Riječka mladež na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete
Rkka 02 S

Photo: Dežulović Miro

Od šminkera, preko pankera do zemljaka

Aleksej Pavlovsky Gothardi, urednik na HTV-u, ali i etnolog pred dovršetkom doktorata, u travnju 2010. jednostavno je u novinskom razgovoru objasnio sociokulturnu podjelu mladih Riječana u vrijeme nastanka Ri-rock scene, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete. Pavlovsky, za školske kolege poznatiji kao Rus, riječku mladež tog vremena lapidarno je predstavio kao šminkere, frikove, pankere i zemljake. Iz današnjeg ugla gledanja vrlo gruba diferencijacija, ali za svjedoke vremena – kirurški precizna.

Činjenica da su se potkraj sedamdesetih u Rijeci uopće pojavile grupe koje su njegovale specifična obilježja bila je na svoj način revolucionarna jer je temeljna društvena paradigma bila jednakost i uniformnost. Trideset i pet godina kolektivizma, počev od 1945. dovelo je do toga da je omladina potkraj sedamdesetih tretirana kao stado ovaca. Već na pojavnoj razini sve je bilo strogo definirano: svi učenici morali su nositi jednoobrazne plave kute, a taj bizaran kult uniformiranosti išao je toliko daleko da su škole određivale i obaveznu boju sportskih majica i gaćica za tjelovježbu. Svi su bili formalno jednaki, svi su redom bili upisivani u pionire, pa potom u Savez socijalističke omladine i nikavih tu iskakanja nije smjelo biti.

Sve do sredine sedamdesetih, mladi Riječani razlikovali su se jedino po kvartovskoj pripadnosti. Vežičani, Zamećani, društvo iz Starog grada ili zloglasna ekipa iz ulice Luki. Nikakvih tu drugih posebnosti nije bilo, a vrijedi zabilježiti da je zbog čestih međukvartovskih tučnjava bilo poželjno izbjegavati opasne terene.

Imajući u vidu socijalistički kontekst, jasno je koliko je važna bila pojava prvih (sub)kulturnih grupa u Rijeci. One su se javile i formirale kao izraz bunta prema paradigmi formalne jednakosti da bi vrlo brzo, samim time što je izboreno pravo na različitost, započele neki svoj život unutar novih kulturnih obrazaca koji su brzo potisnuli dotadašnji teritorijalni. Grupe ćemo lako definirati po načinu odijevanja, mjestima okupljanja i kulturnoj matrici, prvenstveno glazbi koju slijede.

Prvi subkulturni obrazac razvili su šminkeri, mladi koji su se počeli odijevati u Trstu, što je bilo donekle statusno obilježje, ali slalo je jasno poruku o modnoj osvještenosti, želji za isticanjem i samim time bio je to prvi ozbiljan udarac nošenju kuta. Šminkeri su bili čista i uredna djeca srednjeg sloja, okupljali su se u slastičarnici Kontinentala (kasnije i na terasi Robne kuće RI), a večeri su provodili po disco klubovima uz tada neizbježan italo-disco.

Posve u opreci prema šminkerima pojavili su se frikovi, grupa kakvu bi tada u Zagrebu nazivali hašomanima. U velikoj većini nisu oni vidjeli ni hašiša, a nisu bili ni smiješni, što bi im možda ime (freak) sugeriralo. Na pojavnoj razini bili su to dugokosi mladunci u obaveznim kariranim košuljama, koji šeću Korzom s pločom Doorsa ili nekom psihodelijom u rukama. Okupljali su se ili u klubu Palach ili u tada vječno zadimljenoj kavani Kontinentala, jasno se odvajajući od društva iz slastičarnice, ograđujući se od već naraslog malograđanskog šminkeraja.

Pankeri su se pojavili posljednji kao reakcija ne samo na društvene dogme, već i u inat frikovima, odnosno šminkerima u očajničkoj želji da “budu drugačiji”. Pankerski outfit bio je u pravilu jednostavan i jeftin što je osiguravalo veliku otvorenost grupe. Svatko je mogao izgledati kao panker, pa i osnovati grupu, uzeti si slobodu u mjeri u kojoj je imao hrabrosti i ludosti. Okupljali su se u trokutu Aleksinac – ograda Konta – Borac, na rubu šminkersko-frikovske meke, već spomenutog hotela Kontinantal.

Pankeri su u to vrijeme subverzivni samim time što su inzistirali na maksimalnoj slobodi, u suprotstavljanju ne samo socijalističkoj dogmi, već i mlakom frikovskom pokretu otpora. Uzimali su si za pravo da osnuju bend (čak i ako nisu znali svirati), a čim bi se netko u bendu počeo nametati, manjina bi ga napustila i osnovala novi bend.

Zanimljiv je i moj novinarski primjer jer kada sam zbog disonantnog mišljenja potjeran na neko vrijeme iz lista Val, odmah sam spisateljsku potrebu požurio realizirati u školskom listu glupog imena “Surađuj ili”. Tamo nije bilo neke sreće pa sam s kolegom pokrenuo razredni list Kult koji smo tiskali u tisuću primjeraka i pomeli sa scene prijašnji školski list. Tu priči nije kraj, jer se manja grupa nepomirljivih odmetnula i od Kulta te pokrenula undergruond fanzin “U grudi pucajte”. A sve se to događalo u vrijeme u kojem nije bilo ni slobode tiska, ni privatnog izdavaštva, ni tehničkih mogućnosti, ni novaca. Ali bilo je pankerske drskosti.

Četvrta kod Pavlovskog spomenuta grupa specifičnih obilježja bili su zemljaci. Ime je grupa dobila po tome što su se svi pripadnici međusobno upravo tako titulirali, najčešće uz tapšanje po ramenu i povik “pa gdje si zemljače”. Riječ je bila o mladim radnicima koje su brodogradilište “Treći maj”, ali i druge tadašnje tvornice autobusima dovodili iz unutrašnjosti, mahom iz Cazinske krajine. Zemljaci su sa sobom donijeli i svoju glazbu, narodnjake, stil odijevanja (špic cipele, traperice s bijelom crtom, frizure fudbalerke, “jazavac” jakne), a teritorijalno su osvojili potez od Belog kamika do Žabice što se i nazivalo “zemljački Korzo” na kojem su bile smještene velike radničke menze i kino Viševica poznato po mekim pornićima.

Šminkeri, frikovi, pankeri i zemljaci postojali su kao relativno homogene grupe i bez čestih pretrčavanja iz tora u tor, a svakako su bili jasan pokazatelj da se u osamdesetima mladež počela i raslojavati i demokratizirati. Proces, pokazat će se nezaustavljiv, u nekom će trenutku dobiti dodatni spin nacionalnog naboja, no to je već neka druga priča.

Postavljati paralele između nekadašnjih sociokulturnih grupa i današnjih težak je posao, ali ne i nemoguć. Težak je utoliko što je zbog demokratizacije i razvoja društva, kao i niza drugih utjecaja danas prisutno golemo mnoštvo specifičnih plemena u gradu. Posebnih je grupa mnogo, najčešće imaju mnogo manje pripadnika od nekadašnjih i na više su razina isprepletene. Uostalom i glazbenih je pravaca mnogo više od četiri nekadašnja: zabavna, narodna, (hard) rock i punk.

*Tekst originalno objavljen 3. 10. 2010. prenosimo sa dozvolom autora

 

Oceni 5