Držanje prema onome što ne možemo mijenjati
Happa 01 S

Photo: Pinterest

Opuštenost je osobina sretnih ljudi

Tema kojom se ovdje bavimo u novovjekovnoj se etici javlja rijetko. Čini se, također, na prvi pogled da ona ne spada u etiku: sudbina. Etika se, ipak, odnosi na naše djelovanje, na ono što ovisi o nama. Ono što bez nas jest, tako kako jest, čini se da ne može biti mogući predmet etičkih razmišljanja. A ipak su mislioci svih vremena uvijek iznova onim najvažnijim držali da se čovjek stavi u ispravan odnos prema onome što bez njega jest tako kako jest – prema sudbini. «Početak, princip znanosti o moralu», kako piše Hegel u svojim habilitacijskim tezama, «jest strahopoštovanje koje moramo ukazati sudbini.» Principium scientiae moralis est reverentia fato habenda.

Kako to trebamo razumjeti? Zašto je ono na što ne možemo utjecati uopće predmet nekog praktičnog razmišljanja, gdje se pak čini da to razmišljanje praktično ostaje bez posljedica? Pokušajmo dati sljedeći odgovor: Ljudsko djelovanje, kako smo vidjeli, ima svoje dostojanstvo u tome što ono u jedan viši sklop događanja ne ulazi jednostavno kao nesvjesni parcijalni element. Svaki je ljudski život, naprotiv i sam, smislena cjelina. Sam pojedinac treba preuzeti odgovornost za svoje djelovanje u jednom bezuvjetnom smislu. Čak ako djeluje pokusno, eksperimentalno, čak ako ne može sagledati posljedice svoga djelovanja, ipak činjenica da je ovdje i sada učinio ili nije učinio ovo ili ono, jest neopozivi faktum i kao takav je zauvijek sastavni dio njegova života. Za njega kao takvog, on treba preuzeti odgovornost.

Djelovanje uvijek znači: pustiti se, prepustiti drugome samog sebe i svoje intencije. Utoliko je konačno djelovanje uvijek ujedno uvježbavanje u umiranju

No kako preuzeti odgovornost ako istovremeno znamo da su naši postupci doista ipak samo parcijalni momenti jednog višeg događanja kojim uopće ne vladamo. Gdje ljudsku slobodu razumijemo kao apsolutnu neovisnost, tu nam jedino ostaje samo jedno jedino djelovanje: samoubojstvo. Samoubojstvom izmičemo toku svijeta? No, to djelovanje u istom trenutku negira i slobodu koju realizira. U njemu se sloboda iscrpljuje: tada je više nema.

Uostalom čovjek koji djeluje nema izbora želi li se ili ne želi postaviti u odnos prema zbilji. On to čini djelujući. On je, počinjući djelovati, već prihvatio sudbinu, prošlu kao i buduću. Kako to? Budući da za čovjeka ne postoji nikakvo bespreduvjetno djelovanje u ništa i iz ničega, djelovanje uvijek već znači: preuzeti dane uvjete. Uzmimo, na primjer, politiku. Postoje takozvani političari koji izjavljuju da sada ne mogu voditi svoju politiku jer za to ne postoje uvjeti. Takvi ljudi uopće ne razumiju što znači političko djelovanje. Ono uvijek znači: u danim uvjetima, koje nismo izabrali, činiti nešto smisleno, naime ono što je najbolje moguće u danim uvjetima. U to može spadati i pokušaj da se uvjeti promijene.

Za razliku od životinja, ljudi djelujući uvijek ujedno mijenjaju rubne uvjete svoga djelovanja. To je ono što nazivamo poviješću. Ali to oni mogu uvijek samo ako za svoje djelovanje najprije akceptiraju neki dani okvir. Tko to ne može ili neće, ostao je infantilnim. U prethodno dane uvjete ne spada samo izvanjski okvir našega djelovanja nego i naš vlastiti tako-bitak, naša narav, naša biografija. Nije samo izvanjska zbilja takvom kakva jest nego smo i mi sami u izvjesnoj mjeri takvi kakvi jesmo a da se ne možemo mijenjati. Doduše, loš je izgovor ako neki čovjek, koji drugome čovjeku čini nepravdu, jednostavno ustvrdi: „Što se može, takav sam.“ Jer naš tako-bitak nije čvrsta veličina koja određuje naše djelovanje nego se, obrnuto, uvijek iznova oblikuje našim djelovanjem. No, ni to djelovanje ne počinje od nulte točke. Nama nije uvijek sve moguće.

