Oči boje meda

Nakon boravka u grupi Limunovo drvo, karijera Milana Mladenovića vezuje se za bend Šarlo akrobata, odnosno za njihov prvi i jedini album Bistriji ili tuplji čovek biva kad... (iz 1981. godine). Taj album je lansirao sasvim novi urbani zvuk, u odnosu na mlohavu, siromašnu rock'n'roll jugoslavensku tradiciju. Bila je to muzika koja je slijedila već oblikovani novotalasni britanski punk, ali s naglašenom underground atmosferom –  zvuk nastao u muzičkim podrumima i laboratorijama podzemlja Beograda.  Album Šarla akrobate značio je odbacivanje okoštale tradicije, te prevrednovanje svih dotadašnjih vrijednosti. Međutim, pokret u muzici nije mogao nositi samo jedan bend ili jedan album. Da bi se uspostavila scena, bilo je potrebno kulturno prožimanje jugoslavenskih gradova, koje je u tom vremenu bilo izraženije nego ikada prije.

Novotalasni pokret je samo jedan od brojnih manifestacija nove epohe. Sve je krenulo dobro, osmjehivala se jedna vedrija budućnost. Ali sve je to bio samo jedan bljesak koji je trajao samo nekoliko godina; potom je, kao i uvijek, Mefisto, umiješao svoje prste... Neko je iz tame posmatrao tu energiju mladih, okupljanja, koncerte, neko je to doživljavao kao otvaranje prostora za biznis, otvaranje novog tržišta.  A rubovima gradova, podzemnim stazama, betonskim labirintom nebodera novih naselja, nisu se samo kretali odmetnuti umjetnici, muzičari, tim putevima se kretalo i kriminalno podzemlje, koje je tražilo svoju šansu u cirkulaciji mladosti... To je bilo otvaranje prostora za alkohol, za heroin koji je bio poput pričesti u hramu za djecu Novog Vremena.

Srećom, umjetnost nikada nije bila zaražena, ona je nastala ispiranjem mulja stvarnosti kroz jedno sito umjetničkih postupaka, a sve u cilju da se pronađu ti sakriveni grumeni zlata, biseri. Album Šarla akrobate je jedan takav biser, pravi betonski cvijet, svjedočanstvo jedne čežnje da se iz uskog labirinta Gradskog Podzemlja, obojenog svjetlošću koja zavarava, prodre u jedan mnogo veći prostor... Tih 13 pjesama je jedan mozaik prizora, psihodeličnih sličica Stvarnosti koja je počela da se rastače, čiji je privid počeo da se osipa, da tone u pijesak. Sve je to praćeno teškim distorzijama električnog zvuka, koji se u jedan ton slio sa destrukcijom, što je stanje kada počinjemo spoznavati na kako velikom prividu se zasnivaju zvanične istine...  Društvo sam uvek umeo da biram mirno / i pazio sam svaku reč šta kažem / i gledao da nikoga ne slažem / da ne slažem – stihovi su pjesme Samo ponekad. Možda je zbog toga i nastao taj bijeg u muziku – koja je mnogo više antilogična, iracionalna, zaumna... ja sam onaj koji ponavlja ono što je davno smišljeno – stihovi su pjesme O, o, o ... Na albumu su uvršene još i pjesme – Šarlo je nežan, Pazite na decu (I), Fenomen, Sad se jasno vidi, Rano izjutra, Ljubavna priča, Čovek, Bes, Problem, Ja želim jako, Pazite na decu (II). Originalnost njihovih tekstova nije ostvarena na razini onoga što se govori, nego na razini onoga kako se govori.

Nema nikakve sumnje, stvaralački put Milana Mladenovića krenuo je ka još većim visinama.  O tome je u jednom tekstu pisao Miljenko Jergović: „Milan Mladenović imao je putanju tipičnu za djecu vojnih lica. Rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu, da bi stigao do Beograda. Prije dvadesetak i više godina, u antikvarijatu rahmetli Bučuka, blizu kafića Estrada i mjesta na kojem je nekad davno stajala porodična kuća oca Ive Andrića, našao sam tanku, broširanu knjižicu s naslovom Djeca Sarajeva djeci Vijetnama, nastalu po završetku konkursa koji je početkom sedamdesetih proveden u sarajevskim osnovnim školama. Uz odabrane pismene sastavke i pjesmice suprotiva imperijalizmu i hegemonizmu, na posebnom su mjestu u knjizi istaknuta tri nagrađena rada. Treću nagradu na literarnom takmičenju Djeca Sarajeva djeci Vijetnama osvojio je Milan Mladenović, učenik 7c razreda Osnovne škole 29. novembar. Kupio sam tu knjižicu, valjda sluteći da bi mi podatak iz nje jednom mogao zatrebati. Ili zbog plave bluze i kifle pred čas, koji su, kao blato i sneg, kao gar po snegu, kao Atlas i zid sa divljim ružama, fragmenti jednoga sarajevskog, školskog odrastanja, sličnog, ali i posve drukčijeg, od odrastanja u tadašnjim Zagrebu i Beogradu“.

