Od Bermeta do narandžastog šardonea

Kad sam prvi put razgovarao s Miroslavom Kovačevićem, ponajvećim srpskim vinarom iz fruškogorskog Iriga, bio sam fasciniran uzlaznom putanjom gospodarskih pokazatelja njegove vinske priče. Bilo je to 2012. godine, kad je Miroslav, nakon što je godinu dana ranije, uglavnom u Srbiji, prodao sto pedeset tisuća butelja chardonnaya, na tržište izbacio dvjesta šezdeset tisuća butelja tog njegovog uvjerljivo najpopularnijeg vina. Bilo je to i više nego dovoljno da zaključim da se "vina Miroslava Kovačevića mogu voljeti ili mrziti, sviđati se ili ne sviđati, ali nitko ne može osporiti činjenicu da je Kovačevićeva vinska priča najveća poduzetnička uspješnica posljednjih deset godina na prostoru svih država proizišlih iz bivše Jugoslavije".

Ono što je uslijedilo posljednjih nekoliko godina, nakon što je odlučio kupiti, a na kraju i kupio golemi kompleks Iriškog podruma na ulazu u Irig, nije bio nastavak proizvodnje s ustaljenim ritmom od 30-40 posto godišnjeg rasta, nego – kvantni skok u proizvodnji vina. Miroslav je, tako, premašio psihološku barijeru od impresivnih milijun litara proizvedenog vina.

- Bit ću iskren, nikad nisam ni u primisli imao ideju da povećanje proizvodnje u vinariji mora biti toliko snažno i brzo. Čak i sada, kad su ove brojke uistinu moćne, nastojim cijelu tu vinsku priču kroz forsiranje narančastih vina vratiti u neke gabarite obitelji i tradicije. Taj uspon nikada nije bio ostvarenje neke naše pritajene želje. Ne, uvijek bi se nešto dogodilo što nas je naprosto tjeralo naprijed. Možda mi nismo ni mislili da će se takav uspon dogoditi, ali se, eto, dogodio, firma je porasla i mi to sve moramo pratiti. A nije mala stvar pratiti rast firme eksponencijalnim rastom kvalitete vina i usluga, priča Miroslav Kovačević.

Prema njegovima riječima, na kupnju Iriškog podruma, godinama zapuštene vinarije koja je u svoje zlatno doba proizvodila oko šest milijuna litara vina godišnje, odlučio se jer je bio "u deficitu s prostorom za već postojeći obim proizvodnje".

- Rođen sam i odrastao u Irigu, o Iriškom podrumu sam sve znao, ali nikada nisam prije ni pomišljao zagledati se u smjeru tog giganta. Uvijek mi je to bilo nešto preveliko i sebe nikada nisam mogao vidjeti u toj priči. No, kad sam napravio koncept razvoja svoje vinske priče i pokrenuo Orfelin, liniju vina za svačiji džep, nazvanu po prvom srpskom enologu Zahariju Orfelinu, liniju vina koja će biti dva do tri eura po butelji i koja će svatko sebi moći priuštiti za ručak, jedino mjesto na kojem se sve to moglo ostvariti bio je Iriški podrum. Dotadašnji prostor vinarije bio je već prekapacitiran i potpuno neuvjetan za bilo koje druge inovacije i povećanje proizvodnje, prisjeća se Miroslav.

I tu dolazimo do pomalo apsurdne situacije. Umjesto uživanja u bogatstvu, Miroslav često u sjećanje priziva početak svoje vinske priče...

