Od nagrade se ne vidi djelo

(9) IMPRIMATUR

 Pisca obuzme zebnja: ovaj tekst neće biti objavljen. Neće se dopasti vlastima. A bez imprimatura, bez oznake „neka se štampa“ napisano ne može postati javni čin. Iako u novije vrijeme imprimatur predstavlja datiranu i potpisanu suglasnost pisca, urednika ili izdavača da se određeni tekst može štampati, njegovo staro tlačiteljsko značenje nije iščezlo. Sabijen na početku ili kraju knjige, ovaj znak cenzorske moći je neupućenom čitaocu i neiskusnom piscu izgledao kao nevažan, čak suvišan detalj, na koji su oko i svijest toliko navikli da su ih počeli smatrati za stvar konvencije: samo još jedan od dokaza da smo prisilu prihvatili kao nužnost.

Mnogovjeko postojanje cenzure je učinilo da ju je čovjek stao doživljavati kao konstantu, a uporan stvaralac kao neprijatelja koga mora pobijediti ili nadmudriti. Od antičkog doba do naših dana cenzura je štitila vladajući interes. Kao produžena ruka vlasti, cenzura se samo prerušavala u zaštitnika ćudoređa ili dobrog ukusa, a u osnovi je uvijek bila zastupnik one moći koja joj je davala snagu prisile. Oficijelna cenzura čak i ne štiti „javnost“, ma što se pod ovim mutnim pojmom podrazumijevalo, već instituciju koja ju je ustoličila. Ono što je za cenzora sablažnjivo jest napad na vladajući princip koji je princip vladajuće klase. U tom smislu cenzorsko pozivanje na moral i ukus je ideološka hipokrizija, jer se takvim puritanstvom opet nastoji poduprijeti privilegirana pozicija vlasti, očuvati nadzor i dokazati postojanje neprikosnovenog kriterija, kriterija vladajuće klase. A takav kriterij je moguće uobličiti u slovo zakona. Takva regulativnost javlja se već krajem IV. stoljeća prije naše ere, kada se zakonski zabranjuje lični napad sa pozornice, što će uveliko uticati na promjenu forme i sadržaja antičke komedije, oduzimajući joj britkost na kojoj je gradila svoj stilski i kultni efekt. Od Platonovih opaski o štetnosti poezije, preko cenzure arhonta i ideološkog utemeljenja cenzure u doba Augustinove vladavine, Ovidijevog progonstva i različitih vidova cenzure u imperijalnom rimu započinje priprema neprikosnovenih i trajnih propisa koji su u svom najcjelovitijem vidu iskazani u Index librorum prohibitorum: u znaku bodeža koji je utiskivan na zabranjenu knjigu oslikava se sve značenje represije. Svi kasniji cenzorski metodi i propisi samo su oponašali pravovjernost kanonskog prava. Bilo da je u pitanju preventivna ili suspenzivna cenzura, uvijek je riječ o nadzoru kojim se narušava integritet djela, a utvrđuje privilegiranost vladajućeg principa i princip vladajuće privilegiranosti.

Zato je Kodeks kanoničkog prava jasno precizirao proceduru i uvjete pod kojima je moguće dobiti imprimatur i, tome primjereno, odredio da ulogu cenzora može vršiti samo vremešan i u dogmu upućeni svećenik, a konačan sud dati biskup, čija povoljna ocjena rezultira dozvolom da se djelo štampa – imprimaturom. Ako se, pak, takva dozvola uskrati, Kodeks… predviđa da razloge zabrane treba predočiti autoru, ukoliko on to zatraži, izuzev u slučaju kada postoje posebni razlozi da se takvo obrazloženje utaji. A razlozi da se djelo ne objavi ili zabrani su mnogobrojni: nepoželjna su djela koja izvrgavaju ruglu crkvu, njene obrede i njene zastupnike, nepoželjna i ona koja zastupaju herezu ili govore o shizmatičkoj ideji, neželjena i ona koja hvale nova čuda i svece, i ona koja hvale magiju, vradžbine, poganstvo, spiritizam, u nepravovjerna djela spadaju i ona koja govore o samoubojstvu, o poligamiji, o skarednom i lascivnom, ukratko – sva djela koja se na bilo koji način suprotstavljaju dogmi. Ova eksplicitnost prisile, inkorporirana u programe različitih ideologija, opravdava svoje cenzorske metode zaštitom „zdravlja“ većine od izopačenih nasrtaja pojedinaca, koji navodno ugrožavaju opću sreću, blagostanje i solidarnost u ideji o jednoj i jedinoj istini. Takva cenzura je djelatna sve dok raspolaže efikasnim instrumentima prisile. Sve dok vladajuća dogma ne strahuje za dosege svoje moći, sve dok smatra svoje područje utjecaja neograničenim, vlast ne preza od svakojakih kaznenih mjera, kojima nastoji suzbiti sve što narušava društveni status quo. Tek tada osjeti da su je snage otpora uzdrmale, ona udari prizivati u pomoć „tekovine demokratskih tradicija“. Od tog trenutka i bahatost njenih cenzora biva zamijenjena diskretnom perfidnošću.