Naredni sastav Milana Mladenovića je Katarina II – bend koji je 1984 izdao samo jedan album, nakon čega je bend preimenovan u Ekatarina Velika, tokom čijeg rada je snimljeno nekoliko narednih albuma. Sastavu Katarina II pristupila je, pored ostalih, i Margita Stefanović. Sasvim jasno, ne samo da je ovaj album Katarine II nastavio ono što je započeo Šarlo akrobata, nego da je došlo do jednog produbljivanja, kako na tekstualnom, tako i na muzičkom planu. S jednom bitno razlikom: odbacuje se žestoki post-punk zvuk, sa zaokretom prema suptilnoj psihodeliji, uz zavidan umjetnički pečat i originalnost. Na prvom albumu Šarla akrobate  nedostatke na planu teksta nadomještala je muzika, samoj poruci pjesme se nije pridavao veći značaj, bilo je bitno da to sve u kompletu dobro zvuči. To se ne bi moglo kazati za ovaj album Katarine II – tu je svaka pjesma jedna mala ampula svijeta, svaka nosi jedan pečat zaokruženosti, dubine... Recimo, pjesma Aut: Ona hoda sama kroz grad / misli sve, sve što misli da zna / to je samo down / to je ono što se zove aut. Stvarnost je izvrnuta na naličje – sada se vide njeni šavovi, vidi se kako je skrojena, vide se njene prave konture. Ništa neobično, jedno tako poznato mentalno stanje svih urbanih marginalaca, koji se osjećaju down – koji su izvan, s onu stranu. To je jedna psihodelična šetnja gradom – ništa drugo.

Ili, pjesma Vrt: Pobegli su svi u grad / Ulice su pune, autobusi / Moj telefon zvoni, zvoni, zvoni... / Samo traže, samo beže / Sve im je teže (...) Nauči me kako da uredim vrt, / Ja moram da imam / Svoj sopstveni vrt... Ovdje je riječ o nekim psihodeličnim rezovima stvarnosti, o naslućivanju punog apsurda egzistencije, o traganju u toj betonskoj džungli za svojim komadom Zemlje – za svojim Vrtom. Sama muzika daje snagu, smisao tekstu, ona ga ispunjava nekom magijom, daje mu sasvim novu snagu, boju, miris, ton... Potom slijede Platforme: Večeras u devet, u ulici kod mosta / Taxi tu ne prolazi, niko nas ne vidi / Poverljiva skripta, treba ih predati / (...) / Njihova suva skripta, mi pravimo film. U Platformama kao da je neki prizor iz američkih filmova ovaploćen u njenoj stvarnosti: bunilo u glavi, tajni sastanci, povjerljive skripte, vožnje taxijem – tipični filmski prizori. Međutim, transponovani u muziku, ti prizori su zaista upečatljivi.

Ti si volela moj Weltschmerz – stoji u toj pjesmi Radostan dan: upravo ta njemačka kovanica Weltschmerz – najbolji je opis muzike Milana Mladenovića. To je odnos prema zlu i bol zbog tog zla. Potom slijedi možda i jedno od najuspjelijih ostvarenja Milana Mladenovića – Geto: u pitanju su neki bljesci sjećanja, prizori iz školskog dvorista, te prve male zone izolacije. Te izolirane zone, dvorišta ograđena žicom, vremenom će postajati sve veći, dok se ne dođe do toga da je čitav Svijet jedna Andrićeva prokleta avlija: Magla češlja pramen na ulici / Hladan dah sa zapada / Gar se crni svuda po snegu / Plava bluza i kifla pred čas/ Rođen sam u getu / Rođen sam tačno u čas da vidim. Pjesma Geto Milana Mladenovića zapravo je slutnja svega onoga što se raspadom jedne stvarnosti počelo događati -  proces getoizacije. Geto je postao oblik, način egzistencije, postojanja same društvene stvarnosti. Povučene su nove crte, isturene barikade, granični punktovi, teritorij je izoliran novim žicama, ogradama...

