Fragmenti iz knjige „Alea“: Sve avanture tuzlanskog moreplovca (3)
Asvrr 09 S

Opet se spremala nevera, sa svojom uobičajenom dozom kiše, vjetra i valova

Photo: Lična arhiva/Senad Švraka

Od Maldiva do Tajlanda po uzburkanom moru

U društvu sa Sheid Eggom, Alea je 18. maja u šest ujutro, koristeći jutarnju plimu, krenula iz Cochina ka 250 milja udaljenom Uliganu, najsjevernijem od preko hiljadu ostrva i ostrvaca koja sačinjavaju Maldivski arhipelag. Očekivao sam relativno jednostavnu trodnevnu plovidbu. Međutim, vjetar je cijelo vrijeme bio suprotan, nevere su sustizale jedna drugu i trebalo nam je pet dana da savladamo tih 250 milja. Prva dva dana plovidbe osjećao sam se neobično loše. Mučila me morska bolest, srećom u blagom obliku. Provodio sam dosta vremena ležeći u kabini i dizao se samo kad udari nevera, da skratim jedra i preuzmem kormilo od autopilota, dok nevrijeme prođe. Nevere su bile česte, grmilo je i sijevalo i kiša je ljevala kao iz kante. Takvo vrijeme tražilo je puno manevrisanja, kraćenja i ponovnog dizanja jedara.

Vrata raja: Prvi pogled na Uligan

Kako smo se cijelo vrijeme morali boriti protiv vjetra, kad smo konačno spustili sidro ispred otoka Uligan, GPS je zabilježio da smo prešli ne 250, nego punih 350 milja. Mjesto na kojem smo se usidrili, vodeći se oznakom na pomorskoj karti, nije se pokazalo dobro. Bilo je nezaštićeno, izloženo valovima sa jugozapada koji su prodirali kroz veliku, sa svih strana otvorenu lagunu. Sidreni lanac je zapinjao na dnu prekrivenom koralom. Alea je nemirno poskakivala na valovima, trzajući lanac kao da ga je htjela prekinuti i osloboditi se te neprirodne veze sa morskim dnom.

Ubrzo po našem dolasku, četiri administracije su došle na brod, u liku četiri službenika: policija, carina, obalna straža i sanitet. Svi su bili u urednim uniformama, ljubazni i profesionalni. Ponudio sam ih čajem, što su rado prihvatili. Zadržali su se oko sat vremena u ćaskanju. Bilo im je drago čuti da svi znaju za Maldive i sanjaju da posjete ta prelijepa ostrva. Treba ih razumjeti – iz njihove perspektive, Maldivi su posebno njihovo malo ostrvo, kraj svijeta. Što u stvari i jesu... Valjda je upravo to razlog što svi žele doći na Maldive – ali samo na godišnji odmor. Uz razgovor, obavili smo ulazne formalnosti. Trebalo je ispuniti dosta papira, ali sve se odigralo bez policijske presije, uobičajene u nekim drugim zemljama. Uligan je malo mjesto gdje se nikad ništa ne dešava, pa je posjeta jedrilice u prolazu kakva takva razbibriga.

Vrijeme je bilo dosta loše prvog dana, pa nije moglo biti govora o napuštanju broda na tom nesigurnom sidrištu radi iskrcavanja na kopno. Uzeo  sam  masku i skočio u more da pogledam kako leži sidro. Dok sam proučavao položaj sidra na morskom dnu, velika kornjača je prošla na samo dva metra od mene. Malo kasnije, pored broda je prošla – skoro bi se moglo reći proletjela na vrhu vala – ogromna manta. Imala je preko četiri metra u rasponu. Bio sam oduševljen. Bilo je lijepo, povjetarac je bio svjež i prijatan i pošto nije bilo sunca, temperatura je bila vrlo ugodna. Ostrvo, koje smo zasad samo posmatrali s palube, izgledalo je prekrasno. Visoke palme, zelenilo, bijele pješčane plaže... pravi tropski raj.

Senad Švraka na Uliganu, juni 2006.

