Neispričane gej i lezbijske priče (1)
Aajj 01 S

Photo: Dmitry Komissarenko

Od muželoštva do protivpravnog bluda

Razmatranje istorije homoseksualnosti u Srbiji u širokom rasponu od srednjeg veka do modernog doba uključuje neminovno analizu nekoliko ključnih aspekata ove pojave. Pre svega, danas je sasvim izvesno da fenomeni poput muškosti, ženskosti, kao i istopolnih seksualnih relacija poseduju istoričnost i u okviru nje, ako imamo u vidu spor između zastupnika esencijalnističko-transistorijskog i konstruktivističkog pristupa (Maljković 2010, 19), analize istorije homoseksualnosti u Srbiji koje slede nisu uvek nužno uključivale opredeljivanje između dve postavke, prve, da je „gej bivstvovanje“ oduvek postojalo samo sa različitom percepcijom i društvenim odnošenjem prema njemu u različitim epohama ili da „gej identiteta“ nema do njegove konstrukcije krajem 18. i u 19. veku. Iako ni ostale evropske zemlje ne poseduju obilje izvora koji se neposredno odnose na homoseksualnost, veliko bogatstvo njihove izvorne građe različitog porekla (npr. crkvena, pravna, sudska, policijska, medicinska, književna) i iz različitih epoha, ipak omogućava bolji uvid u istoriju seksualnosti, kao i istopolnih seksualnih odnosa. Za istraživanja koja se odnose na Srbiju bila su potrebna specifična „čitanja“ najraznovrsnije istorijske građe, kao i nivo interpretacije koji u značajnoj meri prevazilazi još uvek prevladavajući metodološki okvir discipline.

Drugi važni aspekti istoričnosti odnose se na termine kojima je u izvorima, ukoliko se uopšte pominje, označavana istopolna seksualna relacija od srednjovekovne slovenske terminologije (muželoštvo, stvoriti, postradati, mužebludstvo, sodomski blud i dr.) do modernog rečnika krivičnog prava i medicine (muželjupstvo, protivprirodni blud, pederastija u 19. i 20. veku), kao i na autoritete koji su ih označavali, imenovali i normirali (crkva, srednjovekovna država posredstvom kanonskog i svetovnog prava; moderna nacionalna država putem zakona i mehanizama škola, vojska, bolnica). Ako se ima u vidu neka vrsta saglasnosti koja je postignuta u vezi sa opštom linijom recepcije homoseksualnosti u okviru zapadnog, hrišćanskog kulturnog kruga, može se reći da se i u Srbiji od srednjeg do 20. veka prepoznaju određenja kao što su kategorije greha (određuju ga crkva, kanonsko i svetovno pravo u srednjem veku), krivičnog dela (nacionalna država, zakonodavstvo u 19. veku) i bolesti i patologizacije (medicina početkom 20. veka).

Izvan ovog niza ostaje područje takozvane narodne kulture, koja je u srednjem veku a posebno od 15. veka posle nestanka srpske srednjovekovne države u procesima uspostavljanja vlasti Osmanskog carstva na Balkanu, opstajala i postojala na marginama osmanskog društva i njegovih urbanih centara. Narodna kultura se u mnogim aspektima, pa i u pogledu odnosa prema seksualnosti, pojavljuje tokom celog 19. veka u vreme stvaranja Kneževine/Kraljevine Srbije kao potkultura građanskoj, učenjačkoj. Osim toga, u Srbiji u kojoj je oko 11% pismenih krajem 19. veka ne bi trebalo precenjivati učinak državnih institucija kao što su škole, vojska i mediji na proces akulturacije naroda. Taj proces kojem teži obrazovana elita putem raspoloživih komunikacionih kanala, o čemu govori Volfgang Šmale (Šmale 2001, 233), u Srbiji je dovršen u prvoj polovini 20. veka.