- Kad dođem u situaciju da nečim nisam zadovoljan, kad postanem bijesan, sjetim se početaka. Često znam spomenuti da mi je u početku bilo puno ljepše nego sada. A to obično bude kad se sretnem s prijateljima koji su navikli da se s njima družim i sjedim po restoranima, zajedno pijemo... Nekada sam bio svaki dan u Beogradu, po restoranima su me pozdravljali kao i gazdu restorana, jer sam svugdje bio domaći. E, sad me svaki susret s prijateljima podsjeti da više nemam vremena za ništa! Mogao bih se ja ponovo vratiti na staro, samo što mi nismo takvi ljudi da unazadimo nešto što smo napravili. S druge strane, postoje i dobre strane ovoga posla... Kao klinac sam odrastao u vinogradu, radio u vinogradu i bio zamrzio vinograd. Neke navike sam tamo i stekao, naučio neke stvari, poslije toga upoznao i neku drugu stranu života, vidio što je život i da ništa u životu nije lako i da je ovo u stvari uživanje u odnosu na neke druge poslove koje radimo. U vinarstvu može da se uživa i da se radi, rad u prirodi je bogom dan rad, to je nešto izvan svega, privilegij, kako god ga netko gledao. Nema nijednog posla u kojem imate četiri mjeseca godišnjeg odmora. Kad završite berbu u listopadu, do kraja siječnja ne morate ni ulaziti u vinograd.

No, prije 15-ak godina, kad je Miroslav odlučio ući u vinarstvo, sve je moglo biti potpuno drukčije. Zbog mangupskog pristupa poslu skoro da se priča okončala i prije nego se zahuktala…

- Mogu reći da sam imao dosta uspješnu poslovnu pretpovijest te da sam na temelju odličnih rezultata koje sam ostvarivao u ugostiteljstvu i trgovini računao kako će ljudi sami od sebe poludjeti za mojim vinima. Uf, kad se sad sjetim toga, koja je to bila zabluda! Imao sam u početku od bijelih vina rajnski rizling, a od crvenih vranac. Gdje god sam se na festivalima pojavljivao osvajao sam zlatne i šampionske medalje. Mislio sam – ovo je ostvarenje sna! S druge strane, unatoč svim nagradama, za mene nitko nije znao. Nitko mi se iz restorana nije javljao naručiti vino. A imao sam deset tisuća litara vina koga gotovo dvije godine nisam ni kapljicu prodao, prisjeća se Miroslav Kovačević svojih vinskih početaka.

Prema vlastitom priznanju, za njega je dvije godine trajala „nulta sezona“. U prodaji nije bio napravio ništa, uložio je milijun i pol eura u izgradnju vinarije, ali – nije htio odustati. Odlučio je, i na tome će po svaku cijenu ustrajati do kraja, postići kvalitetu kojom će pokoriti Srbiju. Makar i težim putem! Njegov tadašnji glavni enolog, Jovan Popov, bio mu je predložio da krenu sa chardonnayom. Miroslav je pritom još odlučio drastično promijeniti pakovine, pa i ambalažu, svojih vina. Nove boce uvezao je iz Italije i značajno su odudarale, a i danas se razlikuju od svega postojećeg na tržištu, od gotovo uniformiranih jednoobraznih butelja koje su imali svi drugi vinari. Na etiketama Aureliusa, Rosetta i Bermeta, primjerice, dominira latinska izreka Vina dant animos („Vino oraspoložuje“), dok na grbu vinarije stoji zapisana godina 1895.

- Marko Aurelius, po kome sam nazvao svoju kupažu caberneta sauvignona i merlota, donio je lozu u ove krajeve. A 1895. godine nije osnovana Vinarija Kovačević, kao što mnogi misle, nego je tada, nakon bolesti koja je poharala vinograde na Fruškoj gori, ponovo zasađena loza u ovim krajevima, priča Kovačević, koji je i jednog od sinova prigodno vinski nazvao - Marko.

Naravno – u znak zahvalnosti Marku Aureliusu Probusu!

Miroslav voli naglasiti da do ulaska u vinski biznis godinama nogom nije kročio u vinograde. Kao dijete je, tvrdi, svako ljeto morao provoditi s grožđem umjesto da ide na more.

