Oratorski uragan Lava Trockog

Tužan rasplet nepostojeće pobune

Nakon što su dva generala u glavnom štabu odbila preuzeti mjesto Kornilova prema zapovijedi Kerenskog (koji, usput budi rečeno, nije imao formalne ovlasti da samostalno smjenjuje i imenuje vrhovnog zapovjednika oružanih snaga), Kerenski je prisiljen ostaviti Kornilova na njegovom mjestu do daljnjeg, s time da je naložio ograničavanje njegovih ovlasti isključivo na vojna pitanja. Slična situacija se uskoro ponovila i sa sastavom Privremene vlade – nakon što se sa Savjetom nije uspio dogovoriti oko sastava „direktorija,“ Kerenski je bio prisiljen zamoliti ministre da ostanu na svojim radnim mjestima do daljnjeg, što je većina prihvatila. Imenovanje Savinkova gubernatorom Petrograda zaduženim za sprječavanje ulaska jedinica lojalnih Kornilovu u grad se također činilo neobičnim kadrovskim rješenjem s obzirom na dugu povijest pregovora između Savinkova i Kornilova te njihove bliske stavove po pitanju rješenja političke krize.

Po primitku vijesti o pobuni Kornilova, CIK poziva sve vojne komitete, lokalne savjete, željezničare i djelatnike komunikacija da odbiju izvršavati zapovijedi glavnog štaba i poduzmu sve mjere kako bi usporili kretanje „kontrarevolucionarne“ vojske. Na večernjem zasjedanju CIK-a 27. kolovoza, menjševički zastupnici predlažu osnivanje takozvanog Vojno-revolucionarnog komiteta radi organizacije obrane revolucije od jedinica lojalnih Kornilovu. Ostvarivanje ovog zadatka pretpostavlja prisan odnos s vojnim jedinicama u Petrogradu, a takav odnos imaju petrogradskom garnizonu dobro poznati boljševički agitatori. Stoga petrogradski Savjet boljševicima vraća propusnice za ulazak u gradske vojarne koje im je oduzeo zbog poticanja srpanjskog nasilja. Vojno-revolucionarni komitet odlučuje naoružati tvorničke radnike, čime su ponovno formirane boljševičke radničke družine koje su od travnja poznate pod nazivom Crvena garda. Opća tendencija umjerenih zastupnika savjeta da prepuste prljavi posao terenskog rada kolegama sklonijim akciji će se uskoro pokazati fatalnom. Dok se CIK bavio pitanjima visoke politike, boljševicima je dopušteno da bez nadzora provode agitaciju u vojarnama. Ovakav razvoj situacije zaslužuje da se na njemu zadržimo. Svega dva tjedna ranije, Centralni izvršni komitet savjeta je isključio boljševike iz delegacije na Moskovskom savjetovanju, a sada im je dodijelio status ključnog partnera u instituciji zaduženoj za upravljanje oružanim jedinicama u Petrogradu. Za takav vrtoglav preokret je bilo potrebno da se u kratkom vremenu odvije čitav niz bizarnih zapleta i političkih samoubojstava. Od pojave glasina o nepostojećoj boljševičkoj prijetnji, fantoma „desnog“ državnog udara, besvjesne manipulacije duševno neuravnoteženog Lvova i neurozne reakcije Kerenskog, do odluke Centralnog izvršnog komiteta o uključivanju boljševika u Vojno-revolucionarni komitet i naoružavanju radničkih odreda, u Petrogradu se krajem kolovoza stvorila savršena oluja koja je ponovno ispljunula već prožvakane boljševike na opustošenu političku scenu. Po riječima Richarda Pipesa, jučerašnji podmetači požara su postali današnji vatrogasci.

Afera Kornilova je završila antiklimaksom i konačnim ispuhavanjem autoriteta Privremene vlade, koja je za sobom na političko dno povukla i glavni štab armije. Nakon što je general Krimov 29. kolovoza primio telegram u kojem ga Kerenski obaviještava da nema nikakve potrebe za intervencijom u Petrogradu, zbunjeni Krimov zaustavlja pohod već demoraliziranog konjičkog korpusa na glavni grad. Dva dana kasnije, ponosni general dolazi na sastanak s nadmenim Kerenskim, koji mu odbija pružiti ruku. Shvativši do kakvog je sumanutog nesporazuma došlo i kakve su njegove posljedice, Krimov se upućuje u stan poznanika i izvršava samoubojstvo. Kornilov nije bio u puno boljem stanju od Krimova, pa je njegova supruga inzistirala na sklanjanju njegovog službenog pištolja. Nakon nekoliko dana nagovaranja, Kerenski je uspio navesti generala Aleksejeva, jedinog čovjeka kojem se Kornilov mogao predati bez gubitka časti, da preuzme dužnost načelnika glavnog štaba i uhapsi Kornilova. Usput budi rečeno, dužnost vrhovnog zapovjednika oružanih snaga je Kerenski dodijelio sebi. Nikome u glavnom štabu više nije bilo do spletki i razmirica, pa je smjena Kornilova prošla mirno.

Zajedno s grupom generala koja ga je podržavala, Kornilov je smješten u zatvor u gradu Bihov (današnja Bjelorusija), otkuda je nakon boljševičkog prevrata pobjegao na jug Rusije, gdje je organizirao bijeli pokret koji se tijekom četiri godine građanskog rata suprotstavljao boljševičkoj Crvenoj armiji. Kornilov je poginuo u travnju 1918. godine, nakon mučnog manevriranja malobrojnom vojskom po smrznutim blatnim pustopoljinama juga Rusije, kada je za vrijeme bijele ofenzive na Krasnodar neprijateljska granata pala direktno u njegovu radnu sobu. Još u vrijeme kada su se pojavile ideje o aktivnijem sudjelovanju vrhovnog zapovjedništva armije u pitanjima izvršne vlasti, stara politička ajkula Vasilij Maklakov, zastupnik partije Kadeta u tri posljednja sastava Dume, proročanski je izjavio: mi svi samo provociramo Kornilova, a kada zagusti, svi ćemo se sakriti.

