Svestrana pjevačica koja je obilježila 2019. godinu
Lizzo S

Photo: Theo Wargo

Oprosti mi, Lizzo

Ma koliko se trudio sačiniti dobar popis najboljih albuma ove ili one godine, neizbježno mi se dogodi poneki previd pa tako i na listi najboljih izdanja 2019. na kojoj nije bilo albuma “Cuz I Love You” 31-godišnje detroitske pjevačice, reperice i flautistice Lizzo. Ipak, nije kasno da koliko-toliko saniram štetu, odnosno umanjim vlastitu sramotu jer Lizzo bi mogla dominirati predstojećom dodjelom Grammyja pošto je nominirana za najbolji album, pjesmu i singl godine te najboljeg debitanta, što su i najvažnije kategorije američke diskografske nagrade, a uz njih i za najbolji album contemporary urban glazbe te solo pop, R&B i tradicionalnu R&B izvedbu.

Već iz pregleda nominacija za Grammy jasno je da je Lizzo teško pa i nemoguće strpati u samo jedan glazbeni pretinac, a i na “Cuz I Love You” - njezinom ukupno trećem, ali ujedno i prvom albumu kojim se probila pred uši šire javnosti - pokušava i u dobroj mjeri uspijeva u jednu pitku i koherentnu cjelinu ugurati barem nekoliko stilova iz vremenski raznih perioda afro-američke glazbe. 

Slušajući njezine pjesme jasno je da u njezinom glasu ima nešto i od Arethe Franklin, dok je kao reperica najbliža Missy Elliott koja joj i gostuje u pjesmi “Tempo”. Uvjerljiva je i kao soul pjevačica, ali i kada se iza nje ljulja ljuti funk, no uspijeva i u onome što je uspijevao i Prince čija duša kao da se naselila u obimnom, no predivnom tijelu ove detroitske dame koja je neko vrijeme kao beskućnica, nakon smrti oca, spavala i u autu, bez drugog krova nad glavom. Naime, Lizzo u glazbi ne bježi od postamenta pop pjevačice i rock začina, a koliko je suvremena, toliko je i tradicionalna.

Njezin “Cuz I Love You” stoga i nije daleko od estetike i stilistike kojom je Prince zaslijepio publiku i kritiku s albumom nedavno obnovljenim i proširenim “1999” iz 1982. godine. Bliska je Beyonce koliko i Etti James, Nicky Minaj koliko i Tini Turner, a uvjerljivo prezentira zašto su temelji njezine glazbe, koliko rap toliko i izvorni R&B pa i gospel. Glas joj je nevjerojatno moćan i elastičan, ma koliko instrumenata bilo nagužvano iza njega, a što sukladno fizičkoj pojavi često radi po načelu “što više, to bolje”. Malo je onih koji danas nešto slično čine tako vješto i svrhovito kao Lizzo u čijem tijelu kao da se reinkarnirala duša Princea.

U takvoj gužvi na terenu mnogi bi izgubili pojam o smislu igre, ali ne i Lizzo koja je uz navedeno duhovita i inteligentna, dovitljiva i seksi. Bilo je optužbi da je u pjesmi “Truth Hurts” plagirala stih “I just took DNA test, turn’s out I’m 100% that bitch”, no Lizzo kaže da je posrijedi instagramski meme, a ne svjesno kopiranje tweeta pjevačice Mine Lioness. Kako bilo da bilo, lako nadilazi takve optužbe i slušatelje uvjerava koliko je samopouzdana u svom tijelu koje doista nije “dizajnirano” za današnje pop zvijezde i pripadajuću vizualnu estetiku koja je odavno postala važnija od glazbe. E pa Lizzo se doista ne zamara time zašto bi trebala vježbati kad će ionako nakon toga pojesti ekstra porciju pomfrija. Kod nje sve je podređeno guštu i uživanciji, a budalaštine poput zdravog života prepušta drugima jer isto je u ovim modernim vremenima već podignuto do razine fašističkog kulta tijela i komunističkih sletova.

Realno, predivno je vidjeti i čuti nekoga tko sve to izvrće naglavačke. Nekoga tko ni zbog pop slave neće otići u teretanu. Nekoga tko će biti buntovna djevojka i snažna žena po vlastitim, a ne po tuđim mjerilima, uključivši i seksualnu orijentaciju oko koje ne diže buku, nego i na tom polju radi po svome. Nekoga tko će pop glazbu podrediti svojoj osobnosti, umjesto da sebe podredi kurentnim pop trendovima i neukusu. Nekoga tko će u naslovnoj pjesmi albuma “Cuz I Love You” urlati poput Big Mame Thornton od čije je “Hound Dog” (autora Leibera i Stollera) iz 1952. godine Elvis Presley četiri godine poslije stvorio svoj četvrti broj 1 singl. Nekoga tko će u pjesmi “Juice” muškarcu, a posredno i mršavicama, poručiti “No, I’m not a snack at all/Look, baby, I’m the whole damn meal”.

A onda i pop, rap i R&B konkurenticama u skladbi “Tempo” odbrusiti “Slow songs, they for skinny hoes/Can’t move all of this here to one of those/I’m a thick bitch, I need tempo”. Istodobno, “Jerome”je klasični soul “plačljivac” kakvog danas malo koja crnoputa pjevačica zna napisati, otpjevati i snimiti. Da sam ja taj Jerome, i ja bih svoje dupe dovukao kući što je prije moguće. Status “zabavljačice godine” itekako joj pristaje, a i Lizzo je prava cura za mene jer i ja volim dobro pojesti, popiti i zapaliti, a po mjeri su mi i njezina mjuza i, sorry feministice, njezina guza u korzetu i halterima kakve nosi na pozornici ne bi li istaknula kako se ne srami svoga tijela. Ne boj se, Lizzo, ti i ja nikada nećemo na dijetu, a pogotovo ne u teretanu. Život je da se uživa. 

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom autora i uredništva

Oceni 5