Napadni nadzor ustupa mjesto prikrivenom provjeravanju. Pod plaštem estetskih poriva, cenzor se odlučuje na „stručno“ čitanje djela, pri čemu u svom apriornom pretpostavljanju krivice poseže za ideološkim dešifriranjem metafore, vlastitom ukazivanju na aluzije i otkrivanju subverzivnih rečenica u tekstu, koji u takvom čitanju više ne može biti umjetničko djelo, već nadasve odurni politički pamflet. Tako kontrola u ime „viših ciljeva“ postaje izopačeni oblik „kritike“ koja ne prihvata različito, jer smatra da je uvijek u pravu: ideološka istina, kao i božanska, uvijek je jedna i jedina. Utemeljena na (pri)sili, cenzura izrasta u „privilegiranu kritiku“, koja svoje moći ne demonstrira samo u domenu zakonodavstva, već ih nastoji proširiti i na područje moralnih sudova i estetskog vrednovanja. U drugoj verziji, cenzor određuje „porez na kič“ i „zakon protiv šunda“, gdje ga od sve opscenosti i razularenosti u osnovi vrijeđa samo neartikulirana a potencijalna razbludnost slobode. Demonstrirajući moć kroz zabranu, koju opravdava najširim društvenim interesima, vlast u osnovi nikada ne strahuje od samog djela, već njemu odgovarajućeg čina. Čak se ne boji ni novog, ukoliko joj doprinosi, već različitog, koje nudi alternativu njoj samoj. Stražareći nad svojim vlastitim dobrima, svaki inkvizitor se u branjenju dogme učestalo poziva na slobodu i šarene laže blagodati za koje stvaralac zna da su oličenje ropstva, ali su za inog inkvizitora jednom i, nada se, zauvijek osvojena sloboda. Zato on sumnjičavo motri na sve stvaralaštvo, jer je ono u svojim zahtjevima za promjenom, u svojoj nepredvidljivosti i anarhičnosti stalna prepreka nesmetanom ostvarenju plana o stabilnom redu, u kome ničim ne smije biti ugroženo ono što je jednom stečeno. Da ovaj egoistički interes ne bi bio odveć proziran, vlast nastoji da posao institucije cenzure spontano krene obavljati sama manipulirana masa, koja u liku „kolektivnog cenzora“ a u ime demokracije štiti interese svojim predstavnika. Tako društvena norma i moralna sankcija postaju zastupnici i zaštitnici povlaštene klase, odnosno njenih viđenih predstavnika, što se u svakom obliku despotizma pretvara u zaštitu ličnosti despota, od koga ovisi objektivna norma i subjektivna volja. I bez obzira da li u obranu uzima dogmu, vlast ili vlastodršca, cenzura svojim određenjem tko, gdje, kada i što smije da iskaze ili učini daje djelu legalnost i legitimnost. Na taj način ona postavlja granicu stvaralačkoj slobodi, pošto je u svakoj regulativnosti nužno prisutan moment prisile. Koristeći se metodama zastrašivanja, lišavanja i blamiranja, cenzura nastoji suzbiti svako stvaralaštvo u kojem se raskrilio spontani izbor, a sve u strahu da bi heresis mogao raskriti doxu kao privid koji je suprotan onome što je istina i znanje, onome što je episteme.

