Pregurali smo godinu
Fntm 01 S

Photo: tumblr.com

Ona, on

ONA

Uvek me iznenade naši poljupci kad se ne vidimo dugo. Divlja strast namah uplaši, pa prodrma pa osvesti i zaslepi. A želiš je. Podstičeš i hrabriš. Da sprži teskobu reči. Kao mirenje posle svađa kad jezici govore jednu specifičnu vrstu otpuštanja od ludila. Opuštanja. Oslobađanja nekog drugog, nalik životinji. Bez reči jezici se spletu, melju prethodne sadržaje duše. Bes. Ljutinu. Nesposobnost da se sagleda ljubav. Klonemo poput cvetova u usahloj vazi. Tek onda na scenu stupa ljubav. Toplina koju donosi nosi uzburkani mir. I sposobnost da se potpuno popunimo nama. U svaku poru sopstava naših uliva se strujanje energije bez koje si inače prazan. To veže. A ne sputava.

Posmatram Manitua kako puši. Gleda u prethodno uplitanje nogu. Kovitlace jezika. Gleda kako me uzima iz sveta u kojem sam i lako prenosi u iznenadjenje sveta u kojem nisam bila. Jedinstvo čari trenutaka ovlaženih jezicima diže se iznad postelje i pretvara u jako lupanje srca, slast se produžava šireći se telom poput tople kupke. Mami me pritisak slike njegovih butina medju mojim nogama i ponavljanje se pretvara u glad. Neutaživu. I duše nam se pomešaju. Uzdižu do toplog prigušenog vriska koji traži da se produži u večnost. Jedno drugom nepodređeni napupeli sadržaji dišu nam u spojene predele iza uva. Šapat se hitne u blistavost svetla jasnog do iznemoglosti. Najdenom, Manitu stane i gledamo se. Trenutak uranjanja u novu magiju koju čitamo iz očiju izaziva radost i osmeh.

“Jesi li kada…”, šapnem.

“Nisam. Ovako nikad nisam”.

I prortlja svoje čelo mazeći me po grudima. Mazno toplo predvečerje kosilo je zracima sunca na izdanku preko njegovih prsa draži svetlosti koja nas je obasjala posle zadovoljenja biti. Onda nastavljamo ritmom koje diktira govor potrebe koju je duša oblikovala u jedan sadržaj. Sve do slasnog curenja topline kroz tela naših vasiona.

ON

Ona piše lirski roman. Često mi se učini da ima previše filozofiranja. Teško da će savremena čitalačka publika ostati nad njim. No, zar je bitna publika, rekla bi ona. Tako je, rekao bih ja. Bitan je momenat radosti stvaranja. Pa ko izdrži, pričaće.

Roman o meni.

Upravo sam izronio. Još uvek mi na pameti sinoćni razgovor o energiji oblika. Brzo otkucah nekoliko rečenica koje su ostale od sinoć i sad se valjaju zajedno s poleglom travom koja umire pod pritiskom hladnoće, one bele, jutarnje, što će oživeti do podneva, na suncu se šepuriti, pa s večeri opet u skoro smrtni san leći će, i ne pitajući, po njoj, tišina nadolazeće zime. Pregurali smo godinu. Sa sve maštanjima na plećima. Lakše je bilo tako. Znamo to i ona i ja. I puštamo mu povremeno krv da ozdravi. Palimo sveće pod čašom po kičmi da bolje ujutru ustane.

Evo isečaka iz razgovora.

Zid je probio iglu. Ciknula je. On reče: ”Sad znaš kako je kad zacakli bol kroz oči. I kako je kad te zagrcne kad prodje”.

Reče: “Da mi je da čujem tihu tišinu. Ova mi je nepodnošljiva”. Rekoh: “Bolje i to nego ništa. 'Ništa' je gore od buke”.

Mislim da će ona, kad se probudi, od ovoga napisati najmanje pet kartica. Ume da od kamena napiše krv. I oživi ga. I uvek nekako uplete mene u niz slika koje se zakače za okosnicu radnje. Kako uspevam da joj iz rečenica ne izađem, ne znam. Tek, osvanem živ. Ako smo se ikada davno negde na doku čekali, sad je vreme da se dočekamo. Na nogama. U njenoj knjizi.

*Iz romana Manitu. ljubavi moja; prenosimo s portala Radio Gornji grad

Oceni 5