Tek tokom našeg života otkrivamo granice što su predodređene našom naravi. I ako svakim djelovanjem indirektno utječemo na same sebe, sami sebe oblikujemo, to također znači da naša prošla djelovanja za nas poprimaju karakter sudbine. Važno je promisliti o tome jer ispravnom životu pripada jasna svijest da sa svime što činimo, svakom riječju, svakom gestom, svakim čitanjem, svakom televizijskom emisijom, svakim propustom, činimo nešto neopozivo u oblikovanju samih sebe. Mjesna vrijednost događanja može se mijenjati, možemo krenuti novim putom, ali ništa nije kako je bilo prije. Naše vlastito djelovanje protjecanjem vremena poprima oblik sudbine. Tko to ne prihvaća, ne smije djelovati.

Ali, to mu ništa ne pomaže jer propuštanje mu također postaje sudbinom.

Fanatik je onaj koji ustrajava na tome da smisao postoji samo kao smisao koji smo mi postavili i realizirali. Ako prima k znanju činjenicu da onaj koji djeluje stoji nasuprot nadmoći sudbine, on se ipak koleba da prihvati tu činjenicu

U još većoj mjeri iritirajuća za autonomiju svijesti jest činjenica da čovjek koji djeluje ne kontrolira ni budućnost, da štoviše može djelovati samo ako je spreman da se u odnosu na budućnost pokori sudbini. To je lako uvidjeti. To proizlazi iz jednostavne činjenice da mi ne možemo kontrolirati dugotrajne posljedice našeg djelovanja. Čak ni šahist – kad igra s protivnikom koji mu je u izvjesnoj mjeri dorastao – ne može predvidjeti tok igre. Svaki njegov potez predstavlja za protivnika izazov za protupotez a nije samo sastavni dio njegove vlastite strategije. Mi ne znamo što na dugi rok nastaje iz našeg djelovanja. Možemo se nadati da će oni koji dolaze poslije nas prihvatiti i nekako nastaviti naše intencije. Mi sami smo naime za njih također sudbina kao što su oni za nas. Tu sudbinu nemamo u ruci.

Stoga djelovanje uvijek znači: pustiti se, prepustiti drugome samog sebe i svoje intencije. Utoliko je konačno djelovanje uvijek ujedno uvježbavanje u umiranju. U zbilji uopće nema jasne granice između djelovanja i patnje. Sâmo djelovanje neposredno uključuje trpljenje. Ako je to tako i ako je istina da je život pojedinog čovjeka cjelina smisla, onda samo ako važi i obrnuto, to znači, ako je i sama patnja još jednom forma djelovanja. Ili naše djelovanje usisava, neutralizira vanjskost sudbine, poput koncentričnih valova koje kamen izaziva u nekom velikom moru, ili se pak stavljamo u svjesni i izričiti odnos prema onome što se događa, i tako ga prihvaćamo u smisao našega života.

Kako to izgleda? U kakav se odnos možemo staviti prema onome što se događa? Postoje, kako mi se čini, tri mogućnosti. Za njih upotrebljavam riječi: fanatizam, cinizam i opuštenost.

Fanatik je onaj koji ustrajava na tome da smisao postoji samo kao smisao koji smo mi postavili i realizirali. Ako prima k znanju činjenicu da onaj koji djeluje stoji nasuprot nadmoći sudbine, on se ipak koleba da prihvati tu činjenicu. On želi mijenjati rubne uvjete ili propasti. Michael Kohlhaas postaje fanatikom. On nije spreman prihvatiti svoju nemoć naspram nepravde koja mu se dogodila pa potpaljuje cijeli svijet kako bi ponovno uspostavio pravo. Fanatik je svaki revolucionar koji ne priznaje nikakve moralne granice svoga djelovanja, jer polazi od toga da tek kroz njegovo djelovanje smisao uopće dolazi u svijet – dok svako moralno stajalište polazi od toga da je smisao uvijek već tu, naime po egzistenciji svakog pojedinog čovjeka i da bi, kad ne bi bilo tako, svako nastojanje da se učini nešto smisleno bilo uzaludno. Fanatik je onaj tko s Hitlerom kaže: Ako mi propadnemo, svjetska je povijest izgubila smisao.

