O romanu "Ljuljačka daha" Herte Muller
Ljuljacka1

Photo: lgbt.ba

O prepakiranju šutnje

Uistinu, centralno mjesto ovog romana jeste ispovijedanje logorske svakodnevnice. Ali ovaj put, ta je svakodnevnica iskazana formom, stilom i jezikom Herte Muller, jedne od najznačajnijih svjetskih književnica, koju britkost i poetičnost iskaza, nesumnjivo uzdižu u sam vrh savremene svjetske književnosti.

Glad, dosada, strah, beznađe i banalnost logorske svakodnevnice opisani u ovom romanu ostaju u nama zauvijek, zalijepljeni su iznutra za naš krvotok kao cement i ugljena prašina koja se uvlači u svaku poru njenih junaka – piše bosanskohercegovačka književnica Adisa Bašić u recenziji ove knjige. Ova kratka rečenica o romanu, zaista veoma dobro sažima sve one najefikasnije značajke ove knjige.

Ponajprije, Ljuljačka daha je roman zasnovan na istinitim svjedočanstvima, koje je autorica Muller sakupljala kako bi se što direktnije i vjerodostojnije približila temi koja ju je, uostalom, lično doticala i okupirala. Naime, okosnicu romana čini priča o mladiću Leopoldu Aubergu koji je jedan među hiljadama deportovanih rumunjskih državljana u logoru 1945. godine. Roman i započinje opisom deportacije u logor, a taj će opis zapravo, reći mnogo o cjelokupnoj knjizi i jeziku koji je ispisan. Auberg u logor za prisilni rad stiže kao tinejdžer i tamo provodi pet godina. Unutar korica knjige uokvireno je i sačuvano njegovo sjedanje na sav strah, bol i beznađe koje logor sa sobom nosi. Ali značajno je da pored toga protagonista ovog romana vrlo snažno progovara i o drugim, podjednako značajnim fenomenima logora, a to su u prvom planu, glad i banalnost. Premda, dakako, banalnost i dosada nisu prvi pojmovi koje imamo na umu kada se spomene logor, Herta Muller je, kao još nekoliko autora i autorica, znala detektirati da logorsku svakodnevnicu ne sačinjava samo užas smrti, ona je sva istkana od nečega mučnog – gladi i apatije. I još važnije, Muller u romanu Ljuljačka daha ukazuje na to da su to dva veoma krupna fenomena. Dva stanja koja posve transformišu čovjeka. Imaju snagu da ga preobraze. Tjelesno i duhovno prepolove. Možda niko nije toliko strahovito, slikovito i potresno dočarao i pretočio opis gladi kako to čini protagonista ove knjige opisujući anđela gladi.

Roman je podijeljen na šezdeset i četiri poglavlja, ispisan sabijenim poetičnim jezikom, bogat metaforama, snažnim poređenjima, kratkim i efektnim rečenicama. Drugim riječima, na veoma kratkom prostoru, uz dobro probran i sveden jezik, sebi svojstvenim formalnim obilježjem, Herta Muller uspijeva ispisati priču o egzistencijalno najtežem mogućem obliku života – preživljavanje u logoru.

Vodeći se onim načelom da u pisanju riječima treba biti tijesno a mislima široko, Muller kreira ne samo sliku života u logoru, već nešto mnogo više – univerzalnu sliku ljudske patnje, stradanja, ali i načina kako se izmigoljiti i uzvisiti iz cementa i prašine, ka momentima sreće i spokojstva.

Protagonista ovoga romana nije identitarno zanimljiv samo zbog svojih mladih godina, svega sedamnaest kada je otišao u logor, već je od svega najzanimljivija njegova prikrivena nutrina koja ga od njega, na koncu, sačinjava izgnanikom iz vlastitog doma.

Leopold Auberg započinje svoju ispovijest pričom o pakiranju kofera i to vrlo simboličnim riječima. Sve što imam, nosim uza se. Malo-pomalo, pročešljavajući zbijene retke testa, otkrivamo da je riječ o mladiću koji se, na izvjestan način raduje odlasku u logor jer to znači kakav-takav odlazak od kuće.

Želio sam pobjeći iz provincijskog gradića u kojem je i kamenje imalo oči. Umjesto straha skrivao sam osjećaj nestrpljenja. I lošu savjest jer je spisak, zbog kojeg su moji bližnji bili očajni, za mene bio olakšanje. Oni su strahovali da će mi se nešto dogoditi u tuđini. Ja sam želio otići u mjesto koje me ne poznaje. (str.6) – otkriva se protagonista već na samom početku romana.

Jasno, provincijski gradić u kojem i kamenje ima oči samo po sebi je dovoljno koncizno i oštro bode u samu srž razloga zbog kojeg je ovaj sedamnaestogodišnjak nestrpljivo čekao da napusti dom. Razlog je dakako, strah od razotkrivanja njegove homoseksualnosti. Strah od osude i kazne koja bi, bez sumnje, bila jača i potresnija od samog logora.

U konačnici, strah u kojem je proveo mladost i svoje otkrivanje već puno govore o tome u kakvom je strahu i grču živio dan za danom. Uistinu su potresni detalji u kojima Auberg otkriva priče iz svog seksualnog sazrijevanja, ali i neprestanog života u strahu od otkrivanja, stigmatizacije, osude i naravno, ozvaničene kazne.

Meni se već nešto dogodilo. Nešto zabranjeno. Bilo je neobično, prljavo, besramno i lijepo (str. 6) – ovako misli Leopold dok se sprema za logor i u mislima pretresa svoju prošlost. To besramno lijepo iskustvo mladić veže za prvi seksualni odnos sa muškarcem i upoznavanje svih ostalih koje se odvijalo vrlo potajno, skriveno, u mračnim parkovima. Otišao sam na drugi randevu s istim prvim muškarcem. Zvao se LASTAVICA. Drugi je bio novi, zvao se Jela. Treći se zvao UHO (…) Samo smo mi znali koje ime pripada kome (str. 6). Zanimljivo je da protagonista spominje i to da su se u to vrijeme hapsili i strogo osuđivali uhapšeni homoseksualci, među kojima je i njegov partner.

Unatoč tome, posebice ipak valja istaknuti kratki dio romana u kojem protagonista govori o teretu šutnje. Ali i o tome kako koncipira svoj vlastiti identitet oblikovan kroz neprestano sjećanje. Leopold, naime, sublimira sebe i svoj identitet pod prozirnost. Postoje stvari o kojima se ne priča. Ali ja znam o čemu govorim kada kažem da se šutnja oko vrata razlikuje od šutnje u ustima. Prije, tokom i nakon mog logorskog života, živio sam dvadest i pet godina u strahu od države i obitelji. Od dvostrukog pada. Da će me država zatvoriti kao zločinca, a obitelj izopćiti zbog sramote. U metežu na ulicama nepovjerljivo sam gledao u ogledala izloga, prozora, tramvaja i kuća, vodoskoke i lokve, nisam li ipak proziran. (str 8.)

Teret šunje i sakrivanja – nešto je sa čime se Leopold Auberg spakirao u logor, i ujedno nešto čega će se, što sam ispovijeda u ovome romanu, kroz život jako teško riješiti. Prepakirat će svoju šutnju, iz jedne laži u drugu laž, kao što to mnogi/e od nas svakodnevno radimo, samo kako bismo izbjegli/e osudu onih do kojih nam je istinski stalo.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5