Oglušavanje
Treba da sredim život, da raspremim volju i postupke.
Hoću to da učinim što pre, kao što sam oduvek hteo, s jednakim rezultatom;
Al’ dobro je imati jasnu nameru, čvrstu samo u toj jasnoći
da se preduzme nešto!
Spakovaću kofere za Konačnost,
Dovešću u red Alvara de Kampoša,
A sutra ću opet biti na istom, kao prekjuče - prekjuče što traje večno...
Smeškam se jer unapred već znam da ništa neću biti.
Ali barem se smeškam; to smeškanje nam uvek dobro dođe...
Svi smo mi izdanci romantizma...
A da nismo izdanci romantizma, po svoj prilici ne bismo
bili ništa. Tako se stvara literatura...
Bogovi sveti, tako se čak i život stvara!
I drugi su takođe romantični,
I drugi, takođe ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni,
I drugi takođe provode život gledajući kofere koje treba spakovati,
I drugi spavaju kraj hrpe nedovršenih spisa,
I drugi su, takođe, ja.
Prodavačice na ulici što svoju robu izvikuješ kao da pevušiš himnu,
Ti, nazubljeni točkiću u časovničarskoj radnji političke ekonomije,
Sadašnja ili buduća majko onih koji su pali da bi se slomila Carstva,
Tvoj glas dopire do mene kao poziv u nigdinu, kao ćutanje života...
Skrećem pogled sa hartija koje nameravam da sredim ka
prozoru odakle nisam video prodavačicu čiji sam glas čuo,
I moj osmeh, koji mi još ne silazi s lica, podrazumeva
izvesnu metafizičku kritičnost.
Izgubio sam veru u sve bogove pred pisaćim stolom koji
nameravam da sredim,
Suočio sam se sa svim sudbinama iz nehata što sam slušao
onaj glas sa ulice,
I moj umor je stari čamac koji trune na pustom žalu,
I s tom slikom, preuzetom od nekog drugog pesnika,
zatvaram pisaći sto i ovu pesmu...
Kao neki bog, nisam sredio ni jedno ni drugo...
*Prevela s portugalskog Jasmina Nešković