Artur Kestler: Autobiografija (2)
Aailusa 01 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Obrađujmo ponovo zemlju!

Moji roditelji bili su jevrejskog porekla ali potpuno otuđeni od jevrejske religije i tradicije, te sam usled toga dobio potpuno liberalno vaspitanje. Uprkos tome, još za studentskih dana pridružio sam se borbenoj cionistickoj organizaciji na univerzitetu i postao jedan od osnivača austrijskog krila "Lige cionistickih aktivista" Jabocinskog. Tako sam, moglo bi se reći, došao do judaizma spolja, pre kao dobrovoljac negoli kao žrtva proganjanja.

Nekoliko meseci po napuštanju studija krenuo sam za Svetu zemlju kako bih se pridružio jednom od prvih kibuca, Hefcebi - koji se nalazio na planini Gilbo – ne bih li tu zaorao tle utopije.

Cionski naseljenici polazili su od uverenja da se za preporod jevrejske nacije nužan preduslov krije u izgradnji društva sličnog kao i kod ostalih naroda, dakle sa čvrstom bazom seljaka i manuelnih radnika. Da bi konačno počeli da žive normalnim životom, morali su prvo preokrenuti socijalnu piramidu geta u čijim su okvirima vekovima bili osuđeni na parazitski život zelenaša, trgovaca i preprodavaca. Obećana zemlja postaće zaista njihova samo ukoliko je budu obrađivali sopstvenim rukama. Ili, kako je to formulisao jevrejski pesnik Bjalik: "Dok ne utrošim svoju snagu, neću požnjeti plod".

Po liniji tog novog shvatanja oblikovao se karakter i cionistickog pokreta. U pokliču "Obrađujmo ponovo zemlju!" nije bio sadržan nikakav romantičarski hir; taj poklič izražavao je istorijsku nužnost.

Jednom kada su tu nužnost uvideli, prihvatili su je slepo, sa onim karakterističnim jevrejskim zanosom što ide do nekog skoro mističnog obožavanja fizičkog rada, "rada koji oplemenjuje". Kult rada ideološki je upotpunjen marksističkom klasnom borbom, tolstojevskom etikom i jevrejskim mesijanstvom. Ova čudnovata mešavina nacionalne renesanse i socijalističke utopije biće sprovedena u život ponajviše zahvaljujući osnivanju malih zajednica ili komuna, što će Izraelu utisnuti pečat jedinstvenog društvenog eksperimenta.

Dolina Izraela prostire se u širokom luku od Sredozemlja do Jordana. Kao nekad u biblijska vremena, to je i danas najplodnija ravnica u Palestini. Godine 1926. bila je to uglavnom pustinja gde su harali malarija, tifus i pljačkaške horde beduina. Po okolnim brdima, na obodu doline, ležala su raštrkana blatnjava arapska sela, stapajuci se u nekoj vrsti prirodne mimikrije sa ljubičastom izmaglicom što lebdi nisko iznad zemlje i stenja. Dolinom su se pružala prva pionirska naselja Jevreja, bodući svima oči svojim belim, četvrtastim zgradama. Bio je to izazov i okolini i stanovnicima koji tu od davnina žive.

Hefceba je u to vreme zauzimala najistureniji položaj prema istoku, što će reći da je najdublje zadirala u čisto arapsku teritoriju. Kako je ležalo nekih tri stotine stopa iznad nivoa mora, u samom naselju je vladala izuzetno teška klima. (Dolina Izraela spušta se na istok sve dok ne dodirne dolinu Jordana, inače najveću depresiju na Zemlji.) Leti su vladale nesnosne vrućine a da stvari budu gore duvao je i kamšin, vreli pustinjski vetar što deluje izuzetno razdražujuće na ljude - drevni turski zakoni uzimali su kao olakšavajuću okolnost ukoliko bi neko ubistvo bilo počinjeno za vreme kamšina. U izobilju je bilo komaraca, mušica, bubašvaba i stenica svake vrste - jedino izobilje koje je priroda bila kadra da ponudi u ovim krajevima gde je tlo bilo suvo i kamenito a plug nije zaorao površinu čitav milenijum i po pre dolaska prvih doseljenika u Hefcebu. Doseljenici su najvećim delom bili advokati, arhitekti i doktori filozofije iz Beča i Praga. Niko od njih nije dotle imao iskustva u zemljoradnji i teškim fizičkim poslovima. Naselje je podignuto u podnožju Gilboa, brda na kome je Jošua porazio Amerite i postavio Sunce na nebo.

