Lepo je užasno, užasno je lepo!
Floww 01 S

Photo: Danny Eastwood

O Bodlerovoj zbirci „Cveće zla“

„Slavni pesnici odavna su razdelili među sobom sve najcvetnije domene poezije“, kaže Bodler. „Izgledalo mi je zanimljnvo, a utoliko prijatnije što je posao teži, da izvlačim lepotu iz Zla“. Te cvetove zla, nikle u zlu, znao je da pronađe i uzabere prevodilac mračnog Edgara Poa, artist neobične zbirke vanredno lepih strofa. Sam naslov, srećno nađen, iznosi u sažetoj i poetskoj formi opštu ideju i označava tendenciju.

U jednom spremljenom, a neupotrebljenom, predgovoru za svoju zbirku piše Bodler:

Ova knjiga nije pisana ni za moju ženu, ni za moju kćer, niti za moju sestru, a ni za ženu, kćer i sestru moga suseda.

A jednom prijatelju:

U ovu užasnu knjigu stavio sam sve svoje srce, svu svoju nežnost, svu svoju religiju (prerušenu), svu svoju mržnju.

Možda je malo preterana, za danas svakako, ova ograda prema ženama, jer iz Bodlerovih cvetova, ma gde bili uzabrani, bije jedan dubok kult, predana služba lepom. I ko bi smeo i da pomisli, da će taj buket izvanrednih, snažnih, sočnih, novih stihopa, ta knjiga tople i eklatantne duhovnosti, po rečima samog autora, biti u svoje doba predmet sudskog progona i osude za povredu javnog morala, da će se zgrbljeni paragrafi hvatati kao polipi za gravure jedne smele muze. Ipak zato Bodler postavlja jedan datum; stare forme i izražaji klonu prod nasrtajem novog, zaprepašćenje se istapa u ushićenje, Bodler obeležava početak nove epohe u francuskom pesništvu.

„Ako je njegov buket“, kaže Teofil Gotje, čijim pogledima i mislima začinjavamo dalja izlaganja, „i sastavljen od neobičnog cveća, i metalne boje parfema koji zanosi do vrtoglavice, čije su krunice, mesto sveže rose, pune gorkih suza i kapljica akva-tofane, Bodler bi mogao da odgovori, da drugo cveće i ne niče na zemljištu crnom i presićenom truleži, kao što su groblja prestarelih vekova. Zaista, nezaboravak, ruže, margerite, ljubičice su prijatnije proletnje cveće; ali ono ne raste mnogo u mračnom glibu velikovaroških ulica.“ Uostalom, Bodler nije taj koji će se oduševiti, kao Hajneovi filistri, romantičnim procvatom novog zelenila i cvrkutom vrabaca. On voli da prati čoveka bleda, zgurena, iskrivljeva, zgrčena od veštačkih strasti i stvarne savremene čame, da ga prati kroz lavirint te ogromne naseobine polipa kao što je Pariz, da ga zatiče u njegovim nezgodama, njegovim strepnjama, nevoljama, razdraženjima, u njegovim nervozama i očajanjima. Kao klupko guja ispod razgrnutog smetnšta, on posmatra kako kipte zli instinkti što se rađaju, gadne navike lenjo zgurene u svom glibu. I pri tom prizoru koji ga privlači i odbija, njega obuzima neizlečiva melankolija, jer on za sebe ne nalazi da je bolji od ostalih, i on pati gledajući čisti svod neba i čedne zvezde zastrvene prljavim isparenjima.

Mešajući u svom kotlu svaku vrstu sastojaka i začina fantastično bizarnih i kabalistički otrovnih, Bodler može da kaže kao Magbetove veštice:

Lepo je užasno, užasno je lepo!

Ta vrsta željene ružnoće nije u protivnosti sa krajnjm ciljem umetnosti.

Vi ste obdarili nebo umetnosti ne znam kakvim mračnim zrakom, vi ste stvorili nove jeze. – Viktor Igo

Pustimo i pesnika da nam govori o svojim idejama:

Poezija, ako čovek hoće i najmanje da siđe u sebe sama, da ispita svoju dušu, da se seti svojih oduševljenja, nema drugn cilj do sebe samu; a ne može ni imati drugih ciljeva, i nijedan pesnik neće biti tako velik, tako plemenit, ni tako istinski vredan imena poeme, kao onaj koji bude pisao jedino iz zadovoljstva da napiše pesmu.

