Sećanje na glumicu Dušicu Žegarac i njenu knjigu “Kao na filmu”
Dussi 08 S

U filmu 'Pošalji čoveka u pola dva' reditelja Dragoljuba Ivkova: Dušica Žegarac

Photo: Jugoslovenska kinoteka

O festivalu velike jugoslovenske porodice: Pula moje mladosti

Nekad beše. Šta nam se ovo dogodi za ovih proteklih dvadesetak godina?! Ponekad mi se čini da je to bio samo jedan od onih ružnih, teskobnih snova, košmara iz kojih ne možete da se probudite. I bio je, i još uvek je košmar i mora. Ne možemo da se iz njega probudimo jer je u pitanju naša najstvarnija stvarnost. Živi pesak vremena je pojeo skoro četvrtinu našeg života. Ne znam kome je gore i teže, nama koji pamtimo ono „pre Slobe", ili onima kojima je ono „posle Slobe" sve što mogu da nazovu svojim životom i svojim sećanjima kojima će jednog dana da dosađuju svojoj deci i unucima.

Pula je danas grad u stranoj zemlji o kome mnogi mladi ljudi znaju malo, ili ne znaju ništa. Još manje znaju zašto bi trebali da znaju. Pula je nastala pre skoro 3.000 godina. Istorija grada Pule počinje sa Rimljanima. U tom lepom primorskom gradiću na severu Jadrana sagrađena je mlađa sestra čuvenog rimskog Koloseuma. U njemu se nekada, „pre Slobe", održavao filmski festival. Pulski festival je osnovan 1953. i postojao je 37 godina pod nazivom Festival jugoslovenskog filma. Godine 1992. dobija novo ime i do 1995. se zove Festival igranog filma u Puli. Te 1995. menja naziv u Festival hrvatskog filma, da bi 2001. bio preimenovan u Festival hrvatskog i evropskog filma. Geneza naziva pod kojim se održavao ovaj festival je pratila političke promene koje su se događale u vremenskom periodu od 1990. do 2000. na ovim prostorima. Ovaj festival se naslanja na tradiciju Festivala jugoslovenskog filma koji je bio značajna godišnja smotra filmova snimljenih u sada više nepostojećoj zemlji pod imenom Jugoslavija. Preuzeo je njegovu istoriju nastavljajući tako kontinuitet ove kulturne manifestacije pod drugim imenom, i u drugim, novim državnim granicama.

Pre ovih promena u Puli moje mladosti se svakog leta okupljala velika filmska porodica iz svih republika da pokaže i prikaže godišnju produkciju koja je tada iznosila i po tridesetak i više filmova. Pulska arena je bila idealni okvir i pozornica za takav jedan događaj. Krajem jula, usred vrućeg leta, kad je i vreme za bežanje iz grada i kontinentalne Srbije, bilo je zaista prijatno dan proveden na plaži i po restoranima u druženju sa filmadžijama i novinarima uveče završiti u bioskopu na otvorenom. Sedeti na stolicama na rasklapanje i klupama sa džemperićem u krilu (kasnije bi osvežilo i trebalo je imati nešto za zagrnuti se) dok ispod nogu škripi sitni šljunak. Biti okružen visokim, okrnjenim kamenim prstenom sa kolonadama koji drži u zagrljaju gledalište i prostranu scenu. Velika pozornica i platno iznad koga su svetlucale zvezde na noćnom nebu, reflektori i Puljani, koji su zajedno sa gostima uživali u filmovima i čekali da vide svoje ljubimce, činili su odgovarajući ambijent i stvarali atmosferu koju jedan filmski festival i treba da ima.

Njena prva uloga: Dušica Žegarac u filmu 'Deveti krug' reditelja France Štiglica, 1960.