U Hefcebu sam stigao jedne aprilske večeri 1926. godine. Prvi pogled na naselje me je prenerazio. Pre nekoliko dana iskrcao sam se u Haifi i još uvek sam bio pod utiskom veselog orijentalnog šarenila tamošnjih luka i arapskih bazara. Sada sam se obreo u nekakvoj bednoj, oskudnoj oazi smeštenoj u srcu divljine, sačinjenoj od drvenih baraka okruženih nekakvim kržljavim povrtnjacima. Barake nisu bile nimalo nalik na one brvnare iz pionirskog razdoblja Amerike, kakve poznajemo sa ilustracija iz novina - pre su ličile na neke dotrajale straćare u kojima bi, ako već moraju da biraju između njih i rashodovanih železničkih vagona, pristali da žive samo poslednji beskućnici iz Evrope. Jedine betonske zgrade bile su staja za stoku i jedna četvrtasta, belo okrečena kuća gde su živela deca iz naselja, odvojeno od svojih roditelja. Ne znam ni sam kako sam zamišljao da će naselje izgledati, ali ovome se svakako nisam nadao.

Bilo je vreme za večeru kad sam stigao; muškarci i žene okupljali su se u jednoj drvenoj baraci koja im je očito služila kao zajednička trpezarija. Posedali su na klupe, za stolove sklepane od grubo tesanih borovih dasaka, položenih preko drvenih nogara. Većina prisutnih imala je između dvadeset i trideset godina, ali su zbog iznurenosti i fizičke iscrpljenosti delovali mnogo starije. Sedeli su, nalakćeni o sto i oborenih glava nad tanjirima jeli supu u potpunoj tišini, isuviše umorni za bilo kakav razgovor. Iako su im lica bila opaljena suncem, niko od njih nije izgledao dobrog zdravlja. Većina je bila posuta bledim malaričnim mrljama; na ogrubelom tenu žena bejaše vidan učinak napornog rada i ovdašnjeg teškog podneblja. Niko na mene nije obratio pažnju niti me je iko išta pitao kad sam se pojavio. "Konačno", pomislio sam; tek kasnije postaću svestan neme, neprekidne pažnje s kojom cela zajednica nadzire svaki, pa i najmanji korak pridošlice.

Upitao sam za Getiga, jednog od vođa komune (i mog starog poznanika iz studentskog udruženja), koji je već bio upoznat sa tim da treba da dođem. Rekli su mi da leži bolestan od malarije. Bez daljih komentara, moj sabesednik se primače bliže svom susedu na klupi da bi mi napravio mesta. Sedoh dakle na ponuđeno mesto, sa vrha stola već je počela da kruži zdela sa supom i vekna hleba, od ruke do ruke, a niko se od mojih suseda još nije raspitivao ni ko sam ni šta želim. Danas, kao i u ono vreme, jedno od ključnih pravila palestinskih komuna glasi da se svakom putniku-namerniku hrana i postelja pruže bez ikakve nadoknade i bez suvišnih pitanja.

Večera se sastojala od kozjeg sira, hleba, čorbe od crnog luka i maslina. Podnevni obrok idućeg dana bio je isti: za doručak smo imali čaj, salatu od luka i sveže povrće. Meso smo dobijali jednom nedeljno, na sabat.

Slučajno sam stupio u razgovor sa susedom na mojoj desnoj strani. Bio je to crn i ispijen čovek, sa naočarima debelih stakala na duboko izbrazdanom licu koje je odavalo unutarnju snagu, inteligenciju i blagost. Njegovo ime je bilo je Lebl - tačnije, dr Lebl.

