Oblaci
U tužnom danu moje srce tužnije od dana...
Moralne i građanske obaveze?
Zamršeno klupko dužnosti, posledica?
Ne, ništa...
Tužan dan, čamotinja...
Ništa...
Drugi putuju (putovao sam i ja), drugi se greju na suncu
(Grejao sam se i ja, ili sam zamišljao da se grejem),
Svi imaju pravo, ili život, ili simetrično neznanje,
Taštinu, radost i sposobnost prilagođavanja društvu,
I iseljavaju se da bi se vratili, ili da se nikad ne vrate,
Na lađama koje ih jednostavno prevoze.
Ne osećaju da ih smrt prati na svakom odlasku,
Da neka tajna čeka u svakom dolasku,
Da se neki užas krije u svemu novom...
Ne osećaju: zato su poslanici i bankarski činovnici,
Idu na igranke i bave se trgovinom,
Odlaze u sva pozorišta i poznaju svet...
Ne osećaju: zašto bi morali da osećaju?
Odeveno stado iz Božjih torova,
Pusti ga da prođe, okićeno vencima za žrtvu,
Pod suncem, razdragano, hitro, puno sebe...
Pustite ga da prođe, ali, avaj! Idem i ja sa njim, bez venca, ka istoj sudbini!
Idem sa njim bez sunca koje osećam, bez života koji imam,
Idem sa njim bez nepristajanja...
U tužnom danu moje srce tužnije od dana...
U tužnom danu svih dana...
U tako tužnom danu...
*Prevela s portugalskog Jasmina Nešković