Od Ajnštajna za Teslu: Ćurka na naizmeničnu struju
Emigrantska hostija
Ono što je hleb i vino za stanovnike Vatikana, to je za stanovnike Jugoslavije hleb i moča. Osećanje s kojim Jugosloveni kidaju i umaču hleb u saft od pečenja može se porediti samo s verskim zanosom s kojim anglikanci umaču pečene krompiriće u sos od rozbifa (“God’s gravy”) ili kalvinisti svoje kockice hleba u umak od sira (“Fondue la religieuse”). Jugosloveni su pak marksisti, pa kritički promišljaju svet oko sebe, pitajući se ima li to sve uopšte smisla. Iz nekog razloga, čini im se da ima.
Saft od pečenja "Optima - Modriča"
Sastojci
1 x pleh
1 x hleb
Priprema
Umakati parčiće hleba direktno u pleh. Pažljivo pokupiti sa dna ono smeđe što liči na reciklirano motorno ulje. To je najukusnije. Paziti da u blizini nema rođene dece: teško je, podvrnutih rukava, lepljivih prstiju i s bradom sa koje curi mast, izdržati te poglede.
Postoji i vegetarijanska moča, koja se pravi od vodice iz paradajz-salate. I ta je odlična. Hleb se može jesti i bez moče, kad se vraćaš iz samiške, pa otkineš okrajak za usput. Samo što već na pola puta moraš nazad po novi. Ako usput još o nečemu i razmišljaš, onda se to zove peripatetika.
Junk Food
Jugoslovenski pioniri nisu jeli junk food, jer u ono vreme to nismo ni imali. Umesto toga jeli smo paštetu. Ali ne svi, već samo oni što se igraju napolju s ključem oko vrata jer nema ko da ih čuva dok su mama i tata na poslu. Takvi pioniri su rano naučili da sami vezuju pertle, sami prelaze ulicu i sami seku hleb za užinu. Pioniri su već odavno porasli i otišli u emigraciju, a neki su sobom poneli recept za pionirsku užinu.
Pionirska užina "Oliver Twist"
Sastojci
Poljska pašteta “Pasztet małego kucharka” (ima u Lidlu)
Vienna loaf (ima u Sparu)
Pakovanje Greek Style Yogurt (ima svuda)
Priprema
Odrezati dve kriške hleba. Namazati debeli sloj paštete. U šolji, po pola, pomešati grčki jogurt s vodom. Cilj je da se dobije ona vodnjikava tečnost koju smo svojevremno pili iz malih trouglastih tetrapaka i za koju smo verovali da predstavlja “jogurt”, a koja i danas tuče bilo koji mlečni napitak s tim imenom, i to s pet fore.
Postojale su razne vrste pašteta. Na nekima je bilo nacrtano pile, i to je bila pileća pašteta. Na nekima je bila slika praseta, što je značilo da je unutra svinjska pašteta, a na nekima je bilo nacrtano tele - na osnovu čega su deca znala da je ova pašteta napravljena od govedine. Deca jedino nisu znala od cega je napravljena “Đačka” pašteta na kojoj je bio nacrtan - đak. Neke ovo pitanje i danas muči. U Novom Sadu, dok sviraju klavir. Inače, osim pionira i pionirki, paštetu su voleli samo vojnici. Ali vojnici su ionako sve voleli, jer su uvek bili gladni.
Five o’clock tea
Nasuprot rasprostranjenom mišljenju, Englezi svoj čaj ne piju, nego ga jedu. Pritom, to ne rade u pet kao što piše u udžbenicima TOEFL-a, jer tada tek kreću kući s posla, nego kasnije. Napokon, five o’clock tea ne priređuju samo dvorske dame i Peter Mandelson, već svi radni ljudi i građani Ujedinjenog Kraljevstva, a zajedno s njima i milioni stanovnika bivših kolonija i dominiona. Ukratko, Englezima je čaj ono sto je nama - užina.
Iseljenička užina "Protuve piju čaj"
Sastojci
Glavica luka
Kaiš slanine
Vekna hleba
Flaša rakije
Priprema
U bašti iza kuće, kad ne pada kiša, pripremite sve isto kao i komšije prekoputa. Samo umesto sendviča od krastavca jedite luka i slanine (obavezno u genitivu), a umesto čaja pijte rakiju. Slaninu secite perorezom, ali ne onim švajcarskim, nego našim, preklopnim, sa sečivom od 22 cm. Uz užinu treba popušiti bar pola pakle cigareta. Pikavce gasiti nogom ispod stola. Savet: ako nema slanine i rakije, koristite bacon bits i dry gin.