Da bi potpuno umrtvila priliv neželjenih ideja i spriječila njihov prodor u javno mnijenje, cenzura nastoji da njena vanjska prisila postane unutarnje stanje subjektiviteta, čime je ugrožena sama bit slobode. Autocenzurom sam autor radi na vlastitoj duhovnoj destrukciji, što totalitarni režim slavi kao sprega vlastite prosvjetiteljske didaktičnosti i autorovog osvješćenja koje je rezultiralo neophodnom „kritičkom korekcijom“. Kako totalitarnost svaku individualnost smatra potencijalnom opasnošću, ona nastoji ukinuti njenu posebnost i uklopiti je u bezličnu cjelinu općih normi, čijim se prihvaćanjem suspendira svaka nekontrolirana promjena. Zato autocenzura kao intimno stanje duha ne ugrožava samo autorovo djelo nego i samog autora. Čak i priklanjanje ezopovskom jeziku i svakojakoj intelektualnoj gerili nije u potpunosti spasonosno, budući da vuče u nasilnu hermetičnost i neželjeno prikrivanje. Ima, doduše, pisaca koji smatraju da od takve nevolje mogu načiniti vrlinu, kao što ima i onih koji cenzorsku zabranu smatraju dokazom svoje veličine i doprinosom vlastitoj slavi. Kao da djelo ne bi bilo ono što jest tek kad je oslobođeno i jednog i drugog…

Otkuda izvire ova paska nad duhovnim tvorevinama, otkuda strah od njihovog pogubnog djelanja? Cenzor se ne pribojava same ideje, već mogućnosti da ta ideja postane vladajuća. Vlast je svjesna da agitacija ne mora započeti djelom, nego riječju za kojom ide prevratnička djelatnost. Težnja ka stvaralačkoj slobodi je uvijek i težnja ka stvarnoj slobodi. Otuda mišljenje može biti „delikt“, pa se zabrana ne odnosi samo na ono što se ne može publicirati, nego ni citati i, u krajnjem slučaju, i na ono što se ne smije ni misliti. Cenzura, koja je starija od zakonodavne institucije što je zastupa, odražava u sebi i neke od temeljnih oznaka naše civilizacije. Nije riječ samo o regulativnoj i potiskivačkoj moći zabrane, ni o zaštiti svakodnevnih vladajućih tabua: riječ je o tragu onog naivnog misticizma koji vjeruje da je ono što je pomišljeno već učinjeno, onog misticizma koji tvrdi da postoji jedinstvo riječi i djela. Iz jednog još dubljeg osnova cenzura, koja uvijek ima snagu diktata, baštini uvjerenje da je svaki čin heretičan a mišljenje protivprirodno, da nitko ne smije taknuti u „prirodni tok“ i da svako narušavanje danog poretka stvari mora biti kažnjeno. Zato pisac ne strahuje bezrazložno: imprimatur je znak mnogovrsne granice…

(10) NAGRADA

Njegovo djelo je nagrađivano… Smatra se da se ovakvom konstatacijom, tako čestom u biografijama mnogih stvaralaca, odmah ukazuje na njegovu izuzetnost. Smatra se, dakle, da je svako priznanje zasluženo a samim tim da je i točna procjena djela kojem se dodjeljuje. Nagrada je počast kojom nakloni darodavac ovjenčava radosnog laureata. I jedan i drugi se legitimiraju kroz čin nagrađivanja: darodavac kao predstavnik društva koje brine o vrijednostima, laureat kao promovirana „društvena vrijednost“. Oni se slave uzajamno. „Društvo“ nagradom proglašava pisca za „društveno poželjnog“, pisac zahvaljujući proglašava društvo „pismenim“. Zato su rituali dodjeljivanja nagrade tako često ispunjeni blještavim simbolima slavlja i zvonkim tonovima prekomjerne hvale, jer obje zainteresirane strane nagrađivanje smatraju dokazom svoje vlastite prednosti i nadmoći, a samu nagradu aktom pomirenja otvoreno ili pritajeno sučeljenih strana.