Ja neću da kažem da poezija ne oplemenjuje naravi, da ona na kraju ne uzdiže čoveka iznad vulgarnih interesa. To bi bila očevidno apsurdnost. Ja samo velim, da ako pesnik ide za moralnim ciljem, on umanjuje svoju pesničku moć, i tada će njegovo delo biti loše. Ne može se poezija, ako neće da umre ili propadne, izjednačiti sa naukom ili moralom. Njoj nije predmet Istna, ona ima za predmet Sebe. Na drugi način i drugde se pokazuje istina. Istina nema ničeg zajedničkog sa pesmom; sve što čini čar, draž, to što je neodoljivo u jednoj pesmi, oduzelo bi Istini njen autoritet i moć. Hladna, neosetljiva, dokazivačka priroda Istine odbija dijamante i cvetove Muze: ona je, dakle, apsolutna protivnost poetskoj prirodi.

Princip poezije je, strogo i prosto uzevši, ljudska težnja lepoti, i manifestacija tog načela je u oduševljenju, u uzdizanju duše, oduševljenju sasvim nezavisnom od strasti, koja je pijanstvo srca, i istine što je hrana razuma. Jer strast je stvar prirodna, čak i suviše prirodna, da ne bi unela uvredljiv i neskladan ton u domen čiste lepote; odveć prisna i suviše plaha, da ne bi skandalizavala čista Čeznuća, graciozne Melankolije i plemenita Očajanja, koja stanuju u natprirodiim regionima poezije.

Iako romantičar po intenciji i sklopu, ne bismo mogli Bodlera vezati dosta vidljivim vezama ni za kog velikog majstora ove škole. Čitalac ostaje iznenađen njegovim stihovima, tako različitim od onih koje je dotle čitao. Da bi naslikao pokvarenost koja ga užasava, Bodler je umeo da nađe one bolesno bogate nijanse slabije ili jače truleži, tonove sedefastih školjki kojima blistaju ustajale vode, ono bledilo malokrvnosti, žutilo razlivene žuči, olovno sivi ton kužnih magli, crnoću dima što ga kiša razvlači duž zidova, zemljaste smole prepečene i ispržene u svima pržištima pakla, koje su tako podesne da posluže za osnovu avetinjskoj glavi, i celu onu gamu ogorčenih boja isteranih do najintezivnijeg stepena, koje odgovaraju jeseni, suncu na zalasku, krajnjoj zrelosti plodova i poslednjem času civilizacije.

Zbirku otvara posveta Čitaocu kome pesnik nimalo ne laska, kome on kaže najteže istine, optužuje ga da, uprkos svog licemerstva, ima sve poroke zbog kojih prekoreva druge i da hrani u svom srcu veliko moderno čudovište Čamu, dosadu, koji, sa svojim građanskim kukavičlukom, sanja, u svojoj niskosti, rimske svireposti i razvrate. Druga jedna pesma, jedna od najlepših, a nazvana svakako ironičnom antifrazon, Blagoslov, slika dolazak na svet pesnika, koji je predmet zaprepašćenja i gnušanja majke što se stidi ploda utrobe svoje, pesnika koga gone glupost, zavist i sarkazam, koji je žrtva perfidnosti svoje Dalile, i koji, najzad, dospeva, posle svih uvreda, nevolja i mučenja, prečišćen u talionici bola, do večne slave, do krune od svetlosti, namenjene čelu mučenika koji stradaju za Istinito i Lepo.

Jedna mala slika pod naslovom Sunce sadrži neku vrstu pesnikova prećutna pravdanja za njegova skitnička tumaranja. Veseo zrak blista nad kaljavim gradom; pesnik je izišao i prolazi, „hvatajući stihove na mamac“, kao što se živopisno izražava Renije, prolazi nečistim raskrsnicama, uličicama gde spuštene roletne kriju, otkrivajući ga, tajni blud, kroz svu crnu, vlažnu i blatnjavu zbrku starih ulica sa prljavin i gubavim kućama, gde svetlost obasja, ovde-onde, na nekom prozoru, saksiju sa cvećem ili glavu mlade devojke. I zar nije pesnik zvao to sunce koje ulazi sasvim samo svuda, u bolnicu kao i u palatu, u ćumez kao i u crkvu, uvek čisto, uvek svetlo, uvek božansko, stavljajući indiferentno svoju zlatnu svetlost i na lešinu i na ruže.

