Dušan Blagojević: Nema neutralnosti!
Duss1

Photo: Luka Knežević Strika

Odoleti iskušenju koje nas mami da pristanemo na prosečnost i pomirljivost

Kraj školovanja obično se tumači i kao trenutak kada pojedinac/ka više nije u obavezi da uči, da dalje gradi od temelja u čijem su mu postavljanju pomogli pedagozi koji su se smenjivali od vrtića pa do završetka studija. Tako se u društvo uliju vojske onih kojima se knjiga smučila, te onih koji traže trenutnu satisfakciju, obično materijalnu, i u tim prohtevima zaboravljaju i ono što su naučili, i one koji su ih tome učili.

Dobri predavači i pedagozi bi ovakvu sliku potpuno mogli da promene, ali je neophodno da pre toga postanu i oni koji brinu, i oni koji hrane, ne samo oni koji govore, već i oni koji čuju. O ovoj temi smo razgovarali sa Dušanom Blagojevićem, profesorom književnosti u gimnaziji u Lebanu i Medicinskoj školi u Leskovcu, koji se ove godine našao među dobitnicima nagrade za najbolje edukatore koju dodeljuje Udruženje „Živojin Mišić.”

*Šta ti znači to što si nagrađen kao jedan od najboljih edukatora Srbije?

Nakon što je Udruženje „Živojin Mišić” objavilo vest o nagrađenim edukatorima, javili su se mnogi bivši učenici i čestitali. Između ostalih, javio se jedan, vazda je bio i ostao lucidan, sa kratkom porukom: „Dule, zar tek sad?” Očito da su mnoge kolege i učenici to očekivali, i nisu bili iznenađeni, dok sam ja i dalje pomalo nesnađen. U zemlji u kojoj sistem nagarde ne postoji, čak ni pohvale, jer udruženim snagama i zdušno gradimo lažu da svi istom merom doprinosimo obrazovanju i vaspitanju mladih, samim tim što primamo istu platu, čovek prirodno oseti nelagodu kad bude nagrađen. Oseti potrebu da se pravda, obrazlaže, oseti izvesnu neprijatnost koju nisam siguran da umem da objasnim. Ne izostaju samo nagrade, izostaju i kazne – niko ni za šta nije odgovoran; možeš da brljaš koliko god hoćeš – da ne radiš, ne motivišeš učenike, ne držiš časove, ne usavršavaš se – sve se to izbriše, zaboravi, ukoliko zadovoljiš apetite direktora, kolega, roditelja i učenika. Uzalud je Dostojevski napisao čitav roman o tome kako moralno biće čovekovo iska kaznu nakon počinjenog zločina. Navikavamo se na zločine koji  nikada neće biti sankcionisani i na ogromne napore duha koji se uspešno ignorišu – i samim tim korumpiramo sopstveno biće udaljavajući se od osnovnih etičkih načela. Sve manje je posvećenih i kompetentnih, umnožavaju se poslušni i snalažljivi. Treba odoleti iskušenju koje nas mami da pristanemo na prosečnost i pomirljivost. Ukoliko je ovo priznanje za moje nepristjanje, onda mi zaista laska, ali me i obavezuje.

*Slažeš li se sa tim da spisak ljudi koji odgovorno rade svoj posao ukazuje na to da je obrazovanje u zemlji na visokom nivou?