Sutradan sam odlučio premjestiti Aleu jer se sidrište  pred  selom,  gdje  smo  se  usidrili  prvog  dana, pokazalo previše izloženo. Prešli smo na južnu stranu ostrva, ali tu jedva da je bilo bolje. Tražeći zaklon od vjetra i valova, primakao sam Aleu obali do mjesta gdje je dubina bila oko pet metara. Tu sam spustio sidro na nešto što je po boji nalikovalo na pijesak, ali se pokazalo da je to u stvari bila kamena ploča. Kad sam zaronio, ustanovio sam da je dno svuda prekriveno kamenčinama i da će se lanac neizbježno zapetljati. To nije bilo dobro. Neophodno je da određena dužina lanca visi u vodi i služi kao amortizer. Suviše kratak lanac nije mogao odigrati tu ulogu.

Muke petodnevne plovidbe po ružnom vremenu, kao i loše, nesigurno sidrište, bili su kompenzirani ljepotom ovog malog raja. Otkrili smo pravi biser. Uligan je maleno ostrvce, jedva 450 stanovnika tu živi, ali u vrijeme našeg boravka, barem 200 ih je bilo odsutno, što na radu u nekom od mnogobrojnih hotela, što u školi na drugim, većim ostrvima. Malo selo, u kojem vrijeme kao da je stalo, bilo je uglavnom pusto. Osim dvije prodavnice, osnovne škole, male ambulante i nekoliko državnih institucija, na ostrvu nema nikakve ekonomske aktivnosti.

Naselje se sastoji od samo nekoliko ulica oivičenih malim kućama od koralnog kamena. Ulice su prekrivene bijelim pijeskom i besprijekorno čiste. Žene metu ulicu ispred svojih kuća tri puta na dan tako da na njima nema ni listića, iako je selo prepuno drveća. U hladovini pod drvećem, na sve strane su raspoređene ležaljke sklepane od suhih grana i starih ribarskih mreža, tako da se na svakom uglu možeš spustiti i odmoriti.

Uligan: Stari ponton

Na obali je izgrađen novi ponton koji omogućuje lakši pristup donijima - lokalnim brodovima koji su jedini način transporta do većih ostrva. Iako su Maldivi ostrvska nacija, ne može se reći da su i pomorska nacija. Lokalno stanovništvo se ne voli voziti brodom ako ne mora. Čudan je taj strah od vode koji se često susreće u muslimanskim narodima. Taj strah je posebno čudan ovdje, jer ova ostrva jedva da vire iz mora. More je njihov najveći resurs, najveće bogatstvo, ali oni kao da ga ne vole.

Poslije podne sam išao u istraživanje obale. Vanjska strana atola izložena je okeanskim valovima, pa tu nema pješčane plaže nego samo veliko kamenje i slomljeni koral. Nedaleko od mora, prvi red vegetacije sastojao se od gustog, tri metra visokog zelenog grmlja otpornog na slanu vodu. Odmah iza, započinjala je džungla kojom su dominirale dvadeset metara visoke kokosove palme. Nebo je bilo sivo, sivi valovi zapljuskivali su kamenitu obalu, pa čak i bujno tropsko zelenilo nije izgledalo tako jarko zeleno kao inače.

Bilo je vrlo teško hodati bos po tom neudobnom žalu, pa sam se vratio do gumenjaka, uzeo podvodnu pušku i ušao u vodu da pokušam uhvatiti večeru. Dok sam pod vodom bezuspješno ganjao ribe, naišla je nevera pa sam batalio ribolov, uskočio u čamac i požurio da se vratim na Aleu prije udara kiše i vjetra. Kosta, koji je pokušavao surfati, nije se toliko žurio. Krenuo je čamcem na Sheid Egg usred nevere, kroz gustu zavjesu tropske kiše, jašući na krijestama kratkih valova koje je podigao jak vjetar. On voli te stvari. Pravi avanturista. Za razliku od mene, upecao je i ribu, pa kad je nevera prošla, pozvali su nas radio vezom na supu. Očita je bila prednost prisustva ženskog roda na Sheid Eggu. Ne znam ko je izjavio glupost da žene na brodu donose nesreću.

Na obali je izgrađen novi ponton koji omogućuje lakši pristup donijima - lokalnim brodovima koji su jedini način transporta do većih ostrva

U međuvremenu, odnosi na Alei su se donekle popravili. Nebojša je bio oduševljen tropskim ostrvom i u momentu iskrenosti zahvalio mi se što sam ga tu doveo i omogućio mu da vidi i doživi, kako se izrazio, nešto najljepše što je do tada vidio i doživio u životu.