Cinik ne zastupa stranu smisla protiv zbilje, nego stranu zbilje protiv smisla, on se odriče smisla. On i djelovanje promatra s aspekta mehaničkog događanja. On vjeruje u pravo jačeg

Suprotnost fanatiku je cinik, premda se u praksi brka s njime. Cinik ne zastupa stranu smisla protiv zbilje, nego stranu zbilje protiv smisla, on se odriče smisla. On i djelovanje promatra s aspekta mehaničkog događanja. On vjeruje u pravo jačeg. Cinični su bili Atenjani koji su htjeli ucijeniti mali otok Melos da postane njihovim saveznikom protiv Sparte. Prijetili su da će ubiti sve muškarce a žene i djecu odvesti u ropstvo. Stanovnici Melosa ukazivali su na nepravednost tog odnosa. Atenjani su, međutim, odgovorili: „Što ovdje znači pravednost? Pravednost postoji samo između onih koji su približno jednako jaki. Vi ste slabi, mi smo jaki, odatle proizlazi sve ostalo.“ To je cinizam koji nije ublažen nikakvom ideologijom jer je ideologija još uvijek barem formalno priznanje moralnih pravila kao što je pravilo pravednosti, premda se ta pravila iskrivljuju u pravcu partikularnih interesa. O takvom iskrivljenju možemo se, pak, sporiti, možemo ih raskrinkavati, kritizirati, možemo ideologiju uzimati za riječ. Cinika se ne može napadati jer je od početka zauzeo stranu besmislene zbilje. Fanatiku, takoreći, pjena udara na usta; cinik se ceri. Često nakon nekog vremena fanatik postaje cinikom, kad naime iskusi nadmoć realnosti protiv koje se bori. Obojica su u osnovi od početka međusobno suglasni da je zbilja koja okružuje naše djelovanje, koja mu prethodi i u koju se ono ulijeva, besmislena.

Ova nam razmišljanja pokazuju da smisleno djelovanje može uopće postojati tek ako se postavimo u pozitivan odnos prema zbilji koja daje okvir našem djelovanju. Fanatiku koji hoće smisao, to možda možemo razjasniti, ciniku naravno ne. S njime ne možemo izići na kraj argumentima kao što ne možemo ni s radikalnim skeptikom; možemo ga samo prepustiti njemu samome. Protiv njega se moramo boriti ondje gdje drugi postaju njegovom žrtvom. Pomoći mu može u najboljem slučaju netko tko mu na način koji nije argumentacijski otvara svijet smisla, netko koji mu daje da stekne iskustvo o vrednotama. Možda mu može pomoći ljubav, ali samo ako on hoće i ako uviđa da je cinizam bolest koja samom čovjeku ubija smisao njegova života.

Nauk o opuštenosti razvili su prije svega filozofi stoe. Epiktet i Seneka hvalili su prihvaćanje sudbine kao konačno oslobođenje čovjeka

Mudro držanje čovjeka naspram sudbini, ono držanje koje je naučavala filozofija svih vremena, nazivamo: opuštenost. Riječ potječe iz jezika njemačke srednjovjekovne mistike, no stvar je vrlo jednostavna. Pod opuštenošću razumijemo držanje onoga koji ono što ne može mijenjati prihvaća u svoje htijenje kao smislenu granicu svoga djelovanja, koji prihvaća granicu. To se čini trivijalnim. Što ne možemo mijenjati, zacijelo se ionako događa, prihvatili mi to ili ne. Točno. A baš se zbog toga moramo s time sprijateljiti, jer se drukčije ne možemo sprijateljiti s nama samima. Jer i naše vlastito opstojanje i tako-bitak jesu sudbina. Tko ne prihvaća sudbinu, ne može prihvatiti ni sebe. A bez prijateljstva sa samim sobom ne može biti dobrog života.

