U egzistencijalističkom kafeu: Okupacija, oslobođenje (2)
Žan Pol Sartr Simon de Bovoar

Simon de Bovoar i Žan Pol Sartr

Photo: twitter.com

Odmazda nad kolaboracionistima

Sloboda je bila najvažnija tema Sartrove filozofije, iznad svega – a to nije slučajno – u periodu kad Francuska nije bila slobodna. To je tema od središnjeg značaja za skoro sve što je tada napisao: za Muve (komad na čijoj probi je upoznao Kamija), za romaneskni niz Putevi slobode, za mnogobrojne oglede i predavanja, a iznad svega za njegovo remek-delo Biće i ništavilo, koje je razradio na osnovu godinama prikupljanih beleški i objavio u junu 1943. godine. Deluje neverovatno da je knjiga od 665 stranica, koja uglavnom govori o slobodi, mogla izaći usred vladavine jednog represivnog režima, a da cenzori nisu ni obrvu podigli, ali dogodilo se upravo tako. Možda ih je naslov odvratio od bližeg ispitivanja.

Taj naslov, razume se, nosi odjek Hajdegerovog Bića i vremena: na tu knjigu Biće i ništavilo podseća veličinom i fizičkom težinom. (Amerikanac Vilijam Baret u svom prikazu opisuje objavljenu verziju od okruglo 700 stranica kao „prvu skicu za dobru knjigu od 300 stranica“.) Ipak, to je sadržajno i uglavnom podsticajno delo. Ono sadrži kombinaciju Sartro-vih tumačenja Huserla, Hajdegera, Hegela i Kjerkegora, kao i mnoštva anegdota i primera, često zasnovanih na događajima iz stvarnog života u kojima su učestvovali Simona de Bovoar, Olga Kozakjevič i drugi. Ispunjeno je atmosferom ratnog Pariza, koja se oseća u mini-scenama koje se odigravaju u barovima i kafeima, kao i po pariskim trgovima i parkovima, i na stepeništima prljavih hotela. Često se osećaju napetost, žudnja ili nepoverenje između ljudi. Mnogi presudno važni događaji mogli bi da budu scene iz nekog filma crnog ili novog talasa.

Biće i ništavilo ima još jednu zajedničku karakteristiku s Bićem i vremenom: nezavršeno je. Obe knjige završavaju se najavom drugog dela, u kojem će biti dovršeno dokazivanje iznetih teza. Hajdeger obećava da će pokazati svoju zaključnu poentu: da značenje Bića jeste Vreme. Sartr obećava da će zasnovati egzistencijalističku etiku. Ni jedan ni drugi nisu održali obećanje. U Biću i ništavilu dobijamo samo opsežno ispitivanje ljudske slobode, precizno razrađeno na osnovu jednostavne vizije. Sartr tvrdi da nas sloboda užasava, ali da joj ne možemo umaći, jer mi jesmo sloboda.

Gabrijel Marsel dao je izvanredan opis Sartrovog ništavila kao vazdušnog džepa usred bića. To je ništavilo, rupa u svetu slična vakuumu. To je, međutim, aktivno i specifično ništavilo – ona vrsta ništavila koja izlazi da igra fudbal

Da bi to dokazao, on najpre celinu bića deli na dve oblasti. Jedna je pour soi (za sebe), koju određuje jedino činjenica da je slobodna. To smo mi: tu nalazimo ljudsku svest. U drugoj oblasti, onoj koja je en-soi (u sebi), nalazimo sve ostalo: kamenje, peroreze, metke, automobile, korenje drveća. (Sartr ne govori mnogo o drugim životinjama, ali čini se da se i one, od sunđera do šimpanzi, nalaze u ovoj grupi.) Ti entiteti ne donose nikakve odluke: oni naprosto treba da budu to što jesu.

Prema Sartru, ono što je za sebe i ono što je u sebi suprotni su kao materija i antimaterija. Hajdeger je barem pisao o Daseinu kao o nekoj vrsti bića, ali za Sartra ono što je za sebe uopšte nije biće. Gabrijel Marsel dao je izvanredan opis Sartrovog ništavila kao vazdušnog džepa usred bića. To je ništavilo, rupa u svetu slična vakuumu. To je, međutim, aktivno i specifično ništavilo – ona vrsta ništavila koja izlazi da igra fudbal.

Ideja o specifičnom ništavilu deluje čudno, ali Sartr je objašnjava pričom iz života u pariskim kafeima. Hajde da zamislimo, predlaže on, da sam zakazao sastanak sa svojim prijateljem Pjerom u određenom kafeu, u četiri sata. Stižem petnaest minuta kasnije i zabrinuto se osvrćem. Da li je Pjer još uvek tu? Primećujem mnogo drugih stvari: posetioce, stolove, ogledala i svetla, zadimljenu atmosferu kafea, zveckanje posuđa i opšti žagor. Ali Pjera nema. Te druge stvari sačinjavaju polje na čijoj se pozadini jedna stavka ističe jasno i glasno: Pjerovo odsustvo. Ovo nas podseća na one Čehinje koje su nestale iz kafea „Flora“: njihovo odsustvo je mnogo rečitije i upečatljivije nego što je to ikada bilo njihovo uobičajeno prisustvo.

