Dosije: Saša Janković
Sjankovic 06 S

Večito zamišljen i brižan: Saša Janković, ratnik iz marta 1991. godine

Photo: Medija centar Beograd

Ombudsman s političkim rokom trajanja

Rođen je 1970. godine u Loznici gde je završio osnovnu i srednju školu. Kažu da se od malih nogu bavio sportom: trenirao je rukomet, karate, streljaštvo i streličarstvo. Po završetku srednje škole mlađani Janković je svoj obrazovni put nastavio krećući se očevim stopama, pa je tako upisao i završio Pravni fakultet u Beogradu. Početak turbulentnih devedesetih Jankovića je zatekao kao beogradskog studenta.

Međutim, prema sopstvenom svedočenju, demonstracije tokom 9. marta 1991. godine u Beogradu, zatekle su ga “na vikend odsusutvu sa ratišta”. Evocirajući svoje uspomene iz tog perioda, Janković je u emisiji “Oko”, na RTS, izjavio da  je tog dana bio u čudnoj situaciji.

“Bio sam tada i na ratištu. Sećam se potpunog šoka, s jedne strane ljudi na frontu gube živote, jedna paralelna stvarnost. I onda sam za vikend došao u Loznicu...ovaj, u Beograd, stajao na ulici i gledao jednu sasvim drugu Srbiju”, naveo je Janković. Problem je, međutim, nastao zbog okolnosti da je prva žrtva rata u bivšoj SFRJ pala tek dvadesetak dana kasnije, 31. marta 1991. godine. Otuda je ostalo nejasno na kojem je to ratištu Janković bio 9. marta, a posebno gde su ginuli ljudi o kojim je pričao?

Čini mi se da sam bio na frontu: Saša Janković u amnezijiDa li je mladi Janković, ljubitelj streljaštva i streličarstva, sledeći svoje strasti, ustavno pravo utvrđivao u nekoj od paravojnih formacija koje je u tom periodu služba Jovice Stanišića slala kao ispomoć Martićevim pobunjenicima ili je pak u pitanju bila samo još jedna predizborna laž koja bi trebalo da privuče i ponekog glasača nacionalističke Srbije, do danas je ostalo nejasno. U oba moguća ishoda, međutim, Janković je dokazao da je sve samo ne ono u šta se ovih dana zaklinje – predsednički kandidat građanske Srbije.

Zanimljivo je da se u jednoj od biografija Saše Jankovića navodi podatak koji bitno odudara od njegovih aktuelnih priča o ratnom iskustvu. “Otac mu je rođen u Bosni pa se devedesetih godina našao na spisku izbeglica koje su trebale da budu deportovane na bosansko ratište. Zbog toga se dugo krio i nije spavao u svom stanu”, navodi se u jednoj od tužnijih verzija Jankovićeve biografija dostupne na internetu.

Neobuzdana ljubav prema oružju dovela je Jankovića u veoma nezgodan položaj kada se njegov prijatelj Predrag Gojković 1. aprila 1993. godine ubio iz pištolja u vlasništvu budućeg prvog Ombudsmana Srbije. Iako je Janković tada oslobođen svake sumnje da ima odgovornost za ovo samoubistvo, slučaj će ponovo biti aktuelizovan 22 godine kasnije otvaranjem “Afere pištolj”, kada su u trvenjima između pojedinih bezbednosnih službi u Srbiji u javnost procureli papiri iz istrage koji su otkrili određene čudne okolnosti u vezi sa tim tragičnim događajem. Najčudniji podatak u vezi sa celim slučajem, bio je taj da je Janković papirološki postao vlasnik famoznog pištolja samo dan pre nego što će Gojković njime sebi oduzeti život. Mnogi su tada s pravom ukazali na to da je reč o gotovo neverovatnoj koincidenciji, ali i da je najverovatnije reč o antidatiranju kako bi se prikrila činjenica da je Janković nedozvoljeno držao oružje.