Poboljšana saradnja nam je ovdje i te kako bila potrebna, jer je već i sam opstanak na Uliganu bio zahtjevna rabota. Trebalo je biti na stalnom oprezu, jer u slučaju prave oluje, Alea ne bi mogla opstati na ovom izloženom sidrištu. Jedini spas bio bi hitan izlazak na otvoreno more. Uz to, otkriven je i jedan ozbiljan problem: gubili smo vodu za piće iz glavnog rezervoara. Proveli smo više sati vadeći stvari iz prednje kabine da bi došli do rezervoara i provjerili u kakvom je stanju. Nismo našli traga curenju vode iz rezervoara, ali sam zato u spremištu našao gluposti za koje sam zaboravio da ih imam, poput električne grijalice.

Nakon tog posla, morao sam ponovo ići roniti jer je struja promijenila smjer, pa se lanac upetljao u stijene na dnu. Pokušao sam osloboditi lanac rukama i zamalo se udavio kad sam shvatio da sam se, u besmislenom pokušaju da rukama podignem preko pedeset kila težak lanac, za koji je bio zavezan četiri tone težak brod, neprimjetno našao na dnu mora na šest metara dubine. Na takvoj dubini nikad prije nisam bio, niti sam imao i pojma da sam bio sposoban zaroniti tako duboko (“duboko” je relativan pojam) Boreći se s lancem, tonuo sam sve dublje i dublje, a da to uopšte nisam primijetio, nesvjesno izjednačavajući pritisak u ušima ispuštanjem zraka kroz nos. Tek kad sam nogama dotakao dno, shvatio sam gdje se nalazim. Pogledao sam prema gore i ugledao površinu mora, tako visoko da je izgledala nedostižno kao nebo samo. Ispustio sam glupi lanac i izronio što sam brže mogao. Kad sam izbio na površinu, puhao sam kao kit dok nisam došao sebi.

Jedva smo ispraznili vodu (pun vode, čamac je težak pola tone, a valovi su stalno udarali u njega i punili ga iznova) i iznijeli ga na pijesak izvan dohvata valova

Poslije, dok sam se odmarao u kokpitu, shvatio sam da se u ovom kamenju lanac mora uvijek zapetljati. Razmišljajući o nekom rješenju, nadošlo mi je da se ovdje jednostavno ne treba zadržavati. Bilo bi to povlačenje vraga za rep. Odlučio sam da sljedećeg dana ponovo potražim gdje gubimo vodu (izgubili smo dosta vode od Indije do Maldiva, svaki dan smo pumpali vodu van), a zatim da obavim check-out i dan poslije: put Tajlanda. Sidrište je bilo opasno i tu se nije moglo ostati. Vidio sam Maldive, lijepo je, idemo dalje. Ovo je bilo samo izviđanje terena. Imao sam namjeru ponovo doći naredne godine.

Alea je imala problem s rezervoarom za vodu, ali Kosta se našao u puno ozbiljnijoj nevolji. Pukla mu je osovina kormila. Uspio je u selu naći aparat za varenje i nekoliko komada starog željeza i napraviti privremeni popravak. Pošto je konačnu montažu popravljenog kormila morao obaviti na brodu, posudio sam mu svoj mali benzinski generator da može upotrijebiti električnu bušilicu. Kosta me upitao da li bih mu ga prodao. Taj generator sam vukao još iz Francuske, samo dva puta sam ga upalio za dvije godine, a i to, tek toliko da provjerim da li radi. Bio sam sretan da ga se otarasim. Brod je bio pretovaren i osim generatora, bilo je tu još puno stvari kojih se trebalo riješiti: na ekvatoru slabo korisna električna grijalica, punjač akumulatora za auto, tri para starih cipela, staro glavno jedro, plastični dječiji čamac, signalne rakete kojima je istekao rok upotrebe i razne druge gluposti, da ne nabrajam. Pitam se zašto sam uopšte vukao sve te stvari iz Turske.

Jutro na Maldivima: Uligan, juni 2006

U toku noći, vjetar je okrenuo i počeo potiskivati Aleu prema obali. Pojavili su se valovi, pa je Alea počela neugodno trzati na lancu zapetljanom u kamenju. Dodao sam još pet metara konopca da malo amortizuje udare. Proveo sam noć punu napetosti, stalno na oprezu, spreman da otkačim sidreni lanac i izvezem Aleu na otvoreno more, ako vjetar i valovi još ojačaju. Valjda usljed neprospavane noći, mozak mi je ujutro proradio pa sam se sjetio jednog trika o kojem sam nekada čitao u nekoj knjizi – okačiti bokobran na lanac, što će ga spriječiti da potone na dno i zapetlja se u stijene. Isprobavanje tog sistema ostavio sam ipak za kasnije.