Nagrada, doduše, prije svega treba da ima poticajni karakter. Trebalo bi da u nagrađenom potakne osjećaj zadovoljstva i sigurnosti, da učvrsti njegovu vjeru u ono što je već učinio i razmaše nadu u ono što će tek učiniti. Tako bi i bilo da skeptični autor ne zaviri u naličje odličja koje mu dodjeljuju. Najprije se rasprši uvjerenje da je nagrada sama po sebi nesumnjiva, neprikosnovena vrijednost. Ona nikada nije toliko potaknuta autonomnom vrijednošću samog djela, koliko heteronomnom motivacijom institucije ili grupe koja nagradu dodjeljuje. Kako stvaralac očekuje od svakog žirija da bude nepristrani ocjenjivač, upliv svakog vanestetskog kriterija ga vrijeđa: umjetnik još može i da se pomiri sa nepravdama dragog Boga, ali ne oprašta greške raznim selektorima i ocjenjivačkim komisijama. Kompromisi u dodjeljivanju nagrada, motivirani recimo nacionalnim ili starosnim „ključem“, nužno kompromitiraju i instituciju nagrade i onoga kome se nagrada dodjeljuje. Pisci s pravom smatraju da je kratka historija mnogih nagrada pravi „prilog historiji beščašća“, jer su ih ponijeli oni ubogi artisti, tako česti miljenici dnevne politike, od čijeg djela ne osta ništa do prazan eho titula i ordenja. A upravo takvi najviše žude za nagradama, jer im jedino ova izvanjska priznanja dokazuju da se ono što su učinili može nazvati djelom, za što će svaki ozbiljniji budući ocjenjivač slabo da mari. Nagrada, naime, nikada suštinski ne pripada djelu, iako može da utječe na predstavu o njemu. Ova izmjena stanovišta prema djelu od trenutka kada je ono nagrađeno može ići i u pozitivnom i u negativnom smjeru: oni koji imaju povjerenja u instituciju nagrade Oskar nahrle u kino čim se kakav film zakiti ovom statuom; oni koji nagradi američke akademiji ne vjeruju smatraju da je samim dobivanjem Oskara film diskvalificiran kao „umjetnički“, jer je suviše „komercijalan“. U oba slučaja izostaje pribranost, jer se od nagrade ne vidi djelo.

Razne pohvale i priznanja nemaju za cilj samo odavanje počasti „zaslužnim stvaraocima“, nego i promoviranje njihovog djela u status proizvoda. Što slavnija nagrada, veća prodaja. Indikativan je primjer Nobelove nagrade za književnost: ukazujući i gotovo otkrivajući svojom odlukom o laureatu neke u svijetu do tada nedovoljno poznate i priznate pisce, kakav je slučaj bio i sa I. B. Singerom, ova fondacija je svojom odlukom stvarala takav oreol oko svojih slavodobitnika da su njihova djela preko noći bila upisivana u listu svjetskih bestselera. Ovakva sprega između slave nagrade i djela ipak predstavlja izuzetak. Dokazuje to i nesmanjeno interesiranje za valjanost mnogih odluka žirija Nobelove fondacije, pri čemu se akcent češće stavlja na ocjenjivačke promašaje nego na zasluge u afirmaciji nezasluženo zanemarenih autora. Dokazuje to i elitnost ove nagrade, koju nije lako dobiti, ali ju je još teže nositi. Pisci su, tu gotovo da nema izuzetka, po primitku Nobelove nagrade, posustajali u svojoj literarnoj aktivnosti, što je uveliko objašnjivo podatkom da su u tom trenutku uglavnom već prevalili svoj stvaralački zenit, ali barem donekle i opsjenom same nagrade, kojom su uzdignuti na pijedestal nepogrešive a definitivno ostvarene veličine. Autoritet ove nagrade ne počiva toliko na njenoj materijalnoj moći koliko na njenom „svjetskom kriteriju“, u čiju mogućnost kao da najviše vjeruju oni koji osporavaju valjanost sudova Nobelovog komiteta. Implicitna vjera u hijerarhiju (literarnih) vrijednosti podupire ovakvo uvjerenje.