Nauk o opuštenosti razvili su prije svega filozofi stoe. Epiktet i Seneka hvalili su prihvaćanje sudbine kao konačno oslobođenje čovjeka. Tko ono što se ionako događa – tako su govorili – prihvaća u svoje htijenje, njemu se ne može više ništa dogoditi protiv njegove volje. On je slobodan kao Bog. Najviši ideal stoičkog mudraca bila je apathia, odsutnost patnje i odsutnost strasti. Tome držanju svakako se može prigovoriti da se, obrnuto, tim držanjem ljudsko djelovanje skraćuje za odlučujuću dimenziju, naime za dimenziju strastvenog angažmana. Stoici su naučavali odsutnost strasti, čak su osuđivali strast samilosti. Čovjek – prema stoicima – treba djelovati samo iz čistog ćudorednog uma. No, strasti spadaju u čovjekovu narav, a skeptik svakako narav želi akceptirati. On bi, dakle, morao akceptirati i vlastitu narav. Osim toga samo onaj tko zbiljski angažirano djeluje, može iskušati granice mogućeg. Ako on kapitulira pred nemogućim, on zna da je to zaista bilo nemoguće. Njegova je kapitulacija uostalom bolnija nego kapitulacija stoika, jer on odustaje od nečega za što je doista bio vezan.

U toj se točki kršćanski nauk o životu razlikuje od stoičkog. I on, kao i svi nauci o mudrosti svijeta, naučava predanje sudbini. No taj se nauk razlikuje od drugih nauka o mudrosti većim realizmom, s jedne strane, i jednom novom motivacijom, s druge strane. Realizam se zasniva na tome da su granice prirodne subjektivnosti doista izmjerene. Onaj tko je u ovom smislu opušten, on takoreći ne izigrava bogove izjavljujući da je grožđe koje mu oni pružaju ionako kiselo. On nije lišen strasti, nije ravnodušan prema uspjehu ili neuspjehu svojih namjera, kako su naučavali stoici. Stoga je njegov neuspjeh dramatičniji. U Starom zavjetu opisano je Jobovo pravdanje s Bogom, njegove očajničke optužbe protiv Boga; jer za razliku od cinika, Job ustrajava na tome da zbilja, kao Božje djelo, mora imati smisla. Ali on taj smisao ne može otkriti. Na kraju onda jednostavno stoji kapitulacija pred Božjom nadmoći koji mu predbacuje da je konačno on a ne Job stvorio krokodila i nilskog konja. A i Isus je očito sve drugo nego stoički mudrac kad u smrtnoj tjeskobi moli za svoj život, da bi potom dodao: „Neka se vrši ne moja nego tvoja volja.“

Rezignacija pred neizbježnim samo je onda doista ljudska kad se ono neizbježno uistinu pokazalo kao takvo. Pokazati se, pak, može samo onome tko je zbilja došao do granice a ne onome koji – bojeći se da ne dobije čvorugu – uopće nije ni pokušao proširiti granice mogućeg. Opuštenost stoga nije fatalizam. To je spremnost onoga tko djeluje da neuspjeh još prihvati kao smislen. To pretpostavlja da ne povlačimo principijelnu granicu između našega djelovanja i zbilje koja, s jedne strane, to djelovanje omogućuje i na kojoj, s druge strane, ono propada.

Opušten čovjek djeluje odlučno ali je prihvatio tijek stvari koji omogućuje njegovo djelovanje a time i njegov mogući neuspjeh; jer on zna da smisao u svijet ne dolazi tek po njemu i njegovom djelovanju

Svojstvenost religije je da u oboma vidi istu osnovu. Bog, s jedne strane, važi kao izvor i jamac ćudorednih zahtjeva. S druge pak strane kao gospodar povijesti, to znači kao onaj koji se štuje i u neuspjehu naših dobrih namjera i koji, osim toga – a to je glavna stvar – napokon jamči suglasnost dobrih namjera s tijekom svijeta. Rekao sam: to je glavna stvar. Mogli bismo po analogiji s univerzalnim duhom obmane, kojeg je izumio Descartes, izmisliti jedan takav duh obmane, jedan genius malignus, koji bi sustavno brinuo o tome da se sve naše namjere uvijek izokreću u suprotnost, da naši dobri čini uvijek imaju loše posljedice. U jednom takvom svijetu uopće ne bismo mogli dobro djelovati.

Stoga u dobro djelovanje spada povjerenje u to da to nije slučaj, povjerenje u to da dobro vodi dobru, barem općenito i na dugi rok. Samo onda, naime, dobro djelovanje uopće ima smisla; samo onda se njegov imanentni smisao ne uništava svjetskim tijekom. No u to možemo vjerovati samo ako ujedno vjerujemo da zlu definitivno ne uspijeva da se sa svoje strane ostvari; jer tada bi sve dobre namjere konačno bile onemogućene. Vjera u Boga stoga čak uključuje misao da se loše namjere na dugi rok izokreću i da moraju pridonijeti dobru. To je uostalom jezgra filozofije povijesti kako Kantove, tako i Fichteove i Hegelove a još i Marxove. I u tom smislu kaže Mefisto u Goetheovu Faustu: „Ja sam dio one snage koja stalno hoće zlo a stalno stvara dobro.“

