Lenjingradski Odisej
Brods 03 S

Photo: artelio.ru

O stihu „izgubljenom“ u prevodu

Brodskog nikada nisam sistematično čitao. Vraćao sam mu se nasumično, kao staroj zagonetki koju kada riješiš, iz nje se, kao iz matroške, izleže nova. U njegovu imenu ispisana je lutalačka sudbina.

***

Kada je Rusija u februaru izvršila agresiju na susjednu Ukrajinu, paralelno sa žestokim otporom Ukrajinaca počeo je i jedan pozadinski rat koji je posebno bio zanimljiv kulturnim pregaocima diljem Zapada. Prijepori o ulozi Dostojevskog, Tolstoja ili Čajkovskog u ruskom imperijalizmu prerastali su u ljute okršaje koji bi u medijskoj džungli često zasjenili i borbe na Dnjepru. Kulturni rat Ukrajinaca, s razlogom bijesnih na „velikog brata“, kako se imperija voli paternalistički nazivati kada se referira na Ukrajinu, rezultirao je rušenjem spomenika širom zemlje posvećenih sovjetskim i ruskim velikanima, ali i istjerivanjim ruskih umjetnika iz kanona. Taj svojevrsni izraz „cancel kulture“ najveći zamah je dobio u aprilu, kada su stanovnici ukrajinskih gradova počeli rušiti spomenike ruskom pjesniku Aleksandru Puškinu, ocu ruske literature. Ovaj fenomen je dobio i poseban naziv – Puškinopad. Veliki romantičarski pjesnik je i sam bio žrtva progona ruskog cara Nikolaja I, ali njegova omniprezentna figura u rusocentričnoj kulturi koja je marginalizovala pisce čiji je jezik bio ukrajinski, poput pjesnika romantizma Tarasa Ševčenka, u Ukrajini je postala omražena. Pjesnikovo djelo, u kojem se mogu naći tragovi ruskog kulturnog suprematizma, ali mnogo više progresivnih pogleda u odnosu na epohu u kojoj je stvarao, nije uzrok tomu, nego njegova mitska sjena dugo nadvijena nad „manjom“ kulturom. Ukrajinska teortičarka kulture Irina Žerebkina predlaže da je „istinski emancipatorska strategija dekolonijalna strategija postajanja malom kulturom koja izmiče fantaziji kolonijalne veličine.“[1]

Ironijska recepcija Puškina nikad nije bila strana ruskoj kulturi: od opaske Majakovskog da „Tolstoja, Dostojevskog i Puškina treba izbaciti sa parobroda savremenosti“, preko Harmsovih humoreski u kojima do apsurda dovodi kanonske literate, Dovlatovljevog autobiografskog romana „Puškinova brda“ u kojem ispisuje priču o svom radu u memorijalnom muzej-parku Aleksandra Puškina u Mihajlovskom, gdje prati groteskni odnos prema jednoj mrtvoj, spomeničkoj kulturi, pa do naših savremenika koji su se redom takmičili u parodiranju klasika. Ipak, Puškinova figura nikad nije zaista poljuljana i ostala je temeljom ruske književnosti i obrazovanja.

***

Propitivanje ruskih pisaca, čak i disedentnih, pod lupu je dovelo i djelo nobelovca Josifa Brodskog, najprije njegovu neobjavljenu pjesmu „O nezavisnosti Ukrajine“[2], u kojoj je posebno problematizirana završna strofa pjesme:

*

Zbogom, orlovi, kozaci, hetmani, stražari!

Tek kad vam mrijeti valjadne, vi ko bikovi snažni

Šištaćete, gužvajući krajeve postelje

Stihove Aleksandra, a ne što Taras melje.[3]

*

S druge strane, kod nas je recepcija Brodskog uvijek bila pozitivna, prvenstveno zahvaljujući njegovoj „Bosanskoj pjesmi“ [4], kako su s engleskog preveli, a ko drugi do Marko Vešović i Omer Hadžiselimović. Ova pjesma periodično je objavljivana u časopisima i medijima, prigodničarski služeći podarivanju višeg smisla „našoj stvari“, kao što su i tekstovi Česlava Miloša, Salmana Ruždija, Susan Sontag i drugih.