Posljedice „Kornilovščine“

Posljedica objave vijesti o „pobuni“ Kornilova je rast ionako prevelike nervoze u petrogradskoj regiji. U panici od kontrarevolucije, mornari baltičke flote divljački ubijaju oficire i objavljuju neposluh Privremenoj vladi. U Petrogradu na ulice izlazi 2. strojnička brigada i zahtjeva hitno hapšenje „kontrarevolucionara“ u glavnom štabu armije te ponovno uvođenje smrtne kazne kako bi Kornilov mogao biti pogubljen. Čuju se i tipične boljševičke parole: završetak rata bez aneksije i kontribucija te povećanje plaće vojnika, s time da novac treba biti namaknut konfiskacijom prekomjerne dobiti industrijalaca. Radnici tvornice Putilova zahtjevaju da vlada bude sastavljena isključivo od predstavnika revolucionarne klase; isto zahtijevaju i radnici Novo-admiralskog brodogradilišta. Skup sastavljen od dvije i pol tisuće vojnika gardijskih brigada smještenih u glavnom gradu najavljuje da će se „svi vjerni sinovi naroda“ protiv bilo kakve koalicije s buržoazijom boriti kao protiv Kornilova. Zamjetan broj radnika i vojnika Petrograda koji su ranije bili neutralni počinju istupati protiv Privremene vlade, a u nekim centralnim regijama zemlje savjeti već predstavljaju isključivu izvršnu vlast. U jednom malom gradiću u permskoj guberniji je na zasjedanju lokalnog ogranka stranke Kadeta zabilježen slučaj upada nekakvog čovjeka kojeg je mjesni savjet ovlastio da kontrolira i zatvori skup ukoliko to nađe za shodno. Kerenski još uvijek živi u uvjerenju da kontrolira stvari te 5. rujna potpisuje dekret o raspuštanju Vojno-revolucionarnog komiteta, ali „Izvestia“ u istom broju s njegovim dekretom objavljuju plakat s rasporedom tjednog zasjedanja VRK, koji se očigledno nema namjeru rasformirati.

Tektonski pomak ruskog društva u lijevu stranu političkog spektra nije bio uvjetovan samo ideološkim motivima, već nesposobnošću vlasti da osiguraju dostavu prehrambenih proizvoda i ogrijeva u velike gradove. Gradonačelnik Moskve, komercijalnog centra Rusije, u novinama objavljuje molbu izbjeglicama iz područja zauzetih neprijateljem da se suzdrže od dolaska u Moskvu radi nedostatka hrane i drva. Istovremeno poziva stanovnike Moskve da napuste grad radi prijetnje gladi i hladnoće. U proglasu moskovskog gradonačelnika objavljenom 3. rujna u novinama „Ruska riječ“ se može pronaći jedan znakoviti detalj: molba da zaobiđu Moskvu se odnosi i na ljude koji bježe iz Petrograda.

Kerenski je u svojim memoarima prikazao borbu s Kornilovim u plemenitom svjetlu, ustvrdivši kako ga je samo nesebična posvećenost idealima demokracije spriječila da se ranije obračuna s urotom „desnih“ elemenata u vojsci. Ništa od toga ne odgovara stvarnosti. Da je zaista postojala urota viših oficira ruske armije, Kerenski ne bi izvukao živu glavu, a Petrograd bi gotovo sigurno vrlo brzo bio stavljen pod kontrolu Glavnog štaba. Kerenski se nije borio ni sa kim, niti bi u tim danima ikoga mogao pobijediti. Konjički korpus generala Krimova se pod utjecajem agitacije rasplinuo prije nego što je stigao do glavnog grada, a organizacija „obrane“ Petrograda je delegirana paravojnoj instituciji u koju su uključeni donedavno marginalizirani boljševički elementi. Kerenski je za to vrijeme dao uhapsiti vrhovnog zapovjednika armije, preuzeo njegovu funkciju, rasformirao vladu, proglasio republiku, osnovao direktorij sastavljen od petero ministara te nastavio izdavati dekrete i proglase koje više gotovo nitko u zemlji nije smatrao obvezujućima. Kako je zlobno primjetio Trocki, već u kolovozu Kerenski u javnim nastupima više nije govorio o svojoj politici, već o svojem psihičkom stanju. Nakon boljševičkog državnog udara, Kerenski se mogao tješiti činjenicom da u rujnu 1917. godine nitko od istaknutih javnih figura nije želio preuzeti njegovo mjesto i povezanu odgovornost, ali on to ionako ne bi dopustio.

Agonija zasjedanja

Na kraju ljeta 1917. godine, jedno krnje zasjedanje petrogradskog Savjeta radničkih i vojnih deputata je bilo dovoljno da čitavu Rusiju izbaci iz demokratskog kolosijeka i preusmjeri na put prema vojnom socijalizmu. Radilo se o plenarnoj sjednici Petrogradskog savjeta sazvanoj 31. kolovoza, na kojoj se zbog nemira u gradu te bezbrojnih neuroznih sastanaka i mitinga u tvornicama i vojarnama okupilo manje od trećine zastupnika. Boljševička delegacija je nanjušila slabost protivnika te se pojavila u najjačem sastavu, što je povećalo njenu relativnu težinu na zasjedanju. Boljševici odmah počinju s diverzijom: Lav Kamenjev, jedan od lidera frakcije boljševika, na zasjedanju predlaže deklaraciju „O vlasti“ u kojoj tvrdi kako formiranje izvršne vlasti od predstavnika revolucionarnog proletarijata i seljaštva predstavlja jedini izlaz iz političke krize. Prema rezoluciji Kamenjeva, potrebno je proglasiti demokratsku republiku u kojoj će se konfiscirati imovina veleposjednika bez naknade, radnici će preuzeti kontrolu nad proizvodnjom, a ključni sektori gospodarstva će biti nacionalizirani. Bez obzira na radikalni ton deklaracije, Kamenjev ne spominje predaju izvršne vlasti savjetima. Poznavajući instinkte boljševika, razlog za zaobilaženje ove ideje vjerojatno leži u shvaćanju da im demokratsko formiranje vlasti putem izbora u savjetima još uvijek nije odgovaralo, bez obzira što se u Petrogradskom savjetu u odnosu na veljaču zamjetno povećao broj zastupnika “lijevih” sklonosti. Nakon što je Kamenjev sišao s govornice, menjševik Iraklij Cereteli pokušava zaštititi ideju zadržavanja predstavnika buržoazije u sastavu vlade jer socijalisti nemaju kapacitet za samostalno rješavanje kriza koje su zadesile zemlju. Pored toga, ideja predaje vlasti savjetima čak i u najmirnijoj zamislivoj varijanti u suštini predstavlja državni udar. Petrogradski savjet svejedno značajnom većinom prihvaća rezoluciju Kamenjeva. Ovo stvara određene probleme, s obzirom da je predsjedništvo Savjeta već izrazilo podršku Kerenskom u sastavljanju nove vlade bez ikakvih ograničenja. Stvar je neophodno rasčistiti te se 9. rujna saziva novo zasjedanje petrogradskog Savjeta, ovog puta u potpunijem sastavu od otprilike tisuću predstavnika.

