Oči širom otvorene

U utorak poslije podne smo imali skraćene satove jer je umro Krleža. Bilo je hladno, ali ja sam iskoristio priliku da malo pronjuškam po gradu. Zbog Krleže su mi se oslobodila dva sata vremena. Sjajno. Mogao bih najprije proći kroz terasu Robne kuće Ri, potegnuti do Konta, svratiti do Borca pa natrag na Korzo i ravno do Palacha. Možda je negdje sretnem.

Vidio sam je samo jednom u životu i posve me smantala. Sjećam se da je imala dugi široki sivi kaput i posve obrijanu glavu. Pogled nam se tek jednom susreo i ne prestajem misliti o tim živim očima. I o toj prekrasnoj pravilnoj lubanji. Mora da je posve luda kada se obrijala, mislio sam. Tko zna kakav ima glas? Moram je negdje pronaći, mislio sam. Mislio.

Ono što sam mogao poduzeti bilo je tek da šetam gradom i širom otvorim oči. Sigurno je bilo da nije išla u moju školu, ali pretpostavio sam da su i njima skratili satove, ma u koju školu išla. Valjda je i njima umro Krleža.

Korzo je dva dana prije Silvestrova bilo puno ljudi, a ja sam naoko besciljno tumarao razmišljajući u koju bi školu mogla ići moja riječka Annabella Lwin. Bilo je to vrijeme kada sam ludovao za pjevačicom grupe Bow Wow Wow, egzotičnom mulatkinjom savršene glave i čarobnog pogleda.

Nevolja je bila samo u tome što moja Annabella ne samo što nije bila moja, već nisam znao ni kako se zove, ni u koju školu ide, ni ima li frajera. Znao sam da ima lijepu glavu, žive oči i da mora biti luda kao puška. Možda ide u Građevinsku?

Od prodavaonice Kraša do Robne kuće Ri nisam vidio ni nju ni nikoga od poznatih. Zagledavao sam se u svaku grupicu curetaka, ali uzalud. Da se malo zagrijem ušao sam u Robnu kuću, obišao sve odjele do četvrtog kata i na silasku svratio u kavanu. Nije je bilo, naravno, nije to mjesto za nju, mislio sam. Ona je preluda da bi dolazila u Ri.

Put me potom vodio prema Garibaldijevoj ulici. Pored stare Name pozdravio sam Diega i Anči. Ona je u rukama nosila golemog plišanog medvjeda. I ja ću svojoj Anči kupiti plišanog medvjeda, mislio sam. Skenirao sam svu tu rulju koja se gibala Korzom, ali nigdje moje ljepotice. Nisam gubio nadu.

Krenuo sam prema Mrtvom kanalu. Ruke u džepovima. Jakna širom raskopčana. Hodao sam na vanjskim rubovima peta. Kao Kralj. To mi se činilo važno. Kralj je dobro hodao i trebalo je to iskopirati. A tu sam bio dosta dobar.

Zavukao sam ruke u džepove i pronašao nekoliko dinara. Nedovoljno za pivo u Kontu, ali taman za porciju pomfrija u Vitezovićevoj.

– Stavite mi još ekstra majoneze – rekao sam konobarici prvog riječkog fast fooda i zadovoljno čačkalicom počeo nabadati zlatne krumpiriće iz papirnatog škartoca.

Ćopao sam pomfrit i laganim korakom krenuo uz Mrtvi kanal. Možda je djevojka iz snova na autobusnoj stanici. Grupe učenica čekale su autobus jer je očito Krležina smrt raspustila sve srednje škole. Šminkerice, pankerice, frikuše, svakakvih je bilo na toj autobusnoj stanici, ali niti jedna u sivom kaputu obrijane glave.

A što ako ima neki drugi kaput, jaknu, što ako ima kapu?

Otjerao sam te misli i poput pravog istraživača krenuo u Kont. Slastičarnu sam odmah zaobišao, jer tamo osim olinjalih pedofila nitko ne zalazi obrijane glave.

Dakle, kavana. Kratko razgledavanje koga ima na ogradi uz Rječinu pa ulazim u carstvo dima. Za jednim stolom pola Termita, za drugim trećina Parafa, za trećim jedini bend u punom sastavu, Kaos uključujući i pridruženog člana Zvonka Pliskovca s prosijedom bradom. Vrijedni konobari s leptir mašnama raznose limene tacne pune kratkih pelinkovaca i granata punjenih Union pivom, dok ih šef sale Miro poput orla nadgleda.

Napravio sam dva kruga kroz cijeli Kont, proveo još desetak minuta naslonjen na ogradu, ali ne samo da nisam zagledao žive oči koje sam tražio, već nisam naišao na nikakav trag koji bi me naveo na pravi put. Bilo je hladno pa sam produžio preko Goranina u Borac. Birtije pune pogrešnih ljudi koje nisam imao čime počastiti, a ni njima nije padalo na pamet investirati u moje društvo.

Procijenio sam da u Aleksincu, kultnom podrumu nemam što tražiti pa sam još jednom obišao autobusne stanice uz Fiumeru. Sve uzalud. Gubio sam polako nadu, bližilo se polako vrijeme kada sam utorkom iz škole dolazio kući. Skoro će sedam i deset, vrijeme koje sam dobio kao posljednji dar velikog pisca iscurilo je. Valja na autobus, ali to može nakon još jednog korziranja, ovaj put u pravcu Riječke banke. Umjesto djevojke iz snova susrest ću tada užurbanog Mladena Urema, nadobudnog pjevača Istočnog izlaza i pogrbljenog Miška, strip crtača koji se lijeno vukao prema Palachu. Ne, nisu nikada vidjeli curu kakvu im nadahnuto opisujem.

Nula, nula, nula, zdvajao sam očajan što nemam načina pronaći pravi curetak iz pogrešne škole koji se očito druži s pogrešnom ekipom i na pogrešnim mjestima. Gdje da je nađem, pobogu, tri desetljeća prije pojave fejsbuka.

Autotrolejeva "šestica" pokupila me, pustila crnilo iz auspuha i krenula prema zapadu. Vrtio sam u glavi sve moguće kombinacije pa i onu da sam riječku Annabellu ranije viđao u nekom drugom izdanju. Možda je riječ o nekoj maloj šminkerici koja se prije par dana preobratila, obrijala glavu, odbacila skafander iz Trsta i ušetala u stari djedov kaput?

Moram je naći, sutra ću opet kružiti Korzom ne bih li je sreo. Ima vremena, sedamnaest mi je godina tek.

* * *

– Gdje si bio do sada, sine?

– Nigdje.

– Jesi li koga sreo.

– Nikoga.

– Jesi li čuo da je umro Krleža?

– Nisam i nije me briga.

– Nikada ništa od tebe.

– Nikada.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo iz zbRIke priča “ZP Vrlo valovito” u izdanju Gradske knjižnice Rijeka (2017). Zbirka priča "ZP Vrlo valovito" pojavljuje se sa zakašnjenjem od tridesetak godina, jer priče tematiziraju Rijeku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga je autor zbirku nazvao “zbRIka” te joj dodao prefiks ZP referirajući se na prvi, također zakašnjeli, album Termita izdan tek 1996. pod imenom LP u vrijeme kada se long play ploče nisu više prešale.