***

Ovdje se neću baviti pomenutim pjesmama, nego drugom njegovom. Plošnim čitanjem pjesma je jasna svakome ko ima minimalno znanje o grčkoj mitologiji. Mene je zaintrigirala jer sam otkrio da joj u izdanju koje posjedujem nedostaje jedan stih, i to stih u kojem se krije ključ za cijelu kriptu značenja koja su u njega utkana. Prenosim je onakvom kakvu sam je zatekao.

*

Odisej Telemahu

Moj Telemaše,

Trojanski rat

završen je; Ko je pobedio, ne sećam se.

Grci, verovatno; toliko mrtvih

iz kuće mogu da izbace samo Grci.

Pa ipak, put koji nas je vodio,

ka rodnom domu ispade suviše dug;

kao da je Posejdon, dok smo mi tamo

gubili vreme, rastezao prostor.

Ja sada ne znam gde se nalazim,

ni šta je preda mnom. Neki prljav otok,

žbunje, visoka zdanja, groktanje svinja,

zapušten vrt, nekakva carica,

trava i kamenje... Mili Telemaše,

sva ostrva liče jedno na drugo,

kad čovek previše luta, i mozak

već se zbunjuje, dok broji talase,

oko, pomućeno horizontom, plače

i vodeno meso zatrpava sluh.

Ne sećam se kako svršio se rat,

ni koliko je tebi sad godina.

Porasti veliki, moj Telemaše, rasti.

Samo bozi znaju dal' ćemo se sresti.

Ti sad već nisi ona mala beba

ispred koje sam odgonio bikove.

A možda je u pravu on: Bez mene

ti si sad pošteđen Edipovih strasti,

i sni su tvoji, Telemaše, čisti.[5]

*

Brodski je ovu pjesmu napisao 1972. godine, kada je bio primoran na emigraciju iz SSSR-a. Možemo je čitati na dva plana, kao ironičnu interpretaciju Odisejevog obraćanja sinu Telemahu dok luta morima na povratku s Troje na Itaku i kao autorovo obraćanje sinu kojeg ostavlja u Lenjigradu. U vrijeme pisanja pjesme njegov sin Andrej, kojeg je dobio u vanbračnoj vezi sa umjetnicom Marinom Basmanovom, ima pet godina i nosi majčino prezime. Brodski dječaku nije želio ostaviti društveni teret vlastitog prezimena jer su, po pravilu, u sovjetskom totalitarizmu trpile i porodice žigosanih disidenata.

„Moj Telemaše,/ Trojanski rat/ završen je; Ko je pobedio, ne sećam se“, počinje pjesma u epistolarnoj formi. Iako u originalnom mitu Ahajci nakon deset godina rata pobjeđuju zahvaljujući prepredenom Odiseju koji se dosjetio da naprave drvenog konja i pošalju kao dar Trojancima, u Brodskijevoj verziji Odisej se ne sjeća pobjednika. On ionako nije želio ići u taj rat, pa ga više nije ni briga za pobjednika. Kao što ni Brodski nije želio „rat“ protiv sovjetskog sistema. Njegov pjesnički put bio je nekonvencionalan, nije stekao više obrazovanje, nije imao stalnog posla, pisao je poeziju koja nije bila po mjeri režimskog ukusa (okvalifikovana je kao pornografska i antisovjetska), zbog čega je, nakon što ga je denuncirao ljubomorni supranik i kolega pjesnik Dmitri Bobišev, osuđen za društveni parazitizam. Ikonični su ostali momenti sa njegovog suđenja, poput onog kada ga je sudija pitao „ko ga je priznao za pjesnika, ko ga je uvrstio u pjesnike“, a pjesnik odgovorio protupitanjem: „Niko. Ko me je uvrstio u ljudski rod?“[6] Kod pjesnika u prvim stihovima nema gorčine zbog preživljenih nepravdi, samo gola ravnodušnost.