Zaboravljajući kako ima posla s majstorima političke sabotaže, Predsjednik Savjeta Čhiidze bira krivi trenutak za durenje i objavljuje kako prihvaćanje deklaracije Kamenjeva onemogućuje nastavak rada trenutnog predsjedništva te je stoga potrebno postaviti pitanje smjene čelništva Savjeta. Čhiidze je vjerovao da će puni sastav Savjeta biti umjereniji od na brzinu okupljene manjine koja je tjedan dana ranije glasala za deklaraciju Kamenjeva, ali se grdno preračunao. Na glasanju o pitanju nastavka mandata trenutnog predsjedništva Savjeta, 519 od 1.000 zastupnika glasa za njegovu smjenu. Umjesto provođenja izbora za novi sastav predsjedništva, mjesto smijenjenih članova jednostavno preuzimaju trenutni članovi predsjedništava radničke i vojne frakcije. Pošto su u radničkoj frakciji imali čvrstu većinu, boljševici su se ovim potezom našli u predsjedništvu Petrogradskog savjeta bez potrebe da prolaze kroz zamorni postupak izbora. Bez obzira na niz dobitaka na političkoj lutriji, boljševici nisu zadovoljni postignutim. Lav Trocki, koji je 4. rujna pušten na uvjetnu slobodu, u razgovoru s Nikolajem Suhanovim opisuje što je prava revolucija: „Kada su nakon kornilovščine razjareni vojnici počeli razbijati kontrarevolucionarnu oficirsku bagru, to je bila demonstracija prave revolucionarne i klasne svijesti!“ Suhanov je na pjenjenje Trockog umorno odmahnuo rukom.

Nakon šest mjeseci slabo prikrivene anarhije, brutalnost revolucionarne filozofije Trockog se mnogima mogla učiniti privlačnijom od beskonačnih zasjedanja i savjetovanja u kojima se odražavala očajna nesposobnost ruskog društva da organizira demokratske izbore. Testirajući ionako tanke živce javnosti, Centralni izvršni komitet savjeta od 14-22. rujna u Petrogradu saziva takozvano “Demokratsko zasjedanje,” koje je interesantno jedino radi svojeg sastava i atmosfere rastućeg prijezira prema građanskim i kapitalističkim elementima. Na savjetovanju se okupilo oko 1.500 delegata, od čega 532 Socijalista-revolucionara, 172 menjševika, 136 boljševika i čak 400-tinjak nezavisnih delegata. Atmosfera na savjetovanju je bila mračnija i zamornija nego u Moskvi. Pisac Viktor Šklovski svjedoči: „Ljudi govore, govore. Predstavnik latgalskog naroda zahtijeva pravo na samoodređenje, a mi ne znamo gdje taj narod živi. Ispostavlja se da živi u Petrogradskoj guberniji.“ Šklovski više ne može podnijeti zrak Petrograda i traži prekomandu u Perziju radi osjećaja potištenosti koja ga je „…tjerala na rubna područja kao što mjesec tjera lunatika na krov.“ Dok umjetničke duše tonu u sve dublji očaj, Kerenski nastavlja braniti ideju koalicije s predstavnicima republikanskog centra. Većina zastupnika na savjetovanju glasa za održavanje koalicije s buržoazijom pod uvjetom da u vlasti ne sudjeluju predstavnici Kadeta. Ogorčeni ideološki istupi, nedorečenost stavova i izostanak definiranja ciljeva s jasnim rokovima čine Petrogradsko savjetovanje potpunim gubitkom vremena. Tisuću i pet stotina ljudi u dvorani je svakako previše; da bi se konačno ustrojilo trajno zakonodavno i savjetodavno tijelo koje će do općih izbora i saziva ustavotvorne skupštine nadzirati rad Privremene vlade, potrebno je smanjiti broj predstavnika. Tako je odlučeno o osnivanju novog, trajnijeg savjetodavnog i zakonodavnog tijela koje će se zvati Predparlament, koji je od planiranih 313 uskoro narastao do 555 mjesta, nakon što je zahtjev za izbacivanjem Kadeta s političke scene ocijenjen nerealnim te su njihovi predstavnici uključeni u Predparlament i novi sastav Privremene vlade kojeg je Kerenski predstavio 25. rujna. Socijalisti-revolucionari su u Predparlamentu ponovno najzastupljeniji s 135 predstavnika, a za njima slijede 92 menjševika, 75 Kadeta i 58 boljševika.