Uznesenje nam pokazuje pesnika koji plovi nebesina, dalje od zvezdanih sfera, u sjajni etir, preko granica naše vasione koja iščezava u dnu beskraja kao mali oblak, i opija se retkim i zdravim vazduhom u koji ne dopire nijedna od kužnih mijazmi zemlje i koji je parfimisan dahom serafima; jer ne treba zaboraviti da je Bodler, koga često osuđuju za materijalizam, prekor što ga glupost dobacuje talentu, naprotiv, obdaren visokim stepenom duhovnosti. On ima i dara za „saglasnosti“, da upotrebimo isti mistički izraz, tj. on zna da otkrije tajnom intuicijom harmonije, veze nevidljive drugima, i da približi tako nečekivanim analogijama koje samo vidovit može da uhvati, predmete na izgled najudaljenije i najsuprotnije. Svaki pravi pesnik obdaren je ovim darom, više ili manje razvijenim, koji je i suština njegove umetnosti.

U dnu Bodlerove poezije izbijaju različite figure žena, jedne zaogrnute velom, druge polunage, ali im se ne može odrediti ime. To su više tipovi, nego neke određene ličnosti. One pretstavljaju ono večno žensko, i ljubav koju pesnk prema njima iskazuje je ljubav, ali ne jedna ljubav, jer smo već videli da on, u svojoj teoriji, ne dopušta individualnu strast, jer nalazi da je ona odveć sirova, prispa i plaha. Od tih Bodlerovih žena, jedne simbolišu prostituciju, nesvesnu i skoro bestijalnu, sa maskama olepljenim rumenilom i belilom sa nagaravljenim očima, sa usnama obojenim crvenilom da liče na rane koje stalno krvare, sa lažnom kosom i nakitom suhog i tvrdog sjaja; druge, hladnije pokvarenosti, učenije i perverznije, premeštaju porok tela na dušu. One su ohole, ledene, gorke, nalaze zadovoljstva samo u zadovoljenom nevaljalstvu, nezajažljive kao jalovost, sumorne kao čama, s fantazijama samo histeričnim i sumanutim, a lišene, kao Demon, moći da vole. Obdarene jednom strahovitom lepotom, skoro avetinjskom koju ne oživljava crveni purpur života, one koračaju svom cilju blede, neosetljive, gordo degutirane preko svih srdaca, koja mrve svojim šiljatim potpeticama. Ali ni jednoj od tih stvorenja od gipsa, mramora ili abonosa, ne daje on svoju dušu. Iznad crne gomile gubavih kuća, iznad labirinta u kome se kreću aveti telesne naslade, iznad tog gnusnog gamizanja bede, grdobe i razvrata, daleko, veoma daleko, u večnom azuru, lebdi obožavano priviđenje Beatriče, ideala uvek željenog, nikad dostignutog, lepote uzvišene i božanske, u obliku etirične žene, spiritualisane, sačinjene od svetlosti, plamena i parfema, koja je kao magla, san, refleks aromnog i serafinsvog sveta. Sa dna svoga pada, svojih zabluda, svojih očajanja, toj nebeskoj slici kao madoni, pruža pesnik ruke sa bolnim krikom, grčevitim plačem i dubokom odvratnošću prema sebi samom. U časovima ljubavne melankolije on bi sa njom hteo da beži i da sakrije svoje savršeno blaženstvo u nekom misterioznom vilinskom pribežištu ili pod tropskim palmama Indije, u palatama, izatkanim od mramornih čipaka, Benaresa ili Hajderabada. Da li u toj Beatriči, toj Lauri, treba da gledano neku stvarnu mladu devojku ili mladu ženu (gospođu Sabatije?), koju pesnik strasno i religiozno voli za vreme svog prolaska ovim svetom? Bodler mnogo govori o svojim idejama, veoma malo o svojim ličnim osećanjima, ali nikad o svojim postupcima. A za ljubavno poglavlje on je svoja usta zapečatio ćutanjem. Najsigurnije bi bilo gledati u toj idealnoj ljubavi samo žudnju duše, zanos nezadovoljenog srca i večiti uzdah nesavršenog koje čezne za apsolutnim.

Bodler, kao i svi rođeni pesnici, odmah stvara svoj oblik i postaje majstor svog stila. Njega često osuđuju za koncentriranu bizarnost, za originalnost traženu i dobivenu po svaku cenu, a naročito za izveštačenost. Da se zadržimo na ovome. Ima ljudi koji su po prirodi izveštačeni, neprirodni. Jednostavan način izražavanja kod njih bi bio čista afektacija i neka vrsta obrnute izveštačenosti. Oni vide stvari pod neobičnim uglom, koji menja izgled i perspektivu. Od svih slika njima uglavnom padaju u oči one najbizarnije, one najneobičnije, najfantastičnije i oni umeju da ih odmah utkaju u svoju potku tajanstvenin koncem. Takav je bio i Bodlerov duh i onde gde je kritika htela da nađe posao, napor, prekomerno naprezanje i pristran paroksizam, beše samo slobodno i lako razvijanje jedne neobične individualnosti.