S obzirom da nova istraga nije pokrenuta i da se čitava priča svela na neobuzdano i primitivno iživljavanje provladinih tabloida u Beogradu, ta glupo smišljena kampanja uspela je da od Jankovića napravi žrtvu “Vučićevog režima i njegovih tabloida” što će Janković iskoristiti da, glumeći najveću žrtvu vlasti, sebe uzdigne u vođu prograđanske opozicije, iako tom idejnom korpusu suštinski nikada nije pripadao.

Od službenika Miloševićevog režima do pozicije prvog Ombudsmana

Da je još od svojih “frontovskih dana”, ipak pripadao onoj drugoj idejnoj strani, dokazuje i njegovo službovanje u strukturama Miloševićevog režima i to u vreme kada je za pristojne ljude odbijanje takve vrste saradnje bilo pitanje elementarnog morala i časti. Za razliku od onih koji su se gotovo čitavu deceniju smrzavali na uličnim protestima, trpeli nasilje režimske policije i svakojake druge oblike torture, Janković je 1997. godine svoje uhlebljenje našao zaposlivši se kao stručni saradnik u SPS-ovom Ministarstvu za sport i omladinu kod Zorana Bakija Anđelkovića. Iako se kasnije pravdao da je tamo radio kao najniži činovnik, oni koji su u to vreme živeli u Srbiji i, posebno Beogradu, dobro znaju da su se u espeesovsko-julovska ministarstva mogli zaposliti samo zaslužni partijski kadrovi ili, pak, oni sa veoma jakim vezama unutar režima.

Vodili brigu o svojim ljudima: Batrić Jovanović, Slobodan Milošević i Dragutin ZelenovićIskoristivši jednu od te dve mogućnosti, Janković je petooktobarske promene dočekao na suprotnoj strani barikada u odnosu na one koji su se borili protiv autoritarnog režima Slobodana Miloševića. Otuda više je nego čudno “etiketiranje” Jankovića od strane aktuelnih vlasti u Srbiji kao “dosovskog kandidata” čime mu zapravo čine uslugu s obzirom na činjenicu da je 6. oktobar 2000. godine dočekao na strani poraženih.

Ta okolnost, međutim, Jankoviću nije zasmetala da preko noći pređe na stranu euforijom dezorijentisanih pobednika i nastavi tamo gde je stao, pa čak i napreduje u okviru novih političkih struktura. Tako je 2000. godine unapređen na poziciju Sekretara saveznog ministarstva sporta, a naredne godine imenovan na mesto pomoćnika saveznog sekretara za sport i omladinu.

U toku 2003. godine zaposlio se na mesto nacionalnog pravnog savetnika u Odeljenju za demokratizaciju misije OEBS u Beogradu. Tokom rada pri OEBS-u, gde se uglavnom bavio besmislenim poslovima karakterističnim za ovu visoko birokratizovanu organizaciju, uspeo je 2005. godine da završi specijalističke studije bezbednosti na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Napokon, u julu 2007. godine, kao kandidat koji se pojavio niotkuda, a koji je bio prihvatljiv i Koštuničinom DSS i Tadićevom DS,  glasovima 143 poslanika Janković je izabran za prvog Zaštitnika građana što će ostati čitavu deceniju, sve do zvanične objave svoje predsedničke kandidature u februaru 2017. godine.

Čovek-funkcija sa dva lica

Mada je na mestu Zaštitnika građana proveo punih deset godina, sve do druge polovine 2012. godine građani Srbije gotovo da nisu imali prilike da čuju za njegovo ime. Kada se, recimo, pomoću google pretraživača po godinama traga sa pojmom “Saša Janković”, u prvih pet godina pojavljuje se veoma mali broj rezultata, dok sasvim obrnuta situacija nastaje kada se isti pojam pretražuje u periodu posle 2012. godine. Ta okolnost govori da se Janković, nakon pet godina dremanja na politički ušuškanoj i debelo plaćenoj poziciji u jednom trenutku setio da bi možda ipak trebalo da radi svoj posao. Problem je, međutim, nastao zbog toga što je ranije redovno propuštao da reaguje kada su ljudska prava kršili njegovi politički mentori, da bi kasnije, kada su na vlast došli njegovi politički oponenti, on počeo radikalno da politizuje i karikira posao za koji je bio izabran.