Istog jutra otkrio sam konačno gdje smo gubili vodu: pumpa u kuhinji je puštala. Bio sam prinuđen da je isključim tako da nam je na raspolaganju ostala samo ona u WCu. Popravak ovih stvari nije jednostavan. Kao i sve drugo na jedrilici, pumpe su nedostupne i teško se skidaju.

Vrijeme se u toku dana proljepšalo, sunce je izašlo, valovi se smirili, pa sam išao na kupanje. Vidio sam jednu mantu, raspona krila otprilike tri metra i jato lignji, razvijenih u strijelce i vrlo plašljivih. Raznoraznih šarenih ribica, nalik na one iz akvarijuma, bilo je bezbroj. Pri dnu je bilo 5-6 debelih komada ribe, kao stvorenih za podvodnu pušku, ali nisam znao kako doprijeti do njih. Kupanje ipak nije prošlo potpuno bezbrižno. Struja je vukla na pučinu i stalno sam morao voditi računa da me ne odnese predaleko od broda.

Vjetar je cijelo vrijeme bio suprotan, nevere su sustizale jedna drugu i trebalo nam je pet dana da savladamo tih 250 milja

Poslijepodne je opet naišla serija nevera. Puhalo je i pljuštalo, s kratkotrajnim prekidima, sve do osam uveče. U šerpama postavljenim u kokpitu, iako je kiša bila obilna, skupili smo jedva tri litra vode. Vrlo je teško hvatati vodu kad vjetar puše 30 čvorova, pa kiša leti horizontalno umjesto da pada. Zato je gumenjak bio pun, u njemu se skupilo preko 200 litara, koje će trebati isprazniti. Kad je vjetar stao, ostali su neki čudni valovi i brod se cijele noći valjao i poskakivao. Temperatura je malo opala, 27°C i bilo je vrlo prijatno.

Narednog  dana,  poslije  doručka,  otišli  smo  u selo da obavimo formalnosti oko odlaska. Bila je visoka plima i čamac smo izvukli na vrh plaže. Smatrali smo da je izvan domašaja valova i nismo ga privezali. Bila je to glupa početnička greška.

Da bi skratili put do sela, nismo išli plažom nego uskom stazom kroz džunglu. Čim sam zagazio u džunglu, noga mi je skliznula u vlažnoj sandali i komad truhlog drveta zabio mi se centimetar duboko u petu. Jedva sam izvadio drvo iz noge. Kad smo stigli u selo, otišao sam u ambulantu da mi to očiste i dezinfikuju. Zadnja stvar koja mi treba na petnaest dana dugom putu do Tajlanda je infekcija stopala. U ambulanti sam bio ljubazno primljen i povreda je propisno očišćena i previjena. Izgledalo je kao da je i njima bilo drago da konačno imaju nešto da rade. Ambulantom upravlja doktor koji je došao iz Indije. Pomaže mu jedna medicinska sestra, takođe iz Indije. Pomoćno osoblje, četiri djevojke, je lokalno. Ljubazne su i nasmijane, ali njihovo medicinsko znanje je oskudno. Doktoru i medicinskoj sestri to daje osjećaj nadmoći koji se nimalo nisu trudili da prikriju. Doktor je međutim pokazao izvjesnu velikodušnost jer mi nije naplatio uslugu.

Naselje se sastoji od samo nekoliko ulica oivičenih malim kućama od koralnog kamena

Poslije smo obavili potrebne formalnosti oko napuštanja Maldiva, što nam je uzelo sat vremena. Morali smo platiti malu taksu: pet dolara. Ko je rekao da su Maldivi skupi?

Kad  smo  završili  s  papirologijom, otišli  smo u prodavnicu da kupimo nekoliko sitnica. Kupio sam bombona i dijelio ih djeci po selu. Dvije kesice sam odnio u ambulantu da se zahvalim za previjanje. Domaće cure su mi se veselo smiješile. Doktor je izašao iz svoje sobe da vidi šta se to zbiva u njegovom ličnom kokošinjcu i odmah konfiskovao kesice s bombonama. Rekao sam mu da je to za osoblje. Potom sam se još jednom zahvalio za previjanje i onda smo otišli. Nisam želio izazvati posljedice. U ovakvim mikrosredinama, nikad se ne zna. Tamo gdje se nikad ništa ne dešava, sasvim sitni događaji mogu zadobiti proporcije koje nemaju realne veze s njihovim stvarnim značajem. Jedna bezazlena kesica bombona može začas izazvati ljubomoru. Osjetljiva je stvar miješati se mini-tiranima u njihovu mini-tiraniju.