Moram priznati da nisam bila baš svake godine gost Pulskog festivala. Dešavalo se da sam imala film, ili filmove, da sam dobijala nagrade, a da nisam bila prisutna. Više se i ne sećam iz kojih razloga. Ko zna šta sam radila i gde sam bila. U svakom slučaju nisam previše vodila računa o fizičkoj podršci sopstvenoj karijeri koja je podrazumevala obavezno prisustvo i boravljenje u epicentru događanja. Naročito je važno bilo biti na raspolaganju novinarima i biti na meti objektiva fotoreportera. Vremenom je to postao moj image (slika) koju su i novinari i javnost imali o meni. Svako pojavljivanje ili novi film bi izazivali iste komentare: “Povratak Dušice Žegarac" (ne znam gde sam to u međuvremenu bila), „Tajanstvena Dušica Žegarac opet s nama" (kauboj Džimi opet jaše...), itd, itd. Izbegavala sam gužve i festivalske kuhinje, i sklanjala se od ringa u kome su se odmeravale ne samo umetničke snage. Nisam bila ljubitelj prijema, koktela, festivalskih žurki, tračeva i podmetanja koji su pratili karijere mnogih glumaca, i ne samo glumaca. Pažnja koju su privlačili moji filmovi i uloge bila mi je sasvim dovoljna kao potvrda da ono što radim radim dobro, i da treba da nastavim to da radim.

Cena sopstvenog izbora: Dušica ŽegaracDanas mislim da je i to moglo da bude drugačije. Danas takođe znam da je postojao način da izgradim i sačuvam lični integritet i zaštitim privatnost, a da to nema za cenu za manji profesionalni angažman. Sticao se utisak da nisam previše zainteresovana za karijeru, što nije bilo tačno. Film je bio moj život i velika ljubav, ali sam iz raznoraznih razloga morala da ozbiljniju i posvećeniju karijeru žrtvujem nekim drugim aspektima života koji su mi bili isto tako važni. U uslovima u kojima ovde živimo i radimo nije lako živeti život na dva i više koloseka istovremeno. Interesantno je da onog trenutka kad se ne uklapate do kraja u zadate stereotipe, i ne odgovorite onome što se očekuje od vas, bivate proizvoljno tumačeni i obeleženi. Crna ovca u stadu. I bila sam. To me nije mnogo uzbuđivalo i brinulo, jednostavno mi je bilo jasno da je to normalna reakcija sredine s obzirom na to gde živim i gde sam živela. Cena za lični izbor.

Činjenica je da nisam u čitavoj priči bila „iznutra". Vrlo malo sam znala, praktično ništa o privatnim životima mojih kolega i ljudi sa kojima sam radila, kao i o zakulisnim igrama i tračevima koji su nerazdvojni deo života filmadžija i umetnika, naročito poznatih i slavnih. Kad sam počela da pišem ovaj tekst pitala sam se hoću li imati dovoljno zanimljivog materijala za obradu. Ljudi od jedne glumice ne očekuju da bude pametna i da nešto misli, zanimaju ih anegdote i pikanterije lične prirode. Nije da nisam imala, i da nemam dovoljno materijala i iskustva, i da ne mogu da ispričam neke, nadam se, zanimljive priče i pričice, ali sam mnogo toga i propustila. Recimo, kada su u pitanju bili festivali u Puli, posete Josipu Brozu i Brionima. Mislim da me puškom tada ne bi naterali da se sa ekipom (Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Milena Dravić i drugi glumci, kao i mnogi reditelji) uputim u goste tada najčuvenijem čoveku u Jugoslaviji i šire. Zašto, e to nije tako jednostavno objasniti. Šteta. Mogla sam da imam uspomene na te posete, sliku sa Brozom i da se sada hvalim kako je „Pinki videoTita". Da me je ta poludivlja mala tada pitala šta da radi, ja bih joj rekla: - Idi mala, ne budi blesava. Dobro otvori oči i uši. I pamti. Nikad se ne zna kad će ti ono što budeš videla i čula zatrebati i poslužiti u neke pametne svrhe.