Ako se nedostatak izvora čini i razumljivim za udaljenu epohu srednjeg veka, njihova neuhvatljivost za period 19. i 20. veka samo na prvi pogled može da začudi a u stvari je više nego rečita. Iako je u zakonodavstvu homoseksualnost, odnosno muželoštvo i protivprirodni blud, definisana kao pojava koja podleže krivičnom sankcionisanju, potvrde o njegovoj primeni kroz policijsku delatnost i sudsku praksu veoma su retke tokom 19. veka, ali i kasnije u vreme dramatičnog razdoblja nemačke okupacije Beograda 1941-1944. godine. To sve ukazuje da su postojale posebne „politike“ koje su operisale izvan neposrednog domena države i to, uslovno rečeno, u dva pravca: putem kulturnih obrazaca koji u okviru tzv. narodne kulture pojavi istopolne seksualnosti nisu pridavali poseban značaj za funkcionisanje i opstanak zajednice i pomoću samouverene obrazovane devetnaestovekovne elite sigurne u moć „znanja“ o tome šta je normalno i prirodno u domenu seksualnosti, koja pojavu kao što je homoseksualnost i ne pominje, ali time što „zna“ šta je ispravno kreira prostor u javnosti za osudu i diskvalifikaciju osoba istopolne seksualne orijentacije. I u slučaju države koja je za homoseksualnost odredila kaznenu politiku, i u situaciji kada je društvo do izvesnog stepena toleriše a „znanje“ nepominjanjem marginalizuje, reč je o tome da je homoseksualnost viđena pre kao čin, postupak, trenutno iskakanje iz koloseka ispravnosti a ne kao trajno identitetsko obeležje. Konačno, čini se da je patologizacijom homoseksualnosti krajem 19. i u prvoj polovini 20. veka, bez obzira na udvajanje odnosa, jer su sada homoseksualci bili i krivci i bolesnici, i sa države i sa društva u izvesnoj meri skinut teret bavljenja „moralnim implikacijama“ istopolne seksualnosti.

***

Odnos prema homoseksualnosti u Srbiji nakon pet vekova osmanske vlasti i u vreme stvaranja moderne srpske države Kneževine/Kraljevine Srbije u 19. veku tema je rada Vladimira Jovanovića Homoseksualnost i srpsko društvo u 19. veku. Evropsko zakonodavno i evropska praksa u tretiranju homoseksualnosti imali su značajnog uticaja i na srpsko društvo u periodu njegove emancipacije od osmanske vlasti. U srpskim zajednicama, koje su posle turskog osvajanja Srbije konstituisane na prostorima Habzburške monarhije, važila je u normativnom smislu sve do kraja 18. veka Teresiana, kazneni pravni korpus Marije Terezije, u kome je prema tadašnjem evropskom modelu homoseksualnost, označena kao sodomija, kažnjavana smrću. U Kneževini Srbiji evropsko zakonodavstvo je takođe uticalo na formulisanje zakona prema kojima je homoseksualnost svrstana u krivično delo. U ovoj studiji izneto je nekoliko teza od kojih svakako najveću pažnju pobuđuje ona o turskom poroku (seksualnoj sklonosti turskih osvajača prema porobljenim mladićima i dečacima (Drake 2010, 294)) kao jednoj od bazičnih polaznih tačaka u definisanju odnosa srpskog društva prema ovom fenomenu. Reč je o jednom segmentu višeslojnog korpusa sećanja na preživljena poniženja koja se vezuju za osvajanje i osmansku vladavinu u Srbiji i samim tim važnom delu kolektivnog sećanja koje je, između ostalog, srpsku zajednicu razmeštenu na obodima turskih urbanih centara odvajalo i sačuvalo od klase osmanskih gospodara. Taj „komad“ sećanja u odnosu na „drugog“ bio je u isto vreme veoma važan deo građenja identitetskih politika u autonomnoj Kneževini Srbiji. Percepcija porekla homoseksualnosti u srpskom društvu ima brojne političke, kulturne i identitetske implikacije. Bez obzira na to što homoseksualnost zaista nije bila raširena pojava u Srbiji u 19. veku, neosporno je da je u pogledu njenog porekla izvršen svojevrstan kulturni „transfer“ i da je istopolna seksualnost svrstana u negativni kontekst osmanskog nasleđa. Na to donekle ukazuje i način na koji su vođe Srpske revolucije vožd Karađorđe i knez Miloš Obrenović gradile predstavu o sebi kao oličenju nove, autentične, narodne muškosti. Ta „muškost“ je dopuštala i čak prizivala postojanje drugačije muškosti samo u domenu najstrašnijih pretnji i pogrde prema potčinjenima, često s aluzijom na običaje nekadašnjih gospodara Srbije. Druga važna teza ove studije odnosi se na paralelno postojanje dva kulturna obrasca u vezi sa istopolnom seksualnošću, jednog narodnog koji je učitan u vrlo živ i otporan jezik čitavog korpusa narodnih šala i pošalica, kafanskih priča i psovki i koji je tokom celog 19. veka postojao kao kontrapunkt građanskoj, elitnoj kulturi koja se na već rečene načine odnosila prema homoseksualnim praksama.