Sartr takođe nudi i jedan laganiji primer: pogledam u novčanik i vidim da imam 1.300 franaka. To deluje pozitivno. Međutim, ako sam očekivao da tu nađem 1.500 franaka, ono što mi se ukazuje iz novčanika jeste nepostojanje 200 franaka. Lepa šala, preinačena na osnovu jedne starije iz filma Ninočka Ernsta Lubiča, ilustruje ovu poentu. (Izvinjavam se priređivaču, koga nisam uspela da identifikujem.) Žan-Pol Sartr uđe u kafe i konobar ga pita šta želi da naruči. Sartr odgovara: „Želim šolju kafe sa šećerom, ali bez slatke pavlake.“ Konobar ode, ali se vrati s izvinjenjem: „Izvinite, gospodine Sartr, nemamo više slatke pavlake. Može li bez mleka?“ Ova šala oslanja se na ideju da odsustvo slatke pavlake i odsustvo mleka predstavljaju dve tačno utvrđene negativnosti, baš kao što slatka pavlaka i mleko predstavljaju dve tačno utvrđene pozitivnosti.

Sartr od Kjerkegora pozajmljuje sliku omamljenosti: ako pogledam preko ivice hridi i osetim vrtoglavicu, ona obično dolazi u obliku mučnog osećaja da bih mogla, kompulzivno i bez objašnjenja, da se bacim u ponor. Što veću slobodu pokreta uživam, to gora postaje teskoba

To je neobična ideja – ali Sartr zapravo pokušava da dopre do strukture huserlovske intencionalnosti, koja definiše svest tek kao svest o nečemu, lišenu sopstvene supstance. Moja svest je specifično moja, ali ipak ne poseduje stvarno biće: ona jeste samo svoja tendencija da posegne za stvarima ili da se upravi ka njima. Ako pogledam u sebe i vidim samo masu okamenjenih osobina, crta ličnosti, sklonosti, ograničenja, ostataka davnašnjih bolova i tako dalje, što me sve zatvara u okvire jednog identiteta, onda zaboravljam da nijedna od tih stvari uopšte ne može da me definiše. Preokrećući Dekartovu maksimu: „Mislim, dakle, postojim“, Sartr zapravo tvrdi: „Ja sam ništa, dakle, slobodan sam.“

Nije nikakvo iznenađenje što ta radikalna sloboda ljude čini nervoznim. Dovoljno je teško zamisliti sebe uopšte slobodnim, ali Sartr odlazi još dalje kad kaže da ja jesam doslovno isključivo ono što odlučim da budem. Da bih ostvarila svoju slobodu, moram uroniti u ono što Hajdeger i Kjerkegor nazivaju teskobom – Angst, ili, na francuskom, angoisse. To nije strah ni od čega određenog, već sveprožimajuća nelagoda u pogledu samog sebe i sopstvenog postojanja. Sartr od Kjerkegora pozajmljuje sliku omamljenosti: ako pogledam preko ivice hridi i osetim vrtoglavicu, ona obično dolazi u obliku mučnog osećaja da bih mogla, kompulzivno i bez objašnjenja, da se bacim u ponor. Što veću slobodu pokreta uživam, to gora postaje teskoba.

U teoriji, ako bi me neko bezbedno vezao u blizini ivice, vrtoglavica bi nestala, jer bih znala da ne mogu da se bacim dole, te bih stoga mogla da se opustim. Kad bismo mogli da izvedemo sličan trik sa životnom teskobom uopšte, sve bi nam izgledalo mnogo lakše. Međutim, to je nemoguće: kakve god odluke budem donela, one me nikad ne mogu vezati kao pravi konopac. Sartr navodi primer zavisnika od kockanja koji je odavno odlučio da nikad ne poklekne pred svojom zavisnošću. Ali ako se taj čovek nađe u blizini kazina i padne u iskušenje, mora ponovo da utvrdi svoju odlučnost. Ne može naprosto da se pozove na prethodnu odluku. Mogu izabrati da sledim neka opšta usmerenja u životu, ali ne mogu sebe prinuditi na to da ih se pridržavam.