Ovo je ujedno kraj zamornog nizanja na brzinu sklepanih predstavničkih institucija koje su se pojavile nakon Februarske revolucije. U trenutku osnivanja Predparlamenta, do završetka perioda političkih sloboda je preostalo nešto više od mjesec dana. Demokracija je u ruskom društvu ostavila nepopravljiv dojam da se preglasavanjima i pregovorima ne može doći do društvenog konsenzusa – ili još gore, da područje društvenog konsenzusa ne postoji. Pored toga, samoproglašeni šampion demokracije Kerenski je i sam u nekoliko navrata postupio krajnje nedemokratski, proizvoljno dodijeljujući i oduzimajući namještenja i preuzimajući ulogu krajnjeg arbitra u pravnim i političkim pitanjima. U tom postupku je potrošio puno zraka i previše živaca, i dok među umjerenim političkim silama još uvijek nije bilo nikoga tko je želio zauzeti njegovo mjesto, u Petrogradu gotovo da nije ostalo ljudi koji bi žalili za njim.

Odluka 

Krajem rujna, Lenjin još jednom iz sigurne udaljenosti inzistira na organizaciji što skorijeg ustanka protiv Privremene vlade. Napaljenost ideološkog vožda revolucije stvara određene konflikte u Centralnom komitetu boljševičke frakcije, koji na svojem zasjedanju 21. rujna taj prijedlog uopće ne razmatra, nakon čega se Lenjin toliko uvrijedio da je napisao molbu o isključenju iz Centralnog komiteta. Pitanje kojim se boljševici bave krajem rujna je smisao sudjelovanja u Predparlamentu. Još uvijek u beznadežnoj manjini, boljševici mogu iskoristiti predstavnička tijela tek kao platformu za šokiranje javnosti proglasima ili za sitne političke diverzije. Stoga i Trocki, bez obzira na to što je 22. rujna izabran za predsjednika Petrogradskog savjeta, smatra kako je došlo vrijeme da boljševici kažu zbogom postojećim demokratskim institucijama i riješe stvar uličnom demokracijom. Njegov prijedlog ne prolazi, jer 77 od 127 predstavnika boljševičke organizacije iz raznih krajeva Rusije glasaju za sudjelovanje u Predparlamentu.

Boljševici svejedno nisu razočarali publiku gladnu skandala na prvom zasjedanju Predparlamenta 7. listopada. Znajući da raspolaže podrškom Petrogradskog savjeta, koji je 25. rujna prihvatio boljševičku deklaraciju o odbijanju priznanja nove koalicijske vlade, Trocki objavljuje kako boljševici ipak ne mogu sudjelovati u Predparlamentu i zajedno s čitavom boljševičkom delegacijom napušta salu. Sudeći po neprijateljskoj i prijezirnoj reakciji dvorane na njegov govor, moglo se zaključiti da su boljševici još jednom otišli predaleko i da će netko opet završiti u zatvoru za veleizdaju. Međutim, ovog puta se nije radilo o očajnom kriku frustriranih gubitnika čija ambicija daleko nadmašuje njihove sposobnosti. Boljševici su početkom listopada osjetili da predstavljaju jedinu stvarnu snagu u Petrogradu, jedinu vojnu organizaciju koja nije ideološki zbunjena i podijeljena u klubove lijeve i desne lojalnosti. Dok su neki zastupnici Predparlamenta popratili izlazak boljševičke delegacije zajedljivim povicima „Sretan put!“ „Gadovi!“ i „Gonite se u svoje njemačke plombirane vagone,“ predstavnici ljevice su dobro shvatili o čemu se radi. Prema pisanju Nikolaja Suhanova, „većina predstavnika ratobornog, zapjenjenog klasnom mržnjom proletarijata, izmaltretirane soldateske, kao i najnižih slojeva seljačke klase očajnički željnih revolucije“ upravo je objavila svoj odlazak na barikade.

U Petrogradu se početkom listopada pojavljuje svježe obrijani Lenjin i nastavlja maltretirati partijske kolege inzistiranjem na neodložnom oružanom ustanku. Centralni komitet opskurne marksističke sekte se radi rješenja pitanja ustanka 10. listopada u uvjetima najstrože konspiracije okuplja u jednom petrogradskom stanu. Ironijom sudbine, stan je pripadao menjševiku Nikolaju Suhanovu, koji je u ovisnosti od svojeg raspoloženja spletkarenje i ideološke fantazije Lenjina i Trockog smatrao zamornim bulažnjenjem ili političkim kriminalom. Fanatike revolucije je u stan Suhanova pustila njegova supruga i članica boljševičke frakcije Galina Flakserman. Dvanaest članova centralnog komiteta boljševičke stranke (koji jedva da predstavljaju kvorum, posto se CK sastoji od 21 člana) se satima isprazno nabacuju neosnovanim pretpostavkama o razini podrške među ovom ili onom političkom grupacijom i teoretizira o vjerojatnosti revolucije u zapadnim europskim zemljama, što smatraju preduvjetom za uspjeh proleterske revolucije u Rusiji. S obzirom na veliku vjerojatnost da će radnička revolucija u Rusiji barem u bližoj budućnosti predstavljati jedinstveni fenomen te nesumnjivu prednost Esera na bilo kakvim slobodnim izborima, Kamenjev i Zinovjev glasaju protiv ustanka. Ostali članovi CK (dakle njih 10 od ukupno 21 – boljševici i demokracija su gotovo uvijek pojmovi koji se međusobno isključuju) glasaju za provođenje državnog udara. Odgovarajuća rezolucija je nešto prije tri sata ujutro nažvrljana ostatkom olovke na papiru iz bilježnice, nakon čega su se članovi centralnog komiteta revolucionarne partije gladno bacili na sendviče i zbijali nevine šale na račun Kamenjeva i Zinovjeva. Sukob Kamenjeva i Zinovjeva s Lenjinom će se uskoro preliti na stranice petrogradskih novina „Novi život“, gdje će javnost 18. listopada u članku s naslovom „O istupu“ imati prilike pročitati kako u boljševičkoj partiji postoji niz drugova koji smatraju kako bi oružani ustanak nekoliko dana prije Sve-ruskog kongresa savjeta bio poguban za revoluciju. Ovakvo istrčavanje Kamenjeva je neobjašnjivo osim ako se ne promatra u kontekstu sociopatske prirode karaktera boljševičkih lidera, za koje drugi ljudi, makar se radilo o milijunima, predstavljaju tek nijeme svjedoke njihovih uzvišenih djela. Kamenjev nije objavio svoje protivljenje ustanku kako bi ljude upozorio na opasnost od boljševičkog državnog udara, već da bi istaknuo svoje superiorno shvaćanje povijesnih okolnosti. Pritom je jedan član boljševičke sekte po prvi puta u pismenoj formi otkrio da boljševici namjeravaju nasilno svrgnuti vlast, ali to je krajem listopada u Petrogradu ionako bilo javna tajna.

