Žena kao revolucija
Garboo 02 S

Photo: seentertainmentblog

Od Grete Garbo do Josipa Broza Tita

Istaknula bih na početku dvije stvari koje mi se čine ključnima za raspravu o ženama i socijalizmu, odnosno za raspravu uopće o rodnoj politici socijalizma. Prvo: socijalizam i komunizam nisu međusobno zamjenjivi. Socijalizam nije isto što i komunizam, komunizam nije isto što i socijalizam. To je samo naoko očito: fascinira broj ljudi koji među njima ne pravi razliku ili je obezvređuje – pa i na ovoj konferenciji koja socijalizam obećava kao svoju ekskluzivnu temu. Politički projekt komunizma, naime, formira se oko logike i dinamike obećanja: komunizam obećava besklasno društvo kao ono u dolasku, i zapravo se događa u sablasnome vremenu obećanja, ne u vremenu historijske realizacije. Logika i dinamika toga vremena odgovaraju mesijanskome prije nego historijskome; zato se Derrida, kad u Sablastima Marxa teži opisati Marxovu filozofiju i njezino izglavljeno vrijeme, opetovano poziva na Waltera Benjamina, koji za marksizam zagovara ne prezent već takozvani Jetztzeit, dverce koje se otvara u historijskome za prolazak Mesije.

Komunizam u tome smislu računa na liminalno, delirično stanje kakvo svaki put iznova dovodi u pitanje racionalizaciju u podlozi socijalizma i njegovih organa vlasti, tip racionalizacije u podlozi onoga što je raison d’État socijalizma. Ili, parafraziram li Alaina Badioua kad govori o svetome Pavlu (premda se s mnogim tezama iznesenim u njegovoj studiji o svetome Pavlu ne slažem), odnos komunizma i socijalizma odgovarao bi odnosu svetosti i svećenstva. Upravo se zato politički projekt komunizma da opisati kao revolucionarna mašina postajanja te zahvatiti onako kako postajanje u svojim tekstovima zahvaća Gilles Deleuze. Naravno, upravo se zato socijalizam ne da zahvatiti kao revolucionarna mašina postajanja. Indikativno je pritom što komunizam, kao revolucionarna mašina postajanja, pokazuje strukturni afinitet sa ženom, i to ondje gdje je žena za Deleuzea također platforma za postajanje, devenir-femme; gdje žena za Deleuzea označava logiku i dinamiku postajanja u podlozi svakoga kasnijeg identiteta i identifikacije. Upravo takva žena, devenir-femme, nalik na sablast iz prve rečenice Komunističkog manifesta, progoni tada sve ono što se poslije razvija kao rodna politika socijalizma. Istom mjerom, to bi značilo da je rodna politika socijalizma uvijek neadekvatna, već zato što nužno ne uspijeva zahvatiti taj strukturni afinitet žene i komunizma. U tome smislu postavlja se pitanje može li se rodna politika socijalizma uopće analizirati ne uzme li se u obzir taj njezin formacijski promašaj, ili neuspjeh. Također, upitno je može li se takva žena, devenir-femme, zahvatiti iz filozofije, ili filozofiji za pristup tome mjestu trebaju jezik i prikazivačke prakse koje filozofija može prepoznati jedino kao liminalne, i kao skandal.

Jedan takav slučaj bila bi nagađanja britanskih i američkih obavještajnih službi o identitetu Tita u prvim godinama Drugog svjetskog rata, to jest u vrijeme izbijanja, ovdje, komunističke revolucije. Drugi je Ninotchka Ernsta Lubitscha, iz 1939. godine, ujedno posljednji uspjeh Grete Garbo i pretposljednji film koji je ikad snimila. Ta dva slučaja samo su naoko nesumjerljiva; štoviše, način na koji korespondiraju širi polje analize komunizma i socijalizma. U Lubitschevoj komediji, priča se naizgled temelji na transformaciji Nine Jakušove (glumi je Garbo) iz uvjerene ruske komunistkinje u ženu koja se prepušta užicima kapitalizma, ili pak kapitalizmu kao užitku. Nadalje, producenti su računali da će film ostvariti komercijalni uspjeh zbog podjednako skandalozne transformacije, iz Garbo kao melankolične heroine hollywoodske melodrame u komičnu Garbo, pa su film reklamirali pod sloganom “Garbo se smije”. Ipak, pomniji pogled otkrit će da se Lubitscheva priča ne formira oko Ninotchkine transformacije. Upravo suprotno: priča filma funkcionira samo u onoj mjeri u kojoj Ninotchka ostaje komunistkinja sve vrijeme, čak i kad svi drugi oko nje to mogu ili moraju prestati. Naime, ni u jednoj dionici filma – ni u Parizu, kamo dolazi, ni u Moskvi, kamo se vraća, ni u Istambulu, gdje završava – ona ne odstupa od jednoga kriterija: a to je goli život gladnog ruskog naroda i preživljavanje mnoštva, goli život proletarijata.