Opušten čovjek djeluje odlučno ali je prihvatio tijek stvari koji omogućuje njegovo djelovanje a time i njegov mogući neuspjeh; jer on zna da smisao u svijet ne dolazi tek po njemu i njegovom djelovanju. Martin Luther jednom spominje nekog misionara koji želi obratiti neku zemlju i onda ne preobrati ni jednog jedinog čovjeka. On počinje proklinjati svoju sudbinu. Luther ga stoga kori primjedbom: «Siguran je znak loše volje to što on ne može podnijeti svoju spriječenost.»

U tom smislu opuštenost nije pasivnost, odustajanje od promjene svijeta, nego potvrđivanje zbilje koja je uopće vrijedna da joj se promjenama pomogne. Kad bi o svijetu ono bitno bilo rečeno time da se kaže kako je on loš, onda se ne bi isplatilo pomagati ljudima da žive. Jer svaki je čovjek novi način na koji svijet dolazi do svijesti. Jedan poglavito loš svijet uopće ne bi zasluživao da uvijek iznova dolazi do svijesti, da se uvijek iznova zrcali. Sva pomoć, sva socijalna aktivnost može imati samo taj smisao da se pomogne ljudima pri otkriću da je život vrijedan življenja. Postoje naime uvjeti života u kojima je to otkriće gotovo nemoguće.

Opušteno prihvaćanje zbilje, kako smo vidjeli, uvjet je za to da čovjek može živjeti u prijateljstvu sa svijetom, sa sebi sličnima i sa samim sobom, dakle uvjet sretnog života i uvjet za to da subjektivni smisao života ne bude realnošću utjeran u laž. Neka to razjasni posljednja misao. Već sam rekao: generacije su jedna za drugu sudbina. Mi preuzimamo svijet kakav su nam ostavili stariji. I upućeni smo na to da mlađi na neki način prihvate njima ostavljenu baštinu i da nastave naše intencije. Prijateljstvo među generacijama stoga je uvjet za to da to naše djelovanje obuhvatnu sudbinu sebi ne pokazuje kao neprijateljsku. Stariji imaju zadaću da, s jedne strane, mlade ljude uvedu u svoja vrednovanja, do te mjere da ih mladi nauče razumijevati, da razviju mogućnosti identifikacije i da svoje samostalno djelovanje mogu shvaćati kao nastavak onih prije njih. No stariji imaju također zadaću onima koji dolaze svijet ostaviti tako da potomci mogu nešto započeti s ostavštinom, da se ne suočavaju s jednom nadmoćnom infrastrukturom koju uopće ne mogu usvojiti, i da ne moraju preuzeti desetkovanu i opustošenu baštinu. Mladi, pak, mogu smisleno djelovati samo ako se postave u afirmativan odnos prema nedovršenoj zbilji koju zatiču.

Što je Wittgenstein mislio, možda je jasnije formulirao filozof i brusač leća Spinoza: "Sreća", kako je pisao, "nije plaća za vrlinu nego je vrlina sama"

Nema doduše zamjene za opuštenost, nikada i ni pod kojim okolnostima a najmanje pod lošim, ali ima velikih poteškoća; i u fundamentalne dužnosti čovjeka prema sebi jednakima spada to da im olakša opušteno prihvaćanje sudbine. Dužnost je ovdje uostalom pogrešna riječ. Sretan čovjek ima prirodnu potrebu da saopći sreću. Podijeljena radost je, kako je poznato, dvostruka radost. Opuštenost je osobina sretnih ljudi. Filozof Wittgenstein ide dotle da piše: «Ja sam ili sretan ili nesretan. Možemo reći da dobro i zlo ne postoje.» To je zaoštreno i nejasno. Što je Wittgenstein mislio, možda je jasnije formulirao filozof i brusač leća Spinoza: «Sreća», kako je pisao, «nije plaća za vrlinu nego je vrlina sama.»

*Iz knjige “Osnovni moralni pojmovi”, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2008., 109-120.(Originalni naslov: OPUŠTENOST ili: Držanje prema onome što ne možemo mijenjati. Prijevod: Sulejman Bosto; prenosimo sa portala Polis.ba

Oceni 5