O poeziji prof. dr. Envera Kazaza
Done29

Photo: thequeerfrontier

Odisej naš svagdašnji

U više navrata sam pisao o poeziji prof. dr. Envera Kazaza, ukazujući na činjenicu da ona, po mom skronom sudu, spada u sam vrh savremene bosanskohercegovačke lirike. Ali sam, isto tako, sa žaljenjem konstatovao da mi se čini da njegov, već pozamašni pjesnički opus (7 knjiga), barem donekle stoji u sjenci njegovog književnoteorijskog i, posebno, društvenog angažmana na lijevom spektru bosanskohercegovačke političke scene.

Vrijeme će pokazati da li je u pitanju poslovična „nagluhost“ književne kritike kad je riječ o poeziji, ili se, pak, ljudi, svikli na Kazazov britak jezik i oštre analize domaćih političkih opačina, jednostavno ne mogu naviknuti na ovo, relativno skorašnje, lice uglednog sveučilišnog profesora.

Kako bilo, čini se da je Kazazova poezija, barem što se tiče književne kritike, velikim dijelom prošla nekako „ispod radara“. U tom smislu, tekst koji je pred vama možete shvatiti kao skromni pokušaj da se bar donekle ispravi ta nepravda.

Pa da pređemo na analizu knjige. Ni u novoj knjizi „Trojansko doba“ Kazaz ne odustaje od temeljnog postupka, već iskušanog u ranijim poetskim knjigama „Glasovi“, „Na razvalinama“. „Kuća i drugi elementi“... On, naime, sa svakim novim naslovom pravi kompaktnu knjigu poezije, čvrstu cjelinu, a ne zbirku pjesama. Zaokruženo, dakle, književno djelo, gdje su svi pojedinačni elementi povezani jednim, ili u krajnjem slučaju, sa nekoliko srodnih motiva. Takav postupak rezultira, između ostalog, i time da kroz njegove knjige poezije čitalac prolazi lako, kao da hodi kućom u kojoj se sve nalazi na pravom mjestu.

U najnovijoj knjizi autor obrađuje stari, bezbroj puta obrađivani motiv: Troja i Trojanski rat. Taj davni, tragikom obojeni svijet nam je, dakako, najpoznatiji iz Homerovih svevremenskih spjevova „Ilijada“ i „Odiseja“. To su – otkrivam toplu vodu! – jedni od stubova (ne samo) evropske kulture i civilizacije.

No, razumije se da savremeni pjesnik, pa još izraziti homo politicus, ne okreće tek tako glavu unatrag. A gdje je tu poveznica sa vremenom u kome živimo? Ne, ovdje je trojanski svijet – sa njegovim snažnim, tragičnim likovima – metafora koja upućuje na neke od nepromjenjivih tragičnih konstanti ljudskoga bića: agresivna, ratnička narav, isključivost i sebičnost, svojeglavost, gramzivost, beskrajna samoživost...

I kad, sa jedne strane, imate snažan simbol – propast Troje i njenih žitelja – a sa druge moćno pero pjesnika - ogorčenog savremenika, onda ne čudi kad kao rezultat dobijete snažno, upečatljivo umjetničko djelo. Takvo, koje se, pišući o davnom, tek naizgled prohujalom vremenu, zapravo „razračunava“ s ratobornim i sebičnim Homo sapiensom i njegovim – vazda istim! – temeljnim manama. Zato je i svaki lik ove knjige ujedno predložak za jedan tip ljudske tragedije: Paris, Ahilej, Briseida, Agamemnon, Penelopa, Tiresija, Kalhas...

Stoga se podrazumijeva da ova obimom nevelika knjiga traži čitaoca barem donekle upućenog u svijet Homerovog djela. Doduše, budući da „Trojansko doba“ snagom poruke daleko nadilazi temelje na koje se referira, ova se knjiga dâ čitati i s „mršavim“ predznanjem o tom složenom svijetu. Samo, u tom slučaju čitalac ostaje „kratak“ za množinu značenja ove svevremenske poezije, pune metafora i skrivenih „rukavaca“.

Enver Kazaz ovdje, dakle, pjeva o mukama modernog „malog“ čovjeka. Ovaj je zbunjen i sluđen, sputan i vječito razapet između sive svakodnevice i bajkovitih obećanja o (monetarno) „savršenoj“ budućnosti.

Tu je, naravski, i ideološka „obrada“: „A pečurka iz Hirošime slika je ispeglana/Agamemnonovim istinama kao košulja u izlogu.“ Ovi stihovi upućuju na pogubnu moć ideologije i njenih medijskih slugu, koji su u stanju i najveću katastrofu vješto upotrijebiti za svoje ciljeve. Svakodnevno smo svjedoci očitim lažima i prevarama, i to sa najviših mjesta. Pa ne naziva se doba u kojem i mi „zalud trošimo zrak“ groznim dobom postistine?!