Drugi su redovno viđali Tita: Bata Živojinović u društvu Jovanke i Josipa Brpza

Ali, pošto je mala bila prepuštena svojoj mladoj, zbunjenoj glavi koja je imala neke svoje ideje i razloge da se tome toliko opire, od toga nije bilo ništa. Jedno je sigurno, tvrdoglavost mi je oduvek bila jedna od jačih osobina.

Ipak sam, naravno, mnoga leta i odmore započela, ili završila u Puli. Jedne godine sam u tandemu sa šarmantnim gospodinom Ivanom Hetrihom bila u ulozi voditelja, i to je bilo izuzetno iskustvo i zadovoljstvo za mene. Ivan Hetrih je bio poznati zagrebački reditelj sada već antologijske kultne serije „Kuda idu divlje svinje" Ive Štivičića, „Kapelski kresovi" i mnogih drugih uspešnih televizijskih drama. Bio je veoma popularni voditelj „Kviskoteke" i još nekih omiljenih kvizova. Ovaj reditelj je vodio i tada vrlo gledanu odličnu emisiju o filmu „3,2,1, kreni..." Njegova odmerena, otmena pojava je davala poseban ton ovim emisijama. Te godine Pulska arena je na sceni imala čoveka koji je tom događaju svojim ličnim šarmom, i prijatnim i dostojanstvenim nastupom, dao ozbiljnost kakvu je i zaslužila.

Reprezentativno mesto za jugoslovenski film: Arena u Puli

U to vreme u Puli je zaista imalo šta da se vidi. Pored filmova iz svih republika snimljenih u toku jedne godine mogle su se videti na jednom mestu okupljeni predstavnici producentskih kuća, reditelji, glumci, montažeri, filmski kritičari i svi oni koji su na bilo koji način bili uključeni u proizvodnju i distribuciju filmova. Napor koji su organizatori ove manifestacije ulagali da filmu daju značaj, koji produkcija jedne zemlje koja pretenduje da ima ne samo određeni broj filmova, već respektabilnu kinematografiju, bio je očigledan. U društvu sa tada vrlo jakim evropskim kinematografijama sa izrazitim autorskim pečatom nije bilo lako imati kinematografiju priznatu i prihvaćenu kao umetnički ravnopravnu.

Pulski festival je bio jedinstvena arena u kojoj su se odmeravale ne samo individualne stvaralačke snage. U njoj su se susretale i borile dve političke i dve umetničke struje i tendencije: jedna zvanična i konzervativna, ako tako može da se kaže, lojalna zacrtanoj politici stavljanja kulture i filma u funkciju aktuelne socrealističke misli i ideje, i druga proevropska, avangardna i eksperimentalna koja je polako, ali sigurno, osvajala svoje mesto pod suncem. Ona je svojim kvalitetnim i entuzijastičkim nastupom zahtevala da joj se prizna ozbiljnost i aktuelnost onoliko koliko i institucionalno podržanoj produkciji u službi režima. Na mala vrata je uvela kritički diskurs i viđenje stvarnosti preko entuzijasta okupljenih u Kino klubu Beograd.

Druženje na Pulskom festivalu: Branka Petrić, Bekim Fehmiu i Jagoda Kaloper

Službena politika je ranih pedesetih shvatila značaj filma i počela da daje ozbiljnu institucionalnu (finansijsku) podršku filmskoj industriji. Profesionalizujući kinematografiju tadašnji režim je i doslovno počeo da primenjuje Lenjinovu parolu i preporuku: „Za nas je film najvažnija od svih umetnosti". U jednom vremenskom razdoblju film je zaista bio vrlo uticajno, i moglo bi se reći dominantno propagandno sredstvo u službi tadašnje vlasti. Film se koristio u te svrhe od svog nastanka pa do danas, naročito u Rusiji i Nemačkoj u prvoj polovini XX-og veka. Moderna vremena donela su nove tehnologije koje su u dobroj meri preuzele tu ulogu na sebe (televizija, internet).