Da bi izbegli ovaj problem, mnogi od nas pokušavaju da pretvore dugoročne odluke u nekakva ograničenja koja deluju u stvarnom svetu. Sartr navodi primer budilnika: on se oglasi i ja ustajem iz kreveta kao da nemam drugog izbora osim da mu se povinujem, umesto da slobodno razmotrim da li uistinu želim ili ne želim da ustanem. Na sličnoj ideji zasnovane su skorašnje softverske aplikacije koje vam onemogućavaju da bespomoćno gledate video-snimke mačića i štenadi kad bi vam bolje bilo da radite. Možete da ih podesite tako da vam ograniče vreme koje provodite na određenim sajtovima, ili da vas potpuno isključe s interneta. Pomalo paradoksalno, najpopularniji među takvim programima zove se Freedom – „Sloboda“.

Sartr smatra da iskazujemo lošu veru kad god se predstavljamo kao pasivne tvorevine naše rase, klase, posla, istorije, nacije, porodice, nasleđa, uticaja primljenih u detinjstvu, događaja ili nagona skrivenih u oblasti nesvesnog, koje navodno ne možemo da kontrolišemo

Svi ti uređaji funkcionišu jer nam omogućavaju da se pretvaramo da nismo slobodni. Veoma dobro znamo da uvek možemo drugačije podesiti budilnik ili isključiti taj softver, ali mi postavimo stvari tako da nam ta opcija ne izgleda lako dostupna. Kad se ne bismo služili takvim trikovima, morali bismo u svakom trenutku da se bavimo celokupnim širokim opsegom svoje slobode, a to bi nam otežalo život u najvećoj meri. Stoga većina ljudi sebe po ceo dan zapetljava na razne istančane načine. Sartr navodi primere: „Večeras imam sastanak s Pjerom. Ne smem zaboraviti da odgovorim Simoni. Nemam pravo da nastavim da skrivam istinu od Kloda.“ Takve rečenice podrazumevaju da smo zatvoreni u nekakve okvire, ali, za Sartra, to su „projekcije“ mojih izbora. To su sve, kako se izvanredno izrazio, „ograde koje nas štite od teskobe“.

Da bi pokazao koliko su ti navodni razlozi duboko utkani u svakodnevni život, Sartr opisuje konobara – veštog, nadmenog pariskog konobara koji vijuga između stolova, spretno držeći poslužavnik u ravnoteži, „u onom večito nestabilnom, večito narušenom ekvilibrijumu koji neprekidno iznova uspostavlja lakim pokretima ruke i šake“. U svojstvu ljudskog bića, on je slobodan za sebe, poput mene, ali se kreće kao da je nekakav prelepo osmišljen mehanizam koji izvršava unapred određenu ulogu ili igru. Koju igru on igra? „Ne treba dugo da ga posmatramo da bi nam se ukazalo objašnjenje: njegova je igra da bude konobar u kafeu.“ On to radi jednako efikasno kao onaj lopov u Čestertonovoj priči iz serije o svešteniku Braunu „Šašavi koraci“, koji se neprimećeno uvlači u klub za gospodu tako što se među članovima kluba kreće poput konobara, a među konobarima kao član kluba. Konobar koji igra konobara izvodi svoje kretnje tako graciozno da proizvodi efekat sličan nizu muzičkih nota iz one regtajm pesme iz Mučnine: to deluje apsolutno nužno. On se trudi da bude umetničko delo naslovljeno Konobar, dok u stvarnosti, poput nas ostalih, on je slobodno, greškama podložno, kontingentno ljudsko biće. Poričući svoju slobodu na ovaj način, on stupa u ono što Sartr naziva mauvaise foi, to jest „loša vera“. Nema tu ničeg naročitog: većina nas provodi najveći deo vremena u lošoj veri, jer na taj način život postaje snošljiv.

Loša vera je uglavnom neškodljiva, ali može imati mračnije posledice. U priči „Detinjstvo jednog vođe“, napisanoj 1938, Sartr ispituje lik Lisjena, koji se oslanja na identitet antisemite uglavnom zato da bi bio nešto. Prija mu kad čuje da o njemu govore: „Lisjen ne podnosi Jevreje.“ To mu pruža iluziju da je naprosto takav kakav jeste. Loša vera ovde stvara entitet od nečeg nepostojećeg. Sartr je tu ideju dalje razvio u Razmišljanjima o jevrejskom pitanju, čije je pisanje započeo 1944, a koja je objavio 1946. godine. On ne tvrdi da se celokupan antisemitizam svodi na lošu veru (takvu tezu teško bi mogao da brani), ali koristi pojam loše vere da poveže dve stvari koje niko pre njega nije tako lepo sastavio: strah od slobode i sklonost da krivimo i demonizujemo druge.