Luka i slanine tradicionalno se konzumira al fresco, čime se ukazuje poštovanje istoriji i precima, koji su to isto jeli u bukoličkom hladu, dok su se odmarali pored pluga i volova. Ovakve užine bile su popularne širom tzv. srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog govornog područja. Negde su ih zvali “marende”, a negde “gableci”; slaninu su zvali još i “špek”. U međuvremenu nam se malo popravio standard, pa je za užinu znalo da uleti i po koje tvrdo kuvano jaje, a takođe je napredovao i pravopis. Danas se u književnom bosanskom, naprimer, reč “slanina” piše s dva “n” (slanna), a “slaninica” čak s tri “n” (slannnica).
Balkanske saturnalije
Tokom prve inspekcije Sirmischa, 1941. godine, poznati nemački dijetetičar Dr Andreas Reich zapisao je u svoj dnevnik: “Sremska kobasica je hrana bogova, jer jedino bogovi znaju od čega je napravljena”. Još od vremena Marka Aurelija lokalno stanovništvo prinosilo je svojim bogovima žrtve-paljenice tokom obreda poznatog pod nazivom “kirbaj”. Za kirbaj muškarci, od ranog jutra nabijeni adrenalinom i rakijom, kolju sve što im padne šaka, a žene peru svinjska creva i pune ih seckanim iznutricama. Za to vreme deca, skrivena iza tarabe, očajnički stiskaju uši dlanovima i pokušavaju da ne vrište.
Sremska kobasica "Teška industrija"
Sastojci
1x sremska
1x flaša rakije
Priprema
Pozovite u posetu goste iz starog kraja i zamolite ih da sa sobom ponesu sremsku i rakiju, a ostalo možete i ovde da kupite.
Na kirbaj se, pored kulinarskih, odlazilo i iz romantičnih pobuda (“Imam, curo, i merak i volju/ večerati di se svinje kolju” na šta “cura” odgovara: “Kulen seckam, nožem bodem prase/ krojim dragom šunke i kobase”). Ali ne jedu svi Jugosloveni domaće kobasice. Ima i onih – doduše ne mnogo - koji nemaju rođake na selu, pa moraju da se zadovolje industrijskim, tzv. “suhomesnatim proizvodima” iz samiške – raznim “čajnim” kobasicama i “gavrilović” salamama. A bila je i neka “zimska” salama koja se, uprkos nazivu, mogla jesti i preko leta. Industrijski proizvedena “sremska” kobasica pripadala je pak grupi jeftinijih kobasica, koje se uglavnom služe uz rakiju i koje su u narodu poznate kao “podriguše”. Zašto su se ove kobasice tako zvale, zna svako ko ih je probao. Ili sedeo pored onoga ko ih je jeo.
Večera
Sižejno oblikovanje književne građe
U potrazi za književnom građom “Grobnice za Borisa Davidoviča” Danilo Kiš obreo se u glavnom gradu Irske, Dablinu. Kao i svi turisti, čim se raspakovao, krenuo je da obilazi pabove. Prvo je otišao u “The Duke” i seo za isti sto za kojim je nekada sedeo James Joyce. Tu mu je bilo fino, ali malo dosadno, pa se ubrzo prebacio u “Neary’s”, preko puta teatra “Gaiety”, gde se pored pisaca okupljaju još i dablinske glumice i studentkinje književnosti.
Dupli gulaš za Danila Kiša
Sastojci
2 x ½ kile junećeg mesa
2 x ½ kile krompira
2 x 1 mrkva
2 x 1 limenka guinnessa
Priprema
Meso ispržiti u šerpi, doliti litar vode i guinness. Krčkati bar dva sata na tihoj vatri, pred kraj ubaciti krompir i mrkvu. Ili, još bolje, sesti u avion i doći u Dablin na porter beef.
Slavnog pisca ubrzo je okružila velika grupa poklonika. U polutami književnog paba osvetljenog sjajem ženskih očiju Kiš je, razbarušen, s cigaretom u jednoj i pintom u drugoj ruci, glasom nalik na udaljenu, bolnu grmljavinu govorio o napuklom ogledalcu sluškinje, o krmači koja proždire svoj okot i o Crnoj Bari u kojoj smrad i nepravda guše više nego drugde. Opčinjena, ustreptala, Najdalja Tula prepuštala se pesničkom zanosu Verskojlsovog dvojnika. Na kraju, kada se Kiš u tišini spustio na svoju stolicu, salom se prolomio aplauz. Pablikan je, dirnut, izašao iza šanka i upitao Kiša čime kuća može da ga počasti…
- Gulaš - rekao je Kiš.
- Kakav gulaš!? – iznenadio se pablikan.
- Dupli, - rekao je Kiš, – gladan sam.