U iduća dva stiha Brodskijev Odisej pretpostavlja pobjednika na osnovu fragmenta sjećanja. Od svega, njemu je ostala samo slika o razbacanim tijelima poginulih vojnika: „Grci, verovatno; toliko mrtvih/ iz kuće mogu da izbace samo Grci“. Tumačeći na intertekstualnom planu prema grčkom mitu, izvjesno je da lirski subjekt misli na mrtve drugove koji su ostali ležati na plaži ili pak na pobijene Trojance. U staroj Grčkoj jedan od najvećih tabua bio je prekršiti posmrtne rituale, što je npr. i motivacijska potka tragedije „Antigona“. Ako ove stihove čitamo na vremenskom planu pjesnikove savremenosti, onda Grci postaju eufemizam za Ruse, kako interpretira Ljudmila Zubova [7], upućujući na raniju Brodskijevu pjesmu „Stanica u pustinji“, gdje pjesnik povodom rušenja grčke crkve u Lenjigradu, na čijem mjestu će se graditi koncertna dvorana, piše:

*

Tako je malo Grka sada u Lenjingradu,

i, uopšte, nema ih mnogo van Grčke.

Ili ih je, barem, premalo

da bi se sačuvala zdanja vere.

Od njih niko ne traži da veruju

da mi gradimo. Jedna je,

verovatno, stvar krstiti naciju,

dok je nositi krst već sasvim nešto drugo.

Oni su imali samo jednu dužnost.

Nisu umeli da je izvrše.

"Ti, sejaču, ralo svoje čuvaj,

a vreme za klasanje mi ćemo odrediti."

Oni svoje ralo nisu sačuvali.[8]

U njegovoj poeziju sveprisutne su aluzije na helenske temelje ruske kulture. Kršćanstvo kojem je inklinirao Brodski, uprkos svom jevrejskom porijeklu koje nikad nije skrivao i kojem se pogotovo u američkim godinama vraćao, do Rusije dolazi preko istočnog, grčkog kraka. Dakle, u iskazu da „toliko mrtvih iz kuće mogu da izbace samo Grci“, krije se žalac aluzije upućen na ruske, pa i sovjetske, žrtve, možda disidenata koji su završili mrtvima u „ratu“ protiv totalitarizma.

Dalje, Odisej se žali na boga mora koji je pred heroja postavljao prepreke na povratku do kuće, u odmazdi zbog toga što je Odisej oslijepio njegovog jednookog sina: „Pa ipak, put koji nas je vodio,/ ka rodnom domu ispade suviše dug;/ kao da je Posejdon, dok smo mi tamo/ gubili vreme, rastezao prostor“.

Prolazak vremena i njegov uticaj na ljudsku svijest, jedan je od opsesivnih motiva pjesnika.

„Najviše me zanima i oduvijek me je na svijetu zanimalo (...) vrijeme i učinak koji ono ima na čovjeka, kako ga mijenja, kako ga melje (...) S druge strane, ovo je samo metafora za to što, općenito, vrijeme radi sa prostorom i sa svijetom.", piše 1990. godine Brodski.[9] Kao da nije dovoljno što je bog bio protiv njih, pa su još i „gubili vrijeme“. Čini se da lirski subjekt ovim komentarom želi naglasiti da ona tvrdnja da se ne sjeća ko je pobijedio nije slučajna, pa je potvrđuje i stavom da je to bilo gubljenje vremena, dakle apsurdna rabota.

Ja sada ne znam gde se nalazim,/ ni šta je preda mnom. Neki prljav otok,/ žbunje, visoka zdanja, groktanje svinja,/ zapušten vrt, nekakva carica,/ trava i kamenje...

Iako Brodskijev Odisej ne zna gdje se nalazi, čitalac iz nabrojanih detalja može prepoznati njegovo trenutno mjesto, što je i intencija autora – da preko diskrepancije između onoga što zna adresat (Odisej) i onoga što zna adresant (čitalac), izgradi suptilnu pjesničku sliku o neizvjesnosti svog emigranstkog statusa. On računa na predznanje čitaoca o Homerovim epovima. „Groktanje svinja“ i „nekakva carica“ nas upućuje da se brodolomnik nalazi na otoku Eeji gdje je čarobnica (carica) Kirka pomoću čarobnog napitka pretvorila Odisejeve drugove u svinje. Poznat nam je i vremenski plan u odnosu na helenski mit; petnaesta godina je od Trojanskog rata i peta godina Odisejevog lutanja. Brodski je u opisu otoka dosljedan Homeru koji u epu nekoliko puta ponavlja da je otok obrastao „šikarom gustom“, da se Kirkino stanište nalazi u „gustišu“ i da je „građeno od glatko tesanih stijena u predjelu što je zaštićen“[10]. On na to još i dodaje da je otok prljav, vrt zapušten i da su tu trava i kamenje, hiperbolizirajući osjećaj rezignacije pred sudbinom opisom prostora, a sliku zaokružuje travom i kamenjem, što je zajednično svakom mediteranskom otoku. Krenuvši od preciznog opisa, pjesnik smjera poopštavanju, svodeći sliku na travu i kamenje, kao dva najmanja opisna sadržioca bilo kojeg otoka. I carica je ovdje „nekakva“ – usputna, čak i proizvoljna u tom apsurdnom svijetu u kojem se obreo.