Novine su opsežno pisale o mogućnosti boljševičkog oružanog ustanka još od sredine mjeseca. „Burzovne vijesti“ 14. listopada pišu kako boljševici sve glasnije govore o bliskom ustanku masa, dok vlasti ne čine ništa kako bi zaštitile Petrograd od anarhije. Novine „Novi život“ 15. listopada objavljuju tekst u kojem se govori kako su boljševici pokrenuli agitaciju za oružani ustanak, iako veliki dio radnika i vojnika nije spreman sudjelovati u državnom udaru ili je potpuno ravnodušan, a u „Živoj riječi“ se moglo pročitati kako su krvavi događaji od 3-5 srpnja bili samo proba i da prava stvar tek slijedi. Istog dana kada se u novinama pojavila kritika Kamenjeva, „Novi život“ objavljuje otvoreno pismo Maksima Gorkog u kojem stoji: „Sve upornije se šire glasine o tome da se 20. listopada sprema “istup boljševika” – drugim riječima: mogu se ponoviti odvratne scene od 3-5 srpnja. Znači – ponovno kamioni, gusto nakrcani ljudima s puškama i revolverima u rukama koje drhte od straha, i te puške će pucati u izloge dućana, u ljude – kuda god!… Zapalit će se i početi dimiti, trujući zlobom, mržnjom, osvetom, svi tamni instinkti mase, razdražene ruševinama života, lažima i prljavštinom politike – ljudi će ubijati jedni druge, nesposobni da unište svoju zvjersku glupost… Na ulicu će izaći neorganizirana masa, koja slabo razumije što hoće, a pod njenim okriljem će avanturisti, prevaranti i profesionalne ubojice početi “graditi povijest ruske revolucije”.” Iako bi nakon svojeg iskustva s Parvusom trebao znati bolje, naivni Gorki još uvijek ne vjeruje da bi iza svega mogli stajati boljševici, jer centralni komitet partije “nije potvrdio glasine o predstojećem istupu, iako ih ne opovrgava.” 

S povratkom Lenjina se intenzivirala boljševička agitacija zasnovana na ocrnjivanju buržoazije i tipičnim nelogičnostima: ranije spomenute novine „Radnički put” pišu kako upravo predaja vlasti savjetima osigurava provođenje ustavotvorne skupštine; ukoliko buržoazija spriječi predaju vlasti savjetima, spriječit će i ustavotvornu skupštinu. S obzirom da su do nedavno inzistirali na republici savjeta, boljševici moraju objasniti zašto su odjednom postali toliko zabrinuti za sudbinu ustavotvorne skupštine. Ovog zadatka se po svemu sudeći prihvatio nepotpisani Zinovjev, koji je u “Radničkom putu” ustvrdio kako je partnerstvo između savjeta i središnjeg parlamenta u stvari izvrstan način za osiguravanje funkcioniranja parlamentarne republike: u konfiguraciji vlasti kakvu je zamislio Zinovjev, parlament bi donosio zakone, a savjeti bi ih provodili na terenu. Sve ove logičke akrobacije i izmišljotine predstavljaju veličanstvenu klopku, jer u listopadu još uvijek nitko ne sluti da je krajnji cilj boljševičkih lidera uvođenje komunizma. Niti jedan boljševički dekret, pamflet ili slogan ne spominje socijalizam, marksizam niti komunizam. Čak i kada je Trocki predložio rješavanje nedostatka hrane na frontu i u gradovima putem primitivne rekvizicije na selu, to je predstavljeno i shvaćeno kao neophodna praktična mjera za rješavanje trenutačne krize, a ne osnovni princip raspodjele dobara u budućem društvu. Nikolaj Suhanov svjedoči kako boljševici pred masama nisu izravno govorili o socijalizmu kao cilju i zadatku sovjetske vlasti, a mase nisu imale nikakav razlog da razmišljaju o socijalizmu.

Jedna od nesretnih osobina radničkih i vojnih savjeta je bila visoka razina njihove autonomije u odlučivanju i vođenju politike na terenu. U ovisnosti od lokacije ili raspoloženja njihovog članstva, savjeti su mogli koordinirati svoju djelatnost i organizirati regionalna zasjedanja neovisno od Centralnog izvršnog komiteta, što je omogućavalo njihovo grupiranje u skladu s političkim sklonostima. Ove grupe bi služile kao „reprezentativni uzorak“ koji je trebao pokazati kako je „stvarno raspoloženje“ narodnih masa u stvari daleko bliže lijevoj političkoj opciji. Tako se na inicijativu boljševika početkom listopada u Kronštadtu održala konferencija savjeta petrogradske gubernije na kojoj su sudjelovali predstavnici garnizona gradova iz okoline glavnog grada. Ovo improvizirano okupljanje predstavnika savjeta u kojima su dominirali boljševici je iskorišteno za zbijanje redova i stvaranje privida legitimiteta predstojeće oružane akcije. Zasjedanje predstavnika iz 23 savjeta sjeverne oblasti od 11-13. listopada u Smoljnom institutu, na kojem su ponovno prevladavali boljševički predstavnici, otišlo je korak dalje. Sjeverni garnizoni, prije svega mornari Baltičke flote, od prvih dana revolucije su pokazivali tendenciju prema “uličnoj demokraciji” Trockog te se u boljševičkim krugovima mogla čuti ideja da bi državni udar i njegovu posljedičnu legalizaciju trebalo obaviti pod okriljem upravo ovog skupa, čiji legitimitet je bez uspjeha pokušao osporiti Centralni izvršni komitet. Uskoro se putem radio valova proširio tekst rezolucije zasjedanja savjeta sjeverne oblasti u kojoj se govori kako će za nekoliko dana Rusija predložiti primirje Centralnim silama te podijeliti zemlju seljacima.

