Retro 1997: Najveći bend na svetu
Oass 01 S

Photo: David Silote

Oasis: Reciklirana romantika

Kako stvari stoje, u septembru  1997. godine ne postoji zahvalnija i intrigantnija tema iz oblasti pop muzike kojom bi čovek – novinar mogao da se zanima od ove naše (nek’ crknu dušmani!) S jedne strane, tačno je da je o Oasis sve već davno rečeno, napisano, prostudirano i apsolvirano – kao i njihova muzika, uostalom. „Same old pub rock bolloks“, kako je sam Veliki brat izjavio povodom njihovog najnovijeg albuma, dok su cinici tvrdili da onaj koji je upoznat sa Definetly Maybe i (What ’s the Story) Morning Glory slobodno ne mora da baca pare na Be Here Now.

Ipak, ne može se pobeći od činjenice da su u roku od tri godine, posle samo dva albuma Oasis postali najveći rock’n’roll bend na svetu. Jako je teško pisati o ovako ozbiljnim stvarima i ostati ozbiljan. To je kao kad čovek počne da sa najvećim divljenjem i poniznošću kontemplira na temu Lennonovg genija, a onda se odjednom seti kakav je gadni mali gnom bila njegova muza Yoko. Oasis, pri tom, još uvek nisu preterano uverljivi kao „najveći“. Za neke oni su i dalje najsmrdljiviji komad „britpop smeća“. Moguće je da njihov uspeh u Americi nije bio tako masovan kao što se moglo poželeti, moguće je da U2 i R.E.M. pune stadione kudikamo brže od mančesterske petorke, ali… Liam Gallagher ima 24 godine. Oasis na svojoj strani imaju, kao što reče Louis Armstrong, sve vreme ovog sveta!

„Čovek sedne i upita se ’Zašto mi se uopšte ne dopada ova grupa? Kao prvo, pevač je jedan arogantni seronja, najradije bih ga raspalio po nosu. Ostali članovi izgledaju kao isečci od kartona’ i na kraju shvati: ’U stvari, meni se ništa u vezi sa ovim bendom ne dopada, ali… pesme! Zar im pesme nisu jebeno fenomenalne?!“ – priča Noel Gallagher u svom prvom intervjuu nedeljniku NME juna 1994. Fakat je da su Oasis uspeli da se održe na vrhu, ne zahvaljujući Liamovom ekscesivnom ponašanju ili Noelovim nepromišljenim verbalnim napadima (da ne spominjemo njegovo sviranje gitare) već činjenici da je, recimo, pesma Wanderwall nešto najlepše što je pop muzika dala za poslednjih 10 godina, ako ne i više.

Bilo bi, međutim, suviše naivno pripisivati uspeh ovog benda i 40 miliona funti u džepu Noela Gallaghera isključivo njegovom kompozitorskom geniju - naročito kad se ima u vidu da je u slučaju Oasis upravo muzička originalnost oduvek bila u centru najvećim delom opravdanih kritičarskih napada. Ako ste skloni teorijama zavera, do kraja ove priče uspećete da zaključite da je čak i Tony Blair na listi dužnika Gallaghera Starijeg koji, kako su stvari krenule, uskoro može da se obelodani i kao pretendent na britansku krunu (razradite sami!).

Noel Gallagher, "the greatest song writer of the 90ties" (po britanskom magazinu "Q") rođen je u porodici irskih emigranata i odrastao u jednoj od neprivlačnijih četvrti jednog od neprivlačnijih gradova u Evropi (zidar) ostavio je majku (fabričku radnicu) i tri sina na cedilu, što mu mali Gallagheri ni do dan danas nisu oprostili. Nažalost Noel nije imao tetku Mimi da mu ulepša sumorno detinjstvo. Umesto toga kalio se na ulicama Burnagea u sitnim krađama i tučama sa navijač Manchester Uniteda (Gallagheri su, da podsetimo, vatreni obožavaoci i mecene kluba Manchester City). Posle napuštanja škole uglavnom se bavi fizičkim poslovima prebira po gitari, i, u toku samo nekoliko godina komponuje više od sedamdeset pesama. Igrom slučaja, pojavljuje se na probi benda Rain koji je osnovao njegov mlađi brat Liam i rešava da uzme stvari u svoje ruke. Ostalo je istorija.

