Pregled novih glazbenih izdanja
Flow 02 S

Photo: tumblr.com

Od breakbeatova do srednjovjekovnog zbora

Xiu Xiu - Oh No (Polyvinyl, 2021.)

Dvanaesti studijski album Xu Xiu donosi duete Jamieja Stewarta s desetak indie glazbenika iz različitih žanrova, no unatoč brojnim gostovanjima uspijeva zvučati iznenađujuće stilski koherentno. Dodatni plus je što ga je forma dueta prisila da spoji eksperimentalne tendencije recentnih ostvarenja s konciznom pop formom kakvu povremeno njeguje od početka karijere. Pjesme su klaustrofobične, ali pristupačne, abrazivni elementi su postavljeni tako da naglašavaju atmosferu pjesme, a ekscentrična priroda Stewartovog vokalnog izričaja ukroćena je izvrsno odabranim vokalnim gostima bez obzira radi li se o Sharon van Etten ili Grouper. Posebna poslastica je i obrada "One Hundred Years" The Cure koju Stewart i Chelsea Wolf izvode tolikim intenzitetom da se čini da im život ovisi o tome, a upravo je to oduvijek i bila najveća vrlina glazbe Xiu Xiu.

The Antlers - Green To Gold (Anti, 2021.)

Šesti album The Antlers dolazi nakon dugačke pauze tijekom koje je frontman Peter Silberman snimio je jedan solo album. Premda The Antlers nikad nisu bili poznati kao agresivan bend, "Green To Gold" dodatno je prigušen zbog Sibermanove dugogodišnje borbe s tinitusom. Premda album ne doseže ni emocionalne ni instrumentalne vrhunce njihovog najpoznatijeg ostvarenja "Hospice", u pitanju je ugodno poluakustično slušanje koje je Ian Cohen u Pitchforkovoj recenziji vrlo precizno i duhovito opisao kao "post rock orkestar koji svira uz logorsku vatru". Nešto mi govori da bi ljubitelji prvog albuma Fleet Foxes ovdje mogli naći nešto za sebe.

Lost Girls - Menneskekollektivet (Smalltown Supersound, 2021.)

Prvi album projekta Lost Girls koji čine Jenny Hval i Håvard Volden namjerno djeluje šlampavo. Dugačke poluimprovizirane pjesme su istodobno naslonjene na space disco sunarodnjaka poput Lindstrøma i Princ Thomasa, ali i na avant pop samostalnih ostvarenja Jenny Hval. Manjak strukture Lost Girls nadoknađuju šarmom i jedinstveno nonšalantnom atmosferom koja je miljama daleko i od često rigidnih formata elektronske glazbe i pretjerane ozbiljnosti eksperimentalne glazbe. Krajnji rezultat nema konceptualnu snagu i zaokruženost albuma poput "Apocalypse, girl" ili "Blood Bitch", no kao kućno ritmičko slušanje funkcionira gotovo besprijekorno.

Cassandra Jenkins - An Overview on Phenomenal Nature (Ba Da Bing, 2021.)

Drugi album Cassandre Jenkins plijeni detaljnim tekstovima postavljenim preko bukoličke instrumentalizacije na razmeđi new agea i folk rocka. Jedan od vrhunaca albuma, "Hard Drive", savršeno demonstrira tu neobičnu kombinaciju. Tihi, gotovo spoken word vokal, lounge saksofon, tepih prozračnih synthova i repetitivni bubanj koji se polako izdiže iz pozadinske uloge u centralni dio pjesme. Ništa od navedenog ne bi trebalo funkcionirati ili bi barem trebalo završiti u nespretnom kiču, no Jenkins zvuči hipnotički uvjerljivo. "An Overview on Phenomenal Nature" obično je neobičan album i jedno od najboljih ostvarenja godine do sada.

Gazelle Twin & NYX - Deep England (NYX Collective Records, 2021.)

"Deep England" je sastavljen od radikalno prerađenog materijala s "Pastoral", sjajnog trećeg studijskog albuma Gazelle Twin. Nastavljajući englesku, ruralnu crtu tog albuma, Gazelle Twin ovdje dodaje i ženski zbor NYX. Rezultat je duboko uznemirujući album skoro tradicijske glazbe prožete postindustrijskim zvukom i crnijim od crnog ambienta. Volite li stvari poput filma "Wicker Man", Coil, Fever Ray i egzistencijalistički horor općenito, onda je ovo album za vas.

*Prenosimo s autorovog bloga

Oceni 5