Pesnik Cveća zla voli ono što se zove stil dekadencije i koji nije ništa drugo do umetnost dospela do krajnje tačke zrelosti koju prouzrokuju, pod svojim kosim sunčevim zracima, civilizacije koje stare; to je stil oštrouman, dovitljiv, komplikovan, vešt, pun nijansa i istraživanja, koji uvek razmakuje granice jezika, uzimajući reči u svim rečnicima, boje sa svih paleta, note iz cele klavijature. On se trudi da iskaže i ono što je najneiskaznije i da dade formu i najnejasnijim i najrasplinutijim konturama. Taj dekadentni stil je poslednja reč jezika nagnanog da sve izrazi, do krajnosti. Uostalom, nije laka stvar taj stil prezren od pedanata, jer on izražava nove ideje novim oblicima i rečima koje se još nisu čule. Nasuprot klasičnom stilu, on dopušta tamninu i u toj tamnini miču se zbunjeno larve sujeverja, unezverena priviđenja nesanice, užasi noći, griže savesti koje zadrhte i okreću se na najmanji šum, monstruozni snovi koje zadržava jedino nemoć, mračne fantazije koje bi začudile dan, i sve što duša, u dnu najdublje, zadnje kaverne skriva mračnog, nagrdnog i užasnog.

Među snažnim pesmama da spomenemo vanredno lep vajarski rad od crna mermera, koji nosi naslov Don Žuan u paklu. To je slika tragične veličine naslikana majstorski na mračnom plamenu svodova pakla. Mrtvačka barka klizi po crnoj vodi i odnosi don Žuana i njegovu svitu žrtava i uvređenih. Prosjak na koga je uticao da se odrekne Boga, jedan atletesi razvijni žebrak, gord u svojim ritama kao atinjanin Antisten, vesla mesto starog Karona. Na krmi ljudina od kamena, bezbojni fantom, ukočena pokreta kao kip. Stari don Luis pokazuje prstom na svog licemerno bezbožnog sina koji se rugao njegovim sedim vlasima. Zganarel traži platu od gospodara koji više neće moći da plaća svoje dugove. Dona Elvira pašti se da izazove nekadašnji ljubavni smešak na usnama prezriva supruga, a blede ljubavnice, napuštene, izneverene, zgažene kao uvelo cveće prethodnog dana, otkrivaju mu rane srca koje stalno krvare. U tom koncertu ridanja, jecaja i kletava, don Žuan ostaje ravnodušan, ni da se osvrne. On je učinio što je hteo, pa neka ga sad nebo, pakao i svet sude kako im drago, njegova gordost ne zna za grižu; munja je mogla da ga ubije, ali ne da ga nagna na kajanje.

Vedrom melankolijom, svetlom mirnoćom i istočnjačkim štimungom pesma Raniji život, koja se prijatno izdvaja iz mračnih slika nagrdnog Pariza i pokazuje da artist na svojoj paleti, pored crnih, smolastih i mrkih boja pečene zemlje ima i čitavu gamu nijansa svežih, lakih, providnih, nežno ružičastih, idealno plavetnih kao daljine raja, boja podesnih da izraze edenske pejzaže i opsene sna.

Starice zadivljuju i Viktora Iga. Pesnik se šeta ulicama Pariza, vidi kako prolaze male starke, skromna i tužna držanja i on ih prati, isto onako kao što bi pratio i lepe žene, raspoznaje u njima po starom kašmiru, oveštalom, poabanom i krpljenom hiljadu puta, ugašene boje, a koji se pripija sirotinjski uz mršava ramena, ili po krajičku izlizane i požutele čipke, po prstenu, dragoj uspomeni često s mukom otimanoj iz čeljusti zalagaonice i koji tek što nije skliznuo sa istanjena prsta, raspoznaje on jednu prošlost punu sreće i elegancije, jedan život ljubavi i odanosti možda, jedan ostatak lepote još vidljive pod poremećajem od bede i haranja godina.

