Iz zone sumraka
Osunc1

Photo: Martin Parr

Novi život turbo-folka

Ajmo reći da turbo-folk, kakvog smo ga znali u devedesetima i početkom dvijetisućitih, više ne postoji. Uostalom i nije više “in”. Promijenio se. Mutirao je i prešao u druga žanrovska polja i postao legitimni dio najšire shvaćene estrade. No, je li baš nestao?  Nije. Dapače!

Budući da je najbolju i najprecizniju definiciju odavno u skladbi  “Turbo folk” dao Antonije Pušić alias Rambo Amadeus alias “mega svjetski car”, vrijedi je ponoviti.

“Folk je narod, a turbo je sistem ubrizgavanja goriva“, veli Rambo i logično zaključuje: “turbo folk (je) gorenje naroda“. I svako pospješivanje “sagorijevanja naroda” je turbo folk jednako kao i “razbuktavanje najnižih strasti naroda“. Turbo folk, nastavlja Rambo, stoga “nije muzika“; on je zapravo “kakofonija ukusa“. “Ja nisam izmislio turbo folk“, tvrdi Rambo, “ja sam mu (samo) dao ime“.

Naime, u turbo-folk nisu ušle samo pevaljke s jednom nogom u narodnjaku, a drugom u danceu, nego, sukladno teoriji o gorivu za rasplamsavanje i sagorijevanja naroda te najnižih strasti, naljepnicu turbo-folka, kaže Rambo, zaslužuju i alkohol, pečenje na ražnju, porno shopovi, nacionalizam, trgovina ljudskim organima, kriminalci, silikoni, kokain, McDonalds, kladionice, Eurovizija, modni kreatori, politički marketing, glasački listić “koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni”, registracije s malim i okruglim brojevima…

Podužem popisu fale samo još nogomet, nogometaši, manekenke i modeli. Koji su, i po Rambovoj definiciji unutarnjeg sagorijevanja, ali i po glazbenom ukusu i svjetonazoru, neodvojivi od fenomena turbo-folka.

Uzgred rečeno, što je to što nogometaše te njihove prve & druge pratilje iz svjetla reflektora i bljeska kamera, s promocija novih automobila i kozmetičkih linija, post-premjernih zabava i improviziranih  televizijskih studija na stadionima, vuče na after party” u opskurna gnijezda najšire (a ne samo glazbeno) shvaćenog turbo-folka?

Šarm zabranjenog voća, mogućnost razuzdane zabave, čarobna privlačnost hibrida šlagera i narodnjaka te pokoje ustašoidne pjesmice? Možda, no prije će biti da je popularnost turbo-folka i njegov očiti izlazak iz ilegale springsteenovske “mračine na kraju grada – naprosto logična etapa hrvatskog (balkanskog) svagdana, ali i posve logičan sporedni proizvod  procesa koji već dugo traju i na društvenoj, estradnoj i nogometnoj sceni.

Drugim riječima kazano, turbo-folk i u novom preobraženom izdanju nije samosvojni entitet; on je soundtrack odnosno zvučna kulisa našeg svagdana. Turbo-folk, rekoh, nije izolirani glazbeni fenomen kako ga se najčešće i nekoć i danas - posve pogrešno - interpretira. On je doista način sagorijevanja naroda i razbuktavanja njegovih najnižih strasti, ali i logičan ishod opsežne selidbe pseudofolklornih  rituala iz svojeg izvornog tradicijskog i ruralnog prošlostoljetnog okruženja u urbani prostor današnjice. Naravno i u prostor društvenih mreža hranjen lažnim vijestima, govorom mržnje, teorijama zavjere i najrazličitijim bedastoćama.

Glazbeni turbo-narodnjak je uostalom na scenu stigao zajedno s modom vjenčanja, pričesti i krizme pretvorenih u bulajićevske masovke sa stotinama gostiju za čije se udomljavanja preuređuju negdašnja skladišta s periferije, a za financiranje podižu krediti.

Stigao je ruku pod ruku s novim primitivizmom (ne brkati sa sarajevskim “new primitivs”“) koji se – danas je to očito – nastanio i u saborskim klupama i na društvenim mrežama, u mainstream politici i među aktivistima; među antivakserima koji zazivaju pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu niječući to isto pravo drugima, u “hodačima za život”, drekavcima ispred klinika za pobačaje, među “bujičarima” te svima koji profitiraju od “sagorijevanja naroda” i “razbuktavanja najnižih strasti”.

Jer, turbo-folkeri su svuda oko nas. Bez obzira na to dreči li im iz automobila glazba “srpskih pevaljki”, Maje Šuput, Thompsona i Škore ili pak Pipsi, Urban i Majke.

*Prenosimo s portala Mixer s dozvolom glavne urednice

Oceni 5