Idućim stihovima pjesnik nastavlja pomirljivim tonom svejednoće reflektirati nad svojom situacijom:

Mili Telemaše,/ sva ostrva liče jedno na drugo,/ kad čovek previše luta, i mozak/ već se zbunjuje, dok broji talase,

Opet se vraćamo na osjećaj neumitnog djelovanja vremena s kojim počinje pjesma. Sjećanja postaju iskrivljena i sve se sliva u istost, odnosno, svi prostori podsjećaju jedan na drugi, pogotovo nakon dugog putovanja morem. Pjesnik ponovo u refleksiju o lutanju umeće motiv apsurdnog čina kakav je „brojanje talasa“. To je uzaludna rabota koja će se zamrsiti u splet pomiješanih sjećanja, ali istovremeno i ljudska potreba da se lutanju kojem se ne nazire kraj podari neka struktura, neka nit smisla. U tom „brojanju talasa“ sadržana je i potreba da se izmjeri vrijeme – talasi su poput amplituda na klatnu sata.

Sliku dalje razvija kontemplirajući o djelovanju mora na ljudsku percepciju: oko, pomućeno horizontom, plače/ i vodeno meso zatrpava sluh./ Ne sećam se kako svršio se rat,/ ni koliko je tebi sad godina.

Prvi stih možemo čitati i doslovno; kada se zagledamo u daljinu, vid će nam se pomutiti, a oko zasuziti jer se od zagledanosti osušilo. Na planu emocije, očigledno je da Odisej plače za sinom koji se nalazi negdje iza horizonta. Pošto je horizont jednoličan, to može biti bilo gdje iz perspektive posmatrača. Stihom „i vodeno meso zatrpava sluh“ dodaje novu razinu u gradnji slike kojom zaokružuje percepciju posmatrača, pa su sva čula preplavljena pred prizorom. Poslužiću se pasažom iz romana „Oblomov“ ruskog realiste Ivana Gončarova koji izvrsno korenspondira sa pogledom Brodskijevog Odiseja:

„Na primer, more? Nek ide s bogom! Ono navlači samo tugu na čoveka, kad ga čovek gleda, plače mu se. Srce strepi pred nedoglednom vodenom površinom, i nema se ni na čem odmoriti pogled, umoren jednolikošću beskrajne slike. Rika i pomamni treskovi valova ne gode slabome sluhu, oni jednako ponavlјaju, otkako je sveta, jednu i istu pesmu, mračne i nerastumačene sadržine, i jednako se čuje u njoj jedno i isto jecanje, jedno i isto jadikovanje kao nekog čudovišta na muke osuđenoga, i nečiji piskavi, zloglasni glasovi. Ne crvkuću ptice unaokolo, samo nemi galebovi, kao osuđeni, neveselo poleću kraj obale i šestare nad vodom. Slabačka je rika zvera pred tim uzdasima prirodnim, ništavan je i glas čovekov, pa i sam čovek, tako malen i slab, neosetno se gubi u sitnim pojedinostima te prostrane slike! Zato mu je, može biti, i teško gledati more. Nek ide more s milim bogom!“[11]

Metaforu „meso mora“ Brodski kuje ugledajući se na svog prethodnika pjesnika Osipa Mandeljštama, također disidenta, stradalog u Staljinovoj Velikoj čistki. Mandeljštam u jednoj pjesmi piše „Oko se pretvorilo u meso četinara“.[12] Uprkos tome što je kontemplirao o ratu iz kojeg se vraća, lirski subjekt ponavlja da se „ne sjeća kako završio se rat“.

