Film i stvarnost
Lgsm 01 S

Photo: VoxFeminae

O solidarnosti britanskih rudara i LGBT pokreta

Jednogodišnji štrajk više od stotine tisuće britanskih rudara 1984./85. godine završio je porazom, no potaknuo je niz izvanrednih primjera solidarnosti, između ostaloga i suradnju londonskog LGSM pokreta i seoske zajednice Onllwyn iz doline Dulais u južnom Walesu. S jednim od osnivača LGSM-a, Rayom Goodspeedom, za portal rs21 razgovarao je Colin Wilson.

*Recite mi nešto o životu gay populacije 80-ih godina prošloga stoljeća. U filmu se spominje da je zakonom određena dobna granica za stupanje u spolne odnose među muškarcima bila 21 godina.

Prvih osam godina mog života homoseksualnost je bila kriminalno djelo. Moj prvi pravi dečko još nije bio napunio 18 godina (meni su bile 23 godine): da je policija saznala, mogao sam završiti u zatvoru. Iako sredinom 80-ih sama homoseksualnost nije bila ilegalna, predložiti seks, osobito na javnom mjestu, bilo je protuzakonito. Zaustaviti nekoga na ulici i pozvati ga k sebi doma u zakonskom je smislu bilo jednako prostituciji.

O svojoj seksualnoj orijentaciji očitovao sam se dvije godine prije izbijanja štrajka rudara. Nisam se mogao uživo suočiti sa svojom majkom – napisao sam joj pismo. Kad ga je pročitala, pala je u nesvijest. Morao sam posjetiti svoje roditelje, a naš je susret nalikovao sceni iz filma u kojoj Joe (George MacKay) priznaje roditeljima da je gay, s udaranjem šakom o stol i bacanjem stvari. Na kraju je moja mama s ponosom isticala činjenicu da joj je sin gay; tata nije otišao baš tako daleko, ali barem se pomirio s time. No bilo je i onih koji više nikada nisu razgovarali sa svojim roditeljima. Mnogo je onih koji su preselili u London kako bi mogli otvoreno priznati svoju homoseksualnost i voditi život kakav žele. U knjižari koju vidimo u filmu, “Gay’s the Wordˮ, doista je došlo do racije i zaplijene “nepristojnihˮ romana – ne pornografije, već više jeftinog šunda, S&M romana i sl. Danas je to nezamislivo.

Za vrijeme štrajka, na poslu se nisam očitovao kao gay. Radio sam u gradskom vijeću, u odjelu za izgradnju; neki moji kolege su nagađali da sam homoseksualac, a ja to nisam niti potvrđivao niti poricao. Oni bi stoga redovito zbijati šale na račun odvratnih pedera koje treba pobiti plinom ili ih sve otpremiti na otok koji onda treba dignuti u zrak. Ja bih samo sjedio u svom uredu, kuckao po pisaćoj mašini i slušao ih. Na koncu sam rekao istinu – štoviše, bio sam prva osoba na tom odjelu koja je javno progovorila o svojoj seksualnoj orijentaciji, i učinio sam to usprkos izričitim uputama svog nadređenog koji mi je rekao da se time stavljam u životnu opasnost. No ja sam to ipak učinio – sve je dobro prošlo, nikoga zapravo i nije bilo briga.

*Znam da ste zadovoljni filmom, no to je ipak fikcija i kao takva sadrži određena odstupanja od stvarnih događaja. Kako je izgledao vaš prvi susret s rudarima? Je li to bio susret dva različitih svjetova?

Definitivno jest. Nakon što je održan prvi govor osjećala se neka atmosfera znatiželje, pa i određene doze opreza. Mi smo u dolinu Dulais zapravo stigli vrlo kasno, u jedan ujutro dan prije prvog sastanka. Dan smo proveli u obilasku dvoraca i okoline, slušajući lokalne mitove i predaje, ali i o važnosti rudnika i ugljena. Navečer smo imali dogovoren susret s rudarima. Film prikazuje ledenu atmosferu u dvorani pri dolasku članova LGSM-a. U stvarnosti nas je, nakon jednog napetog trenutka, dočekao aplauz.