Do sredine listopada, najveći dio boljševičkih aktivnosti je još uvijek predstavljao ispipavanje terena. Razloga za oprez je bilo više nego dovoljno. Boljševički lideri su bili svjesni kako je posao izvlačenja jeftinih aplauza od publike puno lakši od nagovaranja te iste publike na svrgavanje izvršne vlasti. Bilo je nemoguće prognozirati što će se dogoditi u slučaju masovnijeg otpora od strane Privremene vlade, kao što nije bilo jasno da li će svi savjeti mirno stajati po strani dok boljševici osvajaju vlast. Boljševici su mogli procijeniti broj simpatizera, ali broj aktivnih boraca u slučaju potrebe je bio gotovo potpuna nepoznanica, a u nekim slučajevima su procjene bile sasvim obeshrabrujuće. Na zasjedanju petrogradskog komiteta boljševičke partije 15. listopada su se pojavili i boljševički predstavnici iz raznih regija u kojima je u najboljem slučaju vladala apatija ili spremnost na prihvaćanje bilo kakvog razvoja situacije, dok većina radnika i vojnika nije bila zainteresirana ni za kakve državne udare. Nedostajalo je oružja i municije, a iz ruralnih krajeva su stizale poruke da će seljaci u slučaju ustanka zaustaviti isporuku pšenice. Jedan od predstavnika na zasjedanju je ovako opisao stanje u garnizonima oko Petrograda: „…od 5000 ljudi, ovamo će doći njih 500, a ostali će se pritajiti u Krasnom selu… u Kronštadtu je jako splasnulo raspoloženje. Silno pijanstvo se može vidjeti čak i među našim drugovima.“ Čak i Trocki priznaje da bi referendum o ustanku dao „krajnje proturječne i neuvjerljive rezultate,“ a „odgovori bi u velikoj mjeri ovisili o načinu postavljanja samog pitanja, od organa koji provodi anketu, jednostavnije rečeno od klase koja je na vlasti.“ Boris Sokolov, Eser zadužen za kontakte s armijom u svojoj stranci, kaže kako je raspoloženje vojske bilo na strani boljševika, ali njihova podrška je bila pasivna, bez ikakve tendencije prema aktivnim oružanim istupima. Sokolov ponavlja ono što će potvrditi mnogi svjedoci zbivanja u Petrogradu krajem listopada: „Jedna ili dvije brigade, lojalne i borbeno sposobne, bile bi dovoljne za držanje čitavog garnizona pod svojom komandom.“ U međuvremenu, Petrograd se uljuljkao u neobičan mir. O nadolazećoj promjeni su govorile tek crvene zastavice nestašno zataknute na spomenicima monarhije i crvene zastave na fasadama državnih institucija. Trocki piše: „Sva stara Rusija se pritajila s krivo stisnutim čeljustima od zlobe.“

Bez obzira na veliku dozu neizvjesnosti, Lenjin je vjerojatno bio u pravu kada je procijenio kako su okolnosti za ustanak bolje nego ikada. U Moskvi se 15. listopada održala masovna demonstracija vojnika koji su obećavali smrt na barikadama u slučaju da ih zapovjedništvo pokuša poslati na front. Pored toga, nastavlja se niz samoubilačkih poteza vlasti koji idu na ruku boljševicima. Sredinom listopada petrogradska gradska uprava donosi odluku o naplaćivanju prijevoza vojnicima, koji su do tada gradski prijevoz koristili besplatno. „Radnički put“ odmah objavljuje tekst o bezobrazluku gradskih vlasti, iako je predviđena cijena prijevoza za vojnike četiri puta niža od standardne. 18. listopada Trocki grmi na zasjedanju petrogradskog Savjeta i poziva vojnike da odbiju platiti prijevoz. Na pitanje o istinitosti glasina o predstojećem državnom udaru Trocki odgovara tipičnim zamućivanjem vode: u ime Savjeta, koji ga za to nije ovlastio, on objavljuje kako ne postoje takvi planovi, ali ukoliko okolnosti natjeraju Savjet da pozove radnike i vojnike na oružani ustanak, oni će se tom pozivu odazvati. Istog dana, u Smoljnom institutu se okuplja dvjestotinjak boljševičkih agitatora radi koordinacije priprema za državni udar.

