Prema sopstvenim kriterijima
Gajaa 01 S

Photo: tumblr.com

O ormaru ili kako brinuti o drugima kad je to nepotrebno

Dvije se stvari najčešće spominju kad se objašnjava što čovjeka sprečava da iziđe iz ormara. Prva je da je nepotrebno izaći iz ormara, budući da sam "ja na miru sa samim sobom i ne želim drugima svoju intimu gurati pod nos". Dok su, naravno, oni koji su aut egzibicionisti i profesionalni pederi, koji se time žele isticati, traže pažnju i žele biti posebni. Druga je strah od toga kako će reagirati roditelji, rodbina, prijatelji, kolege s posla.

Iz ormara se ne izlazi radi drugih

U prvom slučaju je najčešće, ne i uvijek, riječ o pokušaju izbjegavanja da drugi na tebe gledaju samo kroz prizmu spolne orijentacije. Želja da se bude promatran isključivo kao osoba, kao zasebna cjelina. Međutim, kakva je to cjelina, ako se skriva jedan njezin dio? Briga o tuđoj reakciji dobro zamaskirana brigom o sebi.

U drugom slučaju je najčešće, ne i uvijek, riječ o nebrizi o sebi zamaskiranoj brigom zbog tuđe reakcije.

Tu dolazimo do jednog paradoksa. Neizlazak iz ormara je nešto čime se nužno isključuje druge iz (dijela?) vlastitog života, uvjetovan pridavanjem važnosti drugima. Vjerojatno zbog toga i razmišljanje mnogih pedera u ormaru da je izlazak iz ormara, istom logikom, također uvjetovan drugima. Međutim, situacija je upravo suprotna. Iz ormara se ne izlazi radi drugih, nego radi sebe.

Može li se i bez autanja biti sretan i zadovoljan svojim životom? Možda se i može. I ja sam mislio da mogu. Sve dok nisam izašao iz ormara. Prije autanja, osjećao sam se kao kompletna osoba, sretna sa svakim djelićem svog života. Čak i s time što sam peder. Priznao sam to sebi i potpuno se prihvatio takvim kakav jesam. Što je na kraju i dovelo do toga da završim u vezi koja će trajati sljedećih šest godina.

Imao sam dojam da je tom vezom svaka rupa ispunjena (ne, ne mislim (samo) na tu rupu!).

Zašto sam onda izišao iz ormara? Ostanak u njemu značio bi nepoštenje prema sebi i mom dečku. Više nisam bio "peder u teoriji", koji može ili ne mora pričati o svojoj seksualnoj orijentaciji, može ili ne mora pričati o seksualnim avanturama. Međutim, moje autanje više nije značilo puko davanje do znanja da si peder, nego da sam u vezi. Ostanak u ormaru za mene je značio negiranje naše veze.

Cenzurirana verzija vlastite sreće

Tako nešto funkcioniralo je neko vrijeme, ali je postalo prenaporno. Imati nekoliko verzija iste priče. Predstavljati svog dečka kao prijatelja drugim prijateljima. Imati cenzuriranu verziju svoje sreće, dijeliti s bliskim ljudima da jesi u vezi i da ti se dečko zove Josipa. Unajmljivati stan i bojati se hoće li nekome biti čudno što je "cimerima" dovoljan samo jedan krevet. Život u laži je naporan, a činiti svoju sreću napornom postalo je... ha, naporno! Nisu boljele laži zato što sam lagao drugima, nego zato što sam lagao sebi. Druge sam stavio na prvo mjesto, umjesto sebe.

Tek kad sam se oslobodio okova ormara, počeo sam disati punim plućima. Tek sam tada shvatio koliko je baš taj dio nedostajao i kako je ekspresno izbrisao mnoge druge frustracije, brige i probleme. Frustracije za koje nisam niti znao da postoje, nego sam njihove uzroke racionalizirao potpuno drugačije.

Izgleda da je moja priča s autanjem imala sretan kraj. Mogla je završiti i drugačije, naravno. Ali, priče sa sretnim svršecima potrebne su da bi ljude motivirale na isti (is)korak.

Zašto sve ovo pišem i pametujem iz "privilegirane" situacije? Zato što je u tom trenutku moj dečko bio drugi peder kojeg sam poznavao. Prvi sam bio ja. Volio bih da sam u tom trenutku znao barem jednu osobu čija bih "pametovanja" mogao poslušati i ohrabriti se.

Na sreću, ne mora o biti tako osamljen put. Autanjem sam došao u priliku da nekim drugim ljudima budem ono što sâm nisam imao, osoba sa sličnim iskustvom. Premda je svatko od nas različitog karaktera i u različitoj situaciji, autanjem sam shvatio da je moja priča ista ili vrlo slična ostalim pričama. S, često, lako predvidljivim reakcijama i pitanjima drugih ljudi.

Vrijedi li zbog onih koji bi vas odbacili, stvoriti "prihvatljivu" sliku sebe?