Naredni stihovi ne trebaju neko posebno tumačenje.

Porasti veliki, moj Telemaše, rasti./ Samo bozi znaju dal' ćemo se sresti./ Ti sad već nisi ona mala beba/ ispred koje sam odgonio bikove.

Pjesnik se rastaje od sina i nezvjesno je hoće li ga ikada vidjeti, kao što je neizvjestan i Odisejev susret sa Telemahom.

Dolazim do stihova zbog kojih sam u konačnici odlučio da napišem ovaj esej: „A možda je u pravu on: Bez mene/ ti si sad pošteđen Edipovih strasti,/ i sni su tvoji, Telemaše, čisti“.

Prvo što me kao čitaoca zaintrigiralo ovdje jeste nejasno referiranje na neku osobu. Ko je taj koji je „možda bio u pravu“. Odgovor sam prvo pokušao pronaći čitajući pjesmu iznova, što nije rezultiralo ikakvim novim tragom. Jedina opcija je bila da se stih odnosi na Posejdona. Šta je Posejdon radio ili govorio pa je bio u pravu? U ovoj pjesmi ništa, lirskom subjektu se činilo „kao da je Posejdon rastezao vreme“. Nisam se mogao zadovoljiti ovim nategnutim objašnjenjem pa sam potražio original pjesme. Iako je moj ruski bazičan, uz pomoć rječnika lako se u njemu snalazim. Iznad spornog stajao je nedostajući stih iz mog izdanja: „Da nije Palameda, živjeli bismo zajedno“[13]. Rječnik mi nije bio potreban. Iako mi nije bilo jasno kako je prevodiocu promakao, pronađeni stih je otvorio cijeli spektar značenja.

U helenskoj mitologiji Palamed je bio pjesnik i izumitelj, ali i sin eubejskog kralja. Prije odlaska na Troju, mikenski kralj Agamemnon ga je poslao na Itaku po Odiseja koji se pravio ludim kako bi izbjegao rat. Prema nekim verzijama mita, Odisej je sijao so u njivu fingirajući ludilo. Palamed je iskoristio bebu Telemaha, postavio ga pred Odiseja koji je orao njivu kako bi raskrinkao itačkog kralja. Da bi spasio sina, prepredeni Odisej je zaustavio volove i ogolio svoje lukavstvo. Kasnije se osvetio potvorivši Palameda da je uzeo zlato od Trojanaca, zbog čega su ga Ahajci kamenovali. Palamed se uopšte ne spominje u Homerovim epovima; priču o njemu dobijamo iz drugih helenskih izvora, poput Euripidove tragedije.

Sada imamo još jedan motiv koji osvjetljuje ravnodušnost Odiseja iz pjesme prema ratu. On je u njega prisilno otišao (inače bi izgubio glavu), stoga ga se i ne sjeća. S druge strane, on daje za pravo Palamedu, možda ga je svojim činom zapravo spasio, jer je njegov sin „pošteđen Edipovih strasti“, odnosno ne može se desiti „rađenje tragedije“ oceubistvom. Brodski, naravno, zna da je prema helenskoj mitologiji Odiseja poslije ubio njegov drugi sin Telegon, kojeg je dobio sa Kirkom. Ona je ostala trudna prije nego je Odisej otplovio sa otoka. U tome se krije ironija ovog stiha, jer autor zna koja će sudbina snaći Odiseja.

Iako ne znam da li je Brodski znao da ga je denuncirao njegov blizak prijatelj i pjesnik Dmitri Bobišev, koji je to učinio jer je bio zaljubljen u njegovu partnerku Marinu Basmatovu, nameće mi se tumačenje da je upravo Palamed iz pjesme kriptirani Bobišev, u čijoj izdaji pjesnik, ponovo, traži zrno dobra, smisao u besmislu.

Brodskog su u dva navrata vodili u umobolnicu, pripisujući mu ludilo jer se nije uklapao u sovjetske društvene norme. Odisej je fingirao ludilo, u namjeri da izbjegne mobilizaciju.

