Danijel Dragojević, pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. 1. 1934). Podjednako drži i do stihova i do pjesme u prozi, a u esejistici proširuje tematski krug i nenapadno, u maniri postmodernističkog pjesnika, u svoj diskurs uključuje lektiru. Umjetnički tumačeći svijet kao veliki tekst u kojemu su svi odnosi, tj. zamjene, mogući (Razdoblje karbona), Dragojevićevo pjesništvo zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti
Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
Što sam ja prema jednom običnom prolazu
kojega su želje nedopušteno napravile,
kojega želje održavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? Čak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.