Odlazak buntovnog šansonjera

„U ovu kišnu ponoć, U ovu tešku uru,

Vraćam se toplim godinama, Vraćam se Aznavouru“.

(Arsen Dedić „Vraćam se Aznavouru“)

Smrću Charlesa Aznavoura koji je preminuo u 94. godini, svijet šansone ali i globalne popularne glazbe, izgubio je jednog od posljednjih velikana. Posebice za svijet frankofonije iako je Aznavour, za reći pravo, obilježio i angloameričku scenu. Ne doduše kao Brel koji je zahvaljujući brojnim prepjevima svojih šansona i u Sjedinjenim Državama i u Velikoj Britaniji nadahnuo mnoge, zasjeo na vrhove ranglista te imao odanu sljedbu u kojoj su bili i Leonard Cohen, Scott Walker ili Marc Almond.

No, Aznavourovi mega-hitovi na engleskom jeziku poput „The Old Fashioned Way“ i „She“ – koju je sjajno posvojio i Elvis Costello – učinili su ga poznatim i kod publike koja nikad nije francusku šansonu držala svojom – kazala bi engleska fraza – šalicom čaja. Je li to Aznavouru donijelo išta dobroga? I da i ne. S jedne strane spomenuti su hitovi one ljubopitljivije naveli na slušanje klasičnih Aznavourovih šansonjerskih zgoditaka i albuma no svojevrsna „kolateralna šteta“ je bila da ga se, za razliku od Brela, držalo francuskom inačicom ispeglanog arhaičnog popa ili, u najboljem slučaju, srodnika Bennettu ili Perryju Comou. Kako krivo!

Bob Dylan je recimo bio veliki Aznavourov fan koji je prepjevao „Les Bons Moments“ („The Times We’ve Known“), a njegov koncert u Carnegie Hallu 1963. držao jednim od najboljih koncerata kojima je svjedočio. Aznavourov utjecaj na angloameričke autore pokazao je i album „Duos“ iz 2008. kad su se Aznavouru ispred mikrofona pridružili (pored Celine Dion, Johnnyja Hallydaya, Nane Mouskouri, Placida Dominga, Laure Pausini…) i Carole King (još jedna od velikih štovatelja Aznavourovog opusa), Bryan Ferry, Sting, Elton John, Paul Anka…

Konačno, Aznavour je bio sve samo ne konfekcijski „zabavnjak“ sa sklonošću za „ni-v-rit-ni-mimo“ šlagersku „kamilicu“. Na početku karijere skladbe su mu najčešće bile presmione za emitiranje na francuskom radiju, a tijekom četrdesetih i pedesetih od njih su zazirali i američki urednici i diskografi. Aznavour je naime bio buntovnik koji je rušio barikade, kršio malograđanske norme i u šansonu – kao i Brel – uveo teme o kojima se nije ni razgovaralo a kamoli pjevalo. U njegovim šansonama bilo je više očaja nego li vedrine, a skladbe poput „J’en Deduis Que Je t’Aime“ i „Bon Anniversaire“ bile su ljubavne skladbe natopljene „čistim mrakom“. U čuvenoj „Apres L’Amour“ koja je na stražnje noge podigla cenzore i puritance, govorio je o seksu i onome što slijedi nakon strastvenog ljubavnog klinča, pjevao je o mračnoj strani braka, žrtvama silovanja, depresiji koja vodi u samouništenje…

Bio je među prvima koji je – kao u „Comme Ils Disent“ iz 1972. – bez moraliziranja govorio o trasvestitima i homoseksualcima, a na isteku osamdesetih u „Je Bois“ pjevao o krizi srednjih godina opisujući okorjelog pijanca kojeg muče i godine i prostata.

Aznavoura su za života slavili kao interpretatora/pjevača koji je sjajan spoj Mauricea Chevaliera i Franka Sinatra, ali koji je vješto posvojio i stilistiku Louisa Prime, no on je sebe – baš kao i Arsen Dedić – držao „tek“ autorom koji, eto, pjeva svoje pjesme.

Rođen kao Shahnour Varenagh Aznavourian u obitelji naturaliziranih Armenaca koji su u Francusku pobjegli pred turskim masakrom, nije baš brzo stigao do uspjeha. Problemi s glasnicama – koji su mu dali osebujan „rašpast“ vokal – možda su odgovorni da je prva scenska iskustva imao s putujućim kazalištem i varijetetskim nastupima. Pjevati se ohrabrio tek kasnije na nagovor Edith Piaf kojoj je bio vozač. Prva desetljeća svoje šansonjerske karijere uglavnom je nastupao dalje od velikih pozornica, u klubovima i cafeima, no publika se sve više lijepila uz njegove opore neobične ljubavne pjesme i taj čudni „rašpasti“ i vraški sugestivan vokal.

Svojevrsni proboj donijeli su mu nastupi u vodviljima u Casablanci 1953. što je poslužilo kao odskočna daska za Francusku u kojoj potpisuje i svoj prvi diskografski ugovor. Slijede nastupi u Olympiji i Moulin Rougeu u Parizu (1954. i 1955.) i karijera mu konačno kreće uzlazno. Čak vrtoglavo jer nakon što je 1963. godine prodao više od milijun primjeraka albuma na kojem je bila „La Mamma“ potvrđen je kao prava zvijezda. Album „La Mamma“ – koji i danas zaslužuje apsolutnu preporuku! – s istoimenim hitom postao je bestseler okruglih deset godina nakon Aznavourovog prvog pohoda na rang liste skladbom „Jezebel“, a osim naslovne teme dao je još naramak izvanvremenih zgoditaka: „Je t’Attends“, hit „Sylvie“ s čudnim latino aranžmanom s bongosima i (proto)rockerskom električnom gitarom koja je prethodila sličnim fuzijama Sergea Gainsbourga, „Et Poutant“ i „Les Adventuriers“… (Uputa za diskofile kaže: kupite novija izdanja albuma, jer na njima su osim originala i B-strane singlica).

Pedesetih uspješno debitira na filmu „La Tete Contre les Muirs“ te sklada glazbu za „Du Rififi Chez Les Femmes“. Na filmu mu je također krenulo pa dobiva ulogu kod Jeana Cocteau („Orfejeva oporuka“) i Francoisa Truffauta u kultnom „Ubijte klaviristu“ ali i u „Limenom bubnju“ te još pedesetak filmova.

Aznavourova diskografija je u retrospektivnom čitanju veoma bogata u stilsko/žanrovskom rasponu od klasične francuske šansone, brojeva jazzy pečata odsviranih s malim jazz combom, pop tema i skladbi nastalih kao fuzija šansone i osebujne francuske inačice „beata“ šezdesetih… pa su kompilacije način za popunu rupa u diskografiji. Posebice „40 Chanosons d’Or“, „Jezebel“, „Mes Amours“, koncertni „Live: Olympia 1978“ te albumi iz serijala „Discographie Studio Originale“ diskografske kuće Barclay.