Odluka o podizanju ustanka

Sedmicama se mogao u zraku osjetiti onaj čudni i nejasni osjećaj pritajene napetosti. Vijesti koje su dolazile iz Evrope nisu bile povoljne i svaki put kada bi otvorio novine Joža bi pročitao neku strašnu vijest. Njemačka propaganda izgleda da je počela govoriti istinu, jer su i ilegalni izvori potvrđivali sve ono što je pisalo u režimskoj štampi. Trijumfalni tekstovi s ogromnim naslovima, onom ko je znao čitati između redova kao Joža, nedvosmisleno su potvrđivali da je došlo do sloma civiliziranog svijeta. Njemačka ratna mašinerija pokorila je cijelu Evropu, a odnedavno crni tenkovi sa svastikom mogli su se vidjeti kako slavodobitno jure Zagrebom i njegovom okolicom.

Od prispijeća njemačkih snaga Joža i njegova grupa živjeli su u stanju konstantne neizvjesnosti. Sastanci s najbližim saradnicima su učestali, ali kretanje po gradu i druge djelatnosti vršeni su s mnogo više opreznosti nego ranije. Sam Joža više se pribojavao revnosti domaćih saveznika nego aktivnosti Gestapa, kojem će trebati, dobro je to znao, dosta vremena da po Jugoslaviji razgrana mrežu svojih saradnika. A kada je počeo progon jevrejskih porodica i kada su horde crnokošuljaša počele bez ikakvog ustezanja pljačkati kuće imućnih Jevreja, svima u grupi okupljenoj oko Jože bilo je jasno da će se morati poduzeti neki koraci. Nisu bili baš sigurni kakvi, ali bili su svjesni da je inertnost najgora moguća stvar i da su čak i samoubilačke akcije bolje od nijemog posmatranja s distance. Znali su da ne smiju više oklijevati i odluku o podizanju ustanka donijeli su jednoglasno, na tajnom sastanku održanom u Zagrebu. Usaglašena je taktika djelovanja i razdijeljeni su zadaci, napisan je proglas, koji će se morati objaviti na način da dopre do svakog kutka zemlje.

Idući prema kući, jutro nakon sastanka, vodeći računa da se ne sretne ni s kim, Joža je bio potišten. Zaustavio se na trgu, nekoliko trenutaka razgledajući, malodušno, puste ulice Zagreba, svjestan da ove zapuštene fasade i oskudne izloge, na koje nikada prije nije obraćao posebnu pažnju, neće dugo vidjeti. Tu, na trgu, kod uličnog kolportera kupi novine i zaputi se žurnim korakom kući. Nije imalo smisla odgađati ono što se neizbježno mora desiti, pomisli. Herta će sve razumjeti.

Suprugu je zatekao kako, ispijajući čaj, sjedi uz prozor i pomno posmatra ulicu. Mora da gleda hoću li ja naići, pomisli, prije nego što joj se javi pozdravom. Dok je posmatrao svoju krupnu suprugu kako mu s izrazom olakšanja prilazi, shvati jasnije nego ikada prije da će postati otac i da je njena zaobljenost sada već tolika da bi dijete moglo svakog trenutka doći na svijet. Bit ću otac, pomisli, i raznježen se nasmija supruzi, koja, ne znajući čemu se njen Joža smiješi, pomalo začuđeno raskolači oči. Joža je nježno zagrli i pomilova rukom po kosi, a zatim zamoli da se obuče za izlazak. „Vidi se po jutru da će biti lijep i ugodan dan i želim da ga provedemo zajedno, Herta, šetajući Zagrebom. Hoću da te odvedem do one male slastičarne u Masarikovoj, znaš one za koju mi je Ivo pričao da su u njoj bolji kolači nego u cijelom Beču.“

Držali su se za ruke kao kakvi mladi ljubavnici željni topline milovanja. Šetali su polagano zastajkujući svako malo da Herta odmori otekle noge i Joža bi joj tada pričao šaljive kalambure na koje se smijala punim plućima. Na Cvjetnom trgu kupio joj je hrizantemu i zakačio na rever kaputa, a sebi karanfil koji je zataknuo na traku od šešira. Kada su dospjeli do središta grada, dan se bližio podnevu i ulice su vrvjele od ljudi. Sjeli su u baštu bistroa čiji su stolovi dopirali skroz do kolovoza i tu su cijeli sat ispijali čaj od metvice držeći se za ruke i nijemo posmatrajući svjetinu. Herta je bila privlačna žena i gledajući je kradomice, ispod oka, Joža je uživao u ozbiljnosti njene ljepote. U drugom stanju izgledala mu je još zamamnije, a njena trudnička nesmotrenost, njeni umorni uzdasi privlačili su ga jednako koliko i njena britka inteligencija nekad kada ju je prvi put sreo u Parizu. Koliko li smo toga prošli zajedno, Herta, pomisli, a sada kada bi trebalo da budemo najsretniji i najbezbrižniji moramo se rastati. Čim se uhvati u melanholičnom razmišljanju, Joža svjesno zapodjenu razgovor sa suprugom. Upita je prija li joj šetnja i želi li možda da se vrate kući, a kada na oba pitanja dobi negativan odgovor predloži da prošetaju do Masarikove i sami se uvjere u istinitost Ivinih priča. Herta pristade, Joža plati račun, podiže sa stola novine, koje nije ni čitao, i zaputiše se prema Masarikovoj.

