Interview: Filip Horvat, nekad uspješni fotoreporter, danas hotelijer u Prvić Luci
Horv 02 S

Idealno mjesto za odmor: Hotel Maestral u Prvić Luci, na otoku Prvić

Photo: Filip Horvat

Odmor, druženje, obiteljska toplina i fina dokolica

Bilo nekad: Filip Horvat s fotoaparatomSvoj hotel vodi na sebi svojstven mirni i emotivni način jer nije i ne želi biti hladni, proračunati poduzetnik kojemu su prioriteti hladni biznis i utrku za zaradom. Još uvijek se smatra uljezom u turističkoj branši zato što ne pati od nekih tipičnih „hotelijerskih sindroma “, ali usprkos tome (ili baš zato) njegov je hotel bez velike pompe i reklama pun najmanje sedamnaest tjedana na godinu i to na otoku koji (još) nije velika zvijezda na turističkom tržištu. Netipičan je i po tome što je pronašao svoju poslovnu priliku tamo gdje je nitko nije vidio, u neobičnom i kod nas slabo poznatom plivačkom turizmu.

Njegovi su gosti, naime, turisti koji jednostavno vole plivati i zbog plivanja putuju svijetom. Drukčiji pristup turizmu, osim toga, potvrđuju izgled njegovog hotela u kojem prevladavaju jednostavnost forme, minimalizam i kamena arhitektura te njegov rad za dobrobit i napredak zajednice.

Splet sretnih okolnosti

- Ni danas sebe ne doživljavam kao hotelijera. Svoje goste u hotelu doživljavam više kao prijatelje, a svoj posao kao neku kombinaciju rada i opuštanja - kaže taj zanimljiv, jednostavan čovjek koji se na hotelijerski posao uskočio iz jednog sasvim drukčijeg opasnijeg i turbulentnijeg posla za čiji opis riječi izazov i avantura nisu dovoljne. On je, naime, duže od dva desetljeća bio fotoreporter koji pokrivao epohalni pad Berlinskog zida, sušu biblijskih razmjera u Etiopiji, revolucije u Rumunjskoj i na Filipinima, baršunastu revoluciju u bivšoj Čehoslovačkoj, ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Iraku i Afganistanu, potrese u Turskoj i Iranu, egzoduse izbjeglica u Kurdistanu...

Jutarnja yoga: Turisti iz hotela Maestral vežbaju pored mora

* Kako ste se, došavši iz jedne sasvim drukčije kreativne i dinamične branše kojoj ste postigli zavidnu karijeru i k tome kao rođeni Vinkovčanin koji je djetinjstvo i mladost proveo u Zagrebu, skrasili na malom, savršeno mirnom otoku i posvetili turizmu?

- Početkom 2000. godine Hrvatski fond za privatizaciju nudio je na prodaju nekretnine u državnom vlasništvu. Među njima bila je i ova zgrada bivše škole i radničkog odmarališta u Prvić Luci gdje sam jednom davno prije bio na ljetovanju. Prvić mi se tada svidio, a i ta zgrada mi je zapela za oko iako tada još nisam imao nikakve ideje o da bih se mogao baviti turizmom. Na prva dva natječaja HFP-a nije se nitko javio, a na treći sam samo ja poslao ponudu. Tako sam postao vlasnik ove zgrade. Tada baš i nisam znao što bih s njom. Još sam se aktivno bavio fotografijom, no imao sam novac i mislio sam da je to pametno ulaganje u perspektivnu nekretninu pa ću kasnije možda i nešto zaraditi. No bio je to splet sretnih okolnosti jer je u to vrijeme posao fotoreportera postajao sve manje izazovan i isplativ pa mi se ulaganje na Prviću ukazalo kao odlična egzistencijalna odstupnica.