Diskurzivno prihvatanje norme bračne prokreativne heteroseksualnosti u Srbiji tokom 19. veka putem mehanizama državne bračne politike, crkvenih pravila o braku i autoriteta društva, lokalne zajednice i porodice, ali i pomoću plasiranja novih „znanja“ o ljudskom telu i seksualnosti, tema su rada Aleksandre Vuletić i Ane Stolić Brak je zajednica muškarca i žene. Homoseksualnost se u svim tim politikama ne pominje. U radu se analizira na koje je sve načine koncept bračne heteroseksualnosti bio predstavljen kao jedini ispravan i društveno prihvatljiv oblik seksualnosti. Iako ustanova braka postoji vekovima, tokom 19. veka u bračni diskurs uneti su novi sadržaji koji su brak i porodicu učinili uporišnom tačkom u procesima izgradnje nacionalne države i produkcije i reprodukcije nacije. Oni su bili oslonjeni na naučna saznanja iz oblasti pedagogije, medicine i društvenih nauka a njihovi promoteri bili su ljudi na istaknutim društvenim pozicijama, profesori, lekari, pravnici, etnolozi. Putem vaspitanja, školstva, moralizatorske literature, štampe podupirana je predstava o heteroseksualnom bračnom paru. Iako su udžbenici, uputstva i literatura sadržali veoma razrađene spiskove nepoželjnih seksualnih ponašanja, u njih nije uvrštena homoseksualnost. Ovako marginalizovana, prepuštena nagađanjima, homoseksualnost je u javnom diskursu često bila sredstvo društvene a ponekad i političke diskvalifikacije kao u slučaju razvedene kraljice Natalije Obrenović. Sudeći prema retkim primerima pominjanja istopolnih seksualnih iskustava kao razloga za razvod braka i prema stavu arbitara, u ovom slučaju Konzistorije, crkvenog suda, uočljivo je i ovde da su autoriteti homoseksualnost tretirali kao čin, učinjeno delo a ne trajno identitetsko obeležje ličnosti.

