Javni servis na tajnom zadatku
Aatk 12 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Okvir za licjemjerje

Napravila se čitava afera oko emisije crnogorskog (?) javnog servisa Okvir, urednika Zorana Lekovića. Te sam voditelj nije zvao pozvane goste, te on se bavi socijalnim temama (iako se u vrijeme Kadije itekako bavio politikom), te on bi pozvao kompetentnije goste iz Crne Gore, te ... Odjednom smetaju gosti sa strane, iako su, ne jednom, dovođeni u „oslobođeni“ RTCG, kao, recimo, Čedomir Čupić iz Beograda, da, sistemom babe Vange, izjavi, čini mi se baš kod Lekovića, kako je Đurović „častan čovjek“,vezano za optužbe da se jedan član Savjeta RTCG nalazi u sukobu interesa. A onda je emisiju Okvir vodio Nebojša Skenderi, umjesto Lekovića, koji se vrlo nedomaćinski odnio prema nekim gostima, dok je advokatu Draganu Šoću, bivšem ministru pravde, dozvolio da uzurpira maltene pola emisije i da se vrlo ružno odnosi prema pojedinim gostima.

Držao je Šoć banak, sve u stilu Ničeove setence o višku sujete i manjku znanja. Sa arogantnih visina Šoć je držao lekcije o evropskim standardima u oblasti prava, iako se nešto ne sjećam da je kao ministar pravde bio poznat po poštovanju tih standarda. No, Šoć je samo pokazao da je politika ta, a ne struka, koja ga je preporučila svojevremeno za ministra. Prvo što bi Šoć morao da zna je da se nikome ne sudi na osnovu izjave svjedoka saradnika, već se na osnovu njegovog svjedočenja iznose dokazi koji moraju potvrditi optužnicu. Iako nemam ni trunku sumnje u pokušaj organizovanog prevrata u Crnoj Gori 2016., to govori bezbroj informacija, dokaza i indicija, redovno sam pratio suđenje, jer sam za jedan regionalni sajt pisao detaljne  analize, ne pada mi na pamet da dajem konačne sudove kao Šoć, svjestan da se mora donijeti presuda „van razumne sumnje“. Onako kao za Karadžić Radovana, g-dine Šoć, iako se, vjerujem ni tu ne slažemo.

Sličnu je nebulozu upotrijebio za „slučaj Telekom“ na TV Vijesti, kada je uporedio iskaz Mađar-telekoma u sporazumnoj krivici u Americi sa sporazumom Velimirovića  i tužilaštva u slučaju suđenja za terorizam u Višem sudu u Podgorici. O tome sam svojevremo pričao sa Vojinom Dimitrijevićem, svjetski poznatim stručnjakom za međunarodno pravo, tako da iskaz dat u sporazumnoj krivici nema nikakvu dokaznu vrijednost, jer nijesu izvođeni dokazi vezano za njega niti utvrđivane činjenice, što ne važi za Velimirovića.  Slično pripovjetkama Knežević Duška, lica sa crvene Interpolove potjernice.

Nema razlike ni kad je u pitanju iskaz svjedoka saradnika Sinđelića, koji su potvrdili svi snimci, materijalni dokazi, novac, listinzi, presretnuti razgovori, sadržine telefonskih i internet poruka, po datumima i vremenu događanja, unakrsna ispitivanja... Valjda je Sinđelić dobio na lutriji pa naprasno podijelio četničkim barabama pola miliona eura i donio tužilaštvu 125.000, koje je mogao da strpa u džep i ne cijepa drva danas da bi preživio.

Dirljiva je ljubav Šoća prema Rusiji, pa mu je samo istina ono što je SDT Katnić rekao da zvanična Rusija nije učestvovala i da je Srbija potpuno sarađivala sa tužilaštvom Crne Gore, iako je svakome razumnom jasno da iza prevrata jeste stojala ruska obavještajna služba, sa svom logistikom, zatim ljudi bliski Putinu,  i da je Srbija prekinula saradnju nakon posjete Beogradu Patruševa, šefa svih ruskih obavještajnih službi. Ili se možda u Rusiji štancuju pasoši sa lažnim imenima ko god zatraži?  I to iz iste serije, za sve koji su slučajno agente GRU-a na zadacima po Evropi? Ko može uvjeriti te rusofilske „mudrace“ po Crnoj Gori koji vjeruju da u Rusiji sve funkcioniše kao švajcarac? Niko! Takve stvari može da tvrdi samo neko ko nikad nije bio u Rusiji i susretao se sa njihovom administracijom i državom. Pa je još Šoću bivši agent CIA, koji se bavi privatnim biznisom, potka da napravi politički sataraš, kao da je to isto kao biti aktivni oficir GRU! Po principu, što je više umješana Rusija nego CIA? Sad bi mi dobro došao onaj raskeženi smajli sa suzama u očima od smijeha.

