O filmu "Viharsarok - Land of Storms" (2014)
Land 01 S

Photo: IMDb

Oni koji ne mogu da glume osuđeni su na propast

Stvari su danas drugačije, bar za one fudbalere koji žive u liberalnijim sredinama. Sve više sportista se autuje, a svaki izlazak iz ormara je posebna priča. Na kraju se uvek radi o hrabrosti koja LGBTIQ+ osobama vraća odavno oteto dostojanstvo. Veoma je važno da se ne pristaje na homofobičnu stvarnost, jer život ne traje večno. Kvir osobe su deo društva i mesto im je svuda – na ulici, u opštini, na venčanjima, na porodičnim ručkovima, u umetnosti, na filmu, u roditeljstvu, na plaži, u klubu, u školi, na poslu, u svim zemljama sveta i svim profesijama, pa i u fudbalu.

Jasno je da se većina s tim ne slaže, pa LGBTIQ+ osobe koje žive u malim sredinama često uopšte ne žive. Život onih koji se razlikuju je i inače jezivo težak, a ukoliko postanu meta (što se uglavnom i dogodi), njihovi dani se pretvaraju u pravi pravcati pakao. Svaki izlazak iz kuće je kao odlazak na bojno polje, samo što umesto bombi pucaju šamari. Poniženje je podjednako strašno kao i fizičko nasilje i ostavlja neizbrisive posledice na one koji ga trpe.

Ljudska bića možda i mogu da preživljavaju u kutijama, ali ne i da u njima žive. Za rast je potrebna sloboda da se istinski bude. To je ipak lakše reći nego učiniti, pa su retke LGBTIQ+ osobe koje nisu doživele neki od oblika nasilja zbog svog identiteta. Pored fizičkog tu je i psihičko, te ekonomsko nasilje – dok si pod mojim krovom u obavezi si da budeš strejt, ili da bar dobro glumiš.

Oni koji ne mogu da glume osuđeni su na propast, bar dok se ne snađu. Snalaženje u homofobičnom okruženju nije lako, najviše zbog toga što je ona priča o četiri zida čista laž – pripadnici heteroseksualne većine će se na homoseksualne ljubavnike okomiti čak i kad ovi prihvate taj kavez. Film Viharsarok – Land of Storms mađarskog reditelja Ádáma Császija pokriva sve ove teme – glavni junak je i fudbaler i stanovnik malog mesta – sela u kojem se muškarci šišaju na kratko.

Usred priče o ljubavi i homofobiji se nalazi mladi fudbaler Szabi (Andras Suto). Zvezda nemačkog tima ne može da izdrži pritisak, te poput mnogih drugih koji sa sobom nisu načisto, sabotira sopstvenu karijeru. Vraća se u Mađarsku, u kuću koju je nasledio. Okruženje ne trpi drugačije, pa ostaje između svojih zidova, ispod oštećenog krova, s psom koji je došao s kućom. Kad jedne večeri Arona (Adam Varga) uhvati u krađi, život mu se potpuno menja.

Ljubav često čini da se zaljubljeni osećaju kao bogovi koji mogu sve. U vrtlozima tih sumanutih osećanja se ponekad zaboravi da je svet opasno mesto, posebno za one koji se razlikuju. Veza između dva mladića u ovom filmu jača dok su udaljeni od drugih, ali čim im se neko od meštana približi, ljubavna spona se kida. Kažu da je ravnodušnost ono što ubija ljubav. Dakle mržnja je tek njena suprotnost, nikako protivotrov. Maskirana u nešto mirno, staloženo, ravnodušnost izjeda nežno tkivo ljubavi, a od nje je možda gori jedino osećaj stida. Oni koji se stide sebe i svoje ljubavi, unapred su je osudili na uništenje.

Ljubavno propadanje je sasvim u redu – bolje je da oni koji nemaju dovoljno hrabrosti odmah odu. Nevolja je u tome što odlazak nije uvek lak, pa se Aron stalno vraća, uglavnom pijan. Otrovan mržnjom drugih seljana, polako počinje da mrzi svog ljubavnika, a mržnja koju okruženje podržava lako prerasta u užas, konačno i tragediju.

Iako nam već dugo obećavaju srećne krajeve i muškarce koji se vole živi, nesrećni su takođe u redu. Moguće je da se oni koji svakoga dana trpe mržnju svojih bližnjih ne osećaju dobro dok gledaju srećne priče o zaljubljenima. Takve su iluzije moguće, ali još uvek ne na selu (bar ne na srpskom i mađarskom). „Živeli su srećno do kraja života“ je sjajna ideja koja ne pripada heteroseksualnim prinčevima, ali insistiranje na sreći ne bi smelo da učini da se oni koji do nje još nisu došli osećaju manje vredno. Potrebno nam je da na ekranu vidimo ne samo sopstveni, već i odraz nasilnika koji s nama žive oduvek, ali bi bilo dobro da poneko od nas i preživi.

Film Viharsarok – Land of Storms je inspirisan istinitim događajem, što često znači da se ne završava dobro. Slučaj je u stvarnom životu bio daleko jeziviji i brutalniji nego na filmu, budući da je ubica bio rešen da telo mladog gej muškarca potpuno izbriše s lica zemlje. Pojedini tvrde da je suđenje imalo političku pozadinu i da je mladić osuđen zato što su vlasti tražile da se osudi homoseksualac, a ne homofob. To implicira da u stvarnosti niko nije mogao da bude siguran ko je ubica, dok nam film ne ostavlja prostora za sumnju. Reditelju se zbog toga zamera što nije učinio više, već se složio sa onim što se u stvarnosti samo pretpostavljalo i mladog gej muškarca tako još jednom osudio na robiju (dobro, istina je da je priznao, ali neki sumnjaju da se to dogodilo pod prisilom).

Drugačiji završetak bi sigurno bio moćniji. Film je između ostalog zadužen i za to da mržnju izvuče na svetlost dana, te da kaže i pokaže koje su njene stvarne posledice. Nije u obavezi da uvek govori istinu – tvrdnja da je neka priča bazirana na istinitom događaju uostalom danas često služi kao reklama, jer gledaoci vole stvarne priče. Kao da filmovi bazirani na onome što se stvarno dogodilo služe kao dokaz da bi jednog dana sve moglo da postane istina, čak i priče o srećnim, živim homoseksualcima.  

Oceni 5