Kad smo se vratili na plažu, dočekalo nas je iznenađenje: gumenjak nije bio tamo gdje smo ga ostavili. Plima je nadošla, preplavila vrh plaže i voda je odnijela čamac. Sjetio sam se šta se desilo sa čamcem Miou de Mer u Crvenom moru i osjetio se veoma glupo.

Čamac nismo odmah našli. Valovi su ga sprali s plaže i bacili na kamenje, oko sto metara dalje. Tu se nasukao i valovi su ga napunili vodom. Čamac je bio sive boje, bio je pun vode i pošto su valovi stalno udarali u njega, jedva smo ga razaznali među kamenjem u kojem se zaglavio. Vesla i nepromočivu vreću je neko spasio i ostavio na rubu šume. Ispostavilo se da su to bili Kosta i Arinka. Arinka je našla jedno veslo na plaži, jako daleko od čamca i donijela ga nazad.

Žene metu ulicu ispred svojih kuća tri puta na dan tako da na njima nema ni listića, iako je selo prepuno drveća

Jedva smo ispraznili vodu (pun vode, čamac je težak pola tone, a valovi su stalno udarali u njega i punili ga iznova) i iznijeli ga na pijesak izvan dohvata valova. Trebalo nam je puno vremena da dovedemo stvari u red. Zatim smo morali gurati čamac kroz vodu sto metara do mjesta gdje su valovi bili manji, da bismo se mogli ukrcati. Tu sam pokušao upaliti motor. Nakon tridesetak pokušaja, odustao sam. Rekao sam Nebojši da je bolje da probamo veslati dok nisam riknuo povlačeći kanaficu za paljenje motora, jer onda neću moći ni veslati. Imali smo sreće jer je bio period relativnog zatišja, bez jake struje ni jakog vjetra. To ne znači da je bilo lako doći do broda. Trebalo nam je dobrih pola sata znojenja nad veslima. Naša tehnika nije bila dobra i umarali smo se puno više nego što je bilo potrebno, a pri tome slabo napredovali.

Nešto kasnije, horizont se zacrnio. Opet se spremala nevera, sa svojom uobičajenom dozom kiše, vjetra i valova. Odlučio sam da je došlo vijeme da postavim bokobran na sidreni lanac, da vidim hoće li od toga biti kakve koristi. Ali, umjesto da probam s nekim starim, uzeo  sam  svoj  najveći  i  najbolji  bokobran  i  privezao ga za lanac pomoću dva komada žice. Taj jednostavni sistem radio je savršeno. Bokobran je ostao da pluta na površini i pet-šest metara lanca je visilo u luku između bokobrana i broda, igrajući ulogu amortizera. Nevolja je bila u tome što se bokobran vrtio na valovima. Nakon sat vremena stalnog uvijanja, obje žice su pukle i bokobran se otkačio. Lanac je pao na dno i kad se zategao, divljački trznuo brod. Otrčao sam na pramac i ustanovio da nema bokobrana. Kako je u međuvremenu pao mrak, osvijetlio sam reflektorom oko broda, ali uzalud. Jak vjetar ga je vrlo brzo otpuhao izvan dometa svjetlosnog snopa.

Trebalo je krenuti iz početka. Uzeo sam drugi bokobran  i  ovaj  put  upotrijebio  konopac,  otporniji na uvrtanje nego žica, da ga privežem na lanac. Trik s bokobranom bio je dobar i prvi put od kako smo došli na Uligan, mogao sam se malo opustiti po pitanju sidra. Nažalost, bila je to naša posljednja noć ovdje. Već sutradan, čekao nas je okean i 1600 milja duga plovidba do Tajlanda, po uzburkanom moru jugozapadnog monsuna.

*Kraj feljtona

*Stotine fotografija sa krstarenja, kao i nekoliko odlomaka iz knjige, dostupni su na Facebook stranici autora: https://www.facebook.com/barba.bih/

*Za nastavak čitanja, internet knjižara knjiga.ba isporučuje u cijeli svijet: https://www.knjiga.ba/alea-m6251.html


Galerija

Oceni 5