Sa druge strane, iako to nije bila tema emisije, bez pardona je Šoć ustvrdio da demonstranti na ulicama Podgorice traže ostavku državnih tužilaca (zamislite tu nebulozu!!!) jer ne pokreću postupke po optužbama Duška Kneževića iz Londona. Šoć je samo zaboravio da nam objasni koji bi to tužilac nekog optužio na osnovu  onoga što neformalno iznosi Knežević? I đe se takvi iskazi dati van sudnice i bez utvrđivanja činjenica smnatraju validnim?

Nekako je taj odnos prema Milu Đukanoviću, predsjedniku Crne Gore, prešao u fazu otvorene mržnje, sa željom da se ponizi što više, bez obzira što to pokazuje i neprimjeren odnos prema funkciji koju obnaša. Tako bi i jedan ratoborni i nevaspitani urednik tabloida privodio Đukanovića za sve i svašta, plijenio mu kompjutere, što, vjerujem, nijedan normalan čovjek u normalnom svijetu, koji poštuje svoju državu, ne bi tražio bez ogromne preše.

Iako snimak „koverte“ nema nikakvu dokaznu vrijednost, jer se zna kakvi i na koji način pribavljeni snimci mogu biti korišćeni u dokaznom postupku, bivši gradonačelnik Podgorice je dao priznanje. DPS je kažnjen u skladu sa zakonom. Međutim, iako svi znaju da se sve partije finansiraju sličnim putem, opšte licemjerje je na djelu, čak se kaže da je to opštepoznato, „ali drugi nijesu uhvaćeni in flagranti“, pa se prešlo na političku zlouporabu čitavog slučaja. I sad ispade da je na osnovu snimka predaje koverte čitav galimatijas, koji prilično nevješto i šibicarski iznosi Knežević, dobio pečat istinitosti. Ne znam, što reče jednom pokojni Zoran Đinđić, da li bi mu dali 100 eura da im traži na zajam, ali zato vjeruju u svaku trivijalnost koju iznese. Čak je dobio i podršku od jednog od lidera protesta, Džemala Perovića, da samo nastavi da iznosi „dokaze“ protiv Đukanovića. Nema veze što ne reče koji su to dokazi, važno je da se to prima kod rulje. A rulja je zakon kod boraca za pravno uređenu državu! Opštepoznata stvar!

Slično je sa pojavljivanjem svjedoka saradnika Sinđelića u jednoj tv emisiji i na snimcima đe iznosi oprečne izjave u vezi svog svjedočenja pred sudom. Sve te izjave mogu biti date pod raznim okolnostima, zato se u sudu smatraju samo pravno valjane one koje se daju u zakonskoj formi i u uslovima propisanim ZKP-om. Inače bi svaki kriminalac mogao opovrgnuti snimkom, urađenim pod prijetnjom ili slično, svačije svjedočenje.

Javni servis Crne Gore je u drugom dnevniku, glavnoj informativnoj emisiji, kao udarnu vijest objavio sporazum koji su protestanti ulitmativno predali opoziciji na potpisivanje, posvetivši akterima tog uradka dobranih desetak minuta. Meni lično ne smeta ni dužina, ni način kako je prilog urađen, ali bih volio da mi g-din Nebojša Skenderi objasni u kojoj to zemlji ide, u glavnoj informativnoj emisiji javnog servisa, ide  prvo prilog neformalne grupe građana, pa onda prilog o predsjedniku Crne Gore? Ili je u pitanju „pjerestrojka“, pa se to vraćamo čuvenom „profesionalizmu“ iz doba Kadije, kada je svaki početak dnevnika počinjao sa izjavama lidera opozicije, a djelatnost predsjednika vlade ili države u nekom dvadesetom minutu? Naučite se gospodo, da su Vijesti privatni medij i da je kopiranje Vijesti, izgleda, samo u Crnoj Gori standard za „profesionalizam“. Da vas usput obavjestim da ste vi javni servis građana Crne Gore, što podrazumjeva i onu većinu koja je glasala na predsjedničkim izborima za Đukanovića. A vi, ako će vam biti lakše da radite svoj posao, liječite frustraciju tako što ćete staviti sliku predsjednika na zid u svom stanu i gađajte ga pikadom. Tim prije što će vas sve istorija pamtiti u odnosu na njegov ogromni doprinos obnovljenoj državnosti Crne Gore, njenoj nezavisnosti i članstvu u NATO. Pa se pitajte kako?

Oceni 5