdušno je puštao skladbu Bojna Čavoglave ("uz prigodni ustaški pozdrav, poručuje četnicima da neće u mjesto u koje – iz perspektive urbanog snoba – nitko pametan ne bi htio ni zalutati") i to baš dok je zaboravljao da u fonoteci posjeduje grupu imena Azra.

Ante Perković je u knjizi vrsno usporedio događaje u glazbi na engleskoj i američkoj rock sceni i doba kad na ovim prostorima punk i novi val dobivaju društvenu važnost. Isto tako tijekom cijele knjige vozio je paralelni slalom između političkih zbivanja i dosega pop-kulture. U tako postavljenom sustavu vidi se, zapravo, na koji način su upravo izvođači, pjesme i albumi bandova s kraja sedamdesetih i u osamdesetima bili važni neovisno o njihovoj glazbenoj vrijednosti.

Osim generalnog pospremanja činjenica o popularnoj glazbi u YU raspadu, Ante Perković u knjizi prilično precizno raskrinkava mitove ili podsjeća na činjenice vezane za pojedine izvođače. Tako kaže, na primjer, da su Indexi bili neupitno velik band s pjesmama koje su lako postojale hitovi i u tuđim vremenima, ali je zanimljivo da za sobom nisu povukli nijednog glazbenog klona. Nitko nikad nije pokušao biti 'novi Indexi'.

Prvi put je ta knjiga objavljena 2011. godine, u doba kad su novovalne pjesme već postale evergreeni i gotovo neopazice ušle su u programe većine radijskih postaja. Iste je godine Vinko Barić u vlastitoj nakladi objavio enciklopediju Hrvatski punk i novi val 1976.-1987. (zanimljivo, poklapa se s inicijalnim djelovanjem Parafa). Vrlo detaljno izdanje s ogromnom količinom arhivskog materijala otkrilo je sve dimenzije punka i novog vala u Hrvatskoj i sigurno predstavlja referentnu točku za minuciozno proučavanje toga glazbenog žanra.

Dobar dio literarne priče o novom valu zakuhao je Igor Mirković koji je 2004. snimio dokumentarac Sretno dijete koji je pratio dvostruki CD s odabranim pjesmama, kao i bogato ilustrirana knjiga. Mirković se postavio kao svjedok koji je iz prvog reda nadzirao novovalna zbivanja, ali nije se u njih uključivao. Ta knjiga donosi uvid u vrijeme vrenja novog vala, osobito u Zagrebu i na neki način bio je to prvi manje znanstveni pokušaj da se evocira to doba i istakne njegova važnost.

Iste godine isti izdavač (Fraktura) objavit će i knjigu Branka Kostelnika Moj život je novi val u kojoj je autor ukoričio razgovore s najvažnijim protagonistima na ovim prostorima. U odnosu na junake Vesićeve knjige, Kostelnik ima i razgovore s članovima grupa Laibach, Ekatarina velika, Partibrejkers i Videosex (osim Laibacha, onima koji su nastali nakon razdoblja koje Vesić obrađuje), a nema Pilote i Parlament. U tom su smislu te knjige komplementarne, no razlikuje ih bitna odrednica: Vesićeva knjiga namijenjena je najširoj publici, dok je Kostelnikov naslov uglavnom za poznavatelje scene.

Publicistika o jugoslavenskom novom valu obuhvaća biografije pojedinih bandova i(li) njihovih lidera (Pankrti, Prljavo kazalište, Azra, Animatori, Idoli, Lačni Franz…), stručne analize tekstova ili fenomena (zbornik Novi val i filozofija, specijalni broj časopisa 15 dana posvećen novom valu, izdanje časopisa Problemi posvećeno punku, zbornik radova Punk u YU 1980.-1990. Dragana Pavlova i Dejana Šunjke…) ili druge, prijenavedene, formate.

Kad je posrijedi riječka literatura o tom razdoblju, dvije knjige su zapravo temeljene na riječkoj punkerskoj supkulturi – sveobuhvatni 91. decibel (Vodič rock'n'roll Rijekom) Velida Đekića i Riječke rock himne Zorana Žmirića u kojoj je kroz priče o najupečatljivijim pjesmama napravljena, zapravo, geneza riječke rock-scene. Obje knjige su dragocjen i nezamjenjiv doprinos korpusu novovalne literature na ovim meridijanima.

Svakako, posrijedi je tema kojoj se valja iznova vraćati, kao što se radijski urednici i slušatelji uredno vraćaju pjesmama tog vremena koje već 40 godina ne gube na svježini, uvjerljivosti i iskrenosti. Svemu onome čime skladbe, zapravo, boje naše emocije.

*Prenosimo s portala GKR - Gradska knjižnica Rijeka