Sartr smatra da iskazujemo lošu veru kad god se predstavljamo kao pasivne tvorevine naše rase, klase, posla, istorije, nacije, porodice, nasleđa, uticaja primljenih u detinjstvu, događaja ili nagona skrivenih u oblasti nesvesnog, koje navodno ne možemo da kontrolišemo. Istina je da takvi činioci nisu nevažni: dejstvo klase i rase on je posebno smatrao moćnim silama u ljudskim životima, a Simona de Bovoar uskoro će tom spisku dodati i rod. Takođe nije smatrao da privilegovane grupe imaju pravo da drže propovedi siromašnima i potlačenima o tome da treba „da preuzmu odgovornost“ sami za sebe. To bi predstavljalo groteskno pogrešno razumevanje Sartrove poente, jer njegove simpatije u svakom sukobu uvek su na strani potlačenijih. Ali za svakog od nas – za mene – ostanak u dobroj veri podrazumeva da ne pribegavamo izgovorima. Ne možemo reći (da navedem još primera iz Sartrovog predavanja održanog 1945): „Nikad nisam imao veliku ljubav niti veliko prijateljstvo; ali razlog leži u tome što nikad nisam upoznao muškarca ili ženu koji bi bili vredni toga; ako nisam napisao nijednu veoma dobru knjigu, to je zato što nisam imao slobodnog vremena.“ Mi zaista neprekidno govorimo takve stvari; ali to činimo u lošoj veri.

Stoici su se zalagali za ravnodušnost u susretu sa užasnim događajima, a Sartr je smatrao da treba strasno, čak i besno da učestvujemo u onome što nam se dešava i u onome što možemo postići. Uvek moramo biti spremni za to da je sloboda đavolski teška

Sve ovo ne znači da pravim izbore u potpuno otvorenom prostoru ili u praznini. Uvek se nalazim u nekakvoj odranije postojećoj „situaciji“, iz čijih okvira moram da delam. Zapravo su mi potrebne te „situacije“, ili „fakticiteti“, kako ih naziva Sartr, da bih uopšte mogla da delam na smislen način. Bez njih, moja sloboda bila bi tek nezadovoljavajuća sloboda nekoga ko pluta u prostoru – možda skakača s motkom koji načini velik skok i onda shvati da lebdi dalje u nultoj gravitaciji, a skok se uopšte ne računa. Sloboda ne podrazumeva potpuno odsustvo ograničenja pokreta i svakako ne podrazumeva nasumično delanje. Upravo one stvari koje nam omogućavaju da budemo slobodni – kontekst, značenje, fakticitet, situaciju, opšti životni smer – često pogrešno shvatamo kao stvari koje nas određuju i oduzimaju nam slobodu. Jedino uz sve te stvari možemo biti slobodni u pravom smislu.

Sartr ovaj argument dovodi do krajnosti iznoseći tvrdnju da čak ni rat, utamničenje ili spoznaja neminovne smrti ne mogu da mi oduzmu egzistencijalnu slobodu. Oni spadaju u moju „situaciju“, koja može biti ekstremna ili nepodnošljiva, ali i dalje predstavlja samo kontekst u okviru kojeg odlučujem šta ću činiti dalje. Ako mi sledi smrt, mogu da odlučim kako ću je dočekati. Sartr ovde vaskrsava staru stoičku ideju da ne mogu izabrati ono što mi se događa, ali mogu izabrati šta da činim s tim, u duhovnom smislu. Međutim, stoici su se zalagali za ravnodušnost u susretu sa užasnim događajima, a Sartr je smatrao da treba strasno, čak i besno da učestvujemo u onome što nam se dešava i u onome što možemo postići.

Uvek moramo biti spremni za to da je sloboda đavolski teška.

Tegoba slobodnog postojanja tema je pozorišnog komada tokom čije se probe Kami predstavio Sartru: Muve. Premijerno je prikazan 3. juna 1943, kao Sartrov prvi pravi pozorišni komad, ako ne računate skečeve koje je pisao svojim drugovima, ratnim zarobljenicima u Štalagu 12D. Kasnije je ovaj komad nazvao dramom „o slobodi, o mojoj apsolutnoj slobodi, o slobodi koju uživam kao čovek, i iznad svega o slobodi okupiranih Francuza u odnosu prema Nemcima“. Ponovo, izgleda da ništa od ovoga nije uznemirilo cenzore. Ovog puta možda je pomoglo to što je komad postavljen u klasično okruženje – što je trik kojim su se i drugi služili u to vreme. Kritičari skoro da nisu komentarisali političku poruku komada, mada se jedan od njih, Žak Berlan, koji je objavio prikaz u listu Paris-Soir, požalio da Sartr suviše piše kao esejista, a premalo kao dramatičar.

Kami je imao svog Sizifa; Sartr je pak svoju parabolu preuzeo iz priče o Orestu, junaku Eshilove Orestije. Orest se vraća u svoj rodni grad Arg, gde saznaje da je Klitemnestra, njegova majka, sklopila zaveru s ljubavnikom Egistom i ubila svog muža, Orestovog oca, kralja Agamemnona. Egist sada vlada kao tiranin i tlači građane. U Sartrovoj verziji, građanstvo je suviše paralizovano poniženjem da bi bilo sposobno da se pobuni. Navala muva koje se roje iznad grada predstavlja njihovu malodušnost i sram.