U poratnoj Jugoslaviji ipak nije bila reč samo o propagandnim filmovima, ni o filmovima koji su se pravili za zabavu i masovnu potrošnju. Ne treba zaboraviti da je domaći film nekad imao ambiciju da bude nešto više od puke zabave. Taj i takav film će nastati pod okriljem Kino kluba Beograd u kome je grupa amatera i zaljubljenika u film počela da pravi filmove. Članovi Kino kluba Beograd su bili amateri zainteresovani za uvođenje slobodnijeg i autonomnijeg filmskog jezika. Oni se okreću filmskom jeziku koji se služi metaforama i simbolima. Uglavnom su bili inspirisani fantazmagoričnim realizmom Luisa Bunjuela, nemačkim ekspresionizmom Roberta Vienea, francuskim eksperimentalnim filmom (Rene Clair, Jean Coctoau) i ruskim stvaraocima poput Sergeia Eizensteina, Pudovkina i Dzige Vertova. U jednom relativno kratkom vremenskom periodu stvaraju niz filmova koji će biti uvod u borbu njegovih članova za novu, modernu kinematografiju.

Crni talas: Dušica Žegarac u filmu 'Buđenje pacova' reditelja Živojina Pavlovića

Kino klubaši su sazreli i izrasli iz jednog idealizovanog političkog sistema koji je imao uporište u obezličenom kolektivnom identitetu klase. U traganju za istinom i drugačijim poimanjem i viđenjem sveta oni uvode individuu kao središni motiv i relevantni činilac u kreiranju društvene stvarnosti. Kasnije, pod nazivom „crni talas" biće to izrazito autonomni i prepoznatljivi autori koji će iza sebe ostaviti zanimljive i značajne za prepoznavanje jednog vremena filmove. To je i vreme kada se i u drugim oblastima umetnosti, književnosti naprimer, pojavljuju pisci koji svojim stvaralaštvom deluju subverzivno na opšteprihvaćenu, lepo upakovanu i retuširanu, ideološki monolitnu i jedino priznatu stvarnost.

Iz Kino kluba Beograd su izašli Živojin Pavlović, Vojislav Kokan Rakonjac, Dušan Makavejev, Dragoljub Ivkov, Puriša Đorđević, Đorđe Kadijević i drugi. Oni će vrlo brzo prerasti u profesionalce i autore koji će svojim filmovima osvojiti ne samo publiku, već će doneti ugled jugoslovenskoj kinematografiji u Evropi i svetu. Kino klub Split će iznedriti Lordana Zafranovića, a Kino klub Zagreb - Tomislava Gotovca. Svi oni zajedno će dati značajan doprinos modernoj, avangardnoj struji u jugoslovenskom posleratnom filmu koji će polako, ali sigurno početi da prerasta u kinematografiju od koje se mnogo očekivalo.

Upečatljiva uloga: Duđšica Žegarac u filmu 'Tople godine'  reditelja Dragoslava Lazića. 1966. godine

U to vreme autorski film sve sigurnije i superiornije staje na svoje noge i više nije bilo moguće zaobići ga i ignorisati. Godine 1965. pobeđuju i bivaju nagrađeni filmovi “Tri" Saše Petrovića, „Prometej sa otoka Viševice" Vatroslava Mimice, „Neprijatelj" Žike Pavlovića, „Devojka" Puriše Đorđevića", „Čovek nije tica" Dušana Makavejeva. Potom slede filmovi Miće Popovića, Đorđa Kadijevića, Kokana Rakonjca. Ovi autori i njihovi filmovi su dočekani sa otporom, što je bilo razumljivo. Svojom pojavom ugrozili su teritoriju kojom su suvereno vladali Bulajići, Delići, Mitrovići i drugi „podobni" i ideološki i društveno anagažovani reditelji. Prirodno, oni su ustali u odbranu filma. Bio je to glas lojalnih, režimu odanih umetnika podignut protiv „ideološke diverzije" u do tad jednoobraznoj i „pravovernoj" kinematografiji u kojoj su bili privilegovani. Sve je to Pulskom festivalu davalo provokativni duh i dinamiku koja ga je činila zanimljivom arenom u kojoj su se odmeravale autorske snage. Vitalnost i entuzijazam mlade generacije filmskih stvaralaca, takmičarski duh i otpor konvencionalnoj struji u jugoslovenskoj kinematografiji stimulisao je stvaralačke potencijale umetnika i reditelja, a rezultat je bio profesionalizam i mnogo dobrih filmova.