*Na kraju filma, nakon što je LGSM pokret u tisku izložen napadima, rudari izglasaju da više neće primati novčanu pomoć od vas. Je li se to zaista dogodilo?

Ne, to se nije dogodilo. Do nedavno nismo znali da su rudari sve te diskusije vodili prije našeg dolaska, dakle bilo je onih koji su bili protiv nas – rudari nam to nikada nisu priznali, ali su o tome razgovarali sa scenaristima filma. Kao što kaže Cliff (Bill Nighy), jedan od likova u filmu: “Ne vjerujem onome što novine pišu o nama, zašto bih vjerovao onome što pišu o njima?ˮ Kritike uperene protiv nas bile su minimalne i nikada se nismo susreli s bilo kakvim izrazom neprijateljstva.

*Rudarska su sela bila izolirana, zar ne, i to je utjecalo na stavove rudarskih zajednica.

Potpuno izolirana. Mislim, Onllwyn je… pa, nismo ga uopće mogli naći! U njemu se k tomu govori velški, što je predstavljalo dodatnu razinu razlike među nama: stanovnici/e su s nama razgovarali/e na jeziku koji im nije materinji. Nikada u životu nisu vidjeli nekoga poput nas. Ipak, brzina s kojom su sve te prepreke savladane naprosto je čudesna. Otputovali smo tamo tri ili četiri puta, oni/e su nas bolje upoznali/e i situacija se popravljala.

U filmu se lijepo vidi da su nas mogli/e pitati što god su htjeli/e, primjerice: “Tko od vas obavlja kućanske poslove?ˮ. Bili/e su jako znatiželjni, a mi smo bili posve otvoreni.

*Štrajk je preobrazio žene u rudarskim zajednicama: u početku su bile na samoj margini sindikata rudara, no s vremenom su preuzele vodeću ulogu.

Štrajk je preobrazio i žene i muškarce, ali naročito žene. Putovale su širom zemlje, govoreći na sastancima i upoznajući na stotine ljudi. Prije toga nisu stupile dalje od lokalnog dućana ili škole. Sretale su ljude za koje ranije nisu ni znale da postoje. Isto se događalo i muškarcima: mnogi od njih su dio vremena provodili u Londonu prikupljajući novac. Pri tom su se i družili, razgovarali, posjećivali pubove, s nama bi odlazili u klubove, ponekad i skupljali novac s nama. Na taj su se način razvila i prijateljstva.

*Ispričajte nam još nešto o djelovanju LGSM pokreta.

Novac smo sakupljali u svim mogućim pubovima. Najbolji dio te godine, ono što je čini tako zabavnom, činjenica je da nam je omogućila sjajan društveni život: odlazili bi u klubove, opijali se, očijukali, plesali, te kući odlazili s punim škrabicama. Neki pubovi dopuštali su nam da novac sakupljamo unutra, dok su nam u drugima vrata bila zatvorena. Iz istih tih pubova sam izbačen zbog dijeljena letaka o povorci ponosa. Naime, komercijalna gay scena nije podržavala povorku: njihov stav je bio taj da ne treba dizati prašinu i privlačiti pozornost.

Reakcije homoseksualaca na našu inicijativu bile su uglavnom pozitivne. No, što se vidi i u filmu, bilo je i negativnih komentara. “Zašto radije ne skupljate novac za borbu protiv AIDS-a?ˮ, bila je jedna od češćih kritika. Organizirali smo i dobro posjećen buvljak/modnu reviju, kao i dobrotvorni događaj u Electric Ballroomu kojime smo prikupili oko 5000 funti.

*Film predstavlja članove LGSM pokreta kao naivne idealiste, no u stvarnosti mnogi od vas bili su iskusni ljevičari.

Ja sam 10 godina bio član skupine Militant Tendency, iako ona nije podržavala, pa čak ni priznavala LGSM pokret i općenito je gajila negativne stavove po pitanju gay prava. Mark Ashton je bio glavni tajnik Lige mladih komunista, a oni među nama koji su podržavali radničku stranku okupili su se u udruzi zvanoj Lesbian and Gay Young Socialists (LGYS). Jedan od članova te udruge imao je kontakte u dolini Dulais, što nas je povezalo s rudarima u Onllwynu.