Svaki spisak je u svojoj suštini problematičan – niti hrani, niti brani; na raznim spiskovima, igrom slučaja, često izostanu mnogo vredniji, posvećeniji i umniji ljudi od onih koji se na spisku nađu, jer su njihova znanja i zasluge mnogo šire od ma kakvog spiska. Dakle, spisak ovogodišnjih najboljih edukatora Srbije samo govori o tome da je Udruženje „Živojin Mišić” šestu godinu zaredom imalo sluha da nargadi one nastavnike koji su pored redovnih nastavnih i vannastavnih aktivnosti postigli izuzetne razultate i uticali na kreiranje obrazovne politike. Pokrenuto krajnje plemenitom idejom Udruženje „Živojin Mišić” je jedinstveno i prvo u Srbiji, pa i u regionu, koje je u nastavnicima prepoznalo ključni resurs za poboljšanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja, pa je samim tim i rešilo da ih osnaži. Hiperinflacija raznoraznih fejsbuk- priznanja nastavnicima, koja preplavljuju Srbiju i region u poslednje vreme, samo su nusproizvod jedne duboko smislene ideje. S tim u vezi, važno je da spisak postoji – ne mogu svi biti na spisku, baš zbog pomenute hiperprodukcije, ali je bitno da se spisak širi – jer poznajem koleginice i kolege koji nesumnjivo treba da se nađu na spisku najboljih, ali se još uvek nisu našli. Nijedan spisak, pa ni ovaj ne može da ukaže na visok ili nizak nivo obrazovanja. Mnogo je neuralgičnih tačaka u srpskom obrazovanju – ne postoji spisak koji će rešiti decenijama nagomilane probleme. Nedostaju sistemske promene, korenite i bolne za sve nas, na koje mi kao društvo nismo spremni; nisu, nažalost, spremni ni mnogi nastavnici. Paulo Freire, meni blizak pedagog, otprilike kaže – borba počinje priznanjem ljudi da su uništeni. Obespravljeni su uništeni zato što ih je položaj u kome se nalaze sveo na stvari. Mi dobrovoljno pristajemo da budemo stvari, i time šaljemo užasnu poruku učenicima. Da bismo povratili svoju ljudskost, moramo prestati da budemo stvari i treba da krenemo da se borimo kao ljudi. Ne možemo se upustiti u borbu kao predmeti kako bismo kasnije postali ljudska bića. Dakle, kada nastavnici postanu ljudska bića, kad prestanu da budu ćutolozi i klimoglavci, kada se smanji broj obespravljenih – tada možemo govoriti o obrazovanju koje je na visokom nivou.

*Uspevaš li da se posvetiš svakom učeniku i da ga posmatraš kao pojedinca sa jedinstvenim sposobnostima i potrebama? Ima li uopšte dovoljno vremena za to?

Nisam siguran da uspevam, ali pokušavam. Nekad bauljam, grešim, lutam, nekada sam na pravom putu, ali svakako nikada ne odustajem. Ponekad pomislim da ne dopirem do pojedinih učenika, da su moje reči i suviše glinene, a postupci nedovoljno ubedljivi – ali me i sami učenici posle završene srednje škole demantuju. Pretprošle godine slučajno sretnem učenika koji je već davno maturirao. Iskreno govoreći, bio sam ubeđen, dajući sebi na važnosti, da je taj učenik dolazio u školu samo da bi me nervirao. Ma kakvo čitanje, kakva književnost – šta god da kažem ili uradim, on obesmišljava. Ne posustajem ja, ali ne posustaje ni on. Povuci-potegni, moje isksutvo i moje godine prevagnu – uspem da ga ubedim, da ne kažem primoram, da pročita ključna književna dela i da o njima porazgovaramo. Atmosfera već postaje nepodnošljiva, ali uspe on da maturira. I, da, eto susrećemo se posle sedam godina, i kaže on meni kako je imao velike lomove u životu i strašna iskušenja, i kako je rešio da se otrgne od svega i posveti humanitarnom radu, a kako mu je dijalog sa mnom u tome mnogo pomogao. U potpunosti zbunjen, jer ga sedam godina nisam video, upitam ga o kakvom dijalogu govori.

– O onom koji je nekad bio Vaš monolog, a kome sam se ja naknadno priključio – pričali smo svake večeri, neprestano pričali o dobru, o dobrim ljudima, o vrlinama, o čistoti, o iskrenosti, poštenju... Pokušavao sam da se setim svega, svake Vaše reči na koje sam odgovarao ćutanjem, sad mi je bio potreban razgovor, i pričao sam sa Vama, a da niste ni znali.

Iskreno, ja sam bio zastrašen – uhvatila me je panika jer sam valjda tek tad u potpunosti shvatio svu ozbiljnost i odgovornost nastavničkog posla. Međutim, njegov osmeh i priču o zamišljenom dijalogu nikad neću zaboraviti. Laknulo mi je, čak i da je dolazio da bi me nerviralo, vredelo je.

*Koliko imaš prostora da svoja predavanja prilagodiš modelu obrazovanja u koji veruješ?