Nisu na Ombudsmanovoj listi prioriteta: Romi iz Beograda

Tako je iz perioda pre 2013. godine, ostalo zabeleženo Jankovićevo putovanje u Oslo na dodelu Nobelove nagrade za mir u decembru 2010. godine, gde ga je poslao Boris Tadić nakon skandala koji je, odbijajući da prisustvuje tom događaju, izazvao njegov šef diplomatije Vuk Jeremić. Janković je ostao upamćen i po skandaloznom odnosu prema nasilnom raseljavanju Roma iz beogradskog naselja Belvil koje je u više navrata sprovodio tadašnji gradonačelnik Beograda Dragan Đilas kako bi tajkunu Miroslavu Miškoviću omogućio da realizuje svoje građevinske poduhvate.

Tako su u medijima ostale zabeležene reakcije Zaštitnika građana Saše Jankovića koji je, vodeći računa da se kojom rečju ne zameri DS moćniku, u jednom slučaju izrazio zabrinutost u pogledu adekvatnosti smeštaja koji je u Leskovcu čekao, buldožerima raseljene i iz Beograda proterane, romske porodice. To što su u ovom slučaju prekršene ustavom garantovane lične slobode na slobodno kretanje i naseljavanje na teritoriji Republike Srbije, Jankoviću nije zasmetalo.

U drugom slučaju nasilne deportacije romskih porodica, Janković je čak otvoreno hvalio beogradskog Drvoseka koji je na silu raseljene Rome smestio u barake ograđene žicom u Lipovačkim šumama na periferiji Beograda. Tim povodom oglasio se i Amnesti Internešenel optužujući srpsku vladu da je prekršila međunarodno pravo dozvolivši vlastima u Beogradu da isele romske porodice kod naselja Belvil. Navodeći da Romi nisu bili konsultovani u vezi sa iseljavanjem, da su im uskraćivane adekvatne informacije, obaveštenja i pravni lekovi, iz Amnestija su upozorili da su neke romske porodice bile razdvojene, dok su se druge suočavale sa beskućništvom.

Za razliku od ove međunarodne organizacije za ljudska prava, Zaštitnik građana Saša Janković je gebelsovski ocenio da su “žitelji nehigijenskog nelegalnog naselja kod novobeogradskog 'Belvila' uspešno premešteni u neuporedivo bolje životne uslove uz puno poštovanje njihovog dostojanstva i bez prinude, što je prvi korak ka njihovoj društvenoj integraciji”.

I dok su građanima Srbije gažena osnovna ljudska prava koja je bio dužan da štiti, Janković je u tom periodu imao dovoljno vremena za beskorisna teoretska naklapanja i pisanje “naučnih i stručnih radova” poput Intelligence/Security Systems of Serbia and Montenegro (2007), The Status of Serbia’s Intelligence Reform and its Challenges (2007), Parlamentarna kontrola službi bezbednosti (2008), Lokalni ombudsmani u Srbiji (2010) i Načelo oportuniteta u radu Zaštitnika građana (2012).