Ideja o hijerarhiji ugrađena je u svaku politiku nagrađivanja. Odličje se dodjeljuje onome tko je u najvećoj mjeri zadovoljio opće vrijednosne kriterije onih koji nagradu dodjeljuju. Kada se kome kakva nagrada dodjeljuje, smatra se da on svojim djelom zastupa i interese dodjeljivača. Koliko pisac nagradu osvaja, toliko njome biva osvojen. Nagrada je način podmićivanja, njeno prihvaćanje znak pristanka na dati sistem vrijednosti, sistem koji nastoji da u sebe apsorbira čak i ono što mu se opire. Takvo saznanje o represivnom karakteru nagrade navodi stvaraoca da pruzi otpor ovom simbolu suptilnog tlačenja, mada je u gestu odbijanja rijetko prisutno uvjerenje da autor takvu nagradu nije i zaslužio. Tko pak takvo što iskaže, ili nadmeno drži da je njegovog djela malo tko dostojan, ili skrupulozno uzmiče u korist onih koje vidi kao bolje od sebe. U prvom slučaju je uvrijeđena autorova sujeta, u drugom njegovo poštenje. Ipak, u oba slučaja ima narcisoidnog koketiranja sa zainteresiranom javnošću, od koje se očekuje obilata satisfakcija no što je može pružiti primitak nagrade. U tom smislu odbijanje nagrade je u sebi samom paradoksalna gesta. Možda samo potpuno ignoriranje institucionalnih počasti osigurava potpuno izmicanje zamkama čina nagrađivanja i njegovim posljedicama. Iako ovakav postupak može proizvesti provalu gnjeva, ali – začudo! – i pritajenog strahopoštovanja prema takvom autoru, gesta suzdržavanja autora oslobađa muka sa vlastitom savješću. Oslobađa, ukoliko ovakvo odustajanje jednom neće pobuditi još teže nedoumice…Na sasvim suprotnoj strani stoje oni koji u dobivanju bilo kakvog priznanja ili ordena vide dokaz vlastitog prestiža i časti. Oni su u igri. Pristaju na sva njena pravila, pa i na ona koja iz modela socijalnog ponašanja prenose takmičarski duh u područje umjetnosti. Upravo ovakav takmičarski mentalitet određuje i njihov odnos prema nagradama: služeći se svim raspoloživim sredstvima, od autoreklamerstva preko ličnih veza do dodvoravanja, ovakvi autori smatraju da im nagrada pripada, kao dokaz izuzetnosti njihovog djela i osobne privilegiranosti, kao potvrda njihove izuzetnosti i izdvojenosti, kao znamen njihovih nesumnjivih zasluga i osvjedočenje njihovog učešća u općim dobrima. I sam žiri u svom hvalospjevnom obrazloženju autoru potvrđuje takvo uvjerenje. Stimulirajući ono što drži za poželjno, sam nagrađivač se legitimira kroz nagrađenog, a još i više kroz onoga koga odbija da nagradi. Svi načelni stavovi ocjenjivača dobivaju svoje stvarno značenje u praksi nagrađivanja. Otuda i relativizam nagrade ne počiva u njenom proklamiranom načelu, nego u primjeni tog načela u odluci o dodjeli nagrade. U samo načelo doduše moraju biti ugrađeni kriteriji selektivnosti, ali svaki mogući kriterij može biti ugrožen samovoljom ocjenjivača, kao što može biti i prekoračen u primjeni: lokalna nagrada postaje „svjetska“ kada je ponesu „svjetski“ autori. Nagrada nikada nije vrijednost po sebi, bez obzira kakve su njene pretenzije, već po onima kojima je dodijeljena.

