O monstrumima i ljudima

O monstrumima i ljudima govori svaki film oskarovca Guillerma del Tora, bio fantazija, SF, horor ili bajkovita romansa, neovisno o tome jesu li čudovišta simbolična, doslovna ili eterična.

Sjetimo se njegovih ranih radova poput "Cronosa", "Đavolje kralježnice" i "Mimica", ali i "Bladea II", "Panova labirinta", "Hellboya" i "Bitke za Pacifik" te, konačno, "Crimson Peaka" i "Oblika vode". Neki od Del Torovih filmova govore i o monstrumima (ili zvijerima) u ljudima, kao najnoviji – "Ulica noćnih mora" ili "Nightmare Alley", snimljen prema romanu Williama Lindsayja Greshama, koji je već dobio ekranizaciju u "noiru" Edmunda Gouldinga iz 1947. s Tyroneom Powerom u glavnoj ulozi.

U "Ulici noćnih mora" nema čudovišta kao u prijašnjim redateljevim ostvarenjima, odnosno ona su svedena na gikove i frikove iz putujućeg cirkusa/vašara pod vodstvom Clema (Willem Dafoe).

Gik je cirkuska atrakcija koja odgriza glavu kokoši, a tu je i Enoch, trooki fetus sačuvan u tegli. Pitanje "je li gik čovjek ili zvijer", koje Clemu postavlja misteriozni protagonist Stanton "Stan" Carlisle (Bradley Cooper), postaje ključno u kontekstu filma, ambijentiranog u rasponu od ranih tridesetih do početka četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Clem opisuje Stanu kako je stvorio gika od običnog dehumaniziranog, demoraliziranog čovjeka, alkoholičara voljnog napraviti sve za kap cuge i kakvog takvog krova nad glavom.

Ironično, Stanova dehumanizacija i demoralizacija započela je odmah u uvodu filma "Nightmare Alley", kad vidimo kako vuče nečiji leš, položi ga ispod parketa, zapali kuću i uskoči u prvi autobus za negdje koji će ga odvesti prema cirkusu i beizlaznoj slijepoj ulici noćnih mora iz najmračnijeg "noira", s gikovima, frikovima i fatalnim ženama.

S obzirom na to da je Stan zaspao u busu, cijeli predivno snimljeni film, stvoren za gledanje na velikom ekranu, može se doživjeti kao san, odnosno snomorica grešnog čovjeka koji će nedugo nakon dolaska u cirkus suočiti s natpisom "Pogledaj sebe, grešniče". Ipak, Stan ostaje u cirkusu jer "ovdašnje ljude nije briga tko si i što si radio prije", iako je jasno da "nosi nevolje" i ima "sjenu prošlosti", kao i svi.

Stan je "noirovski" lik, kočoperni muljator koji će se u cirkusu naći u ljubavnom trokutu između vidovnjakinje Zeene i "električne" performerice Molly (Toni Collette, Rooney Mara). Od Zeene i njezina supruga Petea (David Strathairn) naučit će čitati misli publike i pogađati predmete zatvorenih očiju, od čega će napraviti biznis kao prevarantski mentalist kad s Molly pobjegne iz cirkusa u veliki grad.

Tad, na početku druge polovice, film prestaje biti vašarski "freak show" i postaje punokrvni "noir". Za to je zaslužan ulazak fatalne žene u priču, konzultacijske psihologinje dr. Lilith Ritter (Cate Blanchett). Cigareta, jarka crvena šminka, elegantna toaleta i zlatna torbica, a u torbici mali pištolj – "vamp" madam Lilith je hodajuća opasnost iz "noira", ali zavodljiva opasnost za Stana, "ledena kuja koja ga je zadivila".

Pada dogovor da će Lilith i Stan opljačkati njezine bogate pacijente: ona ionako potajice snima ljude dok joj povjeravaju tajne, poput Ezre Grindlea (Richard Jenkins), a on će se pretvarati da može komunicirati s njihovim pokojnicima, čak ih i materijalizirati na seansi.

Međutim, samouvjereni Stan je nesvjestan da je Lilith gora od njega i da mu je počela petljati po glavi od prve privatne konzultacije u njezinoj scenografski fascinantnoj "art deco" kancelariji, toliko da će početi cugati i gubiti samopouzdanje.

Blanchett je već naginjala portretima žena iz doba kad je "noir" bio na vrhuncu ("Avijatičar", "Dobri Nijemac"), ali ovdje je prvi put u "femme fatale" ulozi i odigrala ju je uobičajeno dojmljivo, utjelovivši žanrovski "retro" arhetip, "hommage" svim fatalnim ženama, počevši od Helen Walker kao Lilith u Gouldingovu čitanju Greshamova romana.

Isto to radi i Del Toro s cijelim filmom, "hommage" žanru "noira". Oduzmete li "Ulici noćnih mora" boju, imate klasični "noir", vizualno i tematski prepoznatljiv, s igrama svjetla i sjene itd.

Del Torova posveta "noiru" isprva djeluje kao postmoderna hollywoodski budžetirana stilska "style over substance" vježba, ali redatelj ostaje vjeran korijenima beznađa i ulazi u psihološku dubinu "crnog" žanra. Gledatelj je zajedno sa Stanom ubačen sve dublje u tunelsku viziju "noirovskog" košmara, bez svjetla na kraju tunela koje obično svijetli u Del Torovim filmovima.

Gouldingov "Nightmare Alley" nije prošao toliko zapaženo u kinima da bi s vremenom postao kultni film, a njegov put bi mogao slijediti i Del Torov. "Cult" status nove "Ulice noćnih mora" možda se i ubrza zahvaljujući c/b verziji koja je već najavljena za prikazivanje u nekim kinima, kao svojedobno crno-bijeli "Pobješnjeli Max 4". Del Toro i Blanchett ponovno surađuju na animiranoj verziji "Pinokija" za Netflix. Blanchett upravo snima novi film Pedra Almodovara "A Manual For Cleaning Women", njegov prvi na engleskom.

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom uredništva