Jankovićevo opozicionarsko “prosvetljenje”

U periodu nakon smene vlasti u Srbiji u julu 2012. godine, Janković prestaje da piše brošure i birokratske smernice, i pod maskom zaštite ljudskih prava počinje aktivnije da se meša u dnevno-politička dešavanja. Njegovo delovanje posebno dobija na intenzitetu i značaju nakon majskih poplava 2014. godine kada je na opšte zaprepašćenje vlasti i običnih građana u Srbiji izrazio zabrinutost zbog policijskih privođenja onih koji su tokom vanredne situacije širili paniku i na taj način dodatno ugrožavali živote ljudi u ugroženim područjima. Tvrdeći da nije bilo nikakvog izazivanja panike i širenja lažnih vesti, Janković je jednostavno ignorisao poruke preko društvenih mreža o “stotinama leševa koji plivaju Obrenovcem”, “spaljivanju mrtvih u visokim pećima u Lazarevcu”, sms-poruke o zatrovanoj pijaćoj vodi u Beogradu, predstojećim restrikcijama struje i velikim zastojima u snabdevanju osnovnim životnim namirnicama. Te glasine su izazvale do tada nezabeleženu paniku među građanima Beograda (koja nije viđena čak ni tokom bombardovanja 1999. godine) usled čega su u roku od nekoliko sati prodavnice u prestonici bile gotovo u potpunosti opustošene.

Zaštitnik građana, ali ne baš svih: Saša Janković, sportsko izdanje

Inicijalni sukob s vlašću tokom poplava, Janković je kasnije iskoristio za potpunu politizaciju svoje funkcije zbog čega neće propuštati nijednu priliku za sopstvenu samopromociju i profilisanje kao budućeg lidera prograđanskog dela opozicije. Tako će Jankovićev politikantski karakter doći do izražaja u gotovo svim slučajevima u kojima je iskoristio priliku da reaguje kao Zaštitnik građana - prilikom istrage o incidentu u kojem su pripadnici Žandarmerije prebili Andreja Vučića, rođenog brata premijera Srbije, preko slučaja pada helikoptera, podupiranja stavova o navodnoj cenzuri medija, pa sve do slučaja rušenja u Savamali na kojem je Janković najzad iskovao svoju predsedničku kandidaturu.

„Za građane ne postoji ništa gore nego da Srbija ovakva kakva jeste – razorenih institucija, bez vladavine prava i socijalne pravde, ugušenih medija, netransparentna i korumpirana, uđe u EU. Takva bi bila lak zalogaj svakom ko bi da nas iskoristi ekonomski i na svaki drugi način, građani od toga ne bi imali ništa, a ni one zemlje koje bi da nam pomognu“, postaće jedna od najzapaženijih izjava kanidata za predsednika Saše Jankovića.

Priznanja sa svih strana

Sakupljač trofeja: Ne može da se odluči između Pravog muškarca i Šetača, mada su mu oba dragaProopoziciono delovanje protiv nove vlasti donelo je Jankoviću podršku sa raznih strana i brdo nagrada od kojih za većinu domaća javnost do tada nije znala da uopšte i postoje. Tako su se u Jankovićevoj kolekciji našli sledeći “trofeji”:

2011. godine: Priznanje Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti za poseban doprinos u afirmisanju prava na pristup informacijama, Ličnost godine (OEBS), Najevropljanin Srbije“(Prva evropska kuća);

2012. godine: Doprinos godine Evropi (Evropski pokret u Srbiji), Priznanje Udruženja sudija prekršajnih sudova;

2013. godine: Pravi muškarac  (Centar 8 sa saradnicima);

2015. godine: Vitez poziva (Liga eksperata – LEX), Međunarodna nagrada za toleranciju (Fondacija Plavi Dunav), Komunikator godine (Društvo Srbije za odnose sa javnošću), Doprinos godine Evropi (Evropski pokret u Srbiji), Šetač  (Proaktiv za građanski aktivizam), Nacionalni orden za zasluge u rangu viteza (Republika Francuska);

2016. godine: Dobar primer Novog optimizma (Udruženje Novi optimizam), Povelja za građansku hrabrost  (Fondacija Dragoljub Stošić), Ličnost godine (nedeljnik Vreme), Ličnost 2015. (portal Žurnalist).