Iako mi je dramski proces, kao složena dramskopedagoška metoda najbliža, ne verujem u modele obrazovanja. Ne verujem da postoje dobri i loši medtodičari – postoje dobri i loši ljudi. Nastojim da u radu sa mladima budem što otvoreniji i čistiji, da ih razumem, da im verujem, da mi veruju. Da u samom procesu rada budem bolji čovek, kako bih i njima pomogao da budu bolji ljudi. Da uvide da se iza prosečnosti skriva intelekualna, emocijalna i socijalna neinteligencija ili nemoć. Da prosečno znači otaljati, odraditi, zabušiti, ne talasati, po cenu ma čega opstati i ne bitisati – suštinski. Prosečnost ne podrazumeva stav, borbu za pravednije društvo, kritičku misao... Isklučuje etičnost, a samim tim i odgovornost. Prosečnost je neslobodna, pa samim tim i neodgovorna. Prosečnost nije hrabra, posvećena, i suviše je skučenog duha i pogleda na širok svet; ona ne vidi budućnost, već samo sadašnjost koju čak i ne želi da iskoristi, već da je se okoristi. Poklanjam im sve svoje vreme kako bih ih osnažio da budu hrabri, istrajni, kreativni, slobodni – da kritički promišljaju ovaj svet.

Nema neutralnosti! Važno je da mladi imaju stav, da aktivno participiraju u društvenim i kulturnim aktivnostima, da budu inicijatori promena. Niko neće umesto njih učiniti ovo društvo smislenijim mestom za život. Izbegavamo apstrahovanje – sve što učimo mora da je blisko životu i njihovom iskustvu. Ljudi češće umiru nego što se rađaju, korumpiranost jednog društva nije pala s neba, kao ni đubre oko njihovih kuća/škola – to su sve životne teme koje ih se tiču – onda o tome treba i pričati – tražiti uzroke i sagledati posledice. Kroz sve što radim, nastojim da učenici spoznaju sebe, da razumeju sebe i svet oko sebe, jer samo tako mogu da vole sebe, svoje bližnje, posao kojim će se baviti. Ako vole, biće posvećeni, ako budu posvećeni, onda će svakodnevno preispitivati sebe, svoje postupke, svoje metode, svoje doživljaje.

 Neprestano sumnjam, preispitujem sve odluke i postupke u radu sa mladima; ali i delam, što neminovno znači da i grešim. Nije sramota grešiti, nepristojno je ne delati, aminovati, biti večno saglasan sa svim i svačim. Ne može nastavnik o etici pričati, a neetički se ponašati. Važna je doslednost. Mladi žele da ti veruju, da im veruješ, da ti se predaju, da im se predaš, da rastu duhovno i intelektualno uz podršku i razumevanje, ali ne očekuju da iko umesto njih raste, ni roditelji, a ponajmanje nastavnici.

*Koliko važnu ulogu u okviru tog modela igra pozorište?

Teatar „Gimnazijalac” za mene jeste utočište, pre svega i iznad svega. To je prostor čistote koji okuplja hrabre ljude koji streme ka nebu bez ikakvih interesa, Lepote radi. Okupljamo se da bismo, a to učenici odlično znaju, sebe izumeli, da ne odgađamo život – što škola često čini, već da živimo i učimo kako se suočiti se sa životom. Teatar nam omogućava da ispričamo priču u ime „milijuna duša” koje ne mogu progovoriti jer nisu dovoljno hrabre, vešte ili snažne da se izbore sa skučenostima unutar sebe i oko sebe. Da stvaramo bolji svet zarad boljih svetova. Teatar već godinama počiva na principima koji promovišu, motivišu, osnažuju i slave ljubav i stvaralaštvo. Neke od najlepših dana su brojni gimnazijalci proveli u Teatru gradeći male spomene koji ih jačaju i čine boljim ljudima u trenucima kad im naiđu nevremena i neljudi. Svi smo različiti, ali svi smo zajedno, čak i kad se ne razumemo, čak i kad mislimo potpuno suprotno, ali tu smo baš zato što mislimo, i zato što stvaramo – zato što možemo rečima i umetničkim izrazom da objasnimo sebe svetu i drugima, i svet sebi. I sve to boli, često mnogo boli, jer zahteva mnogo odricanja, a ulog je neizvestan, ali od nas zavisi – u tome jeste draž.

Rad u Teatru za mene kao nastavnika pre svega znači neprestano usavršavanje i istraživanje, mogućnost da bolje upoznam učenike i uspostavim kvalitetnijiji odnos sa njima; da istražim njihova interesovanja i način kako da im pristupim. Teatar mi je pre svega omogućio da razumem koliko su učenici različiti, koliko se potrebe i interesovanja učenika razlikuju, iako su svi oni istih godina, pa samim tim, često kao nastavnici, pretpostavljamo da su i sličnih interesovanja. Prestao sam da pretpostavljam, uspostavio bliži odnos sa učenicima. Čitav naš obrazovni sistem zasniva se na pretpostavkama: pretpostavljaju roditelji, pretpostavljaju učenici, pretostavaju nastavnici. Kroz Teatar smo probali da saslušamo jedni druge, probali da poverujemo u dobrotu – nadam se da mo i uspeli. Ne stiče se obrazovanje isključivo u školi, niti se ono kao širi pojam da ukalupiti u prilično rigidnu instituciju kakva je današnja škola. Probamo li na silu da ga uguramo, oštetićemo obrazovanje. Često možemo čuti: Šaljemo decu u školu da budu neko i nešto! Teatar mi je omogućio da spoznam neiscrpnu energiju i potencijal dece – da su oni već neko i nešto.