***

U periodu između dva svetska rata u Srbiji, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, stav državnih autoriteta prema homoseksualcima, ako se imaju u vidu odredbe Krivičnog zakona iz 1929. godine, nije se bitnije promenio u odnosu na 19. vek. Istopolna seksualnost je tretirana kao delo protivprirodnog bluda koje podleže kaznenoj politici. U studiji Nevidljivi u oluji: Položaj homoseksualaca u okupiranoj Srbiji (1941 - 1944) Dejanu Zecu je odnos prema homoseksualcima u državi i društvu predratne Kraljevine Jugoslavije poslužio kao polazište za analizu položaja pripadnika istopolne seksualne orijentacije u jednoj specifičnoj istorijskoj epohi kakva je bila nemačka okupacija Beograda i Srbije tokom Drugog svetskog rata. Bez obzira na propisane zatvorske kazne za homoseksualce i prvo pominjanje lezbejskog odnosa i to komentarima pojedinih članova Krivičnog zakona Kraljevine SHS iz 1929. koji se odnose na kategoriju protivprirodnog bluda, međuratna država se klonila aktivnijeg progona ovih osoba jer je, prema autorovim rečima, imala dovoljno drugih briga koje su joj na širem društvenom planu donosili ženski pokret, ideje slobodne vanbračne ljubavi itd. Na drugoj strani, osuda javnosti za osobe istopolne seksualne orijentacije nije izostajala. Zbog straha, prikrivanja i povlačenja, o životima homoseksualaca u ovom periodu ima veoma malo tragova. Za vreme okupacije Beograda, kada je u Srbiji uspostavljen kolaboracionistički domaći režim, stepen progona onih koje je nacistička Nemačka označila i imenovala kao rasno i društveno inferiorne (Jevreje, Rome, masone, homoseksualce, komuniste) neposredno je zavisio od planova okupacione sile prema Srbiji kao teritoriji u budućnosti. Pošto Srbija nije pripadala onom krugu zemalja koje treba da uđu u okvire Rajha, okupacione snage su preuzele neposredan nadzor nad progonom Jevreja, dok je politika prema ostalim označenim društvenim grupama bila je prepuštena domaćoj upravi, odnosno policiji. A domaća vlast je, prema dosadašnjim istraživanjima, veću pažnju poklanjala propagandnoj strani delovanja protiv homoseksualaca, proglašavajući ih moralno posrnulim i devijantnim, nego progonima u praksi. Analizirajući odredbe o protivprirodnom bludu u okviru Krivičnog zakona iz 1929. godine, Dejan Zec je naveo komentare uvaženog pravnika, profesora Čubinskog. Jedan od citata iz komentara kaže:  „Komplikacije dolaze još i zbog toga, što je napredak psihijatrije (a naročito psihopatologije) osvetlio novom svetlošću čitav niz pojava u polnom životu, koja se otklanjaju od norme, i pokazao je, da se čitav niz ružnih dela i ekscesa u polnoj sferi ne javlja često puta kao posledica moralne pokvarenosti, već kao posledica urođenih osobina ili nesreće”. (Čubinski 1930, 413-414)

Od 19. veka nastao je niz teorija o homoseksualnosti koje su je na različite načine definisale što je imalo i različite implikacije na društvenu i kulturnu recepciju istopolnih seksualnosti. Kao najbitniji momenat u tretiranju homoseksualnosti ističe se njeno prevođenje iz sfere greha i krivičnog dela u kontekst bolesti, odnosno patologije. Poslednjih decenija prošlog stoleća stavovi o homoseksualnosti su bitno promenjeni zahvaljujući istraživačkim radovima u oblasti medicine, posebno genetike, psihijatrije, psihologije i neuronauka. Suočeni sa ogromnim empirijskim dokazima i promenjenim kulturološkim stavovima o istopolnoj orijentaciji, psihijatri i psiholozi su radikalno promenili svoje stavove tokom protekle dve decenije.

U Srbiji, znanja iz medicine koja su putem popularnih komunikacionih kanala postepeno osvajala javni prostor krajem 19. i početkom 20. veka nisu se doticala homoseksualnosti. Kakav je bio stav medicinske struke dovoljno govore činjenice da ni od trenutka kada je osnovano Srpsko lekarsko društvo 1872. godine i pokrenut časopis Srpski arhiv za celokupno lekarstvo nijedan rad u njemu sve do kraja 20. veka nije posvećen homoseksualnosti. Medicinsko objašnjenje za istopolnu seksualnost našlo se tek krajem osamdesetih godina prošlog veka kao odrednica u knjizi Medicinska seksualnost. Svrstavanje homoseksualnosti u sferu „nenormalnih“ i devijantnih ponašanja, kreiralo pogodno tlo za građenje jednog broja savremenih homofobnih stavova.

*Delovi teksta preuzeti iz knjige "Među nama"

Oceni 5