“…a i ovi Poljaci…” – gunđao je pablikan, preuzimajući iz kuhinje dva tanjira porter beefa i odmahujući glavom - “…pružiš im mali prst, oni ti uzmu celu ruku…”
Gde je ćurka, tu je i podvarak
Kada su Albert Einstein i njegova supruga Mileva stigli u Princeton, sve im je bilo lepo: i ljudi, i klima, i hrana. O prvoj godini svog života u Americi Einstein je kasnije govorio kao o “čudesnoj godini”. U znak zahvalnosti prema sudbini i svojoj novoj domovini, Albert i Mileva su odlučili da i oni, kao i njihovi novi zemljaci, počnu da slave Thanksgiving Day. Dogovorili su se da tog dana pozovu goste i spreme lepu večeru. Mileva jedino nije mogla da odluči šta da spremi za večeru, tako da svi budu zadovojni, ali u pomoć joj je pritekao Albert: “ćurku na podvarku - ćurka je američka, a podvarak svi vole”. “Ti si moj genije!” – rekla je Mileva i poljubila Alberta u teme.
Thanksgiving dinner "Annus mirabalis"
Sastojci
1 pura, tuka ili ćurka
2 kg sauerkrauta
1 kg luka
Priprema
Uzeti puricu veličine pajceka od jedne ili djeteta od dvije godine. Posoliti i peći 2-3 sata. U međuvremenu ispržiti nasjeckani luk, dodati sauerkrauta i malo vode. Kuhati dok voda ne ishlapi. Pečenu puricu izvaditi iz pećnice, u sok dodati kupus, vratiti puricu odozgora, te sve skupa peći još 30 minuta. Dok se jelo peče, kupus više puta promiješati. U zdjelu istresti kupus, odozgo metnuti puricu i preliti sokom od pečenja.
Milevi i Albertu ostalo je još da se dogovore koga će pozvati na ručak. Mileva je predložila da u goste pozovu samo prave Amerikance. Savijajući prste, počela je da nabraja: “… Fermi, sa suprugom i decom… Von Braun sa suprugom… Tesla, sam…”
- Nemoj Teslu molim te, - namrštio se Einstein - taj je lud ko struja…
- Ali nema smisla, praznik je, rekla je Mileva – a on je sam, jadnik…
- Nije on uopšte sam… - rekao je Albert i pokazao prstom na glavu.
“Ah, sve je to relativno… ” - uzdahnula je Mileva, a zatim se prenula i veselo dodala: “Dobro, ako ne Tesla, onda bar Pupin! Makar jedan moj da dođe…”
Einstein je prevrnuo očima, nasmešio se i poljubio Milevu u teme.
Putevima mira i progresa
Drug Tito je stalno putovao. Posetio je preko stotinu zemalja sveta i u tome je mogao da mu konkuriše samo Ivan Pavao II. Za razliku od Pape, Tito je usput voleo i da pojede, a bogami i popije. Izuzetak je bila samo državna poseta Poljskoj 1975. godine, tokom koje Tito uopšte nije imao apetita. S jedne strane nervirao ga je Edward Gierek koji je glasno mljackao, a s druge Wojciech Jaruzelski, koji se stalno nešto došaptavao s Nikolom Ljubičićem. Jedne noći, drug Tito se gladan probudio u rezidenciji na periferiji Varšave. Zatražio je da mu njegov lični kuvar, koga je uvek vodio sa sobom, nešto na brzinu pripremi. Kuvar je u ostavi našao samo malo povrća i limenku poljskih škembića. Ponoć je već bila prošla, protokol je spavao i kuvaru nije preostalo ništa drugo nego da se lati otvarača za konzerve.
Fileki "Solidarnošć"
Sastojci
1 limenka poljskih škembića
1 luk
1 mrkva
Papar
Priprema
Sitno iseckati povrće i propržiti u loncu na malo ulja. Dodati škembiće iz tegle i dodatno začiniti paprom. Kad provri, skinuti s vatre i servirati uz sve državne počasti.
Drug Tito je u pidžami, kućnom mantilu i šlapama seo za sto i probao škembiće. Iznenađen, podigao je obrve i rekao: “A vidiš, bogati, kako su im fini ovi fileki”. Zatim je večerao s apetitom i u tišini. Samo je u jednom trenutku kašika zastala u vazduhu - Tito je pogledao negde u daljinu i kao za sebe rekao - “I himna im je dobra”. Na kraju je Tito odložio servijetu, zevnuo i klimnuo glavom: “A sad idem spavati.” Ovako spremljeni fileki ubrzo su stekli veliku popularnost među radnicima brodogradilišta u Gdanjsku i rudarima u Šleskoj. Kasnije su poljski radnici proširili fileke po celoj Zapadnoj Evropi. Danas nema mesta u kome rade poljski vodoinstalteri, građevinci i kelnerice, gde se ne bi mogle naći jeftine konzerve iz njihove domovine. Na radost balkanskih i nigerijskih imigranata, koji, pored Poljaka, jedini još jedu te stvari.
(NASTAVIĆE SE)