Svaka politika nagrađivanja htjela bi da se zaštiti od promašaja. Nagrada se ne dodjeljuje onome što je u fazi eksperimenta (izuzev po starosnom kriteriju, kao nagrada „mladom piscu“), nego onome što se već ustoličio u domeni neospornih vrijednosti. Tako se dešava da bivaju nagrađivani uglavnom oni kojima do nagrade više nije, tako je nastao lančani sistem nagrađivanja prestižnih autora, tako su najlaskavija priznanja postala zastrašujući znak da je neko „klasik“ i pomalo već s onu stranu života. Ako ovakva nagrada više nije stimulativnog karaktera, već samo dopunska satisfakcija za prebrođenu muku i još jedan način da se svrati pažnja na značajnog autora, onda njena zakašnjelost osjetljivu dušu može da uvrijedi. Osjećajući nelagodu ne zbog nagrade, već zbog dugog prešućivanja, on zna da dijeli sudbinu mnogobrojnih čije je djelo sistematski ignorirano ili negirano samo zato što nije bilo u milosti vladajućeg mišljenja. Zato i samo dobivanje nagrade za njega više postaje dokaz da je njegovo djelo postalo ustaljeno i uobičajeno, nego da je duhovna provokacija i izuzetak. Otuda se rađa i otpor prema nagradama i nagrađenima, ne samo kao otpor prema etabliranim institucijama i njihovim predstavnicima, čak ne samo ni kao otpor volji represije i njenim vanestetskim sudovima, već i kao otpor danom u ime zadanog. Napokon, jedina istinska nagrada stvaraocu jest njegovo djelo: stvaralaštvo sebe sobom nagrađuje. Nagrađuje se i u sebi osvojenom slobodom, za koju je svaka nagrada nebitna izvanjskost i lažna granica. Djelo je uvijek svoj vlastiti zakonodavac i sudac. Ono se samo sobom uspostavlja; ono je svoj vlastiti dokaz. Sve ostalo je manje važno.

(11) TERORIZAM KULTURNE RUBRIKE

Ne bih odmah, u prvoj rečenici, mogao iskazati neki negativan stav prema novinskoj „kulturnoj rubrici“, jer sam svjestan njenih zasluga u „afirmiranju duhovnih vrijednosti“; ali mogu u drugoj: tzv. kulturna rubrika je i sama protivnik kulture. Kulturna rubrika je selektivni dnevni registar događaja. Po tome se bitno ne razlikuje od drugih novinskih rubrika, premda se na izraženiji način lažno zalaže za „konstantne vrijednosti“, koje neprekidno mora iznevjeravati budući da se zalaže za „dnevnost“, a time i prolaznost kao osnovno obilježje sveg žurnalizma. Dovoljno je, ako ne i previše, pogledati samo jedno godište nekog lista ili revije za kulturu i umjetnost, pa da nam relativizam njenih vrijednosti postane bjelodan. Njena, pak, selektivnost se objašnjava „kulturnom politikom“, koja uvijek stoji u određenom odnosu spram politike kao vladajuće ideologije: ideje i djela se razvrstavaju na „poželjna i nepoželjna“, a s tim u skladu se njihovi zastupnici slave ili podcjenjuju. Sukladna sa politikom svog izdavača, financijera ili političke institucije, kulturna rubrika ne samo da vrši selekciju u skladu sa voljom svog stvarnog gospodara već ne može da ostvari ni svoju proklamiranu autonomnosti: ona je upregnuta u dnevni smisao koji je smisao što ga određuje financijski pokrovitelj njenih novina, bez obzira da li je u pitanju list koji ovisi o subvenciji ili tiražu. Ona je pritajeni zaštitnik određenih interesa i, u krajnjoj konzekvenci, uvijek je podređena tim interesima. Zato nije nikakvo čudo što razni komentari, koje svakodnevno susrećemo u ovakvim rubrikama, odišu neprikosnovenom nadmenošću i neprikrivenom agresivnošću, jer se oslanjaju na „pouzdane kriterije“ onih čije privilegije ili interese zastupaju. U totalitarnim sistemima ovakvi komesari smisla su određivali koji su poželjni a koji nepoželjni autori, tako da je formirana i jedna posebna „sorta“ intelektualaca, koji su kao partijski cenzori i medijski glasnogovornici nanijeli najviše nevolje upravo onim ljudima iz čije su sredine i potekli. Kulturi su, da parafraziram Adorna, nanijeli više štete oni koji su se gradili da je zastupaju, nego oni koji su je ignorirali ili prezirali.

