Svi pričaju o "The Social Dilemma"
The Social Dilemma 3

Photo: ExposureLabs

Oprostite što smo vas namjerno pretvorili u ovisnike

Kada refreshamo Instagram ili Facebook, u našoj (ovisničkoj) psihi upale se oni isti receptori uzbuđenja i očekivanja kao kada igramo slot mašine u kockarnici. Možda ćemo baš ovoga puta “dobiti” nešto posebno zanimljivo, važno, onu glavnu nagradu, bingo, koji će nas barem nakratko učiniti zadovoljnima. Koji je to (opet ovisnički) mehanizam koji nas nagoni da se noću, kad se probudimo, posežemo za svojim pametnim telefonom, koji, naravno, spava kraj našeg uzglavlja, i odmah provjeravamo svoj mail i poruke na Viberu ili WhatsAppu? I zašto živimo u zabludi da su nam svi ti kanali komunikacije i društvene mreže besplatni ili gotovo besplatni?

Kada zapravo i Facebooku i Instagramu i Twitteru dajemo sebe, dozvoljavamo da mi sami, baš kao u Matrixu, postajemo proizvod kojim vladaju i dilaju, kao valutom, točnije bi bilo reći - robom - velike tehnološke kompanije koje ciljano kontroliraju naše živote i utječu na naše odluke i ponašanje.

Trgovci ljudima

To su neka od pitanja i teza koje bombastično postavlja novi Netflixov dokumentarac o kojem se trenutno mnogo priča - “The Social Dilemma” Jeffa Orlowskog. Premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundanceu, “The Social Dilemma” nam želi pokazati svijet tehnoloških poduzetnika, inovatora, geekova i nerdova koje je ipak počela mučiti savjest, suočenih s tehnološkim Behemotom nad kojim izgleda kao da više nitko nema kontrolu. Pa čak ni velike, bolesno bogate kompanije koje su, kaže nam ovaj dokumentarac, od svih nas učinile vrijednost kojom neprestano trguju. Osim prvoklasnih sugovornika, profesora sa Stanforda, Harvarda, sukreatora opcije like na Facebooku, bivšeg CEO-a Pinteresta, inženjerke s početka Instagrama…, Orlowski nam razmjere manipulacije na koju svi pristajemo pokazuje i igranim dijelom filma - fikcionalnom obitelji kojom putem društvenih mreža manipulira AI (umjetna inteligencija).

Glavna zvijezda filma je Tristan Harris, bivši odgovorni za moralni dizajn u Googleu i suosnivač Centra za humanu tehnologiju, neprofitne organizacije koja pokušava utjecati na to da se djelovanje tehnoloških kompanija zakonski više regulira. E sad, što bi to bio moral u dizajnu? Na jednom mjestu u filmu Harris upozorava kako nitko nije bio svjestan da će odluke nekoliko stotina inženjera i dizajnera u Googleu pri oblikovanju neke solucije kod našeg omiljenog pretraživača ili elektronske pošte nepovratno utjecati na svakodnevicu milijardi korisnika. Je li to dobro, je li to samo oblikovano da donese korist tehnološkim kompanijama - prikuplja naše podatke i predviđa naše ponašanje i na kraju - kod nas svih izaziva neki oblik ovisničkog ponašanja?

Harris, još jedan od tehnoloških genijalaca sa Stanforda, zaposlio se u Googleu nakon što je kompanija kupila jednu njegovu aplikaciju. Je li ono što velika kompanija radi moralno ispravno, počeo se pitati polovicom prošlog desetljeća, kada je i poslao upozorenje o potrebi ozbiljnog promišljanja o daljnjem razvoju ove tehnološke kompanije - na koje, osim početnog šušura, nitko zapravo nije reagirao. Stoga odlazi iz kompanije i danas je na braniku krajnjih korisnika koji su već duboko, ako ne i nepovratno, zaglibili u raljama velikih tehnoloških kompanija. No teško je oteti se dojmu gledajući tog viteški nastrojenog Harrisa da je i on tek dizajniran da bi nas se uvjerilo kako negdje netko mari za nas.

Stroga kontrola

Jedan od istovremeno najzanimljivijih i najantipatičnijih sugovornika u filmu je Tim Kendall, bivši CEO Pinteresta, inženjer s diplomom sa Stanforda koji je 2006. godine doveden u Facebook kako bi monetizirao kompaniju. Njegova ideja je bila banalna, jednostavna i - uspješna. Facebook treba postati platforma za oglašivače. Nabildani, zgodni Kendall neobično otvoreno priča o onome što je radio, da bi nas na kraju filma obavijestio da on svojoj djeci strogo kontrolira korištenje pametnih telefona, da nitko u obitelji ne smije spavati sa svojom spravicom kraj uzglavlja te da djeca ne bi smjela koristiti društvene mreže prije svoje 16 godine. Prije toga nam otkrivši kako je on sam najveći ovisnik o svome - mailu.