Pravi trenutak za turizam: Horvatov hotel u Prvić Luci

- U news businessu stvari su se promijenile. Cijela je news industrija ušla u krizu. Svi moji klijenti zatvorili su urede na Balkanu. Dobivao sam sve manje i manje posla. Nakon što je okončana kriza na Kosovu agencije nisu više pokazivale zanimanje za događanje na ovim prostorima. I baš tada hrvatsko Ministarstvo turizma počelo je nudilo bespovratna sredstva u programu „Poticaj za uspjeh“ želeći potaknuti izgradnju malih obiteljskih hotela. Uz to pojavili su se i povoljni krediti putem HBOR-a za program „Pod stoljetnim krovovima“ koji je poticao staru, tradicionalnu gradnju i to je bilo to. Odlučio sam iskoristiti te mogućnosti i u zgradi koju sam kupio urediti hotel. Nisam pogriješio. Evo upravo smo ove godine isplatili taj kredit i napokon smo postali vlasnici ovog hotela. Od lani se bavim samo turizmom. Nisam ni kune zaradio od fotografije. Očito je da sam u pravi trenutak krenuo u turizam.

Plivački turizam

*Nije vas bilo strah upustiti se u tako veliku investiciju na otoku koji tada nije bio turistički prepoznatljiv?

- Nije. Ne bih se nigdje drugdje bavio turizmom nego ovdje na Prviću. Uostalom, ovo što radim niti ne smatram nekim ozbiljnim bavljenjem turizmom. To je za mene ugodno - korisni opušteni stil života od kojeg možeš nešto i zaraditi. Kad smo obiteljski odučili otvoriti ovaj hotel o turizmu i hotelijerstvu nisam ništa znao, osim što sam, dok sam bio fotoreporter, boravio u brojnim hotelima diljem svijeta. Pola života proveo sam po hotelskim sobama i točno sam znao što kao gost želim, a što ne. Ali kako izgleda s one strane recepcije, nisam imao pojma. Svojim sam gostima htio biti prijatelj i ponuditi im ugodan ambijent i domaće ozračje u kojem će opušteno uživati u odmoru, druženju, obiteljskoj toplini i finoj dokolici.

Plivanje, jedino zadovoljstvo: Turisti koji su otkrili otok Prvić

*Kako su izgledali vaši prvi koraci u toj novoj avanturi zvanoj turizam?

- Prve godine smo došli ovdje i zaključili da ćemo, ako ništa od svoga ne bude, barem imati gdje ljetovati jer imamo četvero djece. Za početak smo uredili samo jednu sobu u kojoj smo boravili. Sve ostalo je bilo derutno i zapušteno. Nije bilo ni vode. Drugu godine smo uredili još jednu sobu, a onda smo odlučili da ćemo od toga napraviti hotel. Uvijek je prevladavao stav da to neće biti hotel kao svaki drugi nego mjesto na kojem ćemo se naši gosti osjećati ugodno kao i mi. U ostvarivanje te zamisli ušli smo oprezno jer nismo imali nikakvo iskustvo. Uzeli smo od HBOR-a kredit od 350.000 eura. Mogli smo uzeti i puno više, ali računali smo da nam to ne bi bilo pametno jer ipak posuđeni novac treba vratiti. Tako smo otvorili hotel "Maestral" koji mi je na najbolji način život okrenuo naopačke jer sam od putnik koji je hrlio u svijet, postao čovjek koji je svijet usmjerio k sebi.

*Sjećam se da ste u početku imali drukčiju koncepciju i entuzijastičnu ideju da će hotel biti otvoren cijele godine?

- Istina, na početku smo razmišljali o posebnoj ponudi zdrave hrane, autohtonim namirnicama, ali vrlo brzo smo shvatili da su ideje jedno, a poslovna stvarnost nešto sasvim drugo. Imali smo, primjerice i želju da u našem hotelu nudimo domaću, zdravu hranu pa smo pozvali ovdašnje ljude da je na otoku proizvode, ali to baš nije išlo. Otok je malen, nema puno stanovnika i nitko se nije u tome našao.