Inflacija nagrada i priznanja dodeljenih Saši Jankoviću, praćena devalvacijom vrednosti i ugleda samih priznanja, bili su deo ciljane kampanje stvaranja budućeg kandidata za predsednika Srbije i lidera proevropske opozicije u zemlji. Međutim, pre nego što će postati kandidat koga će podržati tek deo prograđanske opozicione smene, vitez, pravi muškarac, građanska hrabrost, novi optimizam, plavi Dunav, najevropljanin i komunikator Janković otkriće svoje pravo lice tokom afere Ombudsmanovog tezgarenja sa strane koju je otkrila organizacija “Doktori protiv korupcije”, dobitnica nagrade Evropske mreže za borbu protiv prevara i korupcije u zdravstvu za 2011.

Šabić i Janković u sukobu interesa

Krajem avgusta 2012. godine, nevladina organizacija „Doktori protiv korupcije“, upozorila je na konflikt interesa i enormne zarade koje su Ombudsman Saša Janković i Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić prisvojili kroz učešće u projektu izrade nacrta Zakona o zaštiti uzbunjivača. Ta nevladina organizacija, izrazila je zaprepašćenje “stepenom konflikta interesa i zloupotreba” u projektu izrade nacrta Zakona o zaštiti uzbunjivača koji je poveren Povereniku za informacije od javnog značaja, a finansiran iz fondova Velike Britanije i Kraljevine Holandije u iznosu od 100.000 evra.

Uvek zajedno, nerazdvojni: Rodoljub Šabić i Saša Janković, pro bono šaputanje

“Osim netransparentnog sprovođenja projekta u uskom krugu lica iz koga su isključene organizacije uzbunjivača i njihovih pravnih stručnjaka, a zbog kojih se ovaj projekat valjda i sprovodi, posebno šokiraju enormni iznosi koje ste kao učesnici sami sebi namenili za svoje učestvovanje u projektu. Iako ste već kao visoki državni službenici i rukovodioci institucija od najvećeg značaja za funkcionisanje pravne države i zaštitu prava građana, nagrađeni izuzetno visokim platama iz budžeta Republike Srbije, cinično ste dopustili sebi da organizujete i visoke dopunske prihode kroz učestvovanje u donatorskom projektu koji je inače po tematici i ciljevima u opisu vaših radnih obaveza”, stajalo je u otvorenom pismu koje su Doktori protiv korupcije uputili Rodoljubu Šabiću, Saši Jankoviću i Agenciji za borbu protiv korupcije.

U pismu je konstatovano da su mesečne zarade Šabića i Jankovića kao državnih činovnika kroz ove “moralno i zakonski neprihvatljive aktivnosti i do 17 puta veće od prosečne plate u Srbiji”.

Doktori protiv korupcije su podsetili da Poverenik za informacije o javnom značaju i Obmudsman kao rukovodioci ključnih institucija pravne države do sada nisu pokazali volju da od institucionalnog progona zaštitite one koji su do sada ukazivali na korupciju, i zatražili od Šabića i Jankovića da na stradanju uzbunjivača “bar ne ostvarujete privatnu ekstra zaradu”.

“Kako smo uvereni da evropski poreski obveznici nisu predvideli da iz svojih poreza finansiraju malu licemernu kastu bogatih birokrata u masi siromašnih građana Srbije, u obavezi smo da obavestimo o vašem žalosnom ponašanju odgovarajuće institucije Velike Britanije, Kraljevine Holandije kao i Evropske Unije te time sprečimo ponavljanje ovakvog sramnog slučaja”, stajalo je u pismu koje su potpisali lekari uzbunjivači Dragana Jovanović, Bojana Bokorov, Borko Josifovski i Goran Kuševija.