Nije, uostalom slučajno da razne redakcije dnevnih i nedjeljnih listova vrve od literarnih šeprtlja, bivših aktivista i „stasalih“ novinara koji su pokazali „afinitet prema kulturi“. Uglibljeni u uobičajenu žurnalističku neprincipijelnost, oni „prate kulturna zbivanja“ sa neutralnošću i ravnodušnošću revnosnih službenika, čija se briga i blagonaklonost pred svakom „sumnjivom pojavom“ začas izobliči u goropadno nasrtanje onih koji su oduvijek mrzili svaku duhovnu vrijednost jer joj nisu ni pripadali. Za takve je kultura vašar taštine, sajam bezvrijednog u kome se sve izlaže i sve je na prodaju. Relativizam novina je učinio da pisac i njegovo djelo postanu puka vijest, ništa drugo. Ako, pak, poneki odoli navadi žurnalističkog shematizma onda upada u nezgodu da nije dobar ni novinarima ni piscima, jer ga i jedni i drugi smatraju tek napola svojim, pošto takav ne zastupa i ne sprovodi „politiku“ redakcije, a ne doseže ni samostalnost literate. Zato su njegove dobre namjere sputane ne njegovom voljom, nego zadatošću posla kojim se bavi. On (ili ona) uvijek piše po narudžbi jer je ovisan o svom naručiocu: on trguje svojim talentom dnevnog pisca, talentom koji mu omogućava da vještije proda „ideju dana“.

I za takvog je umjetnik javna činjenica. Novinar smatra da može da raspolaže ne samo autorovim djelom, već da je čak i njegova privatnost samo informacija, upotrebljiva vijest kojom može zabavljati zainteresiranu javnost. Otuda u kulturnoj rubrici nerijetko nailazimo na sofisticirane salonske intrige, pikanterije i skandale, koji su, za razliku od starinskih šaputanja, sada u visokotiražnom tisku postali „demokratizirani“, što samo pokazuje da je pozicija autora do kraja ogoljena, da je on potpuno izložen i nezaštićen. Umjetnik je, novinstvo to samo potvrđuje, javni zabavljač koji nema načina da odbrani svoj integritet. On doduše na takvu poziciju pristaje prirodom svoje djelatnosti, premda s nadom da ga djelo može zaštiti od svakojakih uznemirenja koja zadiru u njegovu privatnost. Nadao se da je javna ličnost odgovorna isključivo za svoj javni čin, a zaboravio da je upravo svojim činom postao zanimljiv kao privatna osoba. Otuda nije rijetkost da su kulturne rubrike prepune pisama iz zaostavštine, namjenski pisanih dnevnika, sjećanja i intervjua sa poznatim stvaraocima, što sve zajedno ima da služi osvjetljenju neke stvaralačke individualnosti, a u osnovi pripomaže potiskivanju njihovog djela: umjesto temeljnog uvida u opus nudi se površna ispovijest na osnovu koje čitatelj donosi olake sudove i o autoru i o njegovom djelu. Iako katkada intervjui i njima slični tekstovi mogu biti i djelomična nadopuna ili dodatna informacija o autorovom opusu, on je ipak rekao svoje u svojim djelima, a ne u svojim verbalnih istupima. U ovakvim tekstovima se traga za pikanterijama i bizarnostima, za paušalnim ocjenama i olakim zaključcima. Onaj koji ih objavljuje nada se da će tako ponuditi čitateljima neku senzacionalnu novost. Kopanje po zdravstvenim biltenima, uspomenama površnih poznanika i zaturenim papirima slavnih autora je odlika provincijalnog mentaliteta, koji pod izgovorom da se zalaže za kulturno-povijesnu istinu ili za biografsku metodu u izučavanju čijeg djela sve iznosi na vidjelo jer mu ništa nije sveto, pa ni ono za što se navodno bori, pošto u toj borbi autora izlaže pogledu javnosti mimo njegove volje a sve zarad neke svoje mutne pobjede. Zato je prava muka za člankopisce kada autor izmakne oku javnosti: koliko je samo uzbuđenja bilo zbog pseudonima B. Travena, koliko nemira i ljutnje zbog nepristupačnosti J. D. Salingera… Ali, interes za ličnost autora i nije potekao iz jedne novinske rubrike, nego ga je, više, poticao njen pokrovitelj i, najviše, sam autor kao vlastiti menadžer, sve u nadi da će interes za njegovu ličnost rezultirati interesom za njegovo djelo. Tako se desi da je autor postane slavniji od svoga djela, ili pak da i nije toliko slavan po djelu koliko po govoru o djelu.