Zabraniti djeci upotrebu društvenih mreža do 16 godine?! Pa do tog doba će izgubiti i interes za njih! Svatko od nas o tehnologiji koja dobrim djelom upravlja našim životima sudi na temelju vlastitog iskustva. Dugo sam odolijevala društvenim mrežama. Facebooku sam se pridružila tek ovog proljeća, za vrijeme karantene, pod izlikom da mi treba za posao. Nadala sam se pristupu nekim korisnim, meni skrivenim informacijama - no to se uglavnom nije dogodilo. A uvid u razmišljanja mojih poznanika o svim mogućim temama mi je - u pravilu sasvim suvišan. No zato mi je Facebook ukrao novac. Stara i neiskusna, povjerovala sam nekom oglasu za popularne natikače i zauvijek ostala bez 60 eura. Naivno vjerujući da me Facebook štiti i da se na mome zidu ne bi pojavio oglas očiglednih prevaranata. S Instagramom je moja veza ipak duža i čvršća. Pod izlikom špijuniranja vlastite kćeri, (privatan) profil sam otvorila prije četiri godine. Ona je u međuvremenu nekoliko puta obrisala sve fotografije sa svog profila i otvorila nekoliko novih, kojima ja ne mogu pristupiti.

Instagram hrani voajera u meni, volim promatrati tuđe živote, koliko god umjetni oni bili. A moj desetogodišnjak, čiji prvi mobitel nije pametni telefon, nego najprimitivnija Nokia, sa svojim prijateljima komunicira WhatsAppom preko svoga tableta, a najdraži kanal komunikacije mu je urlanje u mikrofon dok igra PlayStation. Prosjek ovisnosti o tehnologiji u našoj obitelji popravlja moj muž - nema pametni telefon, nema profil ni na jednoj društvenoj mreži, a svoj mail provjerava tek na moje inzistiranje. Američka obitelj koju promatramo u “The Social Dilemmi” sličnog je profila - roditelji su u relativno kontroliranom odnosu s tehnologijom, starija kći je prezire, no sin i najmlađa djevojčica su potpuni ovisnici. Glavna agenda koju nam gura film je neprekidna mogućnost manipulacije stavovima i osjećajima korisnika društvenih mreža. Fake news, radikalne desničarske organizacije, razni pobornici teorija zavjera, motiviranje pojedinca na akciju potpuno izmišljenim događajima kao u slučaju Pizzagatea, kada je muškarac u Sjevernoj Karolini s puškom krenuo u lokalnu pizzeriju uvjeren da se od tamo vodi pedofilski lanac (u koji su upleteni i demokrati, naravno) - glavni su problemi koji se u dokumentarcu spominju.

U fikcionalnom djelu filma tinejdžer pokušava, na inicijativu roditelja, tjedan dana biti bez mobitela (što je mojoj tinejdžerici ovoga ljeta uspjelo! Nakon što je uništila još jednu od svojih spravica u nizu). No rafinirani sistem notifikacija ga u tome ubrzo prekine i gledamo dječaka čijom psihom nastave manipulirati razni teoretičari zavjere.

Banalna rješenja

“The Social Dilemma” nam nudi polovičan happy end. Očekivano, jedan od sugovornika u filmu je pionir virtualne tehnologije Jaron Lanier, trbušasti tip (za razliku od fit inovatora iz Silicon Valleyja!) s beskonačnim dreadlocksima, čije su upute za slobodan život banalne - uništite sve svoje profile na društvenim mrežama i koristite pretraživače koji ne pamte vašu povijest pretraživanja. Vitez Harris inzistira na tome da se mora postići konsenzus oko toga što je to istina u beskonačnom svijetu interneta, a nevjerojatno fit Kendall nas savjetuje da ubijemo sve notifikacije na svome mobitelu.

Dok on razvija aplikaciju Moment, koja bi nas trebala istrenirati na razumnije korištenje svojih mobitela. No, koji je glavni program s filmom “The Social Dilemma” režisera Jeffa Orlowskog, koji nam također pristiže s prestižnog Stanforda i koji se proslavio dokumentarcem “Chasing Ice” (2012.) o Jamesu Balogu, fotografu prirode koji bilježi otapanje ledenjaka. Dokumentarac djeluje kao pranje ruku bogatih bijelih mladića pred još jedne američke izbore.

Mi smo vam priznali što smo učinili - konstruirali smo Matrix koji vam za prividnu slobodu komuniciranja, kupovanja i putovanja - krade dušu, manipulira vašim željama i stavovima. Na vama je sada da se sami izvučete iz toga. Mi peremo ruke. Ili vas u protivnom čeka gadna distopija u koju su se, uostalom, SAD već i pretvorile. Pih, kome oni to prodaju liberalnu, kvazimoralnu dogmu? Mislim si ja dok još jednom gledam na Instagramu kakav je rođendanski tulum za svoje kćeri organizirala Jelena Karleuša i kako je Jeleni Veljači divno na jedrenju s njezinim prekrasnim prijateljicama. Umjesto da pročitam svoju novu Elenu Ferrante do kraja. 

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom uredništva

Oceni 5