Tu je i pjesma Ja znam – opet je tu riječ o nekim temama socijalnog tipa, prizorima iz socijalističke jugoslavenske stvarnosti (Ja imam dobre uslove za život / Toplu sobu, supu i toplu odeću za zimu / Ja imam sve pogodnosti za procvat, / U renesansu mog duha su bačena prevelika sredstva). Potom jedna sasvim neobična stvar Kad krenem ka – koju pjeva Margita Stefanović. Čitava ta pjesma je zasnovana na principu nedorečenosti, nedovršenosti, na rezovima, kao da se radi o pokušaju da se kaže nešto što je zabranjeno, zbog čega se uvijek okoliša, izostavlja istina... Kad krenem ka... Da idem na... Ja pitam za... Da se vidim sa... Pa čekam da u... i mislim da je... Kažu da ne prepoznaju me... Ovdje zona nedozvoljenog toliko podriva zonu društveno prihvatljivog, da se na ovom primjeru može raspravljati o cenzuri, autocenzuri modernog tipa.

Poslednja numera na ovom albumu Katarine II jeste Jesen – jedna od najljepših pjesama u čitavom muzičkom opusu Milana Mladenovića – Gore u nama bujica reči /dole u nama jesenji strah. Ne kaže se uzaludno da svako vrijeme ima svoje pjesnike – a Milan Mladenović je upravo takav jedan pjesnik modernog doba, pjesnik gradova jugoslavenskog socijalizma...

Potom slijedi jedan novi korak sa prvim, istoimenim albumom sastava Ekatarina Velika iz 1985. Moglo bi se kazati da tim albumom otpočinje zrelost Milana Mladenovića, njegov muzički opus zadobija jasne konture, po kojima je stekao veliku popularnost širom nekadašnje Jugoslavije. Tih nekoliko albuma Ekatarine Velike prije svega se nastavljaju na rad Katarine II – naravno, s nekim bitnim razlikama, na koje ćemo tokom ovog ogleda pokušati ukazati. Dječak iz vode već stasava – on se sve više okreće Ljubavi, kao jednoj bitnoj temi ukupne umjetnosti. Muziku Ekatarine Velike sam prvi put čuo u osnovnoj školi – kada sam na poklon dobio jedan CD sa Best of izborom Ekatarine Velike. Tada sam čuo pjesme Oči boje meda, Sarajevo, Modro i zeleno. Međutim, ostao sam ravnodušan. Mnogo sam više slušao Azru, Rundeka i neke druge bendove. Međutim, muzika Ekatarine Velike se mora živjeti, samo na taj način se ona može upiti. U ranim studentskim danima sam razgovarao sa jednim kolegom sa muzičke akademije, koji mi je rekao da je čitavu godinu dana slušao Ekatarinu Veliku. Meni to nije bilo jasno, jer još nisam poznavao ovisnost o muzici  - još se nisam bio navukao. Trebalo je da prođe vrijeme, kako bih mogao razumjeti sam ambijent koji je proizveo muziku Ekatarine Velike.

EKV je bio jedan životni stil, način socijalizacije, način na koji su se uspostavljala prijateljstva među sarajevskom omladinom. Ne svom, ali onom odabranom, zasigurno. Tako sam svog budućeg najboljeg prijatelja upoznao jedne ljetne noći ispred Fisa. Tu smo obojica jedan drugom otkrili naklonost prema muzici benda Ekatarina Velika. Sjedili smo u parku, prisjećali se stihova pjesama Sinhro, Anestezija... Kad sam jednog drugog prijatelja u šali pitao koja je njegova ideologija, on mi je rekao - Ekatarina Velika. Ta neobična vezanost novih generacija, za Milana Mladenovića je ogromna. Svi mladi bendovi su svoje prve pokušaje počinjali sviranjem pjesama benda EKV. Mislim da je ovisnost koju je ta muzika stvarala, bila povezana sa ovisnošću kao magijskoj formuli same Umjetnosti benda EKV. To je ovisnost koju je stvarala Ljubav.

Prvi album benda Ekatarina Velika ima nekoliko izvanrednih pjesama – pre svega Oči boje meda.... Tu su još pjesme Olovne godine, Ruke, Hodaj, Modro i zeleno,  Zaboravi ovaj grad, Tattoo, To sam ja i I've Always Love you. Na muzičkom planu je ovaj album izvanredan, onaj ko jednom čuje hladni, psihodelični zvuk pjesme Olovne godine, Ruke ili I've Always Love you nikada tu muziku neće zaboraviti. Nema nikakve sumnje, upravo sa ovim albumom otpočinje jedan niz muzičkih uradaka, koji će postati zaštitni znak benda EKV, po kojem će on ostati upamćen u generacijama koje dolaze.

(NASTAVIĆE SE)