I baš zato mogu razumjeti svačiji strah, jer sam prošao iste stvari. Strahovi su jednako opravdani, koliko god se nekome u težoj situaciji od mene moj strah činio beznačajnim i smiješnim. Međutim, to je moj strah i za mene je najveći. Strah od reakcije konzervativnih roditelja, strah od lošeg tretmana profesora, strah od gubitka posla ili nedobivanja posla. Sve te strahove sam prošao.

Zašto bismo se onda, unatoč strahovima, trebali autati? Autanje nije sredstvo za suočavanje sa strahovima. Ono je posljedica do koje dolazi protekom vremena, nužnom promjenom koju doživljavamo zbog raznih životnih iskustava, promjenom okoline i/ili stavom prema njoj. Promjenom prioriteta bitnih stvari u životu. Takve promjene ne treba forsirati, ali se neće dogoditi ako ih se ne želi i ako se na njima ne radi. A te se promjene svode na dva najbitnija zaključka.

Prvo, ljude odbacuju zbog daleko banalnijih stvari. Vaša seksualnost je samo jedan od dijelova vaše osobnosti. Ako vas netko želi odbaciti, naći će nešto drugo kao razlog za to. Dovest ćete u kuću partnera "ispravnog" spola, ali "pogrešne" vjere, boje kože ili stupnja obrazovanja. Prijateljstva su pucala zbog puno razloga, nečija seksualna orijentacija nije baš među najčešćima.

Nećete dobiti posao jer ste peder ili lezba? Puno je vjerojatnije da ga nećete dobiti jer nemate vezu, jer ste žena ili nešto treće. Ako ćemo tako, trebate se bojati zbog svega što jeste. Vrijedi li, zbog onih koji bi vas ionako odbacili, stvoriti "prihvatljivu" sliku sebe? Ne, ne vrijedi. Jer vaša uloga nije da budete ono što drugi žele, nego što vi želite. U svakom slučaju, bolje je biti ono što jesi i neprihvaćen, nego biti ono što nisi i, svejedno, neprihvaćen.

Jer mi "znamo" kako će drugi reagirati

Drugo, na druge primjenjujemo predrasude koje sami želimo izbjeći ostankom u ormaru. Strahujemo da ćemo biti odbačeni zbog predrasuda o pederima, a sami imamo predrasude o drugima i umjesto njih si dopuštamo odlučivati kakve bi bile njihove reakcije u nekoj situaciji. U ovom slučaju, da im je sin, prijatelj ili kolega peder.

Strah od tuđe reakcije najvećim je dijelom samo projekcija svega što smo prošli u prihvaćanju samih sebe. Pa čak i kad govorimo o ekstremima, poput straha od roditeljskog odricanja ili slanja na elektrošokove. Znam mnoge koji su mislili da je autanje nemoguće, jer bi im tradicionalno odgajani roditelji popizdili, odrekli ih se ili poslali na liječenje. Na kraju se nije dogodilo ništa slično.

Dapače, ispalo je vrlo pozitivno. Nažalost, ima i onih drugih, ne baš tako lijepih, situacija. I na njih treba biti spreman. Ako se i dogode, rješenje uvijek postoji. Za razliku od nekoć, danas ipak postoje savjetovališta, organizacije koje vam mogu pomoći, ljudi oko vas koji vas neće odbaciti, ako se odlučite na taj korak. Srećom, individualna iskustva u autanju pokazuju da se tako nešto događa ipak rijetko.

Izlaskom iz ormara u nepovrat odlazi potreba da se vlastiti život kroji prema tuđim kriterijima, mišljenjima i da se ograničavamo radi drugih. Ovim skretanjem u osobne vode želio sam pokazati da oba glavna argumenta protiv autanja ne drže vodu.

Da autanje nema motiv u bilo kakvom isticanju. Osim ako je biti ono što jesi isticanje.

Kao i da je strah razumljiv, ali ne mora biti nešto što nas treba spriječiti u autanju. Strah je prirodna ljudska reakcija. Poanta nije u tome da se ne treba bojati, nego da se treba suočiti sa svojim strahovima. Ne nužno odmah, ne nužno pod svaku cijenu. Ali, kad shvatimo koliko smo sami arhitekti svojih strahova, tada će izlazak iz ormara postati prirodan korak.

Izlazak iz ormara je, sasvim sigurno, rizik. Rizik kojim ćete vjerojatno nešto i izgubiti, ali ćete, vjerojatnije, puno više dobiti. Možda ćete izgubiti nekog prijatelja, ali ćete dobiti sebe, a to je najbitnija stvar u životu. Volio bih da što više ljudi riskira tako nešto.

Kako preuzeti taj rizik i kad je vrijeme za njega? Znat ćete i sami, bez brige. "Kad budete spremni, znat ćete da ste spremni", rekoh ja, gladeći lijevom rukom svoj dugi sijedi brk, ispijajući zeleni čaj, zamišljenim pogledom ispraćajući u daljini izmaglicu koja se uzdiže iznad stoljetnih rižinih polja.

*Tekst je objavljen na portalu Crol 2015. godine

Oceni 5