Uostalom, i Noelovi rani jadi su takođe "istorija" s kojom su svi već dobro upoznati, pa ovaj biografski pasaž ne bi trebalo da posluži kao uvod u sagu o kojoj su bolje informisani već napisali tomove, niti da popuni predodređeni broj šlajfni. Naime, neophodno je ne samo podsetiti se Gallagherovog porekla, već ga i stalno imati na pameti ako želimo da prodremo u srž njegovog uspeha i fenomena koji ga okružuje.

Noel Gallagher je junak iz Lennonove pesme – otelotvorenje heroja radničke klase (Working Class Hero) to jest socijalnog arhetipa na kome su zasnovani mnogi najromantičniji ideali savremenog društva, od Američkog sna do Zvezde Rock’n’rolla. Narod može da glorifikuje samo onog koji se prvo pošteno napatio (kao sav narod) pa tek onda dotakao zvezde i pobrao funte. Jer, ako je mogao Noel Gallagher, trebalo bi da može svako.

U praksi to izgleda ovako: Crispian Mills, vođe londonskog sastava Kula Shaker, poznat je kao vrstan muzičar i čovek koji nikada nije napisao lošu pesmu. Iako je prošlogodišnji album njegovog benda dostigao zavidan tiraž, Millsova sudbina potencijalnog r’n’r mesije je zapečaćena. U pitanju nisu nedavne besmislene optužbe o njegovim profašističkim stavovima, već činjenica da su mu majka Hayley i deda John poznati britanski glumci i da je školovan u najboljim privatnim internatima. Mills na sanskritu peva ode Govindi, a Gallagher je, na oprobani dikensovski način, junakinju svoje pesme pronašao u prehlađenoj uličnoj prodavačici dobrotvorne publikacije „The Big Issue“ (Supersonic). Lovorike bere ono što je srcu bliže.

Slava je ipak uzela svoj danak. Poznat po dobroj volji i predusretljivosti prema obožavaocima, tada već mega popularni Noel je u jednom intervjuu 1996. novinaru poverio da ga je paralisao strah kad mu je palo na pamet da se u grupi klinaca koje je pozvao na čaj s ulice možda krije njegov Mark Chapman (Za one koji ne znaju: Chapman je čovek koji je ubio Lennona). Brže-bolje je isterao decu napolje i odlučio da ubuduće bude pažljiviji.

Dok se senior prepuštao paranoji i kreativnoj krizi, njegov mlađi (lepši, dobroćudniji, duhovitiji, naivniji) brat Liam je u potpunosti eksploatisao sve prednosti svog novostečenog statusa. Jednom novinaru je polomio nos, uhapšen je u Oksford Stritu u pet sati ujutru sa vrećicom kokaina, deportovan je iz Holandije zbog tuče na feribotu. Počeo je da izlazi s glumicom Patsy Kensit čiji je singl I’m Not Scared (kratkotrajni muzički izlet sa bendom Eight Wonder Patsy je obeležila ovom obradom Pet Shop Boysa) kupio još kao tinejdžer. Ipak, Liam se najčešće i najuigranije svađao i tukao sa starijim bratom. Njihovi međusobni sukobi danas se uzimaju kao neminovnost, dok je jedna svađa čak pretočena u audio zapis Wibbling Rivalry koji je takođe prodat u tiražu neuobičajenom za ovakav tip izdanja. Iako su tuče (u toku intervjua, u studiju za vreme snimanja…), po svoj prilici, vitalni deo njihovog odnosa, Gallagherima se jedan od njihovih svakodnevnih sukoba obio o glavu u najnezgodnijem trenutku.

