Oprosti im, znali su šta rade
Generacije gej muškaraca odrastale su u strahu od bolesti. Istina je da se na prvom mestu radi o strahu od smrti, ali je tu još jedna, podjednako važna stvar – strah od sramote. „Žao mi je“, kaže Colin, jedan od junaka nove britanske serije It’s a sin, u trenutku kada saznaje da boluje od AIDSa. „Nema zbog čega da ti bude žao“, odgovara mu majka. „Nisam prljav“, nastavlja Colin, „Nikada nisam učinio ništa loše. Stvarno nisam“.
Colin nije jedini junak koji se izvinjava, pa mnogi tokom pet epizoda traže oproštaj, najčešće od roditelja. To nije obično „izvini“, već mnogo veća reč – momenat u kojem osećaj srama pobeđuje, jer se HIV tumačio (a slično je i danas) kao kazna za sramno ponašanje. Tako je serija i dobila naslov It’s a sin, po poznatoj pesmi benda Pet Shop Boys, a to nije prvi put da se naslov koristi ironično, budući da ono što se naziva „grehom“ nije tamo gde se prvobitno mislilo, već među roditeljima, starateljima, komšijama, rođacima i svima koji su obolele od AIDSa zaključavali u sobe – one prave, bolničke, ali i u simboličke ćelije čiji su zidovi podizani iz straha i predrasuda.
Russell T. Davies je napravio još jednu u nizu uspešnih kvir serija, a It’s a Sin se zasniva i na njegovim iskustvima, budući da pripada generaciji koja se osamdesetih godina prošlog veka našla usred epidemije HIVa. Priča je, kao i u njegovim drugim serijama, proizvod iskustva koje važi i danas, pa nove generacije lako mogu da se poistovete sa strahom od autovanja, nasilja, mobinga i strepnjom od seksualnih predatora, uprkos tome što novo doba pokušava da porekne ove činioce rečenicama poput „Ako ne voliš sebe niko neće da te voli“.
Ritchie, junak kojeg igra Olly Alexander, podseća na junake iz drugih Daviesovih serija, pa je otvoren, nadmen i voli seks slično kao Nathan u Queer as Folk (1999), Freddie u Cucumber (2015) ili Daniel u Years and Years (2019). On je samo jedan od hiljada mladih homoseksualaca koji su početkom osamdesetih godina iz manjih gradova migrirali u London, jer je veći grad značio i više slobode. U duhu obećanja koja možemo da čujemo i danas, tamo pronalazi „svoje pleme“ – četvoro prijatelja sa kojima se useljava u stan koji će brzo postati „Ružičasta palata“.
Serija se odvija u periodu između 1981. i 1991, a za tih deset godina glasina o bolesti pretvorila se u pandemiju koja je odnela na stotine hiljada života. Danas se tvrdi da je prvi slučaj HIVa zabeležen još 1920. godine u Kinšasi, glavnom gradu Republike Kongo, ali će proći šezdeset godina dok ne bude privukao pažnju javnosti. Pretpostavlja se da je epidemija počela još sredinom sedamdesetih, ali je tek 1981. prepoznata kao opasna zarazna bolest, u trenutku kada je nekoliko gej muškaraca u Los Anđelesu preminulo od oboljenja koja obično nisu smrtonosna. Potom se došlo do zaključka da nepoznata zarazna bolest uništava imuni sistem i stvara plodno tle za sve druge bolesti, te da napada isključivo homoseksualne muškarce. Od tog trenutka su počeli da je nazivaju „gej kugom“, „gej rakom“, a nije bilo malo onih koji su je zvali i „pravednom kaznom“.
Lažne vesti i teorije zavere nisu nedavno nastale, još se pre četrdeset godina spekulisalo o svemu i svačemu, između ostalog i o novoj bolesti koja je mnoge pripadnike kvir populacije vratila u ormar. Homoseksualnost je u to vreme u Velikoj Britaniji još uvek bila zločin, a nova bolest je dodala još jedan razlog za strah i sramotu. Strepnja od gubitka posla i odbacivanja, u kombinaciji sa nezainteresovanošću i dezinformacijama, sigurno je jedan od razloga što su obrisane čitave gej generacije.
„Da su strejt mladići oni koji umiru, čitava zemlja bi se podigla na noge“, jedna je od centralnih rečenica serije. Odzvanja praznim hodnicima i bolničkim sobama u kojima leže usamljeni bolesnici čije se bolesti svi boje. Serija tako odaje počast i prvim prikazivanjima AIDSa, najpre filmu Buddies iz 1985, u kojem glavni junak umire sam u sobi, sve dok mu u pomoć ne pritekne mladi aktivista. Bio je to prvi put da se progovorilo o bolesti koja nikoga nije interesovala – samo tri godine od kada je epidemija zvanično počela.