Šabić i Janković nemušto su demantovali ove optužbe navodeći kako su u projektu učestvovali pro bono. Ne objašnjavajući kako je uopšte moguće da učestvuju u projektu koji se po donatorovoj narudžbi bavi materijom koja stoji u opisu njihovih poslova, sijamski dvojac Šabić-Janković proslavio se slanjem identičnog pisma-demantija redakciji E-novina što je izazvalo opštu zabunu u pogledu vrsta telepatskih veza koje su postojale među njima. Pored sukoba interesa vođenih materijalnom pohlepom, Saša Janković se najviše obrukao nehajnim odnosom prema masovnom kršenju i ugrožavanju osnovnih ljudskih prava prema Albancima na jugu Srbije. Tim povodom otvorenim pismom Jankoviću obratio se Hakija Eminović, ugledni aktivista za ljudska prava iz Medveđe. Usledila je prepiska između Eminovića i Jankovića koja je u potpunosti ogolila Ombudsmanov selektivni rad i ukazala na njegovu neosetljivost za prava ugroženih manjina.

Otvoreno pismo Zaštitniku građana jednog Albanca

Iznenadna medijska hiperaktivnost i još više iznenađujuća naprasna briga za stanje ljudskih prava u Srbiji koje je nakon poplava u maju 2014. godine demonstrirao Ombudsman Saša Janković, navela je Hakiju Eminovića da se Zaštitnku građana obrati otvorenim pismom u kojem ga je podsetio na sve one probleme sa kojima se nakon rata 1999. godine suočavali Albanci sa juga Srbije, a koji nikada nisu zavredeli pažnju ni Jankovića, niti srbijanskih NVO boraca za poštovanje ljudskih prava. Sa stanovišta pripadnika ugrožene i obespravljene manjinske grupe, u Eminovićevom pismu su izražene ozbiljne sumnje u pogledu stvarnih motiva Jankovićeve novootkrivene brige za stanje ljudskih prava u Srbiji.

U pismu se podseća na činjenicu da je od 1999. godine iz opštine Medveđa pod prinudom iselilo gotovo 5.000 ljudi.

Gde je ta Medveđa: Janković, neobavešten“Taj izbeglički talas sa teritorije centralne Srbije usledio je kao posledica maltretiranja lokalnog stanovništva od strane vojnih, policijskih i paravojnih snaga Slobodana Miloševića. Kao što smo vas u više navrata do sada obaveštavali, nakon masovnog nasilnog iseljavanja građana Republike Srbije sa teritorije opštine Medveđa, oni su se suočili sa sistematskim preprekama kada je povratak njihovim domovima u pitanju. Njima su u međuvremenu protivpravno oduzeta prebivališta dok je njihovoj deci rođenoj u izgnanstvu protivpravno osporeno pravo čak i na državljanstvo Srbije”, konkretno je Jankoviću ukazano na oblike kršenja ljudskih prava albanske manjine u Medveđi.

Ukazujući da je u više navrata tim povodom kontaktirao Jankovićevu kancelariju u Medveđi, Eminović je ukazao da Ombudsman tim povodom ništa nije preduzeo: “U međuvremenu, dok ste vi ćutali o kršenju ljudskih prava Albanaca iz Medveđa, generacijama 1992/93. poslati su pozivi da se jave u vojne odseke radi regulisanja vojne obaveze. Mladići koji, zbog toga što su im ranije već bile oduzete adrese, nisu bili u mogućnosti da se jave na upućene im pozive, izbrisani su iz spiska državljana Srbije čime im je na krajnje nezakonit i arbirtraran način trajno uskraćen čitav korpus ljudskih prava koji im je garantovan Ustavom Srbije”, ukazano je u ovom dramatičnom pismu.