Pravi domaćin: Filip Horvat sa svojim gostima

*Kao hotelijer specifični ste po mnogo čemu pa i po tome što za razliku od mnogih drugih vlasnika koji se moraju dosta namučiti da bi pronašli i prizvali goste k sebi, vas su vaši gosti pronašli sami?

- Agencija "SwimTrek" s kojom radimo i koja nam puni hotel zaista je našla nas, a ne mi nju. I to je bio splet sretnih okolnosti. Naime, još dok smo uređivao hotel u Prvić Luku je doplivala skupina plivača rekreativaca koji su bili smješteni na susjednom Zlarinu. "SwimTrek" je te godine tek bio krenuo s programima plivačkog turizma u Hrvatskoj. Naš hotel i Prvić su im se svidjeli pa su me pozvali da im se javim kada hotel bude spreman primiti goste. Javio sam se, doveli su prve goste, svidjelo im se... Prvu godinu bili su pola tjedna kod nas, a pola na Zlarinu, a onda su skroz prešli kod nas na Prvić. Tako smo ušli u tu neobičnu nišu plivačkog turizma. Naši su gosti postali ljudi koji vole plivati i žele plivajući odmarati se i upoznavati svijet. Oni dolaze na ljetovanje isključivo da bi plivali. To im je primarno, a sve ostalo im je usput. Za njih je plivanje oko Prvića savršeni godišnji odmor. Budu tu šest dana i svakog dana organizirano i ciljano preplivaju planirane rute, a predvečer dođu u hotel na večeru. Oko njih nema puno posla, niti stresa. Možda je to financijski manje povoljno, ali mi zaista odgovara. Svi nešto gađaju na velike brojke i na masovni turizam, ali za mene je ljepota u malim brojkama jer je tako ljepše raditi, a i isplativije je s obzirom na uloženo i rizik.

Kada bi se ujedinili svašta bi se moglo napraviti

Uvijek nove ideje: Filip Horvat*Specifični ste i po tomu što ste od prvog dana srasli s lokalnom zajednicom i što imate izraženu potrebu, rekla bih čak osobnu obvezu, pridonositi njezinom napretku jer stalno pokrećete neke zanimljive i korisne projekte?

- Prvić je mali, ali je inspirativan, a mogućnosti za razvoj i napredak ima na pretek. Živjeti i raditi na otoku pa čak i tako malom kakav je Prvić nije hendikep. Naprotiv. Rekao sam već da sam ovdje svijet usmjerio k sebi, a to znači i k otoku na kojem živim i ljudima s kojim ga dijelim. Do sada smo na Prviću imali radionicu „Covering conflict“ za edukaciju fotoreportera koji se žele baviti ratnom fotografijom i "Kreativne dane Fausta Vrančića", manifestaciju kroz koju razvijamo kulturni turizam i promičemo otočnu baštinu u čemu nam pomažu mnogi naši kreativni prijatelji od Filipa Šovagovića, Renata Matessija, pa do zmajara, fotografa, restauratora, hakera, kuhara, staklopuhača i učitelja joge. Slušam stalno mlade kako kukaju da im je dosadno, da je zima na otoku čisti užas, kako stalno pričaju da bi treba napraviti ovo i ono, ali nitko da napravi prvi korak. Kada bi se na ovom otoku ujedinili svi koji imaju udruge, zadruge, društva ili bilo kakve ideje i planove, dalo bi se i moglo bi se svašta napraviti, a otok bi se preporodio.

*Zahvaljujući vašoj inicijativi Prvić se našao u jakom međunarodnom projektu turističke valorizacije podmorskih arheoloških lokaliteta. O čemu je riječ?