Sedamdesetih i osamdesetih godina stiže nova generacija, takozvana "Praška škola", reditelji školovani u Pragu i Beogradu koji su doneli novu energiju i napravili niz izuzetnih filmova. To su Lordan Zafranović ("Okupacija u 26 slika"), Srđan Karanović ("Miris poljskog cveća"), Rajko Grlić ("Samo jednom se ljubi"), Goran Marković ("Nacionalna klasa"), Goran Paskaljević ("Pas koji je voleo vozove"), Slobodan Šijan ("Ko to tamo peva") i Emir Kusturica ("Sjećaš li se Doli Bel").

Nezaboravni tandem: Dušica Žegarac i Boris Dvornik u filmu 'Deveti krug', 1960. godine

Kada je u pitanju naziv "Praška škola", ili „Praški talas", zanimljiva je izjava Srđana Karanovića u jednom intervjuu u kome kaže: "Taj naziv su izmislili novinari i kritičari iz raznih razloga, možda najviše zbog činjenice da smo se u slično vreme sa svojim profesionalnim radom pojavili na filmu i televiziji. Mi nikada i nigde nismo nastupali zajedno, nismo pisali nikakve estetske manifeste ili radili bilo šta slično, osim što smo imali razumevanja jedni za druge i tu i tamo jedan drugome pomagali koliko smo mogli i umeli. Možda nam je zajedničko bilo to što smo u Pragu dobro ispekli zanat, ali se često zaboravlja da je većina nas na FAMU došla s pristojnim filmskim znanjem stečenim u našim kinotekama i kino klubovima u Beogradu, Zagrebu ili Splitu". I, čini se, da je to i najtačnija definicija ove sintagme. Novi pristup životu, svom vremenu i temama koje obrađuju, kao i autorski pečat koji njihovi filmovi imaju ne bi bio moguć bez tog duha individualizma, ali i zanata o kome Karanović govori. Dakle, „Praški talas" koji je zapljusnuo Pulu 70-ih je definitvno najavio jedno novo vreme i novo razdoblje ne samo u istoriji jugolovenskog filma, već istoriji tada još zajedničke nam domovine Jugoslavije.

U trenutku u kome ovo pišem imam iskustvo „gosta" na Pulskom festivalu 2013. i proslave 60 godina postojanja ovog festivala. Mogu samo da kažem da se danas u sada već evropskoj državi Hrvatskoj, kao i u još uvek ne-evropskoj državi Srbiji, posvećeno i predano neguje isti odnos prema istoriji i činjenicama koji otprilike glasi: „Sa mnom počinje ne samo ono što zovem mojom istorijom, nego istorija svemira". Nepoštovanje istine i činjenica, selektivna istorija kao koncept i dnevno-politička upotrebna vrednost iste se dala videti i u ovogodišnjoj Puli. „Praška škola" danas, već odavno sa zavidnom, zrelom, autorskom filmskom i životnom biografijom, na tom je festivalu bila samo gost, sa izuzetkom dva reditelja (Goran Paskaljević i Goran Marković) koji su imali filmove na festivalu, ali sada u okviru internacionalnog programa. Pitala sam se, i još uvek se pitam, ko je svojim filmovima pisao istoriju tog prestižnog festivala? Bio je prisutan i Veljko Bulajić, ali ni on nije pretstavljen publici. Izmontirani materijal koji je trebao da ilustruje tih 60 godina postojanja Pulskog festivala neću ni da komentarišem. Neznanje, nemar, ili namerno konfuzna i nasumična montaža inserata iz filmova, svejedno je. Efekat je isti.