Ogorčen takvim stanjem stvari, pjesnik se u knjizi nerijetko služi ironijom.U pjesmi „Svakodnevni Odisej“ ju je, tako, upotrijebio za efektan završetak pjesme:

Upregnut u profit, kamatne stope,/Dionice na burzi/I parcelu na groblju/Kupuje na kredit,/Jer vlasničkim listom mora/Dokazati pravo na vlastitu smrt,/Jedinu Itaku koja mu je/Preostala. (podvukao GS)

Još i teža je autorova beznadnost da će se u budućnosti išta promijeniti. Čovjek ostaje onakav kakav je oduvijek bio, goli majmun koga ogromni tehnološki napredak nije napravio ni za jotu boljim, milosrdnijim, pametnijim... Ipak, on, i bez nade, ovako lamentira: „...morao bi drugačiji princip/Uređivati hijerarhiju u jeziku./Npr. da se centralni gradski trg/Zove po onom ubijenom/U ime našeg vođe,/A ne po vođi samom./I da u sjećanju uskrsava/Svaki našom ubijen rukom.“

S jedne strane neslućene mogućnosti vještačke inteligencije, a s druge vječiti mračni porivi. Primjera koliko hoćeš! Stoga vrsnom pjesniku nije teško da grozote Homerovog svijeta spaja sa ovovremenim terminima zla: državna dresura, genocid, masovna grobnica...

„Na naslovnim stranama/Osvanuo je njegov lik/S natpisom IZDAJNIK./Sve poslije spada/U opća mjesta/Državne dresure pojedinca./Čak i Hektorovo raspadnuto tijelo/Pronađeno u tajnoj /Masovnoj grobnici,/Daleko od mjesta genocida.“

Među velike grijehe „građanina pokornog“ spada i bezuslovna odanost Vođi. Ma ko, i kakav on bio, On ne smije umrijeti, jer:

O njegovom tijelu

Brinu ljekarski timovi,

Sigurnosne službe

I nacionalni kler

Posebnu pažnju Kazaz u ovoj knjizi posvećuje ženi – plemenitoj žrtvi muških vojevanja. Onoj koja je kroz cijelu ljudsku povijest, a posebno u ratnim vremenima, muškarcima služi kao moneta za potkusurivanje. Ali joj nije mnogo bolje ni u miru. U tom smislu je znakovita pjesma ironičnog naslova „Helena u globalizaciji“. Ona je školski primjer Kazazove gorke ironije. U žrvnju surove hipermaterijalističke civilizacije na ženu se ne gleda kao na ličnost, već je ona svedena na puki predmet požude, čije „...fotošopirano/Tijelo sija na naslovnici modnog žurnala/I duplerici čuvenog magazina/Za napaljene muškarce.“ Da bi zorno pokazao tragičnost tog procesa pjesnik se u navedenoj pjesmi koristi grubim svakodnevnim jezikom: „...Potpisuje ugovor/Da [tijelo] neće izmijeniti/Sve do tridesete,/S dodatkom na/Obavezno podvrgavanje/Liposukciji, bootoksu,/Plastičnoj operaciji oba boka,/Grudi i stomaka.

I u pjesmi „Penelopa“ žena je sve samo ne samosvojna ličnost. Pri samom kraju te pjesme, možda ključne za razumijevanje cijele ove knjige, Kazaz, ne bez razloga, spominje „paklena mjesta“ 20. stoljeća: Hirošimu, Haifu, Aušvic. On nas tu, u stvari, priprema za krešendo: „Vidim je: u slomljenom danu/Sabira učinke najkrvavijeg/Od svih stoljeća“, da bi na kraju poentirao:

Njome se zanose pjesnici, kažem,

Od onog prvog i grade

U jeziku ljubavne krletke.

O, da mi je ući u oči

Penelopa skršenih Trojama

Našim i pjevati

Njihov skamenjeno čekanje.

I da zaključimo: nova knjiga Envera Kazaza, naoko zagledana u prošlost, nam nudi čitavu paletu tema i motiva vezanih za vrijeme tu i sada: totalitaristička vlast i odnos prema njoj, savremeni čovjek 'ukliješten“ između onoga šta sanja, i šta mu se na javi zbiva, manipulativnost „velikih priča“, licemjerje vladajućih ideologa, žena kao žrtva nasilja i prezira... Upravo ta – dozlaboga žalosna! – univerzalnost svih naših troja, obrađena na literarno superioran način, ovu knjigu poezije čini sasvim aktuelnom. I, ne na zadnjem mjestu, potvrđuje stečeni ugled njenog autora.

A kad je već riječ o metaforama, dopustite mi da na kraju navedem meni ovdje možda najdražu pjesmu. U njoj se, naime, najočitije ogleda Kazazovo transponovanje iz davnog, u naše „krnjavo“ doba:

 

Izvještaj iz Troje

 

I ja sam bio u Troji, godinama

Topovsko meso, broj u vojnoj kartoteci,

Opšte mjesto s puškom u ruci,

Ispunjeno strahom.

 

I ja sam brisao ljudski mozak

S prsa uniforme dok smrt je postajala

Svakodnevno dostizanje zadate norme.

 

Televizija je zumirala užas,

Pretvarala ga u dnevnu dozu adrenalina

Čovječanstvu upregnutom

U profit i dionice na burzi.

 

I ja sam bio u Troji,

Godinama, svjedočim,

Gospodine Cogito,

Svakim ožiljkom na tijelu,

Kao gubavi Job.

 

I onaj tvoj parnjak s neba,

Potvrđivao je nazočnost

Svojim metafizičkim rezolucijama,

A smrt se automatizirala,

Dosegla njegovo savršenstvo.

 

I nije Troja metafora,

Gospodine Cogito,

Meštre prevejani,

Već uhodano stanje svijeta,

Što tehnološki napreduje

Od prvog krika.

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5