Grčki general Pir ostvaruje niz velikih pobeda znajući da ga čeka još mnogo bitaka. Njegov savetnik Kineja pita ga šta namerava da radi kad pobedi u svim bitkama i zavlada čitavim svetom. Pa, kaže Pir, onda ću se odmoriti. Na to Kineja uzvraća pitanjem: Zašto se naprosto ne odmoriš sada?

Međutim, sad na scenu stupa junak Orest. Kao u originalu, on ubija Egista, kao i sopstvenu majku (nakon kratkog premišljanja). Uspešno je osvetio oca i oslobodio Arg – ali takođe je počinio nešto užasno i mora preuzeti na sebe breme krivice umesto tereta srama koji nose građani. Oresta iz grada izgone muve, koje sad predstavljaju klasične Erinije. Pojavljuje se bog Zevs i nudi da otera Erinije, ali Sartrov Orest odbija njegovu pomoć. Kao egzistencijalistički junak koji se pobunio protiv tiranije i pre-uzeo teret lične odgovornosti, on radije postupa slobodno i samostalno.

Bilo je lako sagledati paralele sa situacijom u kojoj se nalazila Francuska 1943. godine. Sartrova publika svakako je prepoznavala štetne posledice kompromisa koje je većina morala da pravi, kao i poniženje koje je donosio život pod tiranskom vlašću. Što se tiče faktora krivice, svi su znali da bi pristupanjem Pokretu otpora doveli u opasnost svoje prijatelje i članove porodice, što je značilo da svaki čin pobune nosi istinsko moralno breme. Sartrov komad možda nije smetao cenzorima, ali jeste imao subverzivnu poruku. Takođe je u kasnijim godinama imao dugotrajan i jednako provokativan život na pozornicama drugih zemalja.

Simona de Bovoar je sada istraživala slične teme u svojim delima. Napisala je jedini pozorišni komad u svojoj spisateljskoj karijeri, koji je postavljen na scenu tek posle rata (pa je i tad dočekan lošim kritikama). Drama Nekorisna usta smeštena je u srednjovekovni flamanski grad pod opsadom; gradske vlasti isprva predlažu da žrtvuju žene i decu da bi sačuvali hranu za ratnike. Kasnije uviđaju da je bolja taktika da okupe celu gradsku populaciju u solidarnoj borbi. Priča je nezgrapna, pa loše kritike nisu iznenađujuće, mada ni Sartrov komad nije bio mnogo suptilniji. Posle rata, Bovoarova je objavila mnogo bolji „roman o otporu“, pod naslovom Tuđa krv, u kojem samerava potrebu za pružanjem otpora i krivicu koja se javlja zbog dovođenja ljudi u opasnost.

Simona de Bovoar je u to vreme napisala i ogled „Pir i Kineja“, u kojem načelo hrabrog stupanja u akciju prenosi iz rata u oblast koja je u većoj meri lična. Priču takođe preuzima iz klasičnog izvora, iz Plutarhovih Života. Grčki general Pir ostvaruje niz velikih pobeda znajući da ga čeka još mnogo bitaka. Njegov savetnik Kineja pita ga šta namerava da radi kad pobedi u svim bitkama i zavlada čitavim svetom. Pa, kaže Pir, onda ću se odmoriti. Na to Kineja uzvraća pitanjem: Zašto se naprosto ne odmoriš sada?

To zvuči kao razuman predlog, ali Simona de Bovoar nam u ovom ogledu poručuje da ponovo promislimo. Za nju, čovek koji želi da se zaustavi i zuri u sopstveni pupak ne predstavlja onako dobar model kao čovek koji neodustajno ide napred. Zašto zamišljamo da mudrost leži u neaktivnosti i ravnodušnosti, pita ona. Ako dete kaže: „Nije me briga nizašta“, to nije znak da je dete mudro, nego da je zabrinuto i deprimirano. Slično tome, odrasle koji se povuku iz sveta ubrzo obuzme dosada. Čak i ljubavnici, ako se povuku u ljubavno gnezdo i predugo ostanu tamo, gube interesovanje jedno za drugo. Ne ostvarujemo napredak kad smo siti i odmaramo se. Ljudska egzistencija podrazumeva „transcendenciju“, ili prekoračivanje granice, a ne „imanenciju“, to jest pasivno ostajanje unutar sopstvenih okvira. Ona podrazumeva neprekidno delanje, sve dok ne dođe dan kad više nemamo šta da radimo – a malo je verovatno da će osvanuti takav dan dok god dišemo. Za Bovoarovu i za Sartra to je bila velika pouka ratnih godina: veština življenja počiva u obavljanju stvari.