Posle legendarnog koncerta u Knebworthu (Škotska) leta 1996, koji je u roku od dva dana privukao 250 hiljada posetilaca Oasis su morali da krenu na zakazanu američku turneju na kojoj su bili prinuđeni da sviraju u prostorima predviđenim za 12 hiljada ljudi. Mada se njihov tada aktuelni album popeo među prvih pet na "Billboardovoj" listi, a singl Wonderwall postao nacionalni hit (što je uspeh o kome niz velikih britanskih bendova može samo da mašta), ovakvo surovo spuštanje sa Knebworth ego tripa bilo je prejak udarac za pijačni temperament i ponos Gallagherovih. Liam je na koncertima vređao publiku, atmosfera je postajala sve zategnutija i, tri svirke pred kraj turneje, posle još jedne svađe, Gallagher - kreativac je besno podigao sidro i vratio se kući. Spiker radio BBC-ja plačnim glasom javlja da su se Oasis raspali.

Valjda. Dok je Noel smirivao živce na selu, a Liam tražio novu kuću sa Patsy, na scenu je stupila zvezda u usponu. Debeli Paul Gallagher dočekao je svojih pet minuta u kadru ispred rodne kuće gde je ekipi Sky News nudio dvominutne instant psiho-portrete svoje mlađe braće, kao osoba koja ih, naravno, poznaje bolje no iko. Debeli brat - luzer od početka je bio živa parodija dvojice uspešnih Gallaghera. Njegove izjave, kako namerava da pokrene veliki biznis koji će promeniti tok muzike i sazida ogroman toranj u Mančesteru kao posvetu voljenom fudbalskom klubu, kulminirale su objavljivanjem porodične biografije Brothers: From Childhood To Oasis - The REAL Story. lako je tvrdio da je materijal u knjizi toliko skandalozan da su mu braća pretila da će ga ubiti, ispostavilo se da je sve što je Paul Gallagher želeo da kaže bilo da su braća - braća i da Noel i Liam nisu nimalo talentovaniji ni pametniji od njega, te da bi im stoga bilo najbolje da bogatstvo dele na tri dela. Druga dvojica ne samo što ga nisu ubili, nego nisu hteli ni da mu priušte jednu finu tuču pomirenja radi. Hladnokrvno su se distancirali od ovog izdavačkog poduhvata, izjavivši da je knjiga stvarno đubre, ali da je red da i Paul zaradi koju paru.

Pošto raspad nije uspeo, Noel se sa devojkom Meg, Johnny Deppom i Kate Moss povukao na "low profile" ostrvo Mastik u cilju lečenja notorne kreativne krize na koju se neprekidno žalio. U tom periodu piše celokupan materijal za treći album: izgleda da je kreativna kriza nešto sasvim drugo ako pristaje da se okonča kad se čovek reši da je bilo dosta.

U znak proslave srećno okončanog problema, Liam i Noel se žene: jedan je u šest ujutru, u farmerkama odjurio kod matičara i tako doskočio novinarima zbog kojih se venčanje ranije otkazivalo u dva navrata, a drugi je pobegao u Las Vegas gde je na ceremoniji svečanost upotpunjavao jedan od lokalnih imitatora Elvisa.

Nikad se nije moglo reći da je kritika imala višak lepih reči za Oasis. Tradicionalna odbojnost britanske štampe prema ovom bendu dovela je do ishitrenog "pokopavanja" njihovog prethodnog albuma (What's The Story?) Morning Glory. Kad se početkom 1996. pokazalo da svaka druga porodica u Velikoj Britaniji poseduje primerak ovog albuma i da Oasis nisu samo najunosniji ostrvski izvozni artikl, već i simbol rastuće anglofilije koja je u Evropi devedesetih postala duh vremena, stvari su se naglo promenile. Koliki je uticaj ovog benda na britansku privredu i kulturu najbolje pokazuju podaci londonskog dnevnika "Independent", prema kojima je, od masovnog proboja Oasis, prodaja električnih gitara u Engleskoj porasla za preko 20% u odnosu na poslednjih petnaest godina. Tako i uprkos činjenici da sam Noel Gallagher ni dan-danas ne važi za posebno veštog instrumentalistu, ne treba da nas čudi vest da je Epiphone ovom gitaristi učinio najveću čast plasiravši na tržište novi model električne gitare Noel Gallagher Supernova, čija je vrednost nešto manje od hiljadu funti!