Objasnio sam Leblu kako sam došao sa namerom da se pridružim njihovoj komuni. "A zašto?", upitao me je ne dižući pogled s tanjira. Rekoh da ne znam, ali da sam spreman da radim kod njih godinu-dve, a posle toga bih možda potražio posao u Tel Avivu ili okušao sreću u politici. Lebl nije progovarao ni reči. Srkao je supu i žvakao hleb, usredsređen na ritual uzimanja hrane, kao neko ko je obuzet stalnom borbom da sačuva golu fizičku snagu. Tako jedu samo najteži bolesnici i zatvorenici u konc-logorima koji dobro znaju da je svaka izgubljena kalorija, istovremeno, i šansa manje da se preživi. Malo zatim objasnio mi je da je zbog ekonomske krize porastao priliv onih koji bi hteli da žive u kolektivnim naseljima, toliko da ih je jednostavno nemoguće sve primiti. Opazivši izraz poraženosti na mom licu, dodade da će ipak porazgovarati sa sekretarom - sekretar je bio vođa i upravnik komune - i da će pogledati šta se može učiniti kako bih ipak ostao nekoliko nedelja na probnom radu.

Da bi neko bio prihvaćen kao punopravni član komune morao je prvo da prođe kroz inicijalni period - neku vrstu kaluđerskog novicijata - gde su njegovi fizički kvaliteti i socijalna prilagodljivost bili odmeravani i procenjivani od strane cele zajednice. Međutim, kako ću tek naknadno saznati, već prilikom mog prvog razgovora sa Leblom ostali su me krišom bili podvrgli ispitivanju i još tada doneli o meni povoljan sud. Isto kao i u manastir ili u samostan, u komunu se nije moglo ući na godinu-dve. Tek u poslednje vreme postalo je uobičajeno da se mladi ljudi pridruže komuni i u njoj provedu od šest meseci do godinu dana, da bi kasnije prešli u grad i tamo nastavili karijeru. No u prvim danima Hefcebe, ulazak u komunu značio je i odluku za ceo život.

Dobio sam krevet u zagušljivoj i oskudno nameštenoj sobici koju sam delio sa još dvojicom. Soba je zauzimala jednu polovinu barake, a u drugom delu je živeo jedan bračni par. Kroz tanku drvenu pregradu mogli smo da čujemo svaku njihovu reč i svaki zvuk, kao da žive u istoj prostoriji s nama. Ovaj nedostatak privatnosti, koji se protezao na kupaonicu i zajednički nužnik, iziskivao je od naseljenika možda čak i veće napore od same borbe protiv raznoraznih bolesti i fizičke iscrpljenosti. Glavni princip svake komune glasio je da na prvo mesto dolazi briga o deci i životinjama, a tek potom i briga o odraslima. Stoga bi u svakom novosagrađenom naselju bila prvo ozidana betonska staja, a tek zatim i zajednička kuća za decu; u međuvremenu, ljudi i žene iz naselja i dalje bi živeli pod šatorima ili u kolibama, katkad čak i godinama. Tu silom nametnutu tegobnost diktiralo je s jedne strane siromaštvo, a s druge njihova kolektivistička ideologija. Naseljenici su komunu smatrali nekom vrstom mističke zajednice gde ljudi dele ne samo ličnu svojinu nego i misli, osećanja i najintimnije aspekte života – sa jedinim izuzetkom seksualnog života. Na promiskuitetne sklonosti gledalo se kao na simptom individualne slabosti i socijalne neprilagođenosti. Ponekad su se, naravno, dešavali konflikti i tragedije među polovima, ali samo u izuzetnim slučajevima - jer, kao što se može pretpostaviti, seksualna glad je umnogome bila oslabljena usled stalne premorenosti i neke neutralne familijarnosti što je vladala u komuni. Time se, pored ostalog, može objasniti i pojava onog neobičnog fenomena da se između muškaraca i žena u okviru iste zajednice redovno razvijala incestna barijera - usled čega se javljala težnja ka egzogamiji, to jest brakovi su se najčešće sklapali sa osobom iz neke druge komune.