- U taj sam projekt ušao iz znatiželje jer svi pričaju o Europskim fondovima i velikim EU novcima pa sam odlučio i ja nešto pokušati. Osim toga volim izazove i stvari koje su mi nove. Inicijalna ideja je moja, a nositelj projekta je grad Mali Lošinj koji zbog fenomenalne prču o brončanom antičkom kipu Apoksiomena ima potrebnu infrastrukturu. Našli smo partnere u Crnoj Gori, obrazovnu ustanovu u Kopru i konzultante koji su nam pomogli izraditi program, natjecali smo se i prošli. Smisao projekta je iskoristiti podvodnu baštinu u turističke svrhe. To izgleda jednostavno, ali nije jer arheolozi ne žele da netko švrlja po tim nalazima. Strah ih je od krađe i devastacije pa će trebati naći neki model da budu svi zadovoljni, a da gosti mogu uživati u razgledavanju arheoloških nalazišta pod morem.

Fotoreporterski počeci: gledaj i uči

*Jeste li požalili što ste napustili posao fotoreportera u kojem ste bili uspješni ?

- Nisam. Posao fotoreportera je za mlađe ljude. Kada si mlad taj posao te nosi, pun si adrenalina, nabrijan si na sve te izazove, ali kad dođeš u pedesete godine više ti se to ne da raditi, a fini, salonski poslovi u fotografiji su dosadni i nikada me nisu privlačili. Izazov je na terenu, kada spavaš u šatoru, kada radiš po kiši i u blatu, kada si svjedok burnih događaja, kada si stalno tamo gdje se stvara povijest i u žiži svjetskih događanja. Ali to je iza mene, sada sam turistički poduzetnik u Prvić Luci na otoku Prviću.

Na još jednom putovanju: Filip Horvat u Pragu

*Kako ste se počeli baviti fotoreporterskim poslom?

- Novinarskom fotografijom počeo sam se baviti u srednjoj školi. Balansirao sam između matematičke gimnazije i škole za film i fotografiju. Jedno vrijeme sam čak išao u obje škole istovremeno jer su bile u različitom turnusu. Nemam pojma kako mi je to uspijevalo. Onda su u matematičkoj gimnaziji promijenili turnus i morao sam se odlučiti gdje ću. Ne znam zašto, ali prevagnuli su film i fotografija. Nakon srednje škole sam otišao u vojsku, a kada sam se vratio, upisao sam se studij Fakultetu elektrotehnike. To sam izabrao jer me nisu primili na Akademiju. Kako nisam imao pojma ni o matematici ni o fizici morao sam se za taj fakultet dobro pripremiti pa sam u tom razdoblju zanemario fotografiju. Silno sam se trudio i tri godine redovno davao sve ispite, a onda mi je to dosadilo pa sam se vratio fotografiji. Još kao srednjoškolac bio sam suradnik "Sportskih novosti", a nakon prekida studija elektrotehnike kratko vrijeme sam radio za tada popularnu "SN reviju", odakle sam prešao u tjednik "Danas" i kultni magazin "Start". Tada nije bilo mogućnosti za stjecanje novih i dodatnih znanja o fotografiji, nego je sistem za napredovanje bio i gledaj i uči.

*Kako ste zakoračili na svjetsko tržište news fotografije?

- Uvijek sam bio free lancer, slobodnjak koji je sam gradio svoju karijeru. Radeći u "Startu" počeo sam putovati u egzotične destinacije. Na tim sam se putovanjima prvi put susreo s velikim inozemnim magazinima i agencijama koje trguju fotografijama. Radeći na Filipinima upoznao sam kolege fotoreportere iz svijeta i iz razgovora s njima i o njihovim iskustvima zaključio da je u tom poslu za poznate agencije malo ljudi i da neće biti teško pokušati ubaciti se među njih. Pitao sam ih kako su oni počeli i shvatio da moram sam pronaći agenciju koja će me zastupati. Prilika da pronađem agenciju za koju bih mogao raditi pružila mi se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća kada sam išao na bračno putovanje u New York. Iskoristio sam taj medeni mjesec da kao sam svoj menadžer obiđem agencije i pokušam ih privoljeti da me angažiraju. Napravio sam portfolio s reportažama iz "Starta" i išao od jedne do druge agencije pokazujući im što sam radio. Nitko nije bio zainteresiran. Nitko mi ništa nije ponudio. Mi smo tada bili dio svijeta koji ih uopće nije zanimao.