Noel Gallagher je takođe jedna od najzaslužnijih osoba za veliki revival institucije singl ploče, koja je u toku osamdesetih bila naizgled zapostavljena. Shvativši da će se prosečan Englez mnogo lakše rastati od tri funte za CD singl negoli od trinaest za long play, Gallagher je nimalo slučajno neke od svojih najboljih pesama sačuvao za B strane: Acquiesce, Masterplan, Talk Tonight, (It's Good) To Be Free.... Mada se i najuspešniji singlovi Oasis prodaju u petostruko manjem tiražu od njihovih albuma, četiri singla (koliko u proseku Oasis "skidaju" sa jednog albuma) na kraju donesu još trećinu novca od prodaje albuma, što je suma od pet miliona funti bruto, ne računajući reizdanja i singl box setove.

"Nouveau riche" Noel Gallagher se nije pretvorio u otromboljenog "laissez faire" konzervativca (pogledajmo frivolne Spice Girls), već u politički aktivnog levičara koji je više puta izjavio da će zauvek biti pripadnik radničke klase, a svoj medijski uticaj iskoristio je agitujući u korist Laburističke stranke u predizbornoj kampanji. Blair je bio novi čovek za novu, mladu Britaniju koja je ponovo počela da veruje u rock'n'roll.

Paradoksalno, Noel je bio sve samo ne tipičan r'n'r heroj. Nizak rastom i nedovoljno ispijen da bi bio cool, Gallagher je posao zgodnjikavog harizmatičnog frontmena poverio mlađem bratu koji je oduvek bio mnogo više od toga. Liam Gallagher se pored brižnog očuvanja loše reputacije isto toliko bavio i izgradnjom svog vokalnog performansa, koji se danas u kritičkim krugovima ceni kao najbolji na Ostrvu i najjači muzički adut benda Oasis. Ostali članovi benda - Paul "Bonehead" Arthurs, Paul "Guigsy" Mc Guigan i Alan White, iz očiglednih razloga, bez omalovažavanja, ne mogu da budu junaci ove priče. Ono što pop pesmu čini izuzetnom uvek su melodija i glas. Bubnjeve, ritam gitaru i bas, nažalost, može da svira bilo ko.

Album Be Here Now snimljen je u roku od šest nedelja - prvobitno u Abbey Road studijima gde su paparaci i nestašni duh John Lennona kontinuirano onemogućavali rad, tako da se cela menažerija zatim preselila u Ridge Farm, Master Rock i Orinoco studije širom Engleske. Od antipatičnih i prepotentnih baraba Oasis su u međuvremenu postali spasioci nacije. Već samo premašivanje raskošnog remek-dela Morning Glory bilo je ogroman izazov. Očekivao se album toliko grandiozan da može da parira - ne Beatlesima, nego državnoj himni. Može se reći da je milion i po prodatih primeraka Be Here Now u prva četiri dana po objavljivanju posledica inertnosti publike - na pravi bilans i istorijsku ulogu ovog albuma tek treba da se čeka. Oasis su, po rečima Noel Gallaghera ovim zaokružili trilogiju i ono što sledi je duža pauza, a zatim neizvesnost.

U deceniji u kojoj je muzika prvi put od kraja šezdesetih krenula napred, hrabro balansirajući između trenda opšteg eksperimentisanja i proizvodnje sijaset novih žanrova, kad su bendovi kao što su Prodigy, Radiohead i Chemical Brothers spremni da ponude sliku verovatne budućnosti kojoj svi stremimo i od koje svi zaziremo, Oasis su svojom trilogijom uspeli da razbiju fin de siecle paranoju i napetost i svetu ponude poslednje i najlepše primerke jednog ugroženog žanra i "nauče svet da peva". lako su plagijatori, oni su donkihotovski idealisti. Ako treba, budimo budale i ono što "promoćurni" nazivaju reciklažom nazovimo romantikom. Svet će izgledati lepše.

*Tekst je objavljen u septembru 1997. godine u XZ magazinu broj 10

Oceni 5