Život je i dalje bio težak: bilo je teže nego ikada da čovek uopšte obezbedi dovoljno hrane. Ali daleki zvuci bombi i artiljerije donosili su nadu

S ovim povezanu, ali različitu poruku nalazimo u Kamijevom „romanu o otporu“, koji je takođe objavljen tek posle rata, 1947. godine: Kuga. Radnja je smeštena u alžirski grad Oran tokom epidemije kuge; bacil te bolesti upućuje na okupaciju i sva zla koja ona donosi. Zaveden je karantin i svaki stanovnik grada reaguje na drugačiji način, a klaustrofobija i strah su sve jači. Neki paniče i pokušavaju da pobegnu; neki koriste situaciju da ostvare ličnu korist. Drugi se bore protiv bolesti, s većim ili manjim uspehom. Glavni junak, doktor Bernar Rije, pragmatično se prihvata posla i leči bolesnike, trudeći se da infekciju svede na najmanju moguću meru tako što strogo primenjuje pravila karantina, čak i kad izgleda da je to surovo. Doktor Rije nema iluzija da ljudski rod može dugoročno pobediti smrtonosnu epidemiju. Ton pokoravanja sudbini i dalje je prisutan, kao i u Kamijevim drugim romanima – a taj ton nikad ne čujemo kod Simone de Bovoar niti kod Sartra. Ali doktor Rije usmerava svoje napore ka umanjivanju štete i sprovođenju strategija koje će obezbediti pobedu, makar ona bila samo lokalna i privremena.

U ovom Kamijevom romanu nalazimo smišljeno nenaglašenu viziju heroizma i odlučnog delanja u poređenju s romanima Sartra i Bovoarove. Čovekove moći su ograničene. Možda to deluje kao defetizam, ali ukazuje na realističniju percepciju onoga što je potrebno da bismo uistinu obavili teške zadatke, kao što je oslobođenje zemlje.

Početkom leta 1944, dok su savezničke snage napredovale prema Parizu, svi su već znali da je sloboda blizu. To osećanje je bilo sve snažnije i nije ga bilo lako podneti, kao što je primetila Simona de Bovoar; bilo je poput bolnih trnaca koje čovek oseća kad mu se vraća osećaj nakon utrnulosti. Takođe je vladao veliki strah od toga šta bi nacisti mogli učiniti prilikom povlačenja. Život je i dalje bio težak: bilo je teže nego ikada da čovek uopšte obezbedi dovoljno hrane. Ali daleki zvuci bombi i artiljerije donosili su nadu.

Ti zvuci su se primicali sve bliže – i odjednom, jednog vrelog dana sredinom avgusta, Nemci su otišli. Parižani isprva nisu bili sigurni šta se dešava, naročito zato što se ponegde u gradu još uvek čula paljba. U sredu, avgusta, Sartr i Bovoarova ušli su u redakciju lista Pokreta otpora, Combat, da se sastanu s Kamijem, koji je sad bio urednik za književnost u tom listu: želeo je od njih da naruči tekst o oslobođenju. Da bi stigli tamo, morali su da pređu Senu; kad su stigli do polovine mosta, začuli su pucnjavu i potrčali da sačuvaju živu glavu. Ali trobojke su se već vijorile s prozora, a sutradan je Bi-Bi-Si objavio da je Pariz zvanično oslobođen.

Crkvena zvona bez prestanka su zvonila čitave naredne noći. Šetajući ulicama, Simona de Bovoar pridružila se grupi ljudi koji su plesali oko vatre. U jednom času neko je rekao da je ugledao nemački tenk, pa su se svi razbežali, a zatim su se oprezno vratili. Mir je u Francuskoj počinjao uz mnoštvo takvih prizora ispunjenih nervoznim uzbuđenjem. Narednog dana održana je zvanična Parada oslobođenja, koja je prošla Jelisejskim poljima do Trijumfalne kapije, a na njenom čelu išao je Šarl de Gol, komandant Slobodnih francuskih snaga, koji se vratio iz egzila. Simona de Bovoar se pridružila masi, dok je Sartr posmatrao s balkona. Konačno, napisala je Bovoarova, „vraćeni su nam svet i budućnost“.