Eminović je Ombudsmana upozorio i na raširenu praksu uništavanja imovine lokalnih Albanaca,  ali i na odbijanje policije i lokalne samouprave da spreče bahatu i dobro organizovanu bespravnu seču šuma u vlasništvu proteranih Albanaca i dalje naveo:

“Na čast vam neće služiti ni to što ste ćutali o slučaju Sokola Ismailjija koji je, nakon brutalne policijske torture, bio primoran da zatraži azil u Švajcarskoj gde mu je isti i odobren što je Srbiju iznova stavilo na listu zemalja sa represivnim političkim režimima. Umesto da počinilac tog kriminalnog akta bude procesuiran i kažnjen on je i danas u službi u MUP i radi na prelazu Mutivode sa Kosovom. Uprkos brojnim dokazima o ugroženim pravima građana Srbije, Vi ste, gospodine Zaštitniče prava nekih imaginarnih građana, o svemu ovome sve vreme istrajno i hrabro ćutali.”

U odgovoru na Eminovićevo pismo Janković je ukazao na svoju navodnu neobaveštenost o pomenutim konkretnim slučajevima i problemima koji se u pismu pominju, ali i na odsustvo formalnih prijava koje su mu navodno bile neophodne za postupanje. Mogućnost postupanja po službenoj dužnosti i na sopstvenu inicijativu koje je Janković demonstrirao u nekim drugim, po njega politički isplativijim, slučajevima, Ombudsman u slučaju obespravljenih Albanaca nije pominjao. Istovremeno Janković je odgovornost za nepostupanje u slučaju kršenja prava Albanaca svalio na pripadnika albanske manjine koji je bio zaposlen kao poverenik za Ombudsmanovu lokalnu kancelariju u Medveđi.

Evo Medveđe: Poziv za Ombudsmana - Saša, dođite, čekamo vas

Optužujući Zaštitnika građana za “skrivanje iza ispraznih birokratskih floskula i kvaziprocedura”, Eminović je u svom novom odgovoru ukazao na konkretne primere povodom kojih je Ombudsman morao da reaguje: “Šta je, primera radi, bilo sa pritužbom građanina Ramiza Muratija iz sela Grbavce u opštini Medveđa, kojem je uskraćeno pravo na lična dokumenta? Da paradoks bude veći njegov brat blizanac Afrim Murati nekim čudom je uspeo da dobije ista ona dokumenta koja su njegovom bratu iz nepoznatih razloga uskraćena! Već sama činjenica da su u istovetnim situacijama državni organi postupili različito ukazuje na njihovo nezakonito i arbirtrarno ponašanje.”

On je upozorio i na propuštanje Jankovića da reaguje po službenoj dužnosti. “S obzirom da je problem izbrisanih građana Medveđe sistemske prirode i da predstavlja primer masovnog kršenja osnovnih ljudskih prava, vaša je obaveza bila da reagujete čak i bez evidentiranja svake pritužbe. Po službenoj dužnosti ste, gospodine Jankoviću, morali da reagujete i u slučaju brutalnog premlaćivanja Sokola Ismailjija. Opravdanje da u tom slučaju nije bilo pritužbi, iako su o tome izveštavali domaći i strani mediji, spada u fenomen skrivanja odgovornosti iza birokratskih procedura kojima izmiču realni problemi živih ljudi čija ste prava pozvani da štitite”, nevedeno je u drugom pismu koje je Eminović uputio Ombudsmanu. Iako je od tog pisma prošlo skoro tri godine, Hakija Eminović nedavno nam se obratio novim pismom u kome je ukazao da Janković, sve do podnošenja ostavke nije reagovao ni po jednom pitanju koje se tiče Albanaca na jugu Srbije, iako je u međuvremenu imao priliku da sazna za različite oblike njihove diskriminacije.

Da uzroci Jankovićevog nepostupanja u ovom slučaju nemaju mnogo veze sa neobaveštenošću ili manjkom ovlašćenja, već sa političkim kalkulacijama u odnosu na ono što donosi i ono što ne donosi političku popularnost i poene, javnost će moći da spozna tek u toku predizborne kampanje u koju je Janković zvanično ušao u februaru 2017. godine.