***

Kada bi se pravio spisak svih umjetničkih djela inspirisanih Homerovim epovima, nastala bi knjiga od ko zna koliko tomova. Engleski pisac Aldoux Huxley je na osnovu jednog događaja iz Odiseje utvrdio da nam je Homer ponudio cijelu istinu. Za potkrepljivanje ove tvrdnje, Huxley navodi završne riječi Dvanaestog pjevanja „Odiseje“, kada je Odisejeva družina bježeći od Scile dospjela na sicilijansku plažu: „Kada su zadovoljili svoju žeđ i glad, mislili su na svoje drage drugove i plakali, i u sred njihovih suza, san se nježno spustio na njih“. Kao komentar na ove stihove, on egzaltirano piše: „Istina, cijela istina i ništa osim istine – kako je rijetko stara književnost ikada govori! Djeliće istine, da; svaka dobra knjiga daje nam djeliće istine, ne bi bila dobra knjiga kada ne bi davala. Ali cijelu istinu, ne. Od velikih pisaca prošlosti, nevjerovatno malo njih nam je dalo to. Homer – Homer u Odiseji – jedan je od nekolicine.“[14]

Huxley to objašnjava „realizmom“ antičkog pjesnika (ili više njih; vidjeti „homersko pitanje“). Njegovi likovi, kao ljudi od krvi i mesa, prvo su utažili svoje fiziološke potrebe, pa su tek onda oplakivali izgubljene drugove. Još su usred lamenta, umorni zaspali.

Možemo li reći da je Brodski, pjevajući kroz Odiseja, o sebi rekao „cijelu istinu i ništa osim istine“?

*Prenosimo s portala Prometej

[1] https://pescanik.net/ruska-knjizevnost-i-rat-u-uk...

[2] https://www.culture.ru/poems/30468/na-nezavisimos... Ova pjesma nikad nije zvanično objavljena za vrijeme pjesnikovog života. Napisao ju je po proglašenju nezavisnosti Ukrajine 1991. godine, čitao u nekoliko prilika, ali je poslije dovođena u pitanje njena autentičnost. Dilemu je razriješio video zapis koji prikazuje Brodskog kako čita ovu pjesmu.

[3] Prevod je preuzet sa srbijanskog prourskog portala Novi standard, https://standard.rs/2015/05/04/zbogom-orlovi-koza...

Ipak, imam potrebu da dodatno razjasnim posljednji stih. Brodski u originalu piše „stročki iz Aleksandra, a ne brehnju Tarasa“. Autor koristi glagolsku imenicu brehnja. Glagol brehati se koristi i u ruskom i u ukrajinskom jeziku. Može značiti lagati, ali i lajati. Iz zajedničnog praslavenskog korijena dolaze i naši glagoli brecati (se) i brektati. I engleski glagol bark (lajati) vodi porijeklo iz zajedničkog praindoevropskog korijena. Po mom tumačenju autor poseže za kolokvijalnim višeznačnim glagolom kako bi i na jezičkom planu unizio ukrajinskog pjesnika.

[4] https://nomad.ba/brodski-bosanska-pjesma

[5] Josif Brodski, Izabrane pesme, Srpska književna zadruga, 1990., Beograd, prepjevao Milovan Danojlić, str. 216

[6] https://tvrain.ru/teleshow/archive/a_vy_uchilis_e...

[7] https://www.km.ru/referats/759C80E63B4148159AAA81...

[8] Josif Brodski, Izabrane pesme, Srpska književna zadruga, 1990., Beograd, prepjevao Milovan Danojlić, str. 75

[9] Citirano prema: https://www.km.ru/referats/759C80E63B4148159AAA81....

[10] Homer, Odiseja, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje, Cetine, 2019., preveo Marko Višić

[11] Ivan A. Gončarov, Oblomov, Matica Srpska, 1949., Novi Sad, str. 68

[12] https://rvb.ru/20vek/mandelstam/01text/vol_3/01ve...

[13] U originalu: Когда б не Паламед, мы жили вместе., https://www.culture.ru/poems/30520/odissei-telema....

[14] Huxley, Aldous, Tragedy and the Whole Truth, https://www.vqronline.org/essay/tragedy-and-whole....

Oceni 5