It’s a Sin podseća i na neke druge programe sa istom tematikom, pa trenutak kada Ritchie odlazi u posetu roditeljima liči na film 1985 iz 2018. godine. Razlika je u tome što Ritchie ne ostaje u sobi, već u jednom dahu stiže do kafane u kojoj radi mladić u kojeg je bio zaljubljen u školi. Svestan da je osuđen na smrt, hvata se za njega kao za slamku spasa i priznaje mu koliko ga je voleo (ako srednjoškolske fascinacije mogu da se nazovu ljubavlju). Ta scena dolazi kao pročišćenje, opšte mesto koje je još jedan zajednički momenat u kolektivnom kvir iskustvu. Priznanje ostaje bez posledica, makar onih očekivanih, ali se u odgovoru „Neko drugi bi ti zbog ovoga razbio glavu“ krije dobro poznati trenutak u kojem je zaljubljeni nešto čega se drugi gade.
Davies je učinio mnogo za LGBTIQ+ zajednicu, ali njegove serije nisu savršeni pamfleti za savladavanje mržnje, naprotiv. Često nudi i elemente koji ljute kvir gledaoce, pa se, na primer, njegovi gej (ne biseksualni) junaci ponekad zaljubljuju u žene, što implicira da je seksualni identitet nešto što može da se izabere (Bob & Rose, 2001). Sličnih momenata ima i u seriji It’s a Sin, gde su, na primer, prve reakcije na HIV prikazane izrazito negativno, pa možemo da vidimo kako aktivistu izbacuju iz gej bara jer ne žele da slušaju o bolesti, i da čujemo da junaci serije u bolest ne veruju zato što „nisu glupi“. To ipak znači da su ljudi oduvek bili ljudi – zamislite kako bi se danas proveo onaj koji bi usred nove pandemije ušao u kafić i gostima počeo da priča o smrtonosnom virusu.
Kada se prva epizoda uporedi sa poslednjom, može da se doživi punoća jednog stradanja i strah onih koje mnogi i danas nazivaju „sidašima“. Između trenutka kada glavni junaci napuštaju svoje domove, istina obeleženi homofobijom, ali veseli i gladni za životom, do momenta kada Jill razgovara sa Ritchievom majkom i kaže joj nešto poput „Ti si kriva zbog svih tih smrti“, pritom se obraćajući svim roditeljima na svetu, prođe cela jedna decenija. Od 1981. do danas prošlo je tačno četiri, ali je strah prisutan i dalje. Kao ilustracija za to o kakvom se stradanju radi može da posluži i deo iz jednog intervjua, u kojem doktorka Mila Paunić prenosi iskustva pacijentkinje koja danas živi sa HIVom: "Ne plašim se doktorka ja HIVa, plašim se ljudi. Dogodiće se prvo da me kao malo sažaljevaju, pa onda, polako će me „zaboravljati“, neću više biti 'interesantna' 'ovakva', jer to više neću biti JA (tu izgovara svoje ime i prezime), nego 'ma znaš ona što ima HIV' i sve ređe će da me pozivaju na piće, na kafu, na druženje, počeće zatim neki da sklanjaju i šoljice za kafu 'za svaki slučaj', trljaće kvake vatom i alkoholom, svaki put dezinfikovati dasku na WC šolji… Dosadiće im, jer, naporno je to, naći će neke izgovore. I tako, polako ostaću potpuno sama!".
It’s a Sin nije savršena serija, najviše zbog toga što su mnogi junaci ostali nerazvijeni – Jill je, uprkos tome što je u skoro svakoj sceni, definisana samo stvarima koje se dešavaju muškarcima oko nje, a jedina lezbejka se pojavljuje više kao statistkinja nego kao junakinja, pa čak ne znamo ni njeno ime. I pored toga se radi o važnoj istorijskoj lekciji, o drami koja se ne boji bizarnih momenata bez kojih, na kraju, nema dobre priče. Nije provokativna kao Queer as Folk, ili vizionarska kao Years and Years, ali je glasna dok se obraća roditeljima i svima onima koji su izneverili svoju decu, svoje prijatelje, rođake i poznanike, spaljivali fotografije kvir članova porodice prepustivši ih zaboravu, protiv kojeg, izgleda, ima leka.