Jankovićeva kandidatura – konačna mera sunovrata građanske Srbije

Iznuren višegodišnjim nedostatkom političkih ideja i kadrovski sveden na trećerazredni ešalon političara iz Demokratske stranke, deo prograđanske opozicije prihvatio je da podrži Jankovićevu kanidaturu za predsednika.

U novembru 2016. godine 100 javnih ličnosti proevropske provenijencije, potpisalo je apel sa pozivom Saši Jankoviću da se na izborima kandiduje za predsednika Srbije kao nestranački kandidat. Janković je 7. februara objavio da prihvata taj poziv, a istog dana je podneo ostavku na funkciju Zaštitnika građana, kako bi mogao da se kandiduje za predsednika. Za tu priliku pripremio je poseban performans u okviru koga je na početak konferencije za medije došao službenim audijem, da bi se događaja udaljio u autobusu gradskog prevoza.

Od političkih organizacija Jankovićevu kandidaturu su podržale Demokratska stranka, Nova stranka, Socijaldemokratska unija i Vojvođanska partija, kao i udruženja, pokreti i inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Lokalni front, Građanski stav, Hrvatski građanski savez, Podrži RTV, AlternAktiva, Udruženi pokret slobodnih stanara (Niš), Jeste SVEjeDNO, Mađarski pokret, Zelena mreža Vojvodine, Vojvođanski klub, Savez antifašista Vojvodine, Ateisti Srbije, Građanska platforma i Novi pokret (Novi Pazar).

Uprkos podršci koja je uglavnom došla iz polja građanski orijentisanih partija i udrženja, Janković je tokom svoje predizborne kampanje više puta jasno pokazao ne samo deficit ideja i vrednosti bliskih tom delu političkog spektra, već je uspeo da u nekoliko slučajeva pokaže zavidan nivo neodgovornosti i odsustva senzibiliteta za osnovne evropske vrednosti.

Tako je, odgovarajući na pitanja lidera LSV Nenada Čanka o ključnim tačkama svog predsedničkog  programa, Janković replicirao opštim mestima, očigledno stavljajući svoje političke kalkulacije ispred temeljnih demokratskih poltiičkih vrednosti i načela. Tako je, podilazeći preovlađujućem javnom mnjenju, podržao vojnu neutralnost Srbije, briselski dijalog pozdravio rečima da podržava “svaki dijalog”, kao što je saopštio i da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kao što bi poštovao integritet bilo koje članice UN, ne upuštajući se u slojevite specifičnosti odnosa Srbije prema zapadnom susedu i posebnu vrstu odgovornosti za očuvanje mira i stabilnosti u regionu.

Otimač srpske imovine na Kosovu: Angela Merkel, Sašin neprijatelj

Vrhunac političkog licemerja Saša Janković je dostigao izjavom da je Aleksandar Vučić  “državnom imovinom na Kosovu platio svoj susret sa Angelom Merkel” i optužbama na račun svog političkog arhineprijatelja povodom faktičkog priznavanja kosovske nezavisnosti. U toj izjavi koja se mogla očekivati od vođe pokreta Dveri Boška Obradovića ili nacionalistički nastrojenog Vuka Jeremića, ali ne i od nekoga ko se predstavlja kao prograđanski i proevropski predsednički kandidat, Saša Janković je po ko zna koji put dokazao da on to suštinski nije.

Njegovim potencijalnim glasačima ostalo je dobro da razmisle da li bi svoj glas trebalo da poklone nekome ko nema jasan stav po pitanju kosovske nezavisnosti i evroatlantskim integracijama zemlje, ko je sve vreme ćutao o kršenju ljudskih prava Roma i Albanaca i ko je u svom dosadašnjem delovanju jasno pokazao da su mu lični politički interesi uvek bili važniji od interesa društva kao celine.

Oceni 3.5454545454545