Šezdeset godina festivala u Puli: Prepuna Arena

Lepo smo dočekani kao gosti, ali ignorisani kao stvaraoci i autori. Tu mislim i na filmske glumačke ikone (Milena Dravić, Neda Arnerić, Ljubiša Samardžić, Slavko Štimac, Mira Banjac, Bogdan Diklić, Vladica Milosavljević i moja malenkost) koje su obeležile čitavo jedno ne samo filmsko razdoblje, nego jedan ne mali period zajedničke istorije u državi koja je otišla u istoriju. Ali postoje vizuelni zapisi, kao i sećanja nekoliko generacija koja se ne mogu prenebregnuti i samo tako poništiti. I da ne ispadne da se ovo odnosi samo na goste iz ne-evropske Srbije, isti tretman su imali i hrvatski reditelji i glumci starije generacije koji su bili u Puli. A mogli su se na prste izbrojati. Dakle, kao što rekoh, od njih, danas, svet počinje. I tamo, i ovde.

Situacija u kojoj je bio jugoslovenski film je teško uporediva sa situacijom u kojoj je film na ovim prostorima danas. Prvo, film je, u smislu produkcije i saradnje filmskih radnika iz svih filmskih centara, pokrivao čitav prostor bivše Jugoslavije. Drugo, bio je finansiran iz zajedničke državne kase. Takođe je imao svu moguću podršku kada je bila promocija filmova u pitanju. Organizovale su se premijere po svim većim gradovima u zemlji i, što je još značajnije, širom Evrope. Jugoslovenski filmovi su bili prisutni na svim većim svetskim festivalima. I možda najvažnije, imali su mnogo širi gledalački auditorijum kod kuće u svih šest tadašnjih republika. Štagod mi danas radili, i koliko god se trudili da obezbedimo filmsku autonomiju svake od novo-stvorenih država na tlu bivše Jugoslavije, ne možemo da izbrišemo zajedničku filmsku prošlost koja postoji, pa postoji, sviđalo se to nama ili ne.

U sistemskom, kulturološkom i tehnološkom smislu u proteklih nekoliko decenija došlo je do velikih promena. Film je pretrpeo ozbiljan udarac i bio primoran da se prilagodi novim okolnostima. Filmske monade, ako nisu partijski i klanovski integrisane u inače potpuno haotičnu zakonsku i sistemsku tvorevinu kojom dominira samovolja i vladavina nekompetentnih partijskih aparatčika, opstaju zahvaljujući entuzijazmu očajnika, jer baš i nemaju neki zbor. Autori se snalaze i skupljaju novac kako znaju i umeju. Nešto što je nekada bio kulturni događaj i predznak za progresivnost i kritički odnos prema stvarnosti, postalo je nepoželjno, izbor ravan samoubistvu.

Što se publike tiče, nekada izlazak po važnosti i ugledu jednak odlasku u pozorište postao je lična i porodična zabava uz televizor i kompjuterski ekran. Bioskopi se iz razloga neprofitabilanosti masovno zatvaraju, a ljubitelji filma i oni najverniji gledaoci se sa nostalgijom sećaju punih sala i velikih ekrana. Ta sudbina izgleda čeka i pozorišta.

Pripadam generaciji koja je imala sreću da živi i radi u jednom iz mnogih razloga osporavanom vremenu koje je bilo, uprkos svim kritikama i ograničenjima koja je nametalo, itekako plodno i podsticajno. Vremenu koje je iznedrilo filmske, i ne samo filmske stvaraoce koji su iza sebe ostavili dela vredna poštovanja koja će, nadam se, uprkos zbunjenosti i promenama koje su nam zamutile jasan pogled na stvari, ipak biti „znakovi pored puta" (Ivo Andrić).

* Iz autobiografske knjige „Kao na filmu", objavljene krajem 2014: izdavač Filmski centar Srbije

Oceni 5