Šetali su laganim korakom. Joža je u desnoj ruci držao smotane novine, a sivi šešir je pomjerio na potiljak glave tako da mu je veliko čelo bilo golo. Prijalo mu je sunce, koje mu je udaralo u oči. Svako malo pogledavao je Hertu čudeći se njenoj mirnoći i šutljivosti. Herta nije primjećivala njegove poglede, hodala je možda malo usporeno, ali s pažnjom usmjerenom na izloge trgovina pored kojih su prolazili. Cijelim putem od trga do Masarikove nisu razmijenili više od nekoliko rečenica, ali bili su opušteni i zadovoljni.

„Ivo je nepopravljivi lažov“, kroz smijeh je primijetio Joža nakon što su izašli iz slastičarne. Hertu su bijedan izgled lokala, koji su upravo napustili, bajati kolači i Jožina hinjena ljutnja zabavljali i na svaki njegov spomen Ive kidala se od smijeha. Razdragana Jožinim doskočicama nije ni primijetila da se dan počeo primicati kraju i da je, koliko god njihova šetnja izgledala kao besciljno lutanje, Joža, ipak, nenapadno usmjerava. Tek kada je ugledala zgradu željezničke stanice bilo joj je jasno šta ta šetnja znači. Zaustavila se naglo i okrenuta licem prema Joži upitala ga je li došao trenutak. Glas tog pitanja odavao je uplašenost i zbunjenost. Joža je zagrli i šapnu joj na uho da je došao trenutak o kojem su toliko razgovarali, da će je morati napustiti i da se možda nikada više neće vidjeti. „Moraš biti hrabra, Herta. Ne smiješ očajavati, ne smiješ me ni nagovarati da promijenim svoju odluku jer dobro znaš da ne mogu. Ne napustim li vas sad“, nakon tih riječi pomilova je po stomaku, „nećete imati nikakvu budućnost. Ne odem li, njegov, tvoj i životi miliona bit će potpuno bezvrijedni.“

Herta ga je gledala u oči pogledom punim ljubavi. „Joža, možeš li ostati bar dok se ne porodim? Samo toliko tražim.“ Bi mu teško kad ču molbu svoje žene, ali, svjestan da se odluke koje su donesene ne mogu više mijenjati, odgovori susprežući provalu emocija, kratko i pošteno: „Ne, Herta, to nije moguće.“ Nije ni primijetila da je nedaleko od njih stajao čovjek u elegantnom sivom odijelu. Tek kada mu je Joža dao znak rukom, bilo joj je jasno da je došlo vrijeme rastanka. Još jednom ga zagrli čvrsto se privijajući uz njegove grudi, suze joj pokvasiše lice, a tihi plač nadjača sve zvukove željezničkog kolodvora. Joža je nježno milovao njenu kosu i mokrim joj je usnama ljubio čelo. Stajali bi tu na kolodvoru zagrljeni satima da nepoznati čovjek u sivom odijelu ne dobaci Joži kako je vrijeme. Nakon njegovog poziva Joža se pozdravi posljednji put, tog poslijepodneva, s Hertom i za tili čas nestade u kolodvorskoj gužvi.

Truckanje u vozu nije mu smetalo da pomno studira stranice teksta. Pokatkad bi digao glavu sa štiva i tada bi gledao pejzaž koji je promicao s druge strane prozora. S čovjekom u elegantnom sivom odijelu, koji je sjedio pored njega u kupeu, nije razgovarao. Kada je tekst pročitao do kraja, ustao je, otvorio prozor i zapalio cigaretu. Vjetar je dim vraćao u kupe. Ravnica kojom su prolazili tonula je u prvi mrak. Šta će donijeti noć, to niko nije znao. Ispušivši cigaretu, vrati se na svoje mjesto, okrenu tekst na zadnju stranicu i hemijskom olovkom kupljenom na izletu u Beču u donjem desnom uglu napisa svoje ime – Josip Broz Tito.