Pošto se hrabrije i efikasnije angažovao u Pokretu otpora u listu Combat i drugde, Kami je sada povlačio jasnije linije: protivio se pogubljenjima, mučenju i drugim zloupotrebama državne vlasti, i od toga nije odstupao

Prvi čin budućnosti bilo je poravnanje računa s prošlošću. Počele su odmazde nad kolaboracionistima, isprva u vidu brzih i surovih kazni, za kojima je došao talas suđenja u većoj meri usklađenih s pravosudnim formama, od kojih su neka takođe okončana smrtnim kaznama. Ovde su Bovoarova i Sartr ponovo bili nesaglasni s Kamijem. Posle početnog oklevanja, Kami se nedvosmisleno izjasnio protiv smrtne kazne. Hladno, sudsko ubistvo koje sprovodi država uvek je pogrešno, rekao je, ma koliko ozbiljan bio prestup. Početkom 1945, pred suđenje Roberu Brazijaku, bivšem uredniku jednog fašističkog magazina, Kami je potpisao peticiju kojom se zahtevala milost u slučaju da bude osuđen. Sartr u tome nije učestvovao, jer je u to vreme bio odsutan, ali Simona de Bovoar je demonstrativno odbila da potpiše peticiju, rekavši da je odsad nužno donositi teške odluke u znak poštovanja prema onima koji su umrli suprotstavljajući se nacistima, kao i zato da bi Francuska mogla da krene u budućnost bez opterećenja iz prošlosti.

Bila je dovoljno radoznala da ode na Brazijakovo suđenje, koje je održano po ciči zimi 19. januara 1945, u Parizu zavejanom dubokim snegom. Posle kratkog sudskog većanja, optuženi je osuđen na smrtnu kaznu, a nju je impresionirala smirenost s kojom je Brazijak to primio. Ipak, time nije poljuljano njeno uverenje da je takva presuda ispravna. U svakom slučaju, peticija nije imala nikakvog uticaja i Brazijak je streljan 6. februara 1945. godine.

Otad su Bovoarova i Sartr po pravilu zauzimali stav suprotan Kamijevom povodom ovakvih događaja. Pošto se hrabrije i efikasnije angažovao u Pokretu otpora u listu Combat i drugde, Kami je sada povlačio jasnije linije: protivio se pogubljenjima, mučenju i drugim zloupotrebama državne vlasti, i od toga nije odstupao. Bovoarova i Sartr nisu baš podržavali takve stvari, ali su voleli da ukazuju na složenost političke stvarnosti i na kalkulacije o isplativosti u odnosima sredstava i ciljeva. Postavljali su pitanje da li zaista mogu postojati slučajevi kad je državno nasilje opravdano. Šta ako je u opasnosti nešto veoma vredno, i budućnost ogromnog broja ljudi zahteva neki nemilosrdan čin? Kami se naprosto pozivao na svoje osnovno načelo: nema mučenja, nema ubistava – barem ne s dozvolom države. Simona de Bovoar i Sartr smatrali su da je njihovo gledište istančanije i realističnije.

Kad bi ih neko pitao kako to da je dvoje bezazlenih filozofa iznenada postalo tako surovo, rekli bi da je to zato što ih je rat dubinski izmenio. Pokazao im je da dužnosti pojedinca prema čovečanstvu mogu biti složenije nego što se čini. „Rat je uistinu podelio moj život na dva dela“, rekao je Sartr kasnije. Već je bio ostavio za sobom ponešto od onog što je napisao u Biću i ništavilu, gde je poimanje slobode individualističko. Sad se trudio da razvije u većoj meri marksističko shvatanje ljudskog života kao svrhovitog i društvenog procesa. To je bio jedan od razloga zašto nikad nije uspeo da napiše nastavak egzistencijalističke etike: njegovo poimanje te teme isuviše se izmenilo. Jeste ispunio skicama još mnogobrojne stranice, koje su posthumno objavljene pod naslovom Sveske o moralu, ali nije uspeo da ih uobliči na koherentan način.

Merlo-Ponti, koga je rat radikalizovao, takođe je očajnički pokušavao da bude manje fin. Pošto je ovladao veštinom zverskog ponašanja prema Nemcima, sad je daleko nadmašio Sartra i Bovoarovu pišući tekstove u kojima se vatreno zalagao za beskompromisni komunizam sovjetskog tipa. U ogledu „Rat se odigrao“, napisanom 1945, rekao je da je rat isključio svaku mogućnost življenja isključivo privatnim životom. „U svetu smo, umešani u njega, pravili smo kompromise s njim“, napisao je. Niko ne može da se izdigne iznad događaja; svačije ruke su prljave. Neko vreme, izraz „prljave ruke“ postao je silno popularan u egzistencijalističkom okruženju. Uz njega je išao novi imperativ: Baci se na posao, učini nešto!