Prvog jutra po dolasku dobio sam zaduženje da radim na strmom obronku jednog brežuljka, gde je trebalo raskrčiti zemljište za buduće povrtnjake. Pred nama je, obeležen drvenim kočićima, ležao komad neplodnog i dotle neobrađivanog zemljišta što kao da se sastojalo od samog stenja. Kamenje smo morali prvo da skupljamo na gomilu, a zatim da ga odnosimo u košarama od pletenog pruća. Kada smo uklonili najveće kamenje, nastali krug raščišćenog tla trebalo je prekopati motikama. Već nakon sat ili dva ovakvog rada ruke su mi bile pune žuljeva, u glavi, povezanoj vlažnom maramicom, počinjalo je da mi se vrti, dok u telu nije bilo koščice koja me nije bolela. Lebl, sada u svojstvu nadzornika naše grupe zadužene da radi na krčenju zemljišta, posmatrao me je krajičkom oka i u više navrata predložio da malko stanem i predahnem; tek krajem prve nedelje počeo sam da se navikavam na ritam takvog rada i da stičem veštinu kako da uložim najmanji napor pri svakom pokretu.

Probni period je u mom slučaju potrajao nekih četiri-pet nedelja. Nastojao sam svim silama da sakrijem svoju odvratnost prema ašovu - tom zarđalom i blatnjavom ašovu što se tako razlikovao od svetlog simbola mojih snova o slobodi. U maloj zajednici, gde svako svakog budno nadzire, nemoguće je bilo sakriti i najmanju crtu karaktera; čak su i neko prolazno osećanje, trenutna senka nezadovoljstva ili prvi nagoveštaj prijateljstva i mržnje bili odmah svima znani. To nije posledica međusobnog ogovaranja ili uhođenja, već pre neka vrsta šestog čula što se razvija u kompaktnoj masi zajednice, registrujući unutrašnje potrese u pojedincu sa preciznošću seizmografa. Članovi komune usled toga žive sa stalnim osećanjem sopstvene transparentnosti - kao da ih prati neka nevidljiva rendgenska kamera od koje se niko nigde ne može sakriti. U najvećem broju slučajeva to je pre ili kasnije nužno dovodilo do psihološke krize. Od dve osoba jedna nije u stanju da izdrži taj napor i posle dve ili tri godine obično zauvek napušta komunu. Oni koji ostanu, pak, vremenom se toliko uspešno prilagode da u roku od nekoliko godina nisu više sposobni ni za kakav drugi oblik življenja.

Po isteku predviđenog probnog perioda, Lebl mi je najučtivije saopštio da je savet komune, uzevši u obzir činjenicu da nisam pokazao dovoljnu psihološku i fizičku zrelost za život u zajednici, doneo odluku da prednost ukaže ne meni, već drugoj dvojici kandidata. Tu vest sam primio sa pomešanim osećanjem razočaranja i polusvesnog olakšanja. Teškoće koje sam naveo bile su stvarne, ali da sam u sebi nosio istinski poziv, zacelo bih uspeo da ih prevladam. U isto vreme, nije baš lako pomiriti se sa činjenicom da nisam uspeo u svojim planovima i, mada je sasvim jasno da nisam bio dorastao takvom životu, neugodna mi je i dan-danas pomisao na pretrpljeni neuspeh.

Moj je osećaj poraženosti, bez sumnje, bio uslovljen povređenim ponosom, no isto tako i činjenicom da sam sa Leblom, Getigom i ostalima za ovih nekoliko nedelja postao vrlo blizak - a i sam život u Hefcebi, uz to, delovao je opčinjavajuće. Prirodu te privlačnosti teško je objasniti. Hefceba u ranim danima nije predstavljala samo socijalni samostan nego, istovremeno, i jednu plaho romantičnu, pionirsku avanturu. Stražariti na mesečini u podnožju Gilboa, sa nekakvom starom puškom u ruci, doživljaj je koji se nikad ne zaboravlja. Ne zaboravlja se ni ono blaženstvo sabatnih jutara kada su fizički odmor, čista košulja iz komunalne perionice i meso za večeru donosili sobom ukus najređeg luksuza. Ostaje u sećanju zauvek i ono neizrecivo osećanje da čovek počinje da pušta svoje korenje u još neukroćenoj zemlji, da se između njega i ostalih ljudi počinju da obrazuju jedinstvene veze - organske veze čvrste kao veze između biljaka puzavica i prašumskog drveća. Verujem da od ranih hrišćanskih zajednica nije bilo čudnijeg bratstva od tih prvih komuna u Palestini.

