Volio sam je ne znajući tko je uistinu bila
Done93

Photo: thequeerfrontier

Opraštajući se od moje žene Janine

Narikače su svoju sestru predavale plamenu.

A plamen, isti onaj koji smo gledali zajedno,

Ona i ja, u braku duge godine.

Vezani zakletvom u dobru i zlu, plamen

U kaminima zimi, u kampovima, plamen zapaljenih  gradova,

Elementaran, čist, od početaka planete Zemlje,

Skidao joj je kose, razvijorene, sijede,

Obuhvaćao joj je usta i vrat, gutao ju je plamen,

S kojim ljudski jezici uspoređuju ljubav.

Meni nije bilo do jezika. Ni do molitve.

Volio sam je ne znajući tko je uistinu bila.

Pričinjavao sam joj bol jureći za svojim opsjenama.

Varao sam je sa ženama, njoj jedino vjeran.

Spoznali smo mnogo sreće i mnogo nesreće.

Rastanaka, čudesnih spasenja. A ovdje, taj pepeo.

I more što udara o obale dok hodim pustom alejom.

Kako se braniti od ništavila? Koja moć

Čuva ono što je bilo, ako ne traje sjećanje? Jer ja se malo sjećam.

Tako se malo sjećam. Doista, povratak trenutka značio bi

Posljednji sud, Koji nam Milosrđe valjda odlaže iz dana u dan.

Plamen, oslobođenje od težine. Jabuka ne pada na zemlju.

Gora se pomiče s mjesta. Iza plamena-zavjese.

Janje stoji na livadi neuništivih oblika.

Duše gore u čistilištu. Ludi Heraklit

Promatra kako plamen preživa temelje svijeta.

Vjerujem li u uskrsnuće? Ne toga pepela.

Prizivam, zaklinjem: razvežite se, elementi!

Ulijećite u druge, neka dođe kraljevstvo vaše!

Nakon zemaljskog plamena poslažite se iznova!

Berkeley, 1978.

*Prevela s poljskog Marina Trumić

Oceni 5