U svim tim romanima, pripovetkama i ogledima iz četrdesetih godina XX veka u najvećoj meri ne preovladava raspoloženje posttraumatske iscrpljenosti, već uzbuđenje. Svet se raspao na paramparčad, ali upravo zahvaljujući tome sad s njim možemo činiti bezmalo šta god hoćem

Dakle, pošto je rat u Francuskoj konačno i definitivno završen, Sartrova ekipa jurnula je poput trkačkih pasa kad se otvore kapije boksova. Sartr je napisao niz eseja u kojima je tvrdio da pisci imaju dužnost da budu aktivni i angažovani; objavljivao ih je u periodici 1947, a 1948. u formi knjige pod naslovom Šta je književnost? Pisci imaju istinsku moć u svetu, napisao je, i moraju pokazati da su je dostojni. Zahtevao je littérature engagée – politički angažovanu književnost. Simona de Bovoar seća se kako su hitno izgledali svi takvi zadaci: dešavalo se da pročita o nekom događaju koji bi je podstakao, te da odmah pomisli: „Moram da odgovorim na to!“, pa bi zbrzala članak za objavljivanje. Ona, Sartr, Merlo-Ponti i njihovi prijatelji proizvodili su toliko mnogo tekstova tako brzo da su se 1945. okupili kako bi pokrenuli novi kulturni dnevnik: Les Temps modernes. Sartr je bio reprezentativna figura tog lista, i ljudi su uglavnom pretpostavljali da on piše sve uvodnike, mada je zapravo Merlo-Ponti radio više od svih ostalih i autor je mnogih nepotpisanih članaka.

Naziv Moderna vremena uzeli su od ludog filma Čarlija Čaplina iz 1936, koji govori o eksploataciji radnika i industrijalizaciji; kad se pojavio, taj film se toliko svideo Sartru i Simoni de Bovoar da su ga odgledali dvaput u dahu. Ritam kojim su proizvodili tekstove odgovarao je onom koji ismeva Čaplinov film, a u narednim decenijama Les Temps modernes postala su jedna od velikih pozornica intelektualne debate u Francuskoj i šire. List izlazi i danas. Upravo u Les Temps modernes prvi put je objavljen Sartrov esej o angažovanoj književnosti, čime je dao intonaciju za godine koje su usledile.

Takođe je nastavila da teče reka egzistencijalističke drame i proze. Roman Tuđa krv Simone de Bovoar pojavio se u septembru 1945. godine. Sartr je objavio prva dva toma romanesknog niza Putevi slobode, oba napisana godinama ranije, čija je radnja smeštena u 1938. godinu. Matje Delari, njihov glavni junak, napreduje od naivnog shvatanja slobode kao puke sebičnosti koja čoveku dopušta da radi šta želi, do bolje definicije, u kojoj se uzdiže na nivo zahteva koje postavlja istorija. U trećem tomu, koji se pojavio 1949. pod naslovom La mort dans l’âme (Ubijene duše), već zatičemo Matjea kako hrabro brani crkveni zvonik dok Francuska pada. Svoju slobodu on sada koristi za bolje ciljeve, ali čini se da poraz donosi i njegov kraj. U planiranom četvrtom tomu trebalo je da bude prikazano da je ipak preživeo i pronašao istinsku slobodu u solidarnosti s drugovima iz Pokreta otpora. Nažalost, kao što se obično događalo kad Sartr isplanira grandiozni završetak nekog projekta, taj tom nikad nije dovršen. Pojavilo se tek nekoliko fragmenata, mnogo godina kasnije. Baš kao što je pitanje etike ostalo da visi u vazduhu u Biću i ništavilu, tako je pitanje slobode ostalo da visi u Putevima slobode. Ni u jednom slučaju problem nije ležao u tome što je Sartr izgubio zanimanje: razlog je bila njegova sklonost da menja filozofska i politička gledišta.

U svim tim romanima, pripovetkama i ogledima iz četrdesetih godina XX veka u najvećoj meri ne preovladava raspoloženje posttraumatske iscrpljenosti, već uzbuđenje. Svet se raspao na paramparčad, ali upravo zahvaljujući tome sad s njim možemo činiti bezmalo šta god hoćemo. Bila je to uzbudljiva i zastrašujuća mešavina – a upravo ta kombinacija osećanja bila je karakteristična za prvi talas posleratnog egzistencijalizma uopšte.

Ta kombinacija javljala se i u mestima udaljenim od Pariza. U studiji posvećenoj ratnim iskustvima, objavljenoj 1959, američki naučnik hajdegerovske provenijencije Dž. Glen Grej opisao je put svoje vojne jedinice kroz seoske predele Italije pred kraj rata u toj zemlji. Jedne večeri zaustavio se da razmeni nekoliko reči na lošem italijanskom s nekim starijim čovekom koji je pred kolibom pušio lulu. Taj susret rastužio je Greja, jer se činilo da je taj tradicionalni svet sa svojim vekovnim mirom zauvek izgubljen. Ipak, uz predosećanje gubitka, osetio je ushićenje i nagoveštaj obećanja koje nosi budućnost. Šta god se bude desilo, razmišljao je Grej jedne večeri, jedno je sigurno: filozofi koje je izučavao u koledžu malo šta će moći da ponude posleratnom svetu. U njemu će vladati nova stvarnost, te će biti potrebni i novi filozofi.

A sad su bili tu.

(Nastaviće se)

Oceni 5