Svjestan te činjenice, autor se i sam počinje pojavljivati kao suradnik kulturne rubrike, što je prije znak njegove potrebe za brzom zaradom i publicitetom, nego potrebe za intelektualnim angažmanom na koji se poziva. Postajući glas mjerodavne javnosti, on postaje ovisan o javnosti kojoj se obraća. Od tog trenutka pisac očekuje da njegovo stanovište, čak i kada je prividno iznenađujuće, bude dobrodošlo, što ga nagoni na pojednostavljen izraz i prihvatljiv stav, na kompromis prerušen u dopadljivu literarnu formu. Upuštajući se u potjeru za dnevnim značenjem, pisac pristaje da i sam ima dnevni značaj, što ne mora biti pogubno po njegovo djelo ukoliko ono nije iscrpljeno u ovakvoj vrsti angažmana. Oni oprezniji (ili kolebljiviji?) zaviruju u kulturnu rubriku provjeravajući da li ih u kakvom tekstu tkogod spominje. Razne novinske recenzije i prikazi ponekad su jedva nešto uvjerljivije od poruka izdavača o istom djelu, pri čemu dobroćudni čitalac ne može da se oslobodi prisjećanja na plaćene predgovore i recenzije u periodici s početka XX vijeka, bilo da je riječ o neobuzdanom hvalisanju ili za izdavača još poželjnijem, namjernom izazivanju skandala i afere o kojoj se naokolo bruji. Kulturna rubrika tako počinje da proizvodi autora. Učestalim isticanjem nečijeg imena i djela ona vrši presiju na javno mnijenje, propagirajući naročito one za koje smatra da su njeni najbolji lokalni ili nacionalni predstavnici. Takvim terorizmom vladajuće mišljenje uvijek daje prednost onim autorima i temama koje smatra za svoje prave predstavnike i zastupnike, a pri tome se ne libi ni da i kakvo palanačko piskaralo promovira u doduše nedovoljno priznatu, ali svakako svjetsku veličinu.

Premda ovakva bahatost, koju najčešće prati argumentaciona ispraznost i pompoznost „preloma“, kod upućenih svjedoka izaziva gađenje ili sažaljenje, svaki urednik se njome ponosi, jer smatra da se tako dodvorio svojim pokroviteljima i naredbodavcima, a da je istovremeno izvršio plemenitu prosvjetiteljsku misiju doprinoseći razumijevanju pravih vrijednosti. Za ovakvoga je prava vrijednost uvjetna vrijednost koja se može upotrijebiti u trenutnom kulturnom pragmatizmu, čime kritičko mišljenje definitivno ustupa mjesto praćenju pomodnih trendova, a svaki temeljni uvid iščezava pred navalom atraktivnih, poželjnih informacija. Potonjem ide na ruku i gubitak parametara u ovom dobu relativizma: dok je tradicija počesto olako odbacivala mnoga nova nastojanja, naše vrijeme, iz straha od promašaja, brzopleto prihvata svaku ekscentričnu ludoriju. Moment njene pomodnosti je paralelan sa njenom željom za kurentnošću. I za kulturnu rubriku sva je kultura objekt potrošnje. Nametanje stava i sugeriranje izbora pokazuje da se u kulturnoj rubrici posredstvom umjetnosti nadasve želi naturiti jedan način mišljenja kojim se veličaju privilegirane kulturne i društvene vrijednosti. Stoga sav njen govor o kulturi nije ništa spram onoga što se takvim govorom prešuti, bilo da je riječ o utajenim vrijednostima, bilo da je riječ o nasilju i barbarluku iz kojih je ponikla i koje nevješto nastoji prikriti. Ono što takva dnevna rubrika favorizira uvijek mora izazvati nevjericu, ne zato što je u njoj sve laž, već zato što je u njoj sve svedeno na nivo prividne vrijednosti i istine. U njoj se ujedno svoj kulturi nameće neželjeni status izoliranog područja, zbog nastojanja da se kao pouzdan svjedok, sudac i usmjerivač postavi čak iznad same kulture. Što sama umjetnost ne haje za takvo uvjerenje, opovrgavajući ga svojim slobodnim razvojem, kulturnoj rubrici ne može mnogo nauditi. Ona će lako apsorbirati u sebe i ono što je negira. Uostalom, zar i ovaj tekst njoj ne bi pripadao?

*Tekstovi preuzeti iz knjige eseja O nekim sporednim stvarima (Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.)

(NASTAVIĆE SE)