Život u Hefcebi je značio (i još znači u nekim delovima zemlje, recimo u pustinji Negib) herojski život u nemaštini i oštru, tegobnu borbu na samoj granici ljudske izdržljivosti. Ovde nije bilo institucija ni pogodnosti kakve pruža neka normalna društvena zajednica. U divljoj zemlji nije bilo čuvara reda, uniformisanih policajaca koji bi štitili naseljenike. Ljudi su stoga živeli sa jednom rukom na plugu a s drugom na oružju, kao u doba povratka iz vavilonskog izgnanstva. Svi oblici najamnog rada bili su zabranjeni. Isto tako i privatno vlasništvo, kao i upotreba novca. Članovi komune radili su do krajnjih granica svoje izdržljivosti da bi, zauzvrat, dobili samo najnužnije za život: sobu i krevet, redovno sledovanje sapuna, četkicu za zube, radno odelo, štampani materijal i markice za pismo - a pomenuti artikli poticali su iz komunalne radnje oslobođene takse. Deca su podizana pod nadzorom učiteljica i paziteljica u jednoj zajedničkoj zgradi, napravljenoj za svu decu. Novac iz cele komune čuvao se kod jednog blagajnika i služio je za trgovinu sa spoljnim svetom, no i to uglavnom samo na papiru. Komuna je, naime, svu neophodnu robu kupovala na kredit u kooperativnim radnjama Jevrejskog sindikata, a svoje proizvode ustupala je drugim podružnicama pomenute organizacije. Deca koja su rođena i odrasla u komuni nikad nisu imala prilike da vide novčanicu ili kovani novac; ona bukvalno nisu poznavala vrednost novca niti su znala čemu služi.

Kao rezultat svega toga došlo je do nekog čudnovatog otuđenja od stvarnosti. Život u Hefcebi je bio težak, ali u isto vreme ljudi su bili pošteđeni svake brige o novcu, pošteđeni uobičajenih problema normalne društvene egzistencije. Komuna se starala o svim potrebama čoveka, od rođenja pa do smrti.

U vreme kada sam po prvi put kročio u Hefcebu postojalo je između dvadeset i trideset kolektivnih naselja u Palestini. Kada je proglašena nezavisnost Izraela, njihov je broj narastao na stotinu i dvadeset; u vreme kada pišem ove redove (1951) ona se broje već na preko dve stotine. Za razliku od ostalih utopijskih eksperimenata, Spartakovog "Grada Sunca" ili "Nove harmonije" Ovenovih sledbenika, eksperimenata što su već unapred bili osuđeni na neuspeh, palestinske komune uspele su da se održe kao neka vrsta stabilne ruralne zajednice; u nekim od najstarijih naselja deca koja su tu rođena pripadaju već trećoj generaciji. Stvar koja zaslužuje najviše divljenja kada je rec o Hefcebi, bez sumnje, jeste činjenica da je uopšte opstala.

Bilo bi, s druge strane, pogrešno preuveličavati socijalni značaj ovih jedinstvenih zajednica ili ih hteti upotrebiti kao model za neki širi oblik društvenog eksperimenta većih razmera. Žitelji ovih naseobina predstavljaju elitu dobrovoljaca; rigoroznost sopstvenog življenja sami sebi su nametnuli. Bilo bi nemoguće silom zasnovati neku sličnu zajednicu, isto kao što bi bilo nemoguće silom naterati neki širi sloj stanovništva da se zamonaši. Čak su i prvi doseljenici morali da pristanu na izvesne ustupke kako bi ublažili krutost izvorne kolektivističke ideologije. Za proteklih četrdeset godina otkako su prva naselja osnovana u Daganiji, struktura Hefcebe se u velikoj meri izmenila. Doseljenicima je danas dozvoljeno da raspolažu izvesnom svojinom, od odeće i radija do nekih sitnica. U većini naselja maloj deci je dopušteno da žive zajedno sa svojim roditeljima. Neka naselja koja su ranije bila isključivo poljoprivredna sada počinju da se industrijalizuju i da otvaraju sopstvene radionice. Druga svojim članovima stavljaju na raspolaganje manje sume novca, koje pojedinci mogu trošiti po volji. Na svakom koraku počinju da niču mešovite farme na pola puta između kolektivnog i kooperativnog načina obrađivanja zemlje. No ova organska evolucija niukoliko ne umanjuje značaj i veličinu podviga negdašnjih pionira, njihov moralni podstrek za izraelsku naciju koja se u to vreme tek rađala.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5