Osnivanje Vojno-revolucionarnog komiteta i oratorski uragan Trockog

Opisu okolnosti u kojima su se odvijale pripreme za boljševički državni udar je neophodno dodati neugodnu blizinu njemačke flote, koja se nakon rasčišćavanja minskih polja oko triju otoka u Riškom zaljevu našla na svega 500 kilometara od Petrograda i otvorila morski put prema zaleđu ruske vojske. 3. listopada Rusi napuštaju Talin, a dan kasnije Privremena vlada razmatra preseljenje iz Petrograda u Moskvu, što Trocki koristi da bi pred vojničkim klubom petrogradskog Savjeta optužio Kerenskog za izdaju prijestolnice revolucije. Privremena vlada 5. listopada donosi odluku o slanju dijela petrogradskog garnizona na front, ali vojnicima se više sviđa prijedlog Petrogradskog savjeta o organiziranju „obrambenog“ Vojno-revolucionarnog komiteta (VRK). U nizu poklona koje su boljševici primili nakon afere Kornilova, osnivanje usko specijaliziranog instituta koji je pružao legitimitet njihovim vojnim pripremama je imao posebnu vrijednost. Boljševici još uvijek nisu bili u stanju preuzeti čitav Petrogradski savjet, a još manje čitav Centralni izvršni komitet sve-ruskog kongresa savjeta, pa bi pokušaj proguravanja ideje o vojnom ustanku protiv Privremene vlade kroz te institucije gotovo sigurno završio porazom i novim ostrakizmom boljševika. S druge strane, VRK bi teško funkcionirao bez boljševika, koji su imali najrazvijeniju mrežu agitatora u vojarnama. Tako je stvorena paklena institucija kroz koju su boljševici mogli obavljati agitaciju s pokrićem Petrogradskog savjeta, ali bez njegove kontrole. Na mjestu predsjednika VRK se izmjenjuju tri boljševika, među kojima se nalazio Trocki, i jedan Eser. Trocki je o osnivanju VRK kasnije napisao: „…ishod ustanka 25. listopada je bio već tri četvrtine, ako ne i više, predodređen u trenutku kada smo se usprotivili slanju petrogradskog garnizona [na front, op.a.], osnovali Vojno-revolucionarni komitet (16. listopada), imenovali svoje komesare u sve vojne jedinice i institucije i time potpuno izolirali ne samo štab Petrogradskog vojnog okruga, već i vladu.“

21. listopada boljševici sazivaju zasjedanje predstavnika svih jedinica petrogradskog garnizona na kojem Trocki zabija klin između petrogradskog garnizona i glavnog štaba. Nakon što je hipnotičkom energijom doveo tisuću prisutnih do stanja bliskog ekstazi, Trocki poziva vojnike na zakletvu podrške Petrogradskom savjetu kada „prijeđe s riječi na djela.“ Svi prisutni kao po zapovijedi podižu ruke u zrak i uzvikuju „kunemo se!“ Trocki završava patetično: „Neka ovo glasanje bude vašom zakletvom da ćete svim snagama, svim sredstvima podržati Savjet, koji je na sebe preuzeo veliki teret provođenja revolucije do pobjede i osiguranja zemlje, kruha i mira!“ Privremena vlada na vijesti sa zasjedanja predstavnika petrogradskog garnizona ne reagira. Doduše, kada su se tri predstavnika VRK ponosno zaputila u glavni štab kako bi zapovjednika Petrogradskog vojnog okruga Polkovnikova obavijestili da njegove zapovijedi više neće vrijediti bez potpisa predstavnika VRK, Polkovnikov ih je ispratio s upozorenjem da će sve komesare VRK koji naruše zakon dati uhapsiti. Međutim, Trocki nema namjeru bilo kome prepustiti inicijativu. Na izvanrednom zasjedanju Petrogradskog savjeta on obaviještava zastupnike kako se štab odbija potčiniti VRK te je stoga neophodno poduzeti „daljnje korake“. Rezultat njegovog istupa je deklaracija Savjeta u kojoj stoji kako je petrogradski garnizon priznao VRK svojim rukovodećim organom i kako se štab Petrogradskog vojnog okruga svojim odbijanjem suradnje s VRK pretvorio u oružje kontrarevolucionarnih sila. VRK odbija bilo kakvu odgovornost za djelatnost štaba te poziva vojnike Petrograda na zaštitu revolucije. Zapovijedi bez potpisa predstavnika VRK nisu važeće, stoji u deklaraciji Petrogradskog savjeta.

Reakcija štaba na sve ovo izostaje, između ostalog iz razloga što vijesti iz Smoljnog instituta zvuče nestvarno. Polkovnikovu je upravo objavljeno kako ga je institucija koja postoji manje od tjedan dana odstranila od dužnosti. Umjesto da u Smoljni institut pošalje živu silu i tehniku, Polkovnikov saziva sastanak s predstavnicima CIK-a, Petrogradskog savjeta i vojničkih komiteta. Nije sasvim jasno čemu se Polkovnikov nadao, ali rezultat je bio još jedan šamar od Petrogradskog savjeta, čija delegacija je ponovila sadržaj deklaracije te se udaljila prije nego što je Polkovnikov stigao odgovoriti. Bio je to rijedak slučaj kada se netko pokazao naivnijim od Kerenskog: dok je Polkovnikov inzistirao da je radi smirivanja situacije dovoljno uključiti još kojeg predstavnika Petrogradskog savjeta u štab, Premijer je počeo pozivati vojne jedinice iz okolice Petrograda na zaštitu Privremene vlade. To ne znači da je Premijer bio išta efikasniji od Polkovnikova. Pozvane vojne jedinice pitaju Petrogradski savjet da li je zaista neophodno dolaziti, na što Savjet odgovara da je u Petrogradu sve u najboljem redu te da nema potrebe za uznemiravanjem. Da stvar nije toliko ozbiljna, petrogradska javnost bi se valjala po podu od smijeha.

Oratorska lavina Trockog 22. listopada postaje nezaustavljiva. U ogromnoj središnjoj sali petrogradskog Narodnog doma (čija je službena funkcija „institucija za narodnu zabavu“) okuplja se gomila vojnika, radnika i predstavnika srednjeg staleža kako bi čuli i vidjeli legendarnog govornika. Trocki okupljenima objavljuje kako će požar boljševičke revolucije biti toliko snažan da će zahvatiti čitav svijet. U rijetkom nastupu iskrenosti, Trocki obaviještava publiku o planovima ukidanja privatnog vlasništva, konfiskacije žitarica, skrivenih novaca, odjeće i obuće te podjele zemlje seljacima. Više nije bitno hoće li netko biti zgrožen ili zbunjen njegovim nastupom. Trocki je ušao u područje koje se u vrhunskom sportu naziva „zona“ i bez napora niže oratorske pobjede. Kada je čuo da zapovjednik Petropavlovske tvrđave, u kojoj se nalazio arsenal s oko 100.000 pušaka, odbija priznati autoritet VRK i prijeti hapšenjem njegovog predstavnika, Trocki se pozvao u goste i održao govor nakon kojeg je većina vojnika glasala za predaju vlasti savjetima i prihvaćanje autoriteta VRK. Tvrđava čiji topovi gledaju direktno u sjedište Privremene vlade u Zimskom dvorcu je bez ispaljenog metka prešla pod kontrolu boljševika. Politički i vojno nemoćna, Privremena vlada promatra kako jedinice petrogradskog garnizona jedna za drugom izjavljuju lojalnost VRK. Shvativši da se sprema nasilje, Centralni izvršni komitet, petrogradska gradska vijećnica, menjševici i Eseri lijepe pamflete na zidove i ograde kojima upozoravaju na šačicu bezumnika koji provociraju krvave sukobe i kontrarevoluciju. Otužni listići se ne mogu mjeriti s govorničkom karizmom Trockog.