Uspomena iz Uzbekistana: Filip Horvat

*To je za tadašnje vrijeme bilo hrabro i neočekivano poduzetno, ali niste uspjeli naći angažman?

- Ne. Nitko nije pokazao nikakvo zanimanje za naše područje, no u jednoj agenciji se pojavio Marcel Saaba, mladi urednik, nešto stariji do mene, porijeklom iz Libanona. Rekao mi je da ostavim podatke i da će me potražiti ako mu nešto bude trebalo. Tada se dogodilo da je taj dio svijeta koji američke news agencije nije zanimao, doslovno eksplodirao. U bivšem SSSR-u na vlast je došao Gorbačov, cijeli je nekadašnji istočni blok postao zanimljiv, uslijedilo je rušenje Berlinskog zida, a ja sam imao sreću što sam živio u tadašnjoj Jugoslaviji s čijom sam putovnicom, za razliku od kolega iz kapitalističkih zapadnih zemalja, mogao bez poteškoća putovati u zemlje socijalističkog istočnog bloka. Bila je to životna šansa. Marcel Saaba mi se, kao što je obećao, javio i ponudio mi angažman za svoju agenciju SAABA za koju sam dugo radio u Istočnoj Europi, neposredno prije pada Berlinskog zida i nakon toga.

"Maestral" kao vrelo novih izazova

*A onda je došlo do sloma Jugoslavije i rata u Hrvatskoj?

- Počelo je sa Slovenijom i Hrvatskom, planula Bosna... Radio sam samo za agenciju SAABA. Nakon Hrvatske i Bosne bio sam u Iraku i Afganistanu.

*Kako je bilo raditi u svojoj zemlji u ratu?

- Povukao sam jasnu crtu. Kad radiš za strani medij očekuje se od tebe objektivnost. Moraš snimati ono što se događalo, a sve ostalo, ideologija, domoljublje, emocije... u drugom je planu.

Leto na otoku: Turistička zabava u Prilić Luci

*Na kraju ste izašli iz svega toga i posvetili se nečem sasvim drukčije. Do te promjene, ako sam dobro shvatila, nije došlo naglo?

- Danas mi se čini da je to bio nekakav gotovo prirodni proces s dosta sretnih okolnosti. Kada su se ratovi stišali još sam neko vrijeme radio za "The New York Time" i "Times" iz centra u Ljubljani jer su im bili zanimljivi događaji na Kosovu. Nakon gašenja ureda u Ljubljani ostao sam na popisu ugovornih fotografa pa bi me tu i tamo zvali da snimim fotografije za određene teme, recimo, za prodaju nekih luksuznih nekretnina u Hrvatskoj, ali to je bilo od vremena do vremena. Na kraju se i to ugasio. U međuvremenu je napredak tehnologije promijenio i samu fotografiju. Danas se briše granica između videa i fotografije, ta dva oprečno različita medija, a ja se u tome ne vidim, to me ne zanima.

*Kakve Vam se misli roje u glavi kada danas gledate fotografije koje ste snimili?

- Ne žalim ni za čim. Snimio sam puno toga. Sudjelovao sam u nizu velikih i važnih događaja o kojima klinci danas uče u školi. Ali, to je bilo tada. Danas se odlično osjećam vodeći svoj hotel "Maestral" u Prvić Luci koji mi se čini inspirativnim vrelom novih izazova.

* Interview objavljen na prijateljskom portalu “Volim Šibenik” prenosimo s dozvolom uredništva; fotogaleriju Horvatovih ratnih fotografija možete vidjeti ovdje

Oceni 5