Ima nečeg danteovskog u pesniku Cveća zla. Ali, dok je Danteova muza videla pakao kroz svoje snove, muza Cveća zla udiše ga stisnutnm nozdrvama. Jedna dolazi iz pakla, druga tamo odlazi. Ako je prva uzvišenija, druga je možda uzbudljivija. Bodler je umeo da iščupa tajne demonima noći, da nađe poezije i tamo, gde niko ne bi ni pomislio da se može uzabrati i izraziti. On savlađuje smrt, sveti se za gnusno trulenje ljubljena tela besmrtnošnću uspomene u strofi Lešine:

    A crvima reci, lepoto, kad krenu
    Poljupcima gristi u te,
    Da oblik i bitnost čuvam božanstvenu
    Ljubavi mi raspadnute!

Šarl Bodler je rođen u Parizu 21. aprila 1821. u jednoj od onih starih karakterističnih kuća sa kulicom na uglu u ulici Otfej, kakve danas više ne postoje. Sin gospodina Bodlera, prijatelja Kondorseova i Kabanisova, čoveka vrlo otmena, veoma obrazovana, koji je bio sačuvao onu uglađenost iz osamnaestog veka, koju pretenciozno divlje naravi iz republikanske ere nisu izbrisane. Ta osobina prešla je i na sina pesnika, koji je uvek znao da sačuva formu najveće uglađenosti. Ne može se reći da je Bodler, za svog detinjstva, imao mnogo uspeha u školi. Ali u rasejanom i drugim stvarima obuzetom đaku malo po malo formira se budući čovek, nevidljiv profesorskom i roditeljskom oku. Otac Bodler umire, a mati se preudaje za generala Opika, kasnije ambasadora u Carigradu. Ubrzo nastaju nesuglasnce u porodici zbog prerane naklonosti koju mladi Bodler ispoljava prema literaturi. Zamera se poočimu, majka zbog toga gleda popreko na sina i ti njeni pogledi inspirišu jednu od najlepših pesama Bodlerovih, Blagoslov. Da bi ga otrgli od njegovih ideja, šalju ga na put, na vrlo daleko putovanje. On proputuje pod nadzorom poznanika, jednog pomorskog kapetana broda, mora Indije, vidi ostrvo Mauricijus, Burbon, Madagaskar, možda Cejlon, obilazi neka mesta na poluostrvu svete reke Gangesa, ali se ne odriče literature. Naprotiv, egzotika i snažni parfem dalekih zemalja bije sad iz njegovih dela. Uzalud pokušavaju da ga zainteresuju za trgovinu sa dalekim Istokom, on se slabo brine gde će da unovči svoju robu. Sa dalekih putovanja u egzotične zemlje on donosi samo neobične inspiracije, bujna nadahnuća jer se onde divi nebu na kome blistaju zvezde koje se ne vide u Evropi, bujnoj veličanstvenoj džinovskoj vegetaciji sa snažnim mirisima koji omamljuju, bizarnim pagodama, egzotičnoj prirodi, tako jakoj i toploj, punoj bujnih boja, i u njegovim strofama često navrati odvode ga iz pariske magle i gliba tim predelima svetlosti, azura i mirisa.

Nepriznat od svojih savremenika, osim malog kruga sveštenika u istom hramu, kuđen I osuđen, izmučen bolom I tugon, teškim splinom, nedaćama i bedom mučeničkog života poete, a verovatno i prekomernim uživanjem uzbudljivih droga, Bodler vene polako ali stalno, da usahne još mlad u snojoj četrdeset šestoj godini, 1867.

Kaže se da stihovi imaju svoju punu snagu samo u svom izvornom jeziku, da se, dakle, ne mogu prevoditi. Stih prenesen u drugi jszik pretrpi mnoge gubitke i sakaćenja, nema sumnje. Teško je, nekad i nemoguće, da se onaj unutrašnji plamen koji probija kroz stih, učini vidljivim i u drugom jeziku. Ipak Cveće zla prevođeno je na sve kulturne jezike sa manje ili više uspeha. Neka se, stoga, ne zameri ni ovom pokušaju, na koji goni samo oduševljenje za Bodlerovu poeziju, zanos od snažnog izraza njegovih strofa i jačine boja slika.

U ovoj zbirci preveden je najveći deo, oko stotinu, pesama iz Cveća zla, među kojima su i one najlepše. Možda je trebalo još kojom dopuniti ovu rukovet ali nije se, zasad, uspelo presaditi svo bez mnogo čupanja i kidanja korena, listova i cvetova egzotične biljke.

Januar 1937

.

*Izvor: Šarl Bodler, Cveće zla, preveo Mita Jovanović, Francusko-srpska knjižara A. M. Popovića, Beograd, 1937.

Oceni 5