Naravno, pripovijedanje je mašinerija koja zahtijeva pokret i transformaciju. Ako Lubitscheva priča ne bi mogla opstati da Ninotchka, njezin središnji interes, prestane biti komunistkinja, to bi značilo da se priča ovdje formira oko komunizma, da je komunizam sama logika njezine koherencije, jednako kao što se priča u američkom detektivskom romanu (kako to u Razlici i ponavljanju napominje Deleuze) formira oko specifične koherencije samoga zločina. Usto, a ima li se u vidu da je za Lubitscha karakterističan takozvani the Lubitsch touch, sposobnost da se opsceni detalj mobilizira u filmu kao privlačna i prihvatljiva subverzija, ispostavlja se da je neosjetljivost spram golog života jedina autentična opscenost. Pritom nije nevažno ni to što Garbo filmu sve vrijeme nameće melankoličnu atmosferu. Unatoč sloganu, ona ostaje vjerna melankoliji svojih ranijih filmova, zbog kojih je i postala ikona filma kao takvoga, božanska Garbo, baš kao što Ninotchka ostaje vjerna komunizmu, s implikacijom zapravo sprege komunizma i melankolije. To, međutim, nije banalna dosjetka; ako i jest dosjetka, nipošto nije banalna. Komunizam, naime, doista pokazuje strukturni afinitet spram melankolije. Naoko, melankolija bi bila logična posljedica razočaranja u komunizam, toč- nije, u socijalizam, u onoj mjeri u kojoj je socijalizam iznevjera mesijanskog impulsa komunizma. Ipak, ovdje se ne radi o tome.

Melankolija se, naime, spreže s komunizmom kao njegov strukturni zahtjev, jer se komunizam bazira na obećanju univerzalne proletarizacije, obećanju onoga u dolasku: kao obećanje, komunizam ne može jamčiti ništa nego vlastitu prekršivost, jedino nasilje i nesreću prije svega – jedino ono što svome subjektu radi melankolija. U tome smislu zaista vrijedi poslovica “obećanje ludom radovanje”. Jer, ako je tako, pametnome je obećanje prijetnja žalošću, što znači da obećanje u oba slučaja prijeti patologijom: mahnitošću ili melankolijom. (Što znači također da subjekt postajanje možda ni ne može zahvatiti osim kao patologiju.) Spregnuvši komunizam s Garbo kao primjernom melankoličnom ženom, Lubitschev film otvara ogledno mjesto političkoga. A upravo takvu strukturu političkoga reflektira slučaj jugoslavenske komunističke revolucije. Naime, kad su u prvim godinama rata britanske i američke obavještajne službe radile na identifikaciji tajanstvene figure koja se krila pod imenom Tito (ne bi li stvorile platformu za analitički zahvat u revoluciju), prva verzija bila je da se radi o mladoj ženi, ili o političkom kolektivu.

Većina britanskih vojnih obavještajaca, koji su poslije sudjelovali u misijama pri partizanima, ističu u svojim memoarima tu činjenicu, ponajprije Fitzroy Maclean, kasnije blizak Titov prijatelj. Štoviše, ta se početna pretpostavka gotovo razvila u skandal kad je Evelyn Waugh, poznati književnik, stacioniran tokom rata najdulje pri partizanskom štabu u Topuskom, i nakon susreta s Titom nastavio tvrditi da je Tito žena. (Nastavio je to navodno i nakon što je Tita vidio na Visu samo u kupaćim gaćicama. Pri čemu nije nevažno da je Waugh bio prijatelj Churchillova sina Randolpha, odnosno da je bio blizak s britanskom političkom elitom.) Premda je iz današnje vizure Tito-žena evidentan promašaj zapadnih obavještajnih službi, taj promašaj ujedno pokazuje kako se formiralo znanje o revoluciji: ako je znanje neizvjesno i manjkavo, treba mu inauguralna fikcija da bi se obavještajni rad uopće nastavio. Takva inauguralna fikcija, barem u slučaju jugoslavenske revolucije, razotkriva deleuzeovski afinitet revolucije i političkoga kolektiva, odnosno komunizma i žene.

Waughovo inzistiranje da Tito jest žena zato ne treba otpisati kao mahnitost koja može preživjeti samo u filmu i književnosti, ili u sferi psihopatologije. Ta Waughova fikcija razotkriva zapravo bliskost književnosti i tipa racionalizacije u podlozi obavještajnoga rada, i to ondje gdje je obavještajni rad politička inteligencija par excellence. Svakako je interesantno što kasniji, lokalni zapisi, koji revoluciju teže prikazati kao stvar vojno-političke povijesti i svršenu stvar, ističu važnost savezničkih misija pri Vrhovnom štabu, da bi se stekli nužni uvjeti za Drugo zasjedanje AVNOJ-a 1943. godine. (Na primjer u Oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije 1941-1945, i to u svesku Od sloma stare Jugoslavije do Drugog zasedanja AVNOJ-a, u izdanju beogradskog Vojnog istoriskog instituta Jugoslovenske narodne armije iz 1957.) Drugim riječima, da nije došlo do pozitivne savezničke identifikacije i legitimacije Tita, upitno je bi li se stekli uvjeti za zasjedanje u Jajcu. Podsjećam pritom da Drugo zasjedanje AVNOJ-a znači prije svega obnovu jugoslavenske države, sada kao (socijalističke) republike. Ili: Drugo zasjedanje AVNOJ-a, odnosno raison d’État jugoslavenskog socijalizma, postalo je moguće tek kad je Tito prestao biti žena.

*Tekst prenosimo iz časopisa Zarez broj 285

Oceni 5