- Mogu slobodno reći da sam odrastao u vinogradima, ali i da su mi vinogradi bili opasno dozlogrdili! Umjesto da s drugim klincima odlazim na more, ja sam morao raditi. Neku vrsta osviještenja osjetio sam u listopadu 1999. godine slušajući pokojnog premijera Zorana Đinđića koji je govorio da svatko mora nešto učiniti za Srbiju, jer je došlo vrijeme da započnu velike stvari. To sam shvatio kao poziv da se vratim u vinograd! Jedini koji je u nevjerici pratio sve što radim bio je moj otac. Bio je šokiran mojim povratkom na selo, jer je znao koliko sam prezirao i vino i vinograde. No, kad je vidio kako sam zdušno krenuo u izgradnju modernog vinskog podruma opremljenog najsuvremenijom opremom, promijenio je mišljenje i vrlo brzo mi ponudio da na moje ime prepiše svu zemlju koju je posjedovao, priča Miroslav Kovačević.

U vrlo kratkom razdoblju njegova vina postala su sinonim nove vinske Srbije. Svaki imalo relevantan gost srpske političke elite na svečanim ručkovima i večerama pio je njegova vina. Miroslav Kovačević sa svojim je chardonnayom, ali i kupažom Aurelius, vrlo brzo postao „službeni“ vinar srpske političke elite!

- Lagao bih kad bih rekao da mi ne godi što mnogi naručuju i piju moja vina. Pa, to mi je najbolja i pritom besplatna reklama! Znate, mnogi su imali možda i veću ekspanziju od mene u kratkom razdoblju, ali već godinu kasnije nisu uspijevali ponoviti taj uspjeh. Ne kaže se bez veze da je lako doći do vrha i da je teško održati se na vrhu. Mislim da sam uspio održati kvalitetu svojih vina, štoviše svake godine ih samo još više unaprjeđujem! A to baš nije lako s velikim količinama vina. Da zaključim odgovor, moja vina se dobro prodaju, jer su dobra. I tu je suština cijele priče. Kad to više ne bude tako, propast ću i - točka, priča Miroslav Kovačević.

Prije započinjanja svoje vinske priče Miroslav se bavio ugostiteljstvom, držao je kafiće, diskoteke, restoran... Kaže – "kavana je tri fakulteta"!

- Prvo sam držao kafić, tu vi dočekujete i ispraćate ljude raznih profila, svatko vam ispriča svoju priču, istinitu ili neistinitu. Onda sam poslije toga držao Gradsku kavanu u Irigu, tamo opet dočekujete ljude koji vam ispričaju ono što biste vi htjeli čuti. I tu se vi iskalite i vidite da ne smijete nikada reagirati na prvu, morate malo pričekati, provariti to što ste čuli, što vam je netko servirao. Taj međuljudski odnos je jako bitan, kavanski posao je uistinu nekoliko fakulteta koji vam sutra dobro dođe u nekom biznisu u kojem vam upravo treba to prepoznavanje ljudi.

U početku je sve izgledalo zanesenjački, Miroslav je maštao o maloj vinskoj kući usred vinograda za prijem gostiju, da na ulazu u kuću visi šunka, da se na licu mjesta priprema hrana…, vjerovao je da će sve imati obrise domaćinskog ozračja. Međutim, kako je prodaja vina doslovno eksplodirala, počeo je i on obilaziti sve više vinskih podruma po svijetu te se na kraju odlučio na izgradnju velebne Vinske kuće Kovačević sa svim pratećim sadržajima. Jer, shvatio je – ako ne ide naprijed, ići će natrag! U izgradnji vinskog carstva ništa nije prepustio slučaju i u svemu aktivno sudjeluje. Voli reći da je i enolog i degustator i kuhar i arhitekt… Nijedno vino ne napušta podrum bez njegova odobrenja. Čak su i etikete na buteljama njegova kreacija. Svestrani – multipraktik!