Kerenski čeka kraj            

U razgovoru s Kerenskim vođenim otprilike pet dana prije boljševičkog državnog udara, Vladimir Nabokov ga je upitao kako se odnosi prema mogućnosti boljševičkog ustanka o kojem je brujao čitav grad. Još jednom potvrđujući potpunu odlijepljenost od stvarnosti, Kerenski odgovara kako je „spreman služiti misu kako bi se takav ustanak dogodio“ te kako raspolaže više nego dovoljnim snagama da bi mu se suprotstavio. Kerenski je vrlo vjerojatno blefirao. Ministri Privremene vlade su tih dana svakodnevno raspravljali o boljševičkoj prijetnji te u najboljem slučaju dolazili do zaključka kako Privremena vlada raspolaže dovoljnom vojnom snagom da spriječi državni udar, ali ne puno više od toga. Stoga su i mjere bile nedorečene: zapovjedniku Petrogradskog vojnog okruga je naloženo da stavi sve lojalne jedinice u gradu u stanje pripravnosti u očekivanju djelovanja protivnika, kojemu je prepuštena inicijativa. Kerenski je izrazio namjeru hapšenja svih članova VRK, ali su ga ministri odgovorili od te ideje. Da li je iza toga stajala naivna pomirljivost ili strah, ostaje nepoznato.
Mogućnost boljševičkog ustanka je u određenoj mjeri zaista veselila pripadnike desnih političkih opcija i građanskog centra, koji su priželjkivali da boljševici konačno pokažu svoje pravo lice kako u budućnosti ne bi bilo sumnji oko njihove prirode. Mnogi su pretpostavljali da su boljševici u stanju uzrokovati dosta nevolja i prolivene krvi, ali apsolutno nitko nije predviđao da bi njihova avantura mogla završiti bilo čime osim neslavnog poraza. Za menjševika Iraklija Ceretelija je i to bila dovoljno zabrinjavajuća mogućnost. Za razliku od Kerenskog, on je u razgovoru s Nabokovim izjavio kako se boljševici u slučaju uspješnog svrgavanja Privremene vlade neće održati na vlasti dulje od dva-tri tjedna, ali će za to vrijeme nanijeti prilično veliku štetu te je takav scenarij neophodno izbjeći po svaku cijenu. Cereteli je jasnije od Kerenskog isčitao brojne zlokobne signale nadolazećeg vala nasilja. Između ostalog, pojavila se neobična praksa javnog slanja prokletstava vrhovnom zapovjedniku armije od strane vojničkih organizacija. Kada je Kerenski uputio kritiku na račun discipline mornara Baltičke flote, njihovi predstavnici su objavili rezoluciju u kojoj između ostalog stoji: “…tražiti od radničko-vojničkih i seljačkih Centralnih izvršnih komiteta hitno udaljavanje iz sastava Privremene vlade… antipolitičkog avanturista Kerenskog kao lica koje svojim besramnim političkim ucjenjivanjem u korist buržoazije sramoti i pogubljuje veliku revoluciju… Tebi, izdajniku revolucije Bonapartu-Kerenskom, šaljemo prokletstva u trenutku kada naši drugovi ginu pod mecima i granatama i tonu u morskim valovima…” Takav jezik Kerenski ranije nije imao prilike čuti. Na njegovu prijetnju hapšenjem sovjetskih komesara, odgovor je glasio: „Oblasni komitet mirno prima izazov Privremene vlade.“ U suštini, Baltička flota je već bila u stanju pobune.

Nekoliko dana prije državnog udara, Premijer je počeo uviđati kako je bivši Ministar vanjskih poslova u Privremenoj vladi Pavel Miljukov bio u pravu kada je primijetio kako boljševici ne predstavljaju tradiciju europskog anarho-sindikalizma, već razbojnički pokret nalik pobunama Emilijana Pugačova i Stenke Razina

Prema riječima Nabokova, Kerenski je još u travnju 1917. godine izjavio kako bi rado porazgovarao s Lenjinom, pošto on živi u potpunoj izolaciji i gleda na svijet isključivo kroz naočale svojeg fanatizma. Ova ideja je zasigurno proizvod sentimentalnosti Kerenskog, za kojeg je činjenica da su njih dvojica rođeni i odrasli u istom gradu igrala neku vrstu emocionalnog mosta nad ideološkom provalijom. S obzirom da Lenjin nije polagao nikakvu vrijednost na zajedničko porijeklo i slične isprazne sentimentalnosti, gotovo je sigurno da bi taj susret samo još više omekšao Kerenskog, koji je boljševicima i ostalim lijevim radikalima ionako u više navrata dopustio neoprostive svinjarije. Kerenski je vjerojatno prestao razmišljati o fenomenu boljševika kao nekoj vrsti političkog nestašluka prirodnog za mlade demokracije tek nakon skandaloznog istupa Trockog na zasjedanju Predparlamenta. Nekoliko dana prije državnog udara, Premijer je počeo uviđati kako je bivši Ministar vanjskih poslova u Privremenoj vladi Pavel Miljukov bio u pravu kada je primijetio kako boljševici ne predstavljaju tradiciju europskog anarho-sindikalizma, već razbojnički pokret nalik pobunama Emilijana Pugačova i Stenke Razina. Međutim, bilo je prekasno.

(Nastaviće se)