I ranije je bilo pokušaja gay ljevičara da se priključe radničkom pokretu: mi, dakle, nismo bili prvi, ali smo bili uspješniji od ostalih. Od jedanaest osnivača LGSM-a, svi su bili ili trockisti, ili komunisti, ili bliski prijatelji komunista, no u kratkom smo vremenu privukli i ljude koji nisu dijelili te i takve političke nazore.

*Zacijelo ste vodili razne političke diskusije…

Uf, bezbrojne diskusije. Na samom početku LGSM pokreta uveli smo dva pravila: prvo je bilo da je naša podrška rudarima bezuvjetna. Da su nam rudari rekli da odjebemo, mi bismo i dalje skupljali novac za njih. Drugo, nitko nije imao pravo glasa ako nije prikupljao novac. Bilo je, dakle, raznih diskusija, no sve bi obično završavalo sljedećom opaskom: “To je vrlo zanimljivo, no vratimo se mi prikupljanju novcaˮ. Naravno, nekada bi davali političke izjave ili se očitovali za medije pa smo raspravljali o tome što točno reći, ili bi se razgovaralo o taktikama. Ipak, nikada nije došlo do toga da bismo prestali razgovarati. Znali smo se posvađati, no na kraju bi otišli u pub, napili se i izljubili.

*LGSM je bio isključivo gay pokret. 80-ih je godina bilo normalno da se potlačene skupine organiziraju odvojeno. Jeste li razgovarali o tome?

Oni kojima su na prvom mjestu bila gay prava podržavali su ideju da pokret bude isključivo za homoseksualce. Neki od nas trockista bili su sumnjičavi, no konačni cilj bio je uključiti ljude u radnički pokret. U tom smislu je smislu ta vrsta separacije bila prihvatljiva.

*U filmu, dio žena napušta skupinu zbog vladavine muškaraca iako Steph, glavna junakinja i lezbijka, ostaje.

U filmu, Steph (Faye Marsay) je junakinja, dok se ostale žene donekle ismijava. Naš je pokret bio poglavito muški: imali smo svega nekoliko žena. Moglo je doći do stvaranja ženske grupe unutar LGSM-a, no žene su odabrale drugi rudnik u drugom dijelu zemlje i osnovale vlastitu skupinu, Lezbijke protiv zatvaranja rudnika (Lesbians Against Pit Closures). Otišle su i više se nikada nisu vratile u dolinu Dulais. Šteta. Gay pokret se u to vrijeme prelamao po rodnoj osnovi. Postojali su zasebne povorke ponosa za homoseksualce i lezbijke – ono što se dogodilo u LGSM-u samo je odraz toga.

*Što se kasnije dogodilo s članovima LGSM pokreta?

Mnogi od nas su se naprosto vratili svojim životima, zaposlili se, zaljubili, kupili kuće. Kad je stigla Klauzula 28, organizirali smo radničke sindikate i lobirali. LGSM nas je naučio da kod lobiranja ne stajemo na ljudima na vodećim pozicijama već da se izravno obraćamo radnicima. Naučili smo da ako se obratimo skupini radnika i iskažemo solidarnost, oni će reagirati. Neko sam vrijeme bio član stranke Zelenih, a nakon Zaljevskog rata 1991. oko 15 godina sam bio gotovo potpuno politički neaktivan. Nakon što su torijevci pobijedili na izborima 1992. pomislio sam, k vragu i sve. Sada sam član stranke Left Unity na koju gledam kao na svojevrsnog duhovnog nasljednika LGSM-a.

*Što je s ljudima iz doline Dulais?

Nikada nisam u potpunosti prekinuo kontakt s njima, no ponovni susret s njima ipak je vrlo emocionalan. Godinama smo govorili: “Ako rudari izgube, svi gubimo­ˮ, a da nismo imali pojma koliko je to u stvari istinito. Posljednjih 30 godina neprestano trpimo udarce i poraze, a sada je vrijeme da se oporavimo. Ponovno su nam potrebne osnovne lekcije o radničkim sindikatima i solidarnosti – nadam se da će nam ovaj film u tome pomoći.

*Tekst prenosimo s prijateljskog portala VoxFeminae

Oceni 5