- Budala uvijek sebi nađe posla! Kad nešto ostvaruješ i pritom si inovator, onda ti neprekidni posao uđe u krv, postaje ti imperativ neprestano nešto pokretati. Meni je sad cilj konačno napraviti onaj salaš o kojem sam maštao prije 15 godina. Kupio sam neke ponije, šarplanince, puline, želim djecu približiti prirodi. U Novom Sadu sam živio 6-7 godina i svako jutro sam preko Fruške gore odlazio u Irig i vraćao se natrag, a pritom pratio tijekom cijele godine promjene u vegetaciji nemajući vremena stati i uživati u tome. E, sad sam se doselio u Irig, živim na Fruškoj gori od Nove godine i pokušavam svaki svoj moment posvetiti prirodi. Sad u Novi Sad, koji mi je 15-16 km odavde, odem samo kad moram, na neki rođendan, svadbu, druženje, ili u Beograd na neki prijem...

Naravno, neće ta kućica u vinogradu biti neka priča izolirana od biznisa, jer kod Miroslava jednostavno sve čega se dotakne dobije zlatni sjaj. Iz Vinske kuće Kovačević već sad se vide nedavno zasađeni vinogradi u kojima je ovaj ljubitelj chardonnaya postavio sadnice probusa, neoplante, crne i bijele tamjanike, a uskoro će tamo biti i srijemska zelenika, furmint i kadarka.

- Bit će tu jedan salaš, ima i šumica, kupio sam i nekoliko kuća u kojima će ljudi živjeti i voditi cijelo imanje... Taj segment moje vinske priče neću komercijalizirati, nadam se da će to ostati neka moja oaza u kojoj ću, ako budem htio, uživati. No, imam ja i drugi vinograd u kojem pravim kamp naselje, gdje će samo određeni broj ljudi moći provesti nekoliko dana, jahati konje, voziti bicikle, piti vino... E, to je neki drugi koncept. U vinogradu će biti dvije-tri kućice u koje bih ljude dovodio kočijama, da oni tamo provedu vikend, da im tamo priredimo neku gozbu, da obiđu manastire, jer oko mog vinograda je čak pet manastira – Staro i Novo Hopovo, Grgetek, Velika Remeta i Krušedol. Znači, mi imamo lijevo i desno, dva do tri kilometra od mojih vinograda, pet manastira. Nadam se da će Fruška gora jednom biti i proglašena Svetom gorom! Moja neka prva zamisao je bila baviti se vinskim turizmom, da ljude dočekujem u vinogradu, gdje mogu raditi i družiti se koliko hoće, tamo budu cijeli vikend, krenu kući i misle da su negdje proveli mjesec dana!

Premda u posljednje vrijeme možda i najveći naglasak stavlja na svoje koketiranje s narančastim vinima, Miroslav se još uvijek smatra vrlo, vrlo tržišno orijentiranim vinarom. Toliko tržišnim da će njegove prve zgotovljene narančaste kreacije od rajnskog rizlinga i chardonnaya tijekom godine konačno biti dostupne istinskim zaljubljenicima u takvu vrstu vina.

- Moram u ponudi imati nešto i za ljude koji su spremni istraživati i kroz vina se vratiti unatrag nekoliko tisuća godina! Inače, moje bavljene narančastim vinima je neka vrsta mog osobnog afiniteta, nešto što volim. Tako sam bio počeo raditi i pjenušac, počeo sam ga piti i zavolio. Onda sam ga odlučio imati sa svojim potpisom. Imam i četiri gruzijske amfore u kojima šest mjeseci odležava isključivo rizling, koji potom ide u barik pa u boce te na tržište. Chardonnay u narančastom izdanju fermentira u bačvi od 3.000 litara, potom ide godinu dana u barik pa u boce... Meni je jednostavno izazov napraviti nešto novo i drukčije, vjerojatno se takav odnos dobija rođenjem! Trenutno u podrumima ima oko 70.000 litara narančastih vina, selekcija i riservi s kojima se igram i eksperimentiram. Jedan moj dobar prijatelj voli reći da ću, kad se s tim vinima pojavim na tržištu, imati ozbiljnu artiljeriju vrhunskih vina.

Miroslav Kovačević je ove godine na Fruškoj gori kupio oko 200 hektara zemljišta, a od toga će oko 150 hektara biti pripremljeno za sadnju novih vinograda. Izgleda da njegovom širenju nema kraja...

*Tekst prenosimo sa bloga "Vinske priče" Željka Garmaza