Teatar je mnoge učenike osnažio, vratio im samopouzdanje, ili su sticali samopouzdanje radeći na predstavama. Naučili su da se i od posrtanja raste, da mogu da osnaže jedni druge i budu bolji ljudi; da se oslone na druge, da drugome veruju i da sarađuju sa drugima. I ono najvažnije: naučili su da pročiste sebe, da u sebi pronađu prostor za druge i drugačije. Teatar je za mnoge gimnazijalce, koji su učestvovali u radu, jedna od najlepših uspomena tokom školovanja, činjenica da se mnogi vraćaju Teatru i posle završene gimnazije svedoči o trenucima koji su ih inspirisali i ojačali. Teatr, ne samo naš, nego bilo koji, pre svega može da unapredi vaspitno-obrazovni proces. Jedan od ključnih problema u mnogim školama jeste etos – predstavlja najslabiju kariku u vaspitno-obrazovnom procesu. Ono što sam primetio, i o čemu mogu govoriti iz iskustva, jeste činjenica da učenici koji učestvuju u radu Teatra razvijaju drugačije i mnogo pristojnije i humanije odnose u odeljenju sa drugim učenicima; oni prenose kreativni proces i podstiču jednu stvaralačku atmosferu i među učenicima koji nisu članovi Teatra. Prenose model ponašanja. U Teatru nema vršnjačkog nasilja, nema neopravdanog izostajanja, nema bežanja i dosađivanja – u školi se susrećemo sa svim tim problemima. U Teatru ima mnogo igre, ali nema igrarije. Na kraju, učenici dobrovoljno dolaze u Teatar, i provode mnogo više vremena nego u školi, to im nije teško i ,,ne smara ih". Škole bi mnogo toga mogle da nauče od školskih pozorišta, samo kad bi htele.

*Kako je zabrana predstave „Mrtvo more za početnike” uticala na učenike, a kako na tebe?

Predstava koja je uspela da utiče na stvarnost, da izmeni stvarnost, u ovoj našoj Stradiji bez sumnje je promenila i mene i učenike, dala nam je snage da verujemo da je ipak vredelo. Veliki izazov jeste palanačka sredina koja pozorište doživaljava kao vid zabave, lake i jeftine zabave, ili posmatra pozorište kroz prizmu nagrada – palanka koja kvalitet meri količinom nagrada, očekivanjima, neznanjem. Jedno je od čestih pitanja koje postavljam mojim gimnazijalcima: Kako možete dozvoliti da vas pritiskaju očekivanja ljudi koji pozorište ne poznaju? Nije pozorište zabava za široke mase. Pozorište je stvarnost koju vi treba da izumite – jedna viša stvarnost kojom gospodarite – to je vaš svet. To nisu nagrade. Kojih nagrada se sećate? A kojih trenutaka sa putovanja, sa proba, sa gostovanja, sa predstava? Šta prepričavate vama dragim ljudima kad prođu godine? Da li im pričate o nagradama ili im otkrivate one trenutke koji su vas u pozorištu oblikovali? Često ih podsećam: Vi ste ljudi budućnosti, a ne sadašnjosti – dakle, nemoj da vas sadašnjost povuče da posrnete. I nikad ne govorim – juriiiiš!, već: za mnom!, u nove uzlete i u susret budućim trenucima! Jer je život od trenutaka, a ne od nagrada sačinjen!

*Da li se tvoja uloga završava kada zvoni za kraj časa ili se, pak, radi o procesu koji ne prestaje?

Sve dok izgovaram prave reći, valjda preobražavam svet – opet moj omiljeni pedagog. Taj preobražaj niti započinje, niti se završava u školi – to je proces koji traje i ne odnosi se na apstraktnog čoveka niti na svet bez ljudi, već na konkretan svet i